Još je Drugi Vatikanski sabor prepoznao važnost sredstava društvenoga priopćavanja objavljujući dekret "Inter mirifica" i tako ukazao na neiscrpivu snagu Duha Svetoga koji čovjeka uvijek iznova nadahnjuje da istražuje. Crkva u sredstvima koja ljudima prenose vijesti, informiraju ih i formiraju, želi vidjeti ponajprije donositelje istine i one koji zbližavaju ljude. Zato podržava ova sredstva koja su jedan od najboljih izuma ljudskoga uma današnjega vremena te istovremeno nastoji ukazati na moguće negativnosti i štetnosti koje od njih dolaze.

Taj šaroliki skup sredstava priopćavanja: novine, radio, televizija, film te na osobit način posljednji u tom nizu i danas najrašireniji – internet, nazivamo sredstva masovnoga priopćavanja, oglašavanja ili komuniciranja. Ili jednostavno "Mas-medija". Komunicira se masovno u smislu ponude, a i komunicira se masama, u smislu primatelja. Kada upalimo televiziju, ako ne znamo koji točno program želimo gledati, proći će nam i pola sata samo za prelistavanje svih ponuda. Isto je tako i s radijom. Od tiska se, uz one uobičajene dnevnike i tjednike, nađe najnevjerojatnijih specijaliziranih časopisa i revija za svako moguće i nemoguće područje. Slobodno se može reći da je čovjek današnjice prezasićen ponudom medija, ili su mediji izgubili svoj prvotni cilj.

Još se sa nostalgijom prisjećamo onih, ne tako davnih vremena, kada su dnevne novine bile privilegij samo pojedincima, a mnogi su odlazili u gradske čitaonice da bi saznali novosti. Prisjećamo se zajedničkih gledanja televizije – po nekoliko obitelji ispred samo jednog tv-prijemnika, i to s veoma lošom slikom; čestih penjanja po krovovima zbog podešavanja programa. Prisjećamo se i dugih redova u pošti za telefoniranje, rijetkih odlazaka u kino.

Smiješno je uopće uspoređivati vremena, ona i ova. Danas živimo i ponašamo se kao da je uvijek i oduvijek bilo ovako. Zaboravljamo da su do prije deset godina samo rijetki imali pristup internetu. Što reći o ovom velikom izumu ljudskoga uma – mreži svih mreža. U najmanju ruku, čudesno!

Masovna komunikacija ovdje doživljava svoj vrhunac. U sekundi stvaramo kontakt sa bilo kojom osobom na najudaljenijoj točki svijeta. Čak se možemo slušati, gledati, razmjenjivati materijale. Internet, učini nam se, skoro da nema granica. U mnoštvu svojih programa, ponuda, načina komunikacije i jest zamišljen i izmišljen da bude jedna međunarodna mreža kanala.

Sjećam se kako je jedan talijanski TV-kanal, prije samo deset godina, s velikom ekskluzivnošću i oduševljenjem govorio o novom trendu, takozvanih "Web-shopova", ili webdućana. Djelovalo je "suviše daleko, da bi se dokučiti moglo", rekao bi psalmist. A pogledajte što danas sve radimo na internetu? Osim redovite komunikacije, čitanja dnevnih vijesti, posjećivanja raznih portala, kupujemo skoro sve što se inače u dućanima može kupiti – od odjeće do avionskih karata, nekretnina, lijekova i tko zna čega sve nema po internet supermarketima. Ulazimo u muzeje i najpoznatije svjetske knjižnice. Plaćamo račune i obavljamo druge bankarske poslove. Vršimo kirurške zahvate. Kontroliramo ocjene djece u školi. Čitamo župne obavijesti, rasporede misa i slušamo propovijedi.

Nema danas ni jedne ozbiljne tvrtke koja nema svoj web-portal. Svaka, imalo zauzeta župa, komunicira sa župljanima preko interneta. Mnogi pojedinci imaju svoje blogove, chatove, cyber-caffe i mjesta komuniciranja i virtualnih sastanaka. Nastaje tako jedan novi svijet, era "chatanja", "linkanja", "kopi/pejstanja", "surfanja", "bloganja", "spamanja", i bezbroj drugih radnji na koje se privikavaju i one malo starije generacije.

Postaje nam jasno da je ova mreža toliko raširena da nas je skoro prekrila. Mediji su zamišljeni da ljudima prenose informacije, a da ljudi i dalje međusobno komuniciraju iste. Čini se da je od svega ostalo to da čovjek današnjice komunicira s medijima, umjesto s drugim ljudima.

Zato je Sveti Sabor još u prosincu 1963., sluteći da će moć mass-medija dosegnuti ove razmjere, odredio da se svake godine u svim biskupijama svijeta obilježi dan kada će se vjernici poučavati u svojim dužnostima i obvezama naspram sredstava društvenoga priopćavanja te da ih se pozove na molitvu da ova sredstva, osim što su masovna i zabavna, budu i korisna za dušu.

U tom smislu se i Crkva uključila i sudjeluje u oblikovanju tih sredstava kako bi, koristeći se njima, došla do svojih vjernika, izvadila iz Kristove mreže riječ života i podijelila im.