Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Crkvene teme
 
Bogatstvo siromašnih

Piše: Nikola Šantek
 
Vrijednost Crkve u današnje vrijeme

Ovih se dana čini da je svijet postao ve-lika džungla. Globalizacija koja je trebala usmjeriti promjenu Crkve i društva na do-bro, suosjećanje i pomirenje, usmjerila je ljude na vršenje još većeg zla, kojemu se ne vidi kraj. Sotona se poslužio upravo njome kako bi zaigrao kolo kojemu se ne vidi kraj. Čak i sama Crkva krvari na mno-ge načine.

Događaji koji je ovih dana potresaju teški su trenuci u njezinoj dugoj povijesti. Zbog onih koji su činili zlo, a nazivali su se njezinim sinovima i kćerima, želi ju se sta-viti na stup srama i uništiti teškim, soton-skim napadima. Nisu više bitne njezine vrijednosti koje je oduvijek imala i koje još uvijek posjeduje nego se u njezinu imenu želi prikazati samo ono što je današnjem čovjeku "oku primamljivo i poželjno", samo ono što će je prikazati nedostojnom njezina imena i uspjeti izbaciti iz uloge korektiva koju vrši u svijetu. Sa svih strana viče se "raspni!", dok žrt-va njezinih članova koji predaju svoj život za dobro ovoga svijeta ostaje neshvaćena i popljuvana, napose od onih koji su "i više zla učinili".

Kamo usmjeriti obnovu Crkve?

Da bi upozorio na stanje i vrijeme u kojemu se nalazimo i potaknuo veliku obnovu Crkve u novom dobu, papa Benedikt XVI. je početkom godine započeo u svojim katehezama usmjeravati Crkvu i svijet na vrijednosti proizašle iz najtamnijeg, ali inajpoučnijeg dijela crkvene povijesti, iz srednjeg vijeka. Govoreći o utemeljiteljima velikih siromašnih redova, sv. Franji i sv. Dominiku, te o svetim članovima franjevačkog i dominikanskog reda, koji su kroz povijest učinili mnogo da se Crkva promijeni iznutra, Papa želi potaknuti sve vjernike na povratak onome na što su pozvani: usmjeravati stope na put mira i ljubavi te se boriti protiv neprijatelja Crkve, Sotone, koji ulazi i u same temelje Crkve.

Kroz čitavu povijest, napose u srednjem vijeku, poučava papa, bilo je velikih poteškoća, kako u življenju Crkve tako i u odgovoru na probleme toga istog življenja. U srednjem se vijeku pojavila Crkva siromašnih, koja je težila za istinskom kršćanskom autentičnošću. Riječ je o takozvanim srednjovjekovnim pauperističkim (prosjačkim) pokretima. Oni su se žestoko protivili načinu života svećenika i redovnika toga doba, optužujući ih da su izdali evanđelje i da ne prakticiraju siromaštvo poput prvih kršćana te da su biskupskoj službi suprotstavili vlastitu "paralelnu hijerarhiju". Osim toga, da bi opravdali vlastita opredjeljenja, širili su učenja nespojiva s katoličkom vjerom. Pokreti su širili krivovjerje, poput obezvrjeđivanja i prezira materijalnog svijeta, te su se borili protiv svećenstva i pape.

Ideali crkvene obnove

Bog je dobre težnje toga vremena ipak usmjerio na dobro. Svima na razmišljanje u ovom teškom trenutku naše povijesti Papa stavlja bogatstvo duha dvojice velikih osnivača prosjačkih redova: sv. Franju i sv. Dominika. "Ta su dvojica velikih svetaca znala pronicljivo iščitavati "znakove vremena", shvativši izazove s kojima se Crkva njihova doba morala uhvatiti u koštac". Prvi je izazov predstavljalo širenje raznih vjerničkih skupina i pokreta koji su, premda nadahnuti legitimnom željom za istinskim kršćanskim životom, često izlazili iz krila crkvene zajednice. Franjo i Dominik su upravo iz dubokog zajedništva s Crkvom i s papom crpili snagu svoga svjedočanstva. S jednim potpuno novim izborom u povijesti posvećenog života, članovi tih redova ne samo da suse odricali posjedovanja osobnih dobara, već se isto tako nisu htjeli navezivati na zemaljska dobra i nepokretna dobra. Htjeli su tako svjedočiti život u krajnjoj skromnosti, da bi bili solidarni sa siromašnima i uzdali se samo u providnost, živjeli svaki dan od providnosti, od pouzdanog predanja u Božje ruke.

Franjin je ideal bio: živjeti Krista, biti "alter Christus" (drugi Krist), razmatrati Isusove riječi, snažno ga ljubiti i oponašati njegove kreposti. Iznad svega ljubio je Crkvu. Uvijek je pokazivao veliko poštovanje prema papi i svećenicima te je preporučivao da ih se uvijek poštuje, pa i onda kada su osobno toga bili malo dostojni. Kao razlog toga dubokog poštivanja navodio je činjenicu da su oni primili dar posvećivanja euharistije. Dominikov ideal također je bio živjeti Evanđelje. Dan je posvećivao bližnjemu, a noć Bogu. Bio je jednostavnog ponašanja; u njegovim se riječima i djelima nije pojavljivala ni sjenka pretvaranja ili dvoličnosti. Bio je istinski ljubitelj siromaštva: odijelo mu je bilo posve obično, hrana i piće odmjereni; izbjegavao je sve što je odisalo poslasticom i zadovoljavao se veoma jednostavnim obrocima ne trošeći drugo do vina pomiješana s vodom, držeći u vlasti savršeno svoje tijelo, da zadovoljenje tjelesnim potrebama ne bi naškodilo prodornosti njegova duha.

Franjevci i dominikanci, njihovi nasljednici, svoje su svjedočenje Krista usmjerili na život u siromaštvu, čistoći i poslušnosti prema papi te su postali duhovni vođe u srednjovjekovnom svijetu. U svojim su propovijedima obrađivali teme bliske narodu, prije svega vršenje teologalnih i moralnih kreposti, služeći se konkretnim, lako shvatljivim primjerima. Osim toga, učili su ljude kako jačati molitveni život i pobožnost. Naprimjer, franjevci su veoma širili pobožnost prema Kristovu čovještvu, te poticali vjernike da nastoje nasljedovati Gospodina.

Papa na poseban način proteklih tjedana u katehezama ističe poimence dvojicu siromašnih sinova: sv. Bonaventuru, franjevca, i sv. Tomu Akvinskog, dominikanca, koji su svaki svojim sposobnostima i učenim rječnikom protumačili tajne ljudskog odnosa prema Bogu i Božjeg odnosa prema čovjeku, kako bi svima, učenima i neukima, približili tajne koje su do tada bile neshvatljive ljudskom umu. Osvrćući se na njihovu ulogu u povijesti Crkve, želi potaknuti sve umove ovoga svijeta da pronađu prave putove, kako bi svijet postao Kraljevstvo Božje i kako bi se time uništio svaki trag zla.

Otvorenost promjenama Crkva je u isto vrijeme sveta i grešna. Ona je sveta, jer je dionica Kristove božanske naravi te se stoga stalno posvećuje, no također je i grešna, stalno na putu obraćenja, i kao takva podložna teškim napastovanjima. Isus nas je na to upozorio riječima: "Evo, Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu" (Lk 22, 31). Zato nas ne smiju čuditi različite nepravde koje postoje u Crkvi, nesporazumi i svađe, teška sablazan i grijesi samih kršćana. No, istovremeno, takvi nas događaji ne smiju obeshrabriti. Pred Crkvom je, istina, težak i trnovit put, ali bogatstvom koje nosi u sebi, posebno bogatstvom u siromaštvu, može iskorijeniti svako zlo unutar sebe i u svijetu. Pravi put Crkve zacrtan je u Evanđelju, pitanje je samo jesmo li dovoljno otvoreni za promjene i imamo li hrabrosti bit njegovih vrednota unijeti u život svijeta?

 


© 1999-2018 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s