Želimo li da sjeme Gospodnje urodi u nama, pripremimo srce kao polje dobre zemlje: uzorimo ga pokorom, natopimo ga poniznošću, pravednošću i ustrajnošću te ga izložimo zrakama ljubavi.

Sijač iziđe sijati

Iz Evanđelja po Luki 8, 5-8: "Iziđe sijač sijati sjeme. Dok je sijao, jedno pade uz put, bi pogaženo i ptice ga nebeske pozobaše. Drugo pade na kamen i, tek što je izniklo, osuši se jer nemaše vlage. Drugo opet pade među trnje i trnje ga preraste i uguši. Drugo napokon pade u dobru zemlju, niknu i urodi stostrukim plodom." Rekavši to, povika: "Tko ima uši da čuje, neka čuje!"

Sijač je Krist. Sjeme je Božja riječ; put predstavlja hvalisavce; kamen one koji su lažno pobožni; trnje škrtce i lihvare; dobra zemlja predstavlja pokornike i pravedne… Demoni su nazvani "pticama", a razlog je njihova oholost, dok su "nebeske" zato što borave u zraku. Demoni otimaju sjeme iz hvastavog srca i proždiru ga da ne bi urodilo plodom… U zrnu, koje je bijelo iznutra i smeđasto izvana, naznačena je vjernikova ljubav. On gaji čistoću prema sebi i ljubav prema bližnjemu. Ipak ovo sjeme je posijano, a kako je palo na kamen, ubrzo je proklijalo, ali se brzo i osušilo, jer nije imalo korijena poniznosti… Trnje predstavlja škrtce i lihvare. Tri su vrste lihvara. Neki samo potajno kamatare, a takvi su bezbrojni. Drugi lihvare javno, ali ne naveliko, kako bi se činilo da su milosrdni. Ostali su okorjeli zelenaši, prokleti i besramni, a lihvare pred svima… Naposljetku, dobra zemlja, ona koju je Gospodin blagoslovio, to je pravednikov razum o kojemu govori Psalam: "Sva zemlja nek' ti se klanja i neka ti pjeva, neka pjeva tvom imenu!" (Ps 66, 4)
(Propovijed nedjelje Šezdesetnice, 3-11)

Riječ koja daje ploda

Ovo je jedna od najsugestivnijih i najizražajnijih evanđeoskih usporedbi. Parabola o sijaču koji je opisan kako upravo uranja ruku u vreću, koju nosi o boku, te punu šaku zrnja širokim zamasima sije po polju, koje nije baš posvuda isto. Na njemu ima dobroga tla, ali ne nedostaju niti suhi dijelovi, kamenje i trnovito grmlje… Ovisno o tome kamo sjeme pada, klija i donosi rod, ili umire. Radi se o slici, a Isus je kasnije obrazlaže, govoreći o tome što se događa u ljudskome srcu koje je "zasijano" Božjom riječju. Da bi urodilo plodom, potrebna je milost, ali i spremnost srca: da nije suho, posuto kamenjem ili zaraslo u trnje i korov…

Sveti Antun u svakom od ovih stanja duha izdvaja, po svom mišljenju, posebne kategorije ljudi, dajući nam ujedno živu sliku društva svoga vremena. Naravno, put predstavlja hva-lisavce, kamen lažno pobožne, trnje škrte i lihvare, a dobra zemlja predstavlja pokornike i pravedne… U prva tri slučaja sjeme je uzalud posijano. Niti ne iznikne, a u srcu hvalisavih po-staje hranom đavolskom. Sjeme lažnih pobožnika nije natopljeno poniznošću i ljubavlju nebeskih milosti, dok u srcu lihvara Božja riječ biva ugušena grmljem zavisti, nepravde i zlodjela... Samo sjeme pokornika i pravednika klija i rađa stostrukim plodom. Tko ima uši da čuje, neka čuje! Vjerujemo da smo čuli i shvatili. Ako želimo da sjeme u nama rađa, moramo srce osloboditi pokorom, natopiti ga vodom poniznosti, pravednosti i ustrajnosti, izložiti ga zrakama Duha Svetoga te dopustiti da ga prožme Božja ljubav, da bismo u svakom smjeru mogli gledati Božjim očima. On, kao i proljeće, sve zaodijeva svjetlošću, bojama, radošću i nadom. To je jedina alternativa sterilnom, neplodnom, sivom i besmislenom životu koji nema budućnosti. Na nama je da odaberemo.