Dok smo ovih dana raspjevano molili da nam Bog "na tom mladom ljetu" dade zdravlja i veselja i svega obilja, naši su kandidati za trećega hrvatskog predsjednika užurbano "hodočastili" hrvatskim gradovima i selima ne bi li pridobili glasove potencijalnih glasača. I dok ovaj uvodnik budete čitali, već ćete znati i ime novoga hrvatskog predsjednika. Tko god bio, valja mu zaželjeti samo Božji blagoslov. Nema više rivalstva, nema suparništva, kada su nacionalni interesi i opće dobro građana u pitanju. Toliko smo se protekle godine prepucavali oko pitanja kakav novi predsjednik treba biti, da je u najmanju ruku trebao doći neki Superman ili Spiderman, da ne kažem svetac, da ispuni sva naša očekivanja. Ništa od toga. Novi predsjednik će biti jedan između nas. Pa kao takav zaslužuje svakako naše poštovanje, našu podršku i nadasve molitvu. Novi predsjednik, sasvim je izvjesno, biti će hrvatski predsjednik.

Uvjeren sam da biti predsjednik jedne države nije uopće lagan posao. Osobito nije lako biti predsjednik države kao što je ova naša mlada država koja polako izlazi iz svoga puberteta i ulazi u zrelost. Prisjetimo se: "Današnji dan, 15. siječnja 1992., bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaeststoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana. Nakon što je proglasila svoju samostalnost i suverenost, i raskinula svoje državno-pravne veze s bivšom jugoslavenskom državnom zajednicom, Republika Hrvatska postigla je i međunarodno priznanje svoje neovisnosti", rekao je te večeri Predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji preko televizije. Toga dana Hrvatsku su zaredom priznale: Belgija, Velika Britanija, Danska, Malta, Austrija, Švicarska, Nizozemska, Mađarska, Norveška, Bugarska, Poljska, Italija, Kanada, Australija, Francuska, Finska, Švedska. A još prije ovoga datuma to su učinile: Sveta Stolica, Njemačka, Island, Estonija, Litva, Latvija, Slovenija, Ukrajina i San Marino. Pomalo sa zebnjom prisjećamo se tih dana. Bilo je to grozno vrijeme rata, razaranja, pustošenja, svakodnevnih vijesti o smrti mladih ljudi, nevinih civila, djece i staraca. Ne ponovilo se!

Je li se Hrvatska, nakon osamnaest godina, oporavila od ovog šoka? Šoka naspram činjenice da je sada priznata članica Ujedinjenih naroda (od 22. svibnja 1992.), ali još uvijek nepriznato "nedonošče" Europske unije? Jesu li dosadašnji predsjednici učinili dovoljno u promicanju Hrvatske u svijetu? Jesu li obranili dostojanstvo ove zemlje, žrtve i krvi koja je za nju prolivena? Jesmo li svi mi uspjeli dovoljno zavoljeti ovu našu dragu domovinu? Hrvatska je formalno međunarodno priznata država u cijelome svijetu, ali je nedovoljno priznata od samih njezinih građana.

Kako će se u svemu tome snaći novi hrvatski predsjednik, preostaje nam da vidimo. Osim što ćemo gledati, potrebno je i raditi. Jer, ne može jedan čovjek – ma tko on bio – učiniti toliko da bi bilo dovoljno za sve. Novi predsjednik može ovome narodu vratiti dostojanstvo, uspostaviti pravu ljestvicu vrijednosti, pozvati na poštivanje svih pravnih normi i na poštivanje svih ljudi te sve građane pozvati na zajedništvo i reći im: Da, mi to možemo!

Možemo osobne interese staviti ispod onih zajedničkih, koji će ići za općim dobrom svih građana ove naše domovine. Možemo pošteno raditi; boriti se protiv posljednjega preostalog neprijatelja našega naroda: kriminala, korupcije, zloporabe. Možemo djeci i mladima vratiti osmijeh, nužni optimizam i povjerenje. Možemo voljeti ovu zemlju, pjevati domoljubne pjesme, veseliti se, a da nikoga ne vrijeđamo, nikome ne nanosimo osjećaj da nije dobrodošao. Možemo znati istinu o prošlosti i čeznuti za boljom budućnosti. Možemo zaboraviti bolne uspomene. Mi vjerujemo i možemo!

A što možemo mi u našem časopisu koji ulazi u svoje četrdeset i deveto godište izlaženja? Možemo informirati vjernike na još aktualniji i moderniji način, poučavati ih i prenositi im poruku i zdravu informaciju. Možemo postavljati pitanja, tražiti odgovore i nastojati doći do istine. U novom broju čitatelji će prepoznati i neke novosti koje će ovo godište nastojati činiti zanimljivijim i bogatijim. Tu je, prije svega, rubrika za mlade "Ritam mladosti", savjeti svećenika pravnika koji odgovara na pitanja čitatelja, ali i osvrt na aktualne crkvene teme u istoimenoj rubrici. Nakon trogodišnjeg niza priloga u rubrici "Oaza duha", isti autor nastavlja sa sličnom rubrikom "Vježbanje duha", koje čitatelja usmjerava vježbanju vlastite volje.

Čini se da ćemo svoju volju podosta morati vježbati i prilagoditi programu novoga hrvatskog predsjednika koji će biti izabran voljom većine, jer teško je povjerovati da će se svi složiti oko jednoga kandidata.

I ovdje se može primijeniti onaj, dobro nam već poznati slogan: "Da, mi to možemo"!