Židovstvo je drevna bliskoistočna patrijarhalna religija; ta se činjenica zrcali i u ulozi koju je ono namijenilo ženi. I sam način na koji je Bog stvorio Evu i biblijski tekst koji to opisuje poručuju da je ženino mjesto uz muža, kako bi bila njegova potpora i utjeha, a on njoj zaštita. Tradicijsko židovstvo vidi spolne uloge izrazito različito: muškarac je dužan dobro skrbiti o obitelji (i po cijenu tjelesne i duševne iscrpljenosti), a žena mu osigurava udoban i ugodan dom, njeguje djecu, pazi na obredno ispravno vođenje kućanstva.

Ove strogo odvojene uloge ne isključuju poštovanje koje žena u židovstvu uživa, dapače, ona je priznata vladarica doma. Peta Božja zapovijed naređuje poštovanje, uz oca, i majke, što u to doba nije imalo presedana. Čak se i židovstvo nasljeđuje po majci, majka obitelji pali blagdanske svijeće i time određuje početak blagdana u svome domu, ona ima mnogo utjecaja na odluke oca obitelji. Problem može nastati tek ako ona želi više od toga: pravo na izbor, pravo na velike odluke o svome životu. No taj problem je u židovstvu rješiv: postoje vrlo mnogi smjerovi židovstva, od najdublje ortodoksije do najliberalnijih reformiranih sljedba. Većina žena prihvaća zajednicu u kojoj su se rodile i njezine običaje, a nezadovoljna manjina može u odrasloj dobi sama izabrati.

U moderno doba, židovska žena je postala aktivna i izvan doma, osobito u doba buđenja cionističke ideje o povratku Židova u njihovu drevnu domovinu, u drugoj polovini 19. i prvoj polovini 20. stoljeća. Ovo je većinom bilo povezano i s napuštanjem religioznosti i tradicijskoga načina života, no posljednjih desetljeća i ortodoksne zajednice se snažno mijenjaju u odnosu na obiteljsku i društvenu ulogu žene. Danas izvan doma rade čak i ultraortodoksne žene, koje se inače u svakodnevnom životu pridržavaju bezbrojnih pravila bračne čistoće, tradicijskog odijevanja i ponašanja. Doduše, to su većinom različiti humanitarni poslovi, često volonterski i u slobodno vrijeme ili s pola radnog vremena, dok je muž na poslu kojim zarađuje za život obitelji. Teško je zamisliti ženu koja bi uspjela biti, primjerice, dobitnica Nobelove nagrade za medicinu, poput talijanske Židovke Rite Levi Montalcini, i istodobno ulagala vrlo velik dio svoga vremena i snage u brojne tradicijske ženine životne obveze.

U židovskome svijetu danas je na svim razinama predstavničkih tijela zastupljeno postotkom više žena nego i u jednoj drugoj zajednici ili predstavničkome tijelu u svijetu; postotci se kreću oko 50. Najveći uzor emancipiranim židovskim ženama je nedvojbeno Golda Meir (1898.-1978.), koja je uspjela biti odana kći, supruga i majka, aktivna cionistkinja, hrabra i odlučna političarka, ministrica i predsjednica izraelske vlade, međunarodni pregovarač u najtežim trenutcima, spisateljica memoara... Njezina osobnost bila je toliko jedinstvena da je razumljiva šala predsjednika vlade u kojoj je bila ministricom, koji je izjavio da u vladi ima jednog jedinog pravog muškarca: Goldu Meir. Ona je svojim životom dokazala da se muškarci i žene ne moraju razlikovati u društvenome djelovanju, već je sve u izboru životne uloge, koji žena sama čini.

Židovske povijesne junakinje

Židovstvo bilježi više istaknutih povijesnih likova žena koje su utjecale na sudbinu naroda. Pramajke Sara, Rebeka, Rahela i Lea, odvažna i predana kraljica Estera, odana Rut, junakinja Judita, sutkinja Debora, proročica Mirjam, Mojsijeva majka... S obzirom da je i Isusova majka bila Židovka, mnogi kršćanski vjernik poželi saznati nešto o odnosu židovstva prema njoj, vjerojatno priželjkujući saznati da se i židovstvo barem nekom sitnom pozitivnom pojedinošću odnosi prema osobi uz koju njega vežu tako topli osjećaji i poštovanje. Kada sazna da židovstvo zapravo nema stava prema Mariji, često se razočara, pa i osjeti povrijeđenim.

Iz suvremene perspektive, znajući da je svijet velikim dijelom upravo putem kršćanstva prihvatio ideju o Bogu, kršćanskome vjerniku može biti teško prihvatljivo da je Marija za židovstvo tek jedna od Židovki koje su živjele prije dva tisućljeća. Mnogo lakše bi mu to bilo razumjeti ako se sjeti da je židovstvo već bilo staro kada je kršćanstvo tek nastajalo. U svojim ranim danima, kršćanstvo je bilo tek manjinska sljedba u židovstvu. Pritom, matično stablo religije ga je smatralo divljim izbojkom, teološki zabludjelim. Mlada religija prirodno se nastavila na stariju i preuzela njezinu tradiciju, ali starija se nije obazirala na mladu i suprotstavljenu.

Djevičanstvo, predbračna i bračna čistoća, majčinstvo

U židovstvu nema redovništva, a ni dugotrajno izbjegavanje braka se ne pohvaljuje, ni u muškarca ni u žene. Jedino opravdanje zrelom mladiću što se ne ženi jest posvećivanje cjelodnevnom studiranju Tore i drugih svetih spisa, no i to smije biti tek vremenski ograničena iznimka. Prije svih, od rabina se očekuje da daju primjer obiteljskoga života, stoga se vrlo rijetko može sresti neoženjenog rabina, osobito u ortodoksnijim sljedbama.

U starini muškarac je mogao postati svojevrsni asket, poput biblijskoga Samsona, zavjetovan, između ostaloga, na suzdržavanje od spolnih odnosa. No takvo stanje u pravilu je smjelo trajati samo kraće vrijeme, a nakon njegova isteka morao je u Hramu prinijeti žrtvu za grijeh preziranja Božjih darova: spolnosti, mesne hrane i vina. U doba burnih društvenih previranja za vrijeme rimske okupacije židovske države, javilo se više sljedba koje su zagovarale askezu i celibat. Zacijelo je i Ivan Krstitelj bio jedan od pustinjačkih asketa toga doba, koji su pozivali na pokajanje. U celibatu i askezi su u to doba živjeli viši duhovni stupnjevi među pripadnicima znamenite pustinjačke sekte esena.

Od djevojaka se očekuje da su prije sklapanja svoga prvog braka netaknute djevice (a i za ortodoksnog mladića se pretpostavlja da nije imao spolnih iskustava prije braka). Mišna spominje da se u starini brak s djevojkom sklapao srijedom, kako bi se moguće razočarani mladoženja mogao požaliti već u četvrtak ujutro, kada je redovito zasjedao bet din (vjerski sud). Udovice se mogu ponovno udati, kao i rastavljene žene, jer židovski brak se može razvesti ukoliko postoje nepomirljiva neslaganja između supružnika. No ukoliko to ženi nije prvi brak, uobičajeno je da ketuba (obvezni bračni ugovor) navodi nižu količinu novca koji će ona dobiti za svoje uzdržavanje ako se rastavi ili obudovi, nego što je to bilo pri sklapanju njezina prvog braka.

Tradicijski brak odvija se u znaku obostranog razumijevanja i obveznog uvažavanja žene i njezinih potreba, a obje strane uglavnom rado prihvaćaju svoje uloge. Bračni odnosi temelje se na osobito složenim i detaljnim propisima o obrednoj spolnoj čistoći i nečistoći (nida), pri čemu je tijekom oko polovine od svakog ženina mjesečnog ciklusa isključen spolni odnos, a u drugoj polovini je poželjan, osobito šabatom. Nakon rođenja djeteta, kao i nakon bilo kakvog neredovitog ili redovitog genitalnog krvarenja, žena se smatra nedostupnom mužu tijekom određenog broja dana ili tjedana. Nakon svakog razdoblja obredne nečistoće žena je dužna zaroniti u mikve - obrednu kupku očišćenja. Drži se da je ovaj sustav pravila poticajan ne samo za plodnost, nego i za dobro slaganje supružnika. Odnos prema izbjegavanju začeća i prema pobačaju je različit, ovisno od strogosti sljedbe, te se one najstrože sljedbe približavaju katoličkom stavu (općenito najstrožem). Samo je ženi dopuštena primjena kontraceptivnih sredstava, a različite sljedbe određuju različit broj rođene djece kao stanje nakon kojega se broj porođaja smije ograničiti, od najmanje po jednog sina i kćeri do više djece.

Majčinstvo je veoma poštovano u tradicijskome židovstvu. Kao i u drugim patrijarhalnim religijama, žena je majčinstvom dokazivala svoju vrijednost - treba se samo sjetiti ogorčenog odnosa biblijske nerotkinje Rahele s njezinom plodnom sestrom Leom. Danas, kada su se društveni odnosi u mnogome promijenili, majčinstvo brojne djece nije više na visokoj cijeni, premda još uvijek ima sredina gdje jest, više u tradicijskih nego u reformiranih i emancipiranih Židova. Zabilježeni su slučajevi da se ortodoksne obitelji obraćaju klinikama za liječenje neplodnosti jer je nakon sedmero, osmero ili više djece žena spontano prestala zatrudnjivati. Ipak, stopa godišnjega prirodnog priraštaja u židovskome svijetu je tek neznatno iznad nule (0,3 posto), unatoč relativno visokoj stopi prirasta među izraelskim Židovima i među ortodoksnima diljem svijeta. Nije jasno u kojem smjeru će se taj trend kretati, no za sada se u općoj židovskoj populaciji bilježi stalni pad, za koji nije sigurno da će ga izraelski visoki prosjek moći nadoknaditi.