Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Demagogija kulture smrti

Piše: Josip Blažević
 
Može li žena imati "pravo" na pobačaj?

Dan posvećenog života, u Godini posvećenog života, poziva nas da se zaustavimo nad retorikom "prava žene na pobačaj", kojim se demagoški razmeću određeni lobiji. Opravdano je postaviti pitanje, tko je taj koji si uzima za pravo da može ikome dati ili oduzeti pravo da ubija? Tko se to igra Boga?

Pravo na život temeljno je čovjekovo pravo, ispred svih drugih prava, koje nitko nema pravo ugroziti. Ironičan je govor o bilo kakvim drugim pravima ako se čovjeku ne jamči njegovo temeljno pravo, pravo na život.

Pravo na priziv savjesti, nadalje, afirmira ljudsko dostojanstvo, čovjeku priznaje njegovo jedinstveno mjesto u kozmosu, da po savjesti transcendira animalni svijet i samoga sebe, te se izdiže u carstvo osoba. Pravo liječnika na priziv savjesti temelji se i na Hipokritovoj zakletvi, prema kojoj je obećao da će poštivati ljudski život od začeća do prirodne smrti. Liječnici koji su se prizivom na savjest suprotstavili vršenju čedomorstava u pojedinim hrvatskim bolnicama svojoj su struci vratili pripadajuću joj čast i humanu narav. Oni pak liječnici koji su se prizivom na savjest poslužili kao alibijem da praksu čedomorstva izmjeste u svoju privatnu kliniku i tako profitiraju na ubojstvima nevine dječice, trebaju liječničku licencu zamijeniti egzekutorskom. Oni su krvnici: "Krv brata tvoga iz zemlje k meni viče. Stoga budi proklet na zemlji…" (Post 4, 10).

Među ostalim ljudskim pravima jest i pravo čovjeka, muškarca i žene, na odlučivanje o svome tijelu. Djevičanstvo i majčinstvo/očinstvo dva su temeljna opredjeljenja koja odražavaju slobodu žene/muškarca da odlučuju o svome tijelu. Silovanje je najteža povreda toga prava i gnusan zločin, koji zahtijeva svaku osudu. Spolnost je svetište života, rasadište života, hram života. Na spolnom području muškarac i žena jesu jednaki u svome dostojanstvu, ali nisu jednaki s obzirom na uloge. Žena, nakon spolnog čina, može ostati trudna, dok muškarac ne može. Ova razlika nije beznačajna. Osobito u govoru o pravu žene na vlastito tijelo. Jer, uslijed začeća, pravo žene na odlučivanje o svome tijelu ograničeno je temeljnim pravom djeteta na njegovo tijelo. Riječ je o dva jednakopravna subjekta. Pravu žene na odlučivanje o vlastitom tijelu i temeljnom pravu djeteta na vlastiti život.

Trudnoćom je žena u svome pravu na odlučivanje o vlastitom tijelu preuzela odgovornost i za novi ljudski život koji je u njoj začet. Demagoškim krilaticama o pravu žene na prekid trudnoće dirigirano se prešućuje pravo djeteta na život, o čijem početku promicatelji kulture smrti najradije šute. I najpriprostija starica na selu, bez ijednog razreda osnovne škole, dobro zna da život teleta započinje kada veterinar osjemeni kravu. Na pitanje "Kada započinje ljudski život?" Ministarstvo zdravlja u RH, u kojemu sjede doktori znanosti, sveučilišni profesori, ostaje nijemo. Svi zakoni bivše Jugoslavije su mijenjani, i po više puta, osim zakona o pobačaju, koji je jedini ostao nepromijenjen iz 1978. godine. Hrvatski narod ima slobodu odlučiti se za demografsku smrt, koja se ovakvom politikom čini neizbježnom, ali mu na nju nitko ne može dati pravo.

Razobličujmo demagogiju kulture smrti. Žena nema pravo na pobačaj. Radnik ima pravo na zasluženu plaću. Žena ničim nije zaslužila pravo da ubije dijete u svome krilu. Zakonodavstvo koje bi si svojatalo pravo da ženi može dati pravo da svome djetetu oduzme njegovo pravo na život, bilo bi protivno naravnom i božanskom pravu.

Pa što onda žena ima? Žena ima slobodu. Sloboda joj je darovana kao ljudskoj osobi. Bog je tvorac slobode. Ako se odlučila na ubojstvo ploda svoje utrobe, žena koja je pozvana na majčinstvo sigurno to nije učinila iz hira, čak niti iz slobode na koju se priziva, nego iz neslobode, serije nesloboda, i nepovoljnih okolnosti. Žena je prva žrtva pobačaja. Dosta joj je doživotna osuda njezine savjesti, pa ju ne treba i društvo stigmatizirati. Ni jedan pozitivni zakon ne smije ozakoniti ubojstvo. Ono što zakon može jest poštivati delikatno područje slobode savjesti žene, iako se neopravdano u cijeloj priči prešućuje suodgovornost muškarca, i njezin čin ne progoniti krivično.

U ime slobode liječnika na priziv savjesti trebalo bi osigurati klinike specijalizirane za pobačaj da ona(j) koji u njih ulazi bude svjestan da se ne podvrgava medicinskom zahvatu nego činu ubojstva nerođenog djeteta. I to je mjera suzbijanja pobačaja kada se žrtva ne obmanjuje, nego jasno joj se daje do znanja da pobačaj na koji se odlučila, makar ga obavljao i liječnik (primjerenije ga je nazivati krvnikom!), nije u službi kulture života, nego kulture smrti.

Dužnost je svake vlasti koja svome narodu želi dobro da promiče kulturu života. Svijetli primjer herojskih majki koje su, na oltaru života, i vlastiti život položile, poput sv. Ivanke Berette Molla, Chiare Corbelle Petrillo ili Brittany Maynard, s kojom čitatelja upoznajemo u ovom broju Veritasa, neka nam posluže kao nadahnuće.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s