.....Nad gradom zadimljeno nebo, bez zvijezda. Uzavrele ulice od ljudi i glasova, preglasne glazbe. Kasno ponoćno doba. Rijetki prolaznici. Daleko, nadomak planini nagovještaj zore. Odasvud ritmičko udaranje bubnja. Neobuzdan ritam ulazi u stanove, teče ulicom kao nabujala rijeka, uznemiri umorne, razigra mladost u zabavnjacima razasutim gradom. Grad je živio noću nekim svojim posebnim životom dok ga zora ne probudi.

Različita središta
.....Na velikoj terasi mladi ljudi. Čini se da se kreću ritmom glazbe ili je san ovladao njihovim koracima. Neki, koji znaju, tvrde da je u igri nešto drugo, zloćudnije. Stariji začuđeni ne shvaćaju ovaj neodređeni ritmički korak, ovo lelujanje. Čini im se da su svi tako blizu, a opet sami. Jedino je što ih povezuje pjesma, kovitlaci kavanskog dima.
.....Te večeri, kasnije nego inače, vraćala se Ivana s jedne rođendanske proslave. Išla je mračnom stranom ulice da je netko poznat ne susretne. Jedno vrijeme je promatrala zbrku na terasi, začuđena. Bila je studentica književnosti. Slobodna. Unatoč tome, kao neke njezine prijateljice, nije “porušila ograde”. Godinama i mladošću pripadala je njihovu krugu, samo što središta nisu bila ista. Voljela je zabavu, lijepu pjesmu, knjigu. Rasporedila je vrijeme tako da bude mjesta za susret s prijateljima, s Bogom, s vjeronaučnom zajednicom. Nisu je shvatili. Neki su je osuđivali žaleći njezin neuzbudljivi život. Imala je uzbuđenja napretek, uzbuđenja druge vrste. Nenadani susret koji se te večeri dogodio izmijenit će njezin život.

Obilježen znakom Tau
.....U polumraku ulice ležalo je tijelo. Mladić. Na sebi je imao laganu pamučnu odjeću, oko vrata lančić s Franjinim križem. Jedno je vrijeme promatrala zgađena od onoga što vidi. Ležao je nauznak, okrvavljen široko otvorenih očiju. Bezglasan.
.....Zaobišla ga je kao što se nevolja zaobilazi. Krajičkom oka primijeti da se miče. Začu bolan uzdah, stenjanje kao da je na samrti. Što su je koraci nosili dalje, srce joj je bilo bliže. Vrati se, pridigne mu glavu, obrisa zgrušanu krv oko usana. Smrdio je na alkohol i sjenokošu.
Dugo je gledala za kolima hitne pomoći.

Bogomoljka
.....Susrela ga je nakon izlaska iz bolnice.
“Hvala na pomoći”, reče nakon duge šutnje.
“I drugi put”, doda.
“Zar želiš da počnem iznova?”
“Ne! Oprosti, tako se kaže. Nisam razmišljala.”
“Da si razmišljala, pustila bi me da umrem! Smrt mi je jedini izlaz!”
“Smrt nije izlaz iz nevolje. Umreš li nepomiren s Bogom, upast ćeš u još veću nevolju!”
“Čuo sam da si bogomoljka. Nisam vjerovao, ali sada...”
“Zar je to loše? Zar je sramotno vjerovati u Boga?”
“Nije sramotno, ali je beskorisno!”
“Ako Boga nisi upoznao, ne možeš ga ni odbaciti, unaprijed otpisati jer te …”
“Bog voli! Čuo sam o tome, ali nisam shvatio kako. Mene moji nisu voljeli. Ostavili su me baki, rastali se. Baka je vjerovala u Boga, ali se nije Boga bojala. To je istina. O ljudima, o Crkvi, o svećenicima nije govorila dobro.”
“Nije bila na pravom putu!”
“Izgubio sam put!”
“Nisi ga ni imao. Izgubiti možeš samo ono što imaš.”
“Kakav put?”
“Put vjere u ljude i Boga, put dobra, put…”
“Nisi ga tražio na pravom mjestu!”
“Nije do kraja tako. I ja sam išao u crkvu, i ja sam kršten. Prve pričesti i krizme nemam. Nisam dolazio redovito pa me župnik nije pustio.”
“Nikad nije kasno ni sada. Pođimo zajedno. Bit ću ti oslonac, prijatelj!”
“Samo to?”
.....Nasmijala se na glas. Odlučila je da mu pomogne, da vrati svjetlost vjere, da progleda. Zaredali su susreti, zajednički posjeti crkvi. Ugovorila je s kapelanom vrijeme priprave.
Dočuli prijatelji, rodbina i roditelji s kime se druži. Neshvaćena.
“Kad netko tone”, branila se, “što je bolje, pustiti ga ili mu pružiti ruku?”
“Opasnost je da je prihvaćenu ne pusti i povuče za sobom”, rekoše.
Već je drugi put bio na liječenju. Željela je susresti njegovu majku. Bila je to lijepa, otmjena žena. Dugo je čekala dok je nisu pustili na razgovor.
“Znači, ti si ta njegova!” Riječi su je ubole tamo gdje je najosjetljivija.
“Ja jesam ‘njegova’, kako vi rekoste, ali vi niste odavno.”
.....Već su se počele paliti ulične lampe, a one su bile još zajedno.
Bila je izmorena, sita tuđe nevolje, promašenih životnih ambicija. Doznala je da ga je začela još kao studentica, da je zbog njega napustila studij, karijeru, planove. On, malen i rođen, bio je uzrok svemu što joj se ružno dogodilo. Tako joj se činilo nakon svega.

Policijski auto
.....Nije pitala kako je, gdje stanuje. Baki je redovito slala novac za uzdržavanje, a ljubav je ostavila za druge.
Izašla je. Nad gradom nije bilo zvijezda. Zamućeni vidici od prigušena svjetla. Željela je vrisnuti, kriknuti, otići nekamo visoko, na zvonik da udahne svježeg zraka, da izbaci crni talog ostao nakon susreta.
.....Pred višekatnicom u kojoj je stanovala primijeti policijski auto. Protrnula je. Pomisli da su ga ponovno odveli ili da ga čekaju u zasjedi.
Vrata njezine sobe rastvorena. Unutra nered. Primijeti susjede kako vire iza poluotvorenih vrata, znatiželjni.
“Znala sam da će do ovoga doći. S kim se družila, bolje nije ni zaslužila”, dodaše podglas.
Podno televizora i uredno složenih knjiga zamijeti napola slomljen Antunov kip. Zadrhta dižući ga s poda. Šupljina u kipu joj je služila kao spremište za ušteđevinu. Vjerovala je da će to, bolje nego itko, Ante sačuvati.
.....Ostala je dugo stajati nijema i žalosna. Suze su se iskrile u očima.
Znala je tko joj je ukrao ušteđevinu. Šutjela je kad su je ispitivali. Više je žalila što joj je ukrao povjerenje u sebe. Odlučila je da ga više neće voditi Kristovim putem. Sve joj se činilo uzaludno.
.....Tih je dana započela moliti “trinaest utoraka na čast svetog Antuna”. Zamolila je prijateljice da joj se pridruže. On je bio na odvikavanju. Nije se javljao. Ona mu je pisala pismo od jedne rečenice: “Molimo za tebe!”

Hvala
.....Osjeti nelagodu. Ruke nije osjećala. Uokolo bjelina, plavkasti odsjaji.
Tražila je pogledom odgovor. “Gdje sam to, Bože dragi?”, promuca. “Imali ste prometnu”, reče netko. Osjeti tople sestrine ruke na čelu. “Dobro došla među žive”, reče uz osmijeh.
.....Ničega se nije sjećala. Činilo joj se da je još u prepunoj franjevačkoj crkvi, da joj orgulje bruje u ušima. “Još vam se nije vratilo sjećanje”, reče liječnik. “Uglavnom je dobro. Udarac u glavu i slomljene potkoljenice. Mladi ste, sve će zarasti do udaje.” Otišli su smijući se uglas.
.....Uz krevet na noćnom ormariću ugleda kip svetog Antuna. Bio je nešto veći od razbijenoga. Željela ga je uzeti. Ispruži ruku. Nešto toplo je zasu po nadlaktici. Odnekud se stvori sestra. Uznemireni.
“Budite mirni. Ispala je igla od infuzije. Morat ću vas vezati!”
.....Pogled joj se nije odvajao od kipa. “Kip je donio jedan mladić”, reče sestra. “Jedva smo ga se riješili. Želio je u ‘intenzivnu’. Žalim, nije rod, svećenik, a pravila su pravila!”
Dohvati kip i položi ga na uzglavlje uz nju. “Rekao je da vas pozdravim. Ostavio vam je poruku.”
.....Dugo je trebalo da se oporavi i prohoda. Unutar kipa, u šupljini, bio je ukradeni novac i samo jedna riječ na cedulji: “Hvala!”