Obiteljska večernja molitva bila je neizostavni dio moga djetinjstva. Svaku večer kad bi zazvonilo šiškovačko crkveno zvono na anđeoski pozdrav, oglasila bi se moja baka, pokoj i mir njezinoj duši, pozivom na molitvu. Kao da je živjela baš za taj trenutak, spremna ko hodža na minaretu (bila je Bosanka!). Mi djeca, naprotiv, za molitvu smo uvijek bili inertni. Uvijek je nešto bilo preče. Ali baka nije pokazivala sluha za sitne dječje slabosti, crtiće, sućuti zbog pada netom pogođenog aviona "Partizanske eskadrile" ili Tarzanovo arlaukanje, koji su od daha bakine "Jeruzalemske trube" imali utihnuti. Ništa ne bi pomagalo ni dječje zapomaganje, ni suze. Presuda je pala i egzekucija je provedena. Televizor bi u trenutku izdahnuo na veliku žalost svojih poklonika. Žalobnička povorka uputila bi se potom na molitvu. Ali, kakvu molitvu! Serija uvodnih molitava bila bi za zagrijavanje, potom krunica za uspavljivanje, pa litanije, potom razni zazivi po ovim ili onim nakanama. Za nas djecu molitva bi trajala kao vječnost. Nekako smo iščeprkali da baka nasamo moli "Zlatnu krunicu" koja je, kao što naslućujete, osjetno kraća. Prijetvorno smo mi djeca, zavijeno u ruho pobožnosti, prišli baki s molbom da molimo tu "drugu" krunicu, skrivajući prave motive. Baka je rado usvojila dječju želju ali, na pogrešan način, kao dodatak svim ranijim molitvama! Umjesto kraćenja – produljenje! Jednom jao pridružio se drugi jao! ••• Moram biti iskren i priznati da sam u prikazu dramatičnosti obiteljske molitve možda "malo" i pretjerao, no vjerujem da mi to dobra pokojna baka neće zamjeriti. Kad sam dosegao dob punoljetnosti, i bilo mi poći u vojsku, zato vam sve ovo i pišem, moja draga baka približavala se 86. godini života. Krošnje višanja u ulici bile su u punom cvatu. Na oproštaju mi je rekla da se možda više nikada nećemo vidjeti. Već tada je znala da sam se odlučio za svećenički poziv, pa mi je vrijednost u njezinim očima osjetno porasla. Ja sam joj tada spretno (čitaj: "teološki") odgovorio: "Ništa zato, pa vidjet ćemo se u nebu!" Na što mi je ona odgovorila: "Ako tamo što ima!" ••• Spominjem se ove epizode iz filma moga života jer sam se uvjerio kako je moguće, ma kako to zvučalo nevjerojatno, moguće je, ići redovito na svete mise, pjevati u crkvenom zboru ili ministrirati na oltaru, obavljati pobožnosti prvih petaka, utorke na čast sv. Antunu, devetnice raznim svecima, postiti i moliti, i ostati nevjernik. Moguće je biti nevjernik i s diplomom iz teologije, magistratom ili doktoratom, sa svećeničkim talarom ili biskupskom mitrom. Nevjernik u srži svoga bića. Nije to deklarativna nevjera, dakako, nego praktična, koja utiskuje ružne bore u lijepo lice Crkve. Ne treba prstom upirati u slučaj moje bake (zar nisam priznao da sam malčice pretjerao!) nego zaviriti u vlastito srce, što dublje, to je gore! I dan danas se zateknem, pri ispitu savjesti na kraju dana, da su mi nepotrebne stvari otele vrijeme rezervirano za raskošni molitveni susret s Bogom, i dan-danas padam na istom bojnom polju kao na početku životnoga hoda. I dan-danas se zgražam nad raskorakom koji raspoznajem između vlastite vjere i djela. I s pravom si postavljam pitanje, vjerujem li ja uopće? U što (ili koga) vjerujem? Čime svjedočim da vjerujem "da tamo što ima"? ••• Korizmeno vrijeme bliži se svome kraju. Uskrsnuće Kristovo odgovor je Božji na nehajnu objekciju čovječanstva "Ako tamo što ima". Uskrsnog jutra kamen s Isusova groba bio je odvaljen. Ali kamen s groba moga srca tek treba odvaliti. Štoviše, odvaljivati ga uvijek iznova. Ovog, i svakoga sljedećeg jutra! Krist mora uskrsnuti iz grobnice moga srca. Moje srce mora postati svetohranište, hram živoga Boga. Štoviše, svakim atomom moga bića, svakom njegovom stanicom da odjekuje radosni uskrsni Aleluja! Da uskrsli Gospodin bude Gospodin svakoga trenutka moga života, svake sekunde, minute, sata, dana, tjedna (nedjelja je mali Uskrs!) i godine! Svega što jesam, i nisam, pa i onoga što bih tek želio postati! Moj Gospodin! Uskrsli! ••• Ubrzo nakon našeg rastanka moja baka saznala je "što tamo ima"! Da je "ono tamo gore" istinska stvarnost. Uskrsnuće Isusovo nada je u zajedništvo nas sviju s Bogom, kada on otare svaku suzu s naših očiju! Uskrs ispunjen teološkom krepošću nade želimo svim čitateljima našeg Veritasa i štovateljima sv. Antuna Padovanskoga. Bez obzira na dob, kob, rod ili diplomu! |
