Lutajući bespućima interneta naišao sam i na ovaj razgovor.

Verica: Da, ali zaboravljaš da ti imaš nešto što ja nemam - Vjeru.

Branko: Vjera, barem kršćanstvo, život ne čini lakšim nego ga dodatno komplicira. Vjera je poput roditeljstva... Oni koji imaju djecu imaju puno teži i kompliciraniji život. Sad se čovjek pita zašto ljudi vjeruju? Zašto ljudi rađaju djecu? Neki po inerciji, a neki se opredijele. Vjera, to sam ti rekao i u Splitu, nije terapijska kategorija. Kršćan-stvo je priča o križu.

Verica: Ali ti ipak djeluješ kao da ti ta vjera daje spokoj.

Branko: Ti to možeš razumjeti jer si majka. Kad pogledaš svoga sina, onda ti sva muka i briga, sva gnjavaža i trošak, sve nerviranje i odricanje odjednom imaju smisla i daju smisao životu...

Verica: Istina ... iako ponekad i ne. Ponekad mi to nije ni motiv, ni razlog, ni snaga.

Branko: Naravno. Ponekad je čovjeku svega dosta i najradije bi pobjegao od svega. Ista stvar je i s vjerom. S kršćanskim životom...

Verica: Ne mogu reći da potpuno razumijem tvoje poimanje vjere. Ali u svakom slučaju mislim i dalje da to pomaže, daje nekakav dodatni smisao.

Branko: Jednako kao što i roditeljstvo daje nekakav dodatni smisao...

Verica: Hm ... roditeljstvo mi ne daje smisao, da. Roditeljstvo me samo sprečava u egoizmu.

Branko: Roditeljstvo te čini boljom osobom. Imaš osjećaj za drugoga. Izlaziš iz sebe...

Verica: Nisam baš toliko dobra, ni pozitivna. To mi je dužnost, to je sve. Nema tu neke prevelike volje i želje. Samo dužnost.

Branko: Sad se opet vraćamo na pitanje zašto ljudi rađaju djecu ... I to si bila doživjela kao dužnost?

Verica: To tada nisam ni analizirala, postupala sam nagonski...

Branko: Ne razumijem te. Kako to čovjek postupa nagonski? A razum? A planiranje? A odluka? A želja? A dogovor?

Verica: Ne, ništa od toga nije bilo. Vodili smo ljubav, i ja sam postala majka. Nije bilo dogovora, planiranja, ničega od toga. Pa ... puno ljudi tako ... Misliš da je to uvik stvar plana i dogovora?

Branko: Ista stvar je i s vjerom. Nije, nažalost, pripadnost nekoj vjeri uvijek stvar plana i dogovora. Kod mene je tako. Ja nisam kršćanin zato jer su i moji to bili nego zato jer ja želim biti kršćanin na katolički način. Isto kao što nisam rodio djecu zato jer su i moji preci rađali, nego zato što sam sa svojom suprugom želio stvoriti novi život.

Verica: To je dobro. Kod mene je išlo nekako stihijski.

Branko: Ima nas svakakvih, a najviše različitih. Ha, ha, ha.

Verica: Znala sam. Idem spavati.

Branko: Ovdje pada nježna kišica i baš je nekako jesenska atmosfera.

Verica: Nježna kišica. Lipo si to reka.

Branko: Pa znan ja lipo govorit. Ka i svi Imoćani.