Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Svećenička godina
 
Mihály Szentmártoni, isusovac

Razgovarao: Ivan Bradarić
 
Uz Nedjelju Dobroga Pastira (25. travnja)


Molim vas ukratko da se predstavite.

Rođen sam 1945. u Novom Sadu, kod kuće smo govorili samo mađarski, hrvatski sam naučio u Zagrebu, kad sam došao u malo sjemenište. U Zagrebu sam završio gimnaziju, novicijat, studij filozofije i teo-logije, te psihologije na Sveučilištu. Kasni-je sam studirao u Rimu, vratio se u Zag-reb, gdje sam radio kao profesor i voditelj Obiteljskog savjetovališta i vodio duhovne vježbe. Od 1991. sam stalno u Rimu, pro-fesor na Sveučilištu Gregoriana, teološki savjetnik Kongregacije za Svece, duhovnik Hrvatskoga Papinskog Zavoda Sv. Jeroni-ma.

Vi ste svećenik, redovnik, profesor… Kako uspijevate uskladiti brojne obveze i biti uzoran svećenik?

Svećenička služba je široki pojam i može uključiti sve što svećenik radi, a ne samo neposredni rad s ljudima na župi. Tako ja shvaćam svoj akademski rad: kad predajem svećenicima ili svećeničkim kandidatima, ja znam da će oni dalje nositi i umnažati ono što su od mene čuli, pa smatram to kao da imam katedru svijeta. Moje knjige i članci su određena vrsta propovijedi. Nije važno što svećenik radi, nego tko je on i za koga radi ono, što radi, a taj je Isus Krist.

U lipnju ove godine zaključuje se "Svećenička godina". Prigoda je ovo svima nama svećenicima da zahvalimo za dar svećeništva, ali i da promislimo ulogu i važnost svećenika za čovjeka danas. Kako doživljavate ovu Papinu inicijativu? Da li ste vi tijekom ove godine kao svećenik imali dodatnih obveza?

Radujem se inicijativi Svetoga Oca da se ova godina posveti svećenicima. Zgoda je to da sami svećenici prodube tajnu svoga zvanja, ali i za sve vjernike da rastu u poštovanju prema svojim svećenicima. Prije nekoliko godina švicarski su biskupi napisali pismo vjernicima, u kojem ih upozoravaju da, s jedne strane traže da im se dadne svećenik, ali s druge strane ne pokazuju veliko poštovanje prema svećenicima, katkad se čak izruguju celibatu, a kad ih se pita da li bi dali svog sina za svećenika, ljutito odgovaraju da bi ga radije vidjeli mrtva, nego dati za svećenika. Svećenik pripada vjernicima, koji ga moraju smatrati svojim.

Ja sam u ovoj Svećeničkoj godini imao kao dodatne obveze – moram reći ugodnih – niz poziva za vođenje duhovnih vježbi svećenicima. Upravo smo završili trodnevne duhovne vježbe za svećenike Zavoda Sv. Jeronima u Rimu (na hrvatskom), sad se spremam davati du-
hovne vježbe grkokatoličkim sjemeništarcima i svećenicima Rumunjskog Kolegija u Rimu (na talijanskom), a u lipnju i srpnju imam dva tečaja mađarskim svećenicima. Kao što vidite, Gospodin me je obdario talentom jezika!

Danas se sve češće koristi izraz "kriza zvanja"? Što mislite da ovaj izraz poručuje? Brojčani i statistički pad svećeničkih i redovničkih zvanja ili se kriza odnosi na nedovoljnu kvalitetu života toga zvanja?

Zapravo nisu ustanove i sustavi u krizi, nego osobe koje ne vjeruju u te sisteme. Nije brak u krizi, nego osobe koje ne vjeruju u vrijednost braka. Nije svećeništvo u krizi, nego ljudi koji ne vide u njemu vrijednost. Ali istina je i to da ima sve manje svećenika, a to ovisi i o tome što ima sve manje djece. Mislim da se ne može govoriti o nedostatku kvalitete redovničkog i svećeničkog zvanja. Mi stvarno živimo u jednom razdoblju kada Crkva ima izvanredne likove papa, biskupa, svećenika i redovnika. Svake godine imamo tridesetak mučenika. Treba samo vidjeti kako Duh Sveti i danas djeluje i potiče ljude na velika djela.

Ipak, posvuda se primjećuje manji broj zvanja. Koji su po vama glavni uzroci?

Uzroci pada zvanja mogu biti različiti, npr. zvanje je postalo sve manje cijenjeno u društvu, svećenik je nekad bio javna, cijenjena, značajna osoba u javnom životu, danas je nekako izgurana na periferiju javnog života. Tako se i časnim sestrama katkad izruguju. Sve to može imati negativan utjecaj na mlade koji razmišljaju o duhovnom zvanju.

S druge su strane, nova zvanja, u posljednje vrijeme sve češća, pa i u Hrvatskoj su odrasli, nerijetko, stariji ljudi. Kako protumačiti ovaj "fenomen"? Zašto se ovi ljudi nisu na vrijeme odazvali svome pozivu?

Pojava tzv. "zrelih" ili "kasnih" zvanja nije sasvim nova pojava u Crkvi, imamo niz velikana koji su stupili u svećenički, odnosno redovnički stalež već u zrelijim godinama, npr. Sv. Ignacije Loyola, Sv. Franjo Ksaverski, Sv. Edita Stein i mnogi drugi. Važno je kod procjene istinitosti takvog zvanja da ne bude traganje za sobom, nego za služenjem, a tomu obično prethodi proces obraćenja. Jasno, ova pojava ima i svojih negativnosti, npr. izgradnja vlastitog identiteta. Oni koji mladi stupaju u svećenički ili redovnički poziv, nemaju takvih poteškoća.

Točnije, kada se događa poziv u čovjeku? Koji su to znaci po kojima netko može prepoznati da ima duhovno zvanje?

Imamo različite tipove rađanja zvanja. Postoje mladenačka zvanja, koja neprimjetno sazrijevaju, a počinju negdje oko 13. godine, kad i inače mladi čovjek razmišlja o svojoj budućnosti. Ja sam stupio u sjemenište s 15 godina i bio sam sasvim uvjeren da je to moj životni put. Sa 17 godina već sam bio u isusovačkom novicijatu i bio sam siguran da sam na pravom mjestu. Ali imamo i zrelija zvanja, vrlo često u dvadesetim godinama života, nakon srednje škole, a ima i odraslih zvanja, nakon nekoliko godina u profesionalnom životu. Jedan od osnovnih znakova istinitosti duhovnog zvanja jest da se osoba osjeti pozvanom od Boga da služi Božjem narodu. Svećeničko i redovničko zvanje, naime, nije nikad karizma, milosni dar dan samoj osobi za osobni rast, nego uključuje i poslanje za službu Božjeg naroda.

Česte su situacije da se u sjemeništa i bogoslovije prijavljuju kandidati koji na sebi nose teško breme nesređenih odnosa, emotivne nezrelosti i ranjenosti. Koje su uopće zapreke zbog kojih se netko ne može primiti u sjemenište ili bogosloviju?

Upravo je prošle godine izdala Kongregacija za katolički odgoj važan dokument o različitim problemima koji terete mlade ljude koji ulaze u sjemenište pa daje smjernice za upotrebu psihologije za otkrivanje i liječenje tih problema.

Ima zapreka koje su takve naravi da uvijek isključuju mogućnost istinskog zvanja, a to su različite duševne bolesti, jer one umanjuju slobodu izbora osobe. Druge zapreke mogu biti takve naravi da predstavljaju smetnju za određeni tip zvanja, npr. ulazak u zatvoreni klauzurni samostan.

Dakle, postoje situacije kada osoba može imati duhovno zvanje, a ipak, iz opravdanih, najčešće zdravstvenih, razloga ne može ju se primiti u sjemenište?

Zvanje nije "nešto" što se može imati ili nemati, nego danas radije ovako govorimo: moje zvanje to sam ja sa svime, što jesam i imam. Zvanje je dinamičan proces, pa ima svoju povijest, svoje krize, svoj rast, stoga izgradnja zvanja traje čitav život. Iz takvog pristupa slijedi da, ako netko ima kakvu zapreku npr. zdravstvenog karaktera, onda se ne može reći da "ima zvanje", nego jednostavno nije pozvan u duhovno zvanje. Slično treba reći za prigovor kad netko kaže da ima zvanje za svećeništvo, ali nema zvanje za celibat, ili još točnije, da je odabrao svećeništvo, ali nije odabrao celibat. Takvo razlikovanje nema osnove, budući da se ne radi o dva izbora, nego o "jednom paketu": u Rimokatoličkoj crkvi postoji svećeništvo u celibatu, stoga tko bira svećeništvo, uključno se opredijelio i za celibat.

Uostalom, tko može biti svećenik?

Nitko nema "pravo" biti svećenik, to je tajanstveni Božji izbor i Isusov poziv. Nemamo listu kvaliteta koje bi činile nekoga "prikladnim" za svećenika. Ni sam svećenik ne shvaća do kraja kako je i zašto postao svećenik: stoji pred jednom tajnom kojoj se može diviti i čuditi, ali ne shvaćati do kraja.

Što se u čovjeku promijeni kada postane svećenik? Često se znade reći, kada se čuje za neku manu svećenika: "Pa i on je samo čovjek". Dakle, i svećenik je samo čovjek?

Sigurno da svećenik ostaje i dalje čovjek: ostaje ista narav, ista struktura osobnos-ti. Ono što se mijenja, to je "sakramen-talni pečat", koji se dobiva svećeničkim ređenjem, što čini svećenika svjesnim da pripada Kristu na sasvim novi način. Ova svijest onda pomalo ima svoj odjek i na psihološkoj stvarnosti osobe, tj. doživ-ljava sebe kao onoga koji je "uzet od ljudi" da bude njihov zastupnik pred Bogom. Svećenik je čovjek koji u biti uvijek daje, dariva u ime Božje: on daje sakra-mente, oproštenje u ispovijedi, blagoslov u svakoj prilici, tumačenje Riječi Božje u propovijedi, utjehu bolesnima i umirućima po svetom pomazanju, itd.

Znamo: svećenik dijeli sakramente, propovijeda Riječ Božju – ukratko, postaje "drugi Krist". Od njega se očekuje uzorno svjedočanstvo, da uvijek ostavlja snažan dojam, da bude smiren, ljubazan… Nije li slika i uloga svećenika kroz povijest idealizirana?

Istina je da svećenik mora živjeti na visini svoga zvanja, kao što svaki "profesionalac" mora to činiti: i liječnik i učitelj i prodavač moraju biti "pošteni, uljudni, ljubazni", pa ni svećenik nije neka vrsta "nadčovjeka". Posebnost svećeničke službe jest u tome da se tijekom godina razvija određeni svećenički stil života koji se sastoji od ovih elemenata: svećenik je čovjek molitve, čovjek osjetljiv za druge, zna slušati, posvećuje vrijeme za probleme drugih. Nadalje, svećenik je čovjek Crkve, što znači da hrabro i dosljedno naučava nauk Crkve.

Koji je profil svećenika 21. stoljeća? Kako vi gledate na to?

Već je veliki teolog Karl Rahner rekao da će svećenik 21. stoljeća morati biti mistik, ili ga neće biti. Biti mistik u ovom smislu znači svijest da Bog voli svakog čovjeka. Smatram da je to najveća i najljepša zadaća svećenika: da bude svjedok nade i Božje ljubavi. Njegov moto su Isusove riječi, upućene Nikodemu: "Tako je Bog ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina, da nitko ne propadne od onih koji vjeruju u njega". Ovu poruku mora svećenik propovijedati, naučavati i živjeti.

Da li je pitanje celibata tema o kojoj vrijedi voditi rasprave i polemike ili je to pitanje zasvagda zaključeno?

O celibatu kao takvom nema puno smisla raspravljati, jer ne postoji "celibat" u apstraktnom smislu, nego postoje ljudi, muškarci i žene koji žive u celibatu za Kraljevstvo Božje.

Važan je upravo ovaj motiv: za Kraljevstvo Božje. Onaj, koji na toj osnovi prihvati život u celibatu, može računati i na stalešku milost, pa celibat neće biti samo teret, nego stvarnost koja ima svojih poteškoća, ali i svojih radosti i utjeha.

Jedna od tih "utjeha" je činjenica da je svećenik "slobodan" čovjek, on pripada mnogima, a ne samo užem krugu svoje obitelji.

Gospodin zna ispuniti srce i život svojih svećenika utjehama koje daju "gorivo" za njihov život i služenje.

 


© 1999-2018 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s