Ove se godine navršilo 50 godina od proglašenja svete Klare Asiške zaštitnicom televizije. Kratkim Clarius explendescit od 17. veljače 1958. papa Pio XII. odobrio je tu svetačku zaštitu nad jednom od najrevolucionarnijih tehnoloških novina prošloga stoljeća, od koje "mogu proizaći velike koristi, ali i nemala šteta".

Ideja o izboru zaštitnice temelji se na jednom događaju iz života svete Klare. U Badnjoj noći 1253. sveticu je bolest prikovala uz postelju te nije mogla sa svojom samostanskom zajednicom pribivati svetoj misi u crkvi svetoga Damjana. Tada je primila milost čuti liturgijske pjesme i vidjeti jaslice: "I eto, odjednom, stade u njenim ušima odzvanjati veličanstven koncert iz crkve svetoga Franje. /…/ Štoviše, na još veće čudo, imala je milost čak i vidjeti jaslice u kojima je ležao Gospodin." (Franjevački izvori, br. 3212).

Bila je riječ o pravome audiovizualnom čudu (sveta je Klara na udaljenost mogla čuti i vidjeti nešto što se stvarno odigravalo u crkvi svetoga Franje). No, to ujedno nije bila i jedina vizija svete Klare: dovoljno je spomenuti se one, od velike duhovne važnosti, u kojoj je sveti Franjo hrani, ili pak utješnoga viđenja "Kralja Slave", na samrtnoj postelji, koja joj je otela usklik: "Pođi sigurno, jer imaš dobru pratnju na putu!".

Proglašenje svete Klare zaštitnicom televizije, do kojega je došlo na temelju oduševljenja novim tehnološkim čudom te u ozračju kinematografskoga realizma, ne smije nas nikako navesti na zaborav istinskoga viđenja, onoga blaženoga, stvarnijega od svake ljudske predodžbe, za kojime je čitavoga života čeznula.
Ono što je sveta Klara vidjela u Badnjoj noći 1252. zacijelo nije bio prizor prenošen bilo kakvim ljudskim sredstvom, već plod božanske milosti. Njezina želja za sudjelovanjem u božićnome slavlju bila je toliko snažna te joj je od Boga ishodila povlasticu nadilaženja prirodnih zakona u iskustvu što će ga čovjek vlastitim sredstvima uspjeti ponoviti tek nekoliko stoljeća kasnije.

Ugledavši jaslice, sveta je Klara uspjela točno prepoznati mjesto na kojem su se nalazile: bila je to donja bazilika, u kojoj se čuva tijelo svetoga Franje. Tako je viđenje – osim mjesta susreta s Bogom – postalo također i izrazom njezine povezanosti sa svetim Franjom, kao i sa samim Asizom. Mogli bismo reći i kako se te noći obznanila povezanost koja je svetu Klaru oduvijek združivala s liturgijskim događajima, s Crkvom, kao i s čitavim svijetom. Stoga nimalo ne čudi što je jedna kontemplativna redovnica poput svete Klare proglašena zaštitnicom televizije: kontemplativni život otvara putove ljudske povijesti i događaja u Božjim očima. Sveta Klara, kao i nebrojeni drugi sveci i svetice, koji su pročistili svoja sjetila, pozivaju nas na preispitivanje dimenzije gledanja, budući da će njime uvelike biti obilježena naša punina života u Kraljevstvu Božjemu, gdje ćemo gledati Gospodina "licem u lice, jer ćemo ga vidjeti kakav jest."