Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Najbliži mi je moj bližnji!

Piše: Ivan Bradarić
 
"Ako se previše bavimo sobom, neće nam ostati vremena za druge."

Lijek protiv egoizma je ljubav prema bližnjemu. Ovako potiče i upućuje bl. Terezija iz Kalkute, redovnica i misionarka, koja je svojom jednostavnošću zadivila svijet, te uvijek iznova izaziva u nama najuzvišenije osjećaje i divljenje, ali nas pomalo i provocira. Da, znamo kako je dobro činiti dobro, kako je uzvišeno živjeti po Evanđelju, kako je plemenito pomoći drugome, ali to je, osjećamo, uistinu teško. Teško je protiv vlastite volje i naravi, koja želi udovoljiti nama samima. Teško je nama koji se toliko bavimo sobom da nam ne ostaje vremena za druge, za drugo.

Umjesto spomenutoga lijeka mi konzumiramo šarene pilule prošlosti. Lakše je živjeti u snovima, barem u sjećanjima na neka "dobra stara vremena", kako to volimo često reći: Eh, nekad je sve bilo drukčije. I bolje! Ne znam i ne usudim se određivati drugome što je njemu bolje ili lošije, ili što to uopće znači nekada. Kada nekada? Jučer? Prije dva tjedna, ili prije dvadeset ili pedeset godina? Ako je prema onoj: "Sve je dobro kad si mlad", razumijem da je nekada bilo bolje, jer sada više nismo mladi, pa o mladosti samo čeznutljivo razmišljamo, gledamo fotografije i prebiremo sjećanja. Najčešće kada se sastanem s prijateljima iz djetinjstva, s rodbinom koju dugo nisam susreo, s poznanicima čiji sam i izgled skoro zaboravio, u nedostatku kreativnih tema za razgovor, obično prevrćemo "priče iz prošlosti": Sjećaš li se... kako je to bilo... kad je bilo... I tako, poput šarenog ringišpila, zavrtimo ukrug priče i sjećanja. Moram priznati da nerado sudjelujem u ovakvim razgovorima, jer me opterete i povuku u emocionalni ponor. A nekima je prava opsesija hraniti se prošlošću.

Ako je gornja tvrdnja da je nekad bilo bolje nastala na osnovi nekih ideoloških uvjerenja, teško da nekoga možeš razuvjeriti, osim da mu ponudiš zamjenski supstrat slične ideologije u kojoj će svi biti isti – osim povlaštenih. Ako je bolje zbog toga jer smo nekad tobože više imali, onda mi ni to baš ne "drži vodu", jer, povijest ne poznaje vrijeme prije nas s većim obiljem od ovoga danas. Ili pak obrnuto, ako je bolje zbog toga jer smo nekada imali manje, pa smo zbog toga bili sretniji, tko nas sprečava da odbacimo od sebe sve suvišne mobitele, internete, kompjutore... i ostala pomagala koja nas čine tako nesretnima.

Ne znam na što bi se trebala odnositi ta komparacija "bolje". Bolje od dobroga, ili, bolje od lošega? I Izraelci su razmišljali i mrmljali, na putu prema slobodi, kako bi bilo bolje da su ostali u Egiptu, jer su imali sigurnost kuhanih krastavaca i zajamčeno ropstvo. Zato jer su im sjećanja odveć bila vezana za ovozemno iskustvo, činilo im se da je bolje biti rob vlastitih uspomena, nego da ih dostojanstveno spreme u grob. I ona dvojica učenika na putu u Emaus "su se nadala". Valjda su mislili da će vrijeme stati samo za njih.

Tako i mi, kao pojedinci i kao narod, svako toliko zastajkujemo na putu da bismo uspoređivali događaje: Danas je puno teže, nego... Ovo je vrijeme lošije... Ova je vlast gora od bivše ... ako ne i najgora.

Nastojanje uspoređivanja i neprestanog nametanja prošlosti kao slike i modela uspjeha i blagostanja, zapravo je, tvrde psiholozi, bijeg od mnogih nesigurnosti i odgovornosti da se mijenjamo i da odgovorno prihvatimo zadaću i ulogu onih koji grade sadašnjost.

Isus u prispodobi o Posljednjem sudu govori o onima koji (ni)su živjeli svoju sadašnjost. Nemali broj puta ćemo čuti ovakve rečenice i uzvike: Što se to mene tiče! Što ja imam s tim! To nije moj problem! I mi, koji se zovemo kršćanima, izgovarat ćemo upravo takve rečenice. Često znamo u svojim ispovijedima i razgovorima uvjeravati sami sebe kako mi nismo učinili ovo, nismo ono… Nismo nikakvog zla učinili! I na kraju ispadne da nismo ništa učinili. I kao zaključak: ja sam savršen kršćanin, jer nisam učinio.

Upravo mene, Isus danas pita: Zar misliš da si stvoren da ne učiniš ništa? Što si učinio za siromašne u svijetu, u tvome svijetu u kojem živiš? Zar u tvome svijetu nikada nitko nije bio gladan i u potrebi? Posjećuješ li bolesnog susjeda i onoga u bolnici? Da li nešto činiš za izbjeglice iz svojih obitelji i beskućnike? Ima li neki način da pomogneš ljudima oko sebe?

Zastanemo i pomislimo: pa nisam ja socijalni radnik ili socijalna ustanova, za to postoji Karitas, Crveni Križ i mnoge druge organizacije koje pomažu ljudima. Ipak ostaje i danas poziv: "Ovo činite meni na spomen"; "Što god učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste".

Božji je sud, dakle, sasvim drukčiji od ljudskih sudova. Kod nas se procesi vode u prvom redu zbog prijevara, pronevjera, klevete i kriminalnog djelovanja. Rijetko se dogodi da se nekome sudi zbog "propuštanja pružanja pomoći". To je velika tema pred Božjim sudom: propušteno ili učinjeno pružanje pomoći potrebnima ove zemlje.

Kao što osjećamo kako se Bog skrbi i brine za nas, tako smo pozvani brinuti se jedni za druge.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s