Rujan 2008.

Kao što Robert Fulghum u svojoj, svjetski poznatoj knjizi sličnoga naslova, sve svoje znanje i sposobnosti te ispravan odnos prema drugima i prema životu duguje boravku u vrtiću, slično nekako i ja. Nisam doduše svoje djetinjstvo proveo u vrtiću, ali je zato u našoj obitelji uvijek bio pravi vrtić: puno male i velike djece i puno prigoda da se o životu i odnosima prema ljudima mnogo toga nauči. No, što bi bio život ako bismo kroz njega učili samo o međuljudskim odnosima? Dobro je i potrebno, ali zar nije čovjek i još nešto više? Zar nije čovjeku udahnuta jedna viša dimenzija koja se upoznaje čitavoga života i koja se također uči? Ovdje je pitanje vjere i Boga, koji nam svojim dahom daje da ga osjećamo i upoznajemo čitavoga života.

Nakon ruskoga tenkovskog "izleta" u Gruziju vjerojatno je i posljednjem neupućenom i "neovisnom" promatraču postalo mnogo toga puno jasnije, te su se poput sapunice raspršile neke iluzije. Ponajprije ta da je navodno nestala blokovska podjela svijeta i da više nema potrebe ni za kakvim obrambenim savezima. Štoviše, čini se da se tek sada vrši ubrzano i veliko prestrojavanje u kojemu je na djelu stvarna podjela svi-jeta, čije nepremostive suprotnosti sve više bujaju. Nasuprot njima dade se naslutiti da je blokovska i hladno-ratovska podjela svijeta nakon Drugoga svjetskog rata zapravo bio deal velikih sila, pobjednica nad Hitlerom i silama osovine.