Rijetko koji narod ima tako lijepe nazive mjeseci kao mi Hrvati. Bar tako mislimo, i to nam mnogi i priznaju, makar neki time i nisu previše oduševljeni. Ponajviše zbog ponekad teške prepoznatljivosti, neki su linijom manjeg otpora nazive počeli zamjenjivati brojevima. Prvi mjesec, drugi, treći i tako dalje. SVIBANJ tako zauzima peto mjesto u tom poretku. I tako se potiskuje lijepi naziv koji podsjeća na proljetno cvjetanje. Svibnju još više konkurira međunarodna inačica, prema latinskom izvorniku: MAJ. Proširena je u običnom razgovornom jeziku, posebno u nekim južnim krajevima. A sjetimo se samo koliko je – u ona nedavna vremena – bio popularan praznik rada (Živio Prvi maj(a)!).

Unatoč svemu tome, makar ni najmanje ne namjeravamo oduzeti ljepotu i smanjiti privlačivost narodnom nazivu, ipak nas naše razmišljanje ovaj put vodi tragom latinske inačice. "Maj" nas tako podsjeća na "majku", koja baš ovog mjeseca pobuđuje pažnju, te se prisjećamo ne samo jedne nego čak dviju majki, one naše na zemlji, i one zajedničke na nebu.

* * *

Majčin dan, koji katolički vjernici slave sredinom mjeseca svibnja, nema liturgijsku potvrdu i uzalud ćemo u službenom kalendaru Katoličke crkve tražiti njegovu najavu. Novijeg je datuma, kao uostalom i svibanjske pobožnosti, a svrha mu je da se bar jednom godišnje (?!) sjetimo i pomislimo na one koje su nam posredovale život i bez kojih ne bismo sada mogli udisati proljetni zrak. To je poziv na zahvalnost, pa unatoč patetici i emocijama koje znaju pratiti ovaj dan, mislimo da ne treba kriti osjećaje, koje ponekad znaju pratiti i suzama zacakljene oči. (Tko je to zaboravio meksičku pjesmu "Mama Juanita" ili popularnu talijansku kanconu "Mamma, son' tanto felice"?)

Pa ipak, i unatoč tome, mjesec maj nas prisjeća i na drugu stranu medalje. To su djeca i naš odnos prema njima. Ne možemo govoriti o majkama (i očevima, dakako), ako ne mislimo i na one kojima su ovi roditelji. Kao u ovoj, izmišljenoj ili samo retuširanoj zgodi:
- Mama, vidi! – pokušavala je mala sedmogodišnja Marta privući pažnju svoje majke koja je za volanom upravljala vozilom iz škole do kuće.
- Da, da, pusti sada, nervozno odgovori majka koja je razmišljala o mnogim drugim stvarima koje je čekaju kod kuće. Večera, pospremanje stola, televizija, večernje kupanje i čas da se ode na spavanje.
Uvečer, prije spavanja:
- Ali, mama, pogledaj ovo...
- Pusti, dijete, to ćemo sutra... - poljubi malu i položi u krevet na počinak.
Majci ipak nešto nije davalo mira. Potiho, da ne probudi dijete, uđe u sobu i opazi u ruci curice zgužvani i pokidani papir. Izvuče ga neopazice iz stisnute ruke i nađe zgužvano crveno srce s nekoliko nevješto ispisanih riječi. S mnogo pažnje majka sastavi pokidane komadiće i pročita rečenicu: "Zašto volim svoju mamu…" Tako je počinjao sastavak koji je u razredu Marta napisala i dobila pohvalu od učiteljice. Pisalo je dalje: "… Ako i radiš puno i imaš mnogo briga, uvijek pronalaziš vremena da se igraš sa mnom. Zato te volim, mama, i neću to nikad zaboraviti…"
Riječi su majku pogodile u srce. Za desetak minuta se vratila s mužem, probudila Martu i ponudila je čokoladom i ukusnim komadom torte.
- Što se dogodilo?, pitala je zbunjeno djevojčica.
- To je za tebe, jer si ti zaista najvažniji dio našega dana.
Dijete se osmjehnulo, popilo toplu čokoladu i s ukusom pojelo tortu da bi odmah ponovno usnulo. Dijete zadovoljno pažnjom, roditelji zahvalni što ih je na to podsjetila.
Ovakvi događaji, stvarni ili izmišljeni, dio su našega svakidašnjeg života i odnosa u obitelji. "Tko je najvažniji dio našega dana?" Jednako bi se trebali pitati roditelji i djeca. Bilo bi sigurno mnogo manje nesporazuma i zategnutosti.

* * *

Djeca zavređuju punu pažnju, koju danas mnoge druge brige često odvode, pa se zna ponekad ponoviti scena koju smo više puta doživjeli (ili bar pročitali).
Tata je s mnogo ljubavi brisao prašinu sa svojega novog automobila, kako bi ovo bilo što sjajnije. Jedanaestogodišnji sin pomagao mu svesrdno, pružajući pribor za čišćenje tati koji je svu pažnju posvetio vozilu.
- Vidiš, dijete moje, govorio je roditelj, automobil je pravo blago naše obitelji, zato mu moramo posvetiti puno vremena i pažnje.
- Svakako, tata…
- Tako je, vidim da dobro shvaćaš.
Potom, nakon kratke šutnje, kao grom iz vedra neba, čuje pitanje:
- Ali, tata, zar i ja nisam blago naše obitelji?
- Svakako, sine, a zašto to pitaš?
- Pa ti nikada nemaš vremena za mene…
Tu gorko-istinitu poruku potisnulo je lijepo priznanje jednoga drugog oca, koji se prijatelju pohvalio kako ima sina velikog ljubitelja košarke. Da mu udovolji, jednog je ljeta žrtvovao veći dio odmora da sina povede na europsko prvenstvo u košarci. Na povratku ga upita prijatelj:
- Zar se tebi stvarno toliko sviđa ovaj sport, da si mu posvetio tri tjedna i prilično novca?
- Ni najmanje, odgovori ovaj, meni se najviše sviđa biti uz svojega sina.

* * *

Ne znamo doista koliko se isplatilo žrtvovati vremena i novca za gledanje košarke, ali sigurno znamo da se uvijek isplati posvetiti puno vremena djeci, i obratno. A to je upravo ono što bi nam ovaj mjesec, s danom posvećenim majkama (očevima, ali i djeci) mogao i trebao značiti i poručiti.