Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova
Bazilika sv. Antuna - Padova

 


RAZMATRANJA
   
 

Nedjelja Krista Kralja

Čitanja:
2 Sam 5, 1-3
Kol 1, 12-20
Lk 23, 35-43

Razmatranje

U nekoj dalekoj zemlji na dvorcu je živio mladi kraljević koji je jako volio dragulje i konje. Jednoga dana neki mu prolaznik ponudi jedan dragulj, a kralj ga, oduševljen, odmah htjede kupiti. No, njegov mu savjetnik šapnu da ipak malo pričeka jer se u selu nalazi neki Židov koji se dobro razumije u drago kamenje, pa neka njega pita vrijedi li taj dragulj. Kralj je na to pristao i zapovjedio da Židov dođe. Nakon što je ovaj pogledao kamen, ozbiljnoga lica savjetovao je kralju da ga ne kupi jer mu je vrijednost neznatna, te da u gradu ima mnogo vrjednijih s prihvatljivijom cijenom. Kralj ga je poslušao pa nije kupio dragulj, a Židova je za dobar savjet nagradio s tri bakrena novčića.

Nakon nekog vremena kralju je za oko zapeo krasan konj. Odmah ga htjede kupiti, ali se prvo opet odluči posavjetovati sa Židovom koji se dobro razumio i u konje, ne samo u dragulje. Nakon što je ovaj dobro pregledao konja, kralju je savjetovao da ga ipak ne kupi jer je konj nepouzdan, hirovit i nemiran, pa bi ga lako mogao zbaciti, što je opasno i po život. Čuvši savjet, kralj ne kupi konja, a Židova opet nagradi s tri bakrena novčića.

Nakon nekog vremena, kralj se (kao i svi mi u trenutcima samopreispitivanja) upitao: „Tko sam, zapravo, ja?“ Sjetio se starog mudrog Židova i zapovjedio da mu ga dovedu. Kad je Židov došao, kralj ga upita: „Židove, reci tko sam ja?“ Na to mu Židov odgovori da on nije kralj nego jedan obični, prosječni škrtac. Kraljević, ljut zbog takvog odgovora, baci nezahvalnog starca u tamnicu i sav uzrujan otrča svojoj majci: „Zamisli, majko, što mi je rekao Židov! Kaže da sam ja obični škrtac, a ne kralj!“

Majka reče: „Naravno, sine moj, da si ti kraljevske krvi. Zaboravi na starčeve brbljarije.“ No, kralj je primijetio da je u majčinu odgovoru nešto ostalo nedorečeno i suzdržano, pa je ustrajao: „Majko, ja želim istinu, reci mi!“ Tada mu majka prizna kako je rodila sina kojemu su svi klicali i veselili se, ali je njezin sin nakon četiri dana umro. Tada se je sjetila da je isti dan rodila jedna sluškinja u selu. Tražila je da dođe k njoj i dade joj svoga sina. „Sine moj, to dijete – to si ti!“, iskreno mu je priznala majka.

Kraljević bez riječi ode u tamnicu, oslobodi staroga Židova i upita ga: „Reci mi, Židove, odakle si znao da ja nisam kraljevske krvi?“ Oklijevajući, Židov ipak prizna: „Kad sam ti savjetovao da ne kupiš onaj bezvrjedni dragulj, ti si me otpustio s tri bakrena novčića. I kad sam ti spasio život savjetom da ne kupuješ onoga nemirnog i bijesnog konja, opet si me otpustio s tri bakrena  novčića. Tada sam spoznao da ti nisi pravi kralj. Pravi kralj daje iz punog srca – pravi kralj daje kraljevski.“

Tako završava ova priča. Sad nam je jasno kakvoga kralja danas, na nedjelju Krista Kralja, častimo i slavimo.

Naš je Kralj dao kraljevski. On je dao sve. Dao je, ni manje ni više, samoga sebe. Nije se brinuo za sebe, nego za nas, svoje podanike. Nije živio za sebe, živio je za nas. Dao nam je sve što je imao. Razdijelio je i konje i dragulje, ostavši gol i bos, da bi nam na koncu dao i svoj život. Između neba i zemlje umro je na dvjema gredama, za nas i cijeli svijet. Ponad glave ostala je visjeti pločica s natpisom: Isus Nazarećanin, kralj židovski. Namjera je bila pogrdno se i posprdno osvrnuti na Isusove tvrdnje o tome tko je i što je, no mi znamo pravu istinu. Isus nije tek tvrdio da je On kralj – On uistinu to jest.  Pa ako je i kojemu svećeniku ili pismoznancu zasmetala Njegova „titula“ na pločici zabijenoj u drveni križ, i Pilat bi ga mogao „ušutkati“ riječima: Što napisah – napisah. Vjerujemo da je u sebi pomislio: Trebao sam napisati: “Isus Nazarećanin, kralj.“ Kralj svih. Kralj vječnosti. Vjerujmo u to poput desnog razbojnika, nemojmo Njegovu krunu vagati riječima sumnje iz svjetine pod križem: „Ako si ti kralj židovski, spasi samog sebe!“ Krist je kralj svijeta, kralj početka i kraja, kralj vjekova. Veselimo se ulasku u Njegovo kraljevstvo. Budimo mu odani dvorjani, vjerni podanici. Neka zatrube zlatne kraljevske trublje pri našemu ulasku u kraljevstvo svjetla.

Naš je kralj dao kraljevski samoga sebe - od jaslica do križa. Često nam se učini da mi kao kršćani stalno nešto „moramo“, stalno smo nešto obvezni – „ti trebaš, ti moraš, ti imaš“... No, shvatimo - biti kršćaninom u prvome je redu dar! Kršćani su kraljevski obdareni ljubavlju, svjetlom i nadom. Ako to  u srcu osjećamo i svjesno živimo, onda smo sretni što nas taj dar, ta milost obilato nagrađuje, naš siromašni život čini bogatijim, tako da i mi možemo kraljevski darivati druge.

Takvom širokogrudnom, velikodušnom, kraljevskom davanju svi smo pozvani. Pred nama je novi dan u kojemu se možemo pokazati kraljevski darežljivima. Ne pitajmo svaki put: što imam od toga, čemu to koristi, ne dajem li uzalud, hoće li darovani to uludo potrošiti, spiskati, profućkati, zaboraviti... Dajmo i dajimo kraljevski. Uostalom, „kršćanstvo i nije do li  bezrezervno davanje i darivanje. Bog Otac dao je svoga Sina, a Sin je dao samoga sebe. To je najljepša i najtočnija definicija kršćanstva. Amen.

__________________________

33. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Mal 3, 19-20a
2 Sol 3, 7-12
Lk 21, 5-19

Razmatranje

Pretposljednja nedjelja u crkvenoj godini donosi najžešće Kristove opomene i najavu Sudnjega dana. Onostrani život za nas je nedokučiva tajna koju nekako nastojimo prispodobiti filmskim kataklizmičkim slikama potresa, poplava, požara... no nitko ne zna točno kako će to izgledati onoga dana kada „neće ostati ni kamen na kamenu nerazvaljen“. Hoćemo li nagovještaj kraja prepoznati po znakovima s neba? Jesmo li te znakove već vidjeli, ali ih ne tumačimo kao nagovještaj svršetka? Nije li nagovještaj sve što nam se svakodnevno zbiva, sve što nas okružuje? Kraj možda neće biti atomska ili nuklearna bomba, kako su nekad svi strahovali. Naša će se zemaljska kugla zaustaviti zbog drugih monstruoznih ideja i ostvarenja. Kraj je hrana bez okusa, cvijeće bez mirisa, ljeto bez sunca, zima bez snijega... Na sve smo to navikli. Uslijed takvih nenormalnih obrata mutirali su razni virusi i bakterije koji su tako postali otporni na antibiotike i ostale vrste terapija. Ne bojeći se Boga, poigravamo se genetskim inženjeringom, uništavamo atmosferu emisijama otrovnih plinova, trujemo vode raznim otpadima, u mora izlijevamo ulja i naftu... Gledamo kako se na polovima Zemlje topi led pa izumiru životinjske vrste, sve podjednako važne u hranidbenom lancu i zakonima prirode. Nestane li ribe, nestat će i pingvina. Nestane li njih, izumrijet će tuljani i morski lavovi. Nestane li pak njih, od gladi će pomrijeti bijeli polarni medvjedi, i tako dalje. Puca karika za karikom. Topi se santa za santom. Koliko li smo puta vidjeli pune plaže naftom uprljanih albatrosa, galebova, kormorana...? Uzalud pokušavaju oprati svoje nekad bijelo perje, umorno teturaju doslovce zacementirani tom gustom, masnom, teškom naftnom smjesom koju je ispustio neki tanker nakon havarije... Na obalama kitovi nasukani uslijed nepoznatih razloga – sve do sekcije odnosno obdukcije kojom im je u utrobama pronađeno stotine nerazgradivih najlonskih vrećica...

Nije li zastrašujuće naše uporno nastojanje da uništimo sve lijepo oko sebe? Nije li strašno zaključiti da rapidno propadamo, srljamo u propast? Nisu li strašne ideje o klonovima, mutantima, kiborzima – a sve to već postoji! Igramo se s Božjim strpljenjem, ozakonjujemo istospolne zajednice, dopuštamo eksperimentiranje jajnim stanicama i embrijima, zakonski opravdavamo postojanje tzv. „surogat majki“ koje svoju utrobu za novce „iznajmljuju“ neplodnim parovima koji su svoje reproduktivne stanice „usadili“ u posve nepoznatu ženu? Namjerno se lansiraju kemijski izmišljene bolesti da bi farmaceutska industrija cvala od prodaje lijekova. Namjerno genetski modificiramo hranu da bi pravo sjeme bilo vrednije, skuplje i rjeđe od dijamanata – rezervirano opet samo za privilegirane. Sve je manje pitke vode i čistoga zraka. Kisele kiše, požari i nekontrolirano bahato krčenje uništavaju šume, pluća Zemlje... Toliko je biljnih i životinjskih vrsta nestalo samo za našega zemaljskoga „mandata“. Izgleda da bismo unedogled mogli nabrajati upozoravajuće znakove vremena – dok Gospodinu jednom ne prekipi, dok ne lupne žestoko šakom i ne kaže: Dosta!

„Kada će to biti?“ – pitaju Isusa. Dakako da bismo svi voljeli znati kada će to točno biti, da napunimo svoje svjetiljke uljem i čekamo – spremni. No, Krist ne daje odgovor. Uvijek valja biti spreman! Isus kaže da će se još štošta izdogađati prije Njegova posljednjega dolaska – „narodi će ustati protiv naroda i kraljevstva protiv kraljevstva... bit će i potresa, i gladi, i pošasti...“

Krist upozorava na još nešto. Kaže da će nam dolaziti mnogi lažni proroci izdajući se za Njegove izaslanike. Željet će da ih slijedimo u Njegovo ime, ali to neće biti Njegovi poslanici! Krist kaže: „Pazite, ne dajte se zavesti!“

Kad ugasne Sunce i dođe do sveopće pomrčine, kad nastupi zima i vječna tama, kad naša vlastita rušilačka snaga poput bumeranga pogodi nas i našu djecu – kucnut će zadnji čas. Prorok Malahija ima viziju toga dana: „Dan koji se bliži spalit će ohole i zlikovce, neće im ostati ni korijena ni grančice. A vama koji se imena mojega bojite sunce će pravde ogranuti sa zdravljem u zrakama“.

Kraj našega svijeta bit će zora, svanuće Novoga, obnovljenoga svijeta, Nove zemlje. Svršetak će biti početak. Slijedi novo proljeće, preobrazba. Kada dođe do sveopće katasrofe, suvremenoga „velikog potopa“, sići će Krist, naš Spasitelj. Doći će po nas. Nećemo tumarati razrovanim ulicama srušenoga rodnog grada opustošene domovine, oplakujući mrtve. Krist će uspostaviti novi grad, okupan u sjaju, kraljevstvo širom otvorenih vrata u koje ćemo s Njime ući. Ako smo bili pravednici i živjeli kako nas je poučavao, sve i da se svijet na nas obruši, neće nam pasti vlas s glave. Spasit će nas naša postojanost i nepokolebljivost u vjeri u Krista, Gospodina našega.

Sve tužno ostat će iza nas. Budemo li mu vjerni do kraja, dat će nam vijenac vječnoga života. Amen.

__________________________

32. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
2 Mak 7, 1-2. 9-14
2 Sol 2,16-3,5
Lk 20, 27-38

Razmatranje

Sveti Pavao se žalosti zbog sveopćeg gubitka nade i vjere, ali je siguran da se svim u vjeri malaksalim ljudima može pomoći. Stoga ohrabruje kad kaže: „Ali vjeran je Bog!“ Temelj ovomu uskliku sami je Bog koji kaže: „Ja sam s tobom!“ i to obećanje Bog nikada ne zaboravlja. On nas ne vara nego ispunjava obećano, On je uvijek uz nas, nikad nas ne napušta, čak i kad se sami od Njega odijelimo, zalutamo, izgubimo. On nas traži.

I upravo kad se čovjek skriva, jer se želi skriti da ga ne vide oči pred kojima misli da ne može opstati, Bog ga traži i zove: „Adame, gdje si?“ Ne zove zato što ne bi znao gdje je, nego zato što želi da Adam osjeti da ga Bog prati i traži. I onda kad je gol, da može uspravno stajati pred Bogom.

Bog je onaj koji govori Abrahamu: „Abrahame, ne boj se! Ja sam tvoj štit. Ja sam tvoj Bog. Ja sam s tobom.“ Strašne su godine pred Abrahamom kad putuje u nepoznato. Uvijek se ponovo pita: „Je li to pravi put? Trebam li tamo ili ovamo? Gdje je uopće moj cilj? Koji smisao ima ovo moje putovanje u neizvjesno?“ Bog ga ne jača time što ga zavarava da su mu sumnje neutemeljene, a strahovi besmisleni. Ne, strah od nepoznatog je, dakako, opravdan, ali Bog govori Abrahamu: „Ja sam s tobom.“ To pomaže i to je Abrahamu dosta.

Bog je onaj koji podupire uplašenog Mojsiju koji se pribojava svoga naroda: „Ja sam s vama.“ I svaki put kad se izraelski narod sjeti da je Bog vjeran svojim obećanjima, nestaje straha, a raste pouzdanje.

Bog je onaj koji krijepi i proroka Iliju koji je, umorivši se od borbe i života, legao i jadikovao: „Ne mogu i ne želim više. Sve je uzaludno. Želim umrijeti.“ Triput je Božji glasnik došao k njemu i hrabrio ga: „Ustani i jedi.“ Triput ga je Božji glasnik podsjetio da nije napušten i zaboravljen. Tek kad je Ilija to razumio, vratila mu se snaga i krenuo je na put od četrdeset dana i četrdeset noći da bi ispunio svoju zadaću.

Bog je onaj koji je Mariji, dok ona još nije znala o čemu je riječ, dao na znanje: „Gospodin je s tobom. Puna si milosti.“ – I Marija je prihvatila svoju ulogu: Ako je Gospodin sa mnom, onda i ja mogu reći: „Neka mi bude kako kažeš.“

I danas je tako. Bog koji je vjeran Adamu, Abrahamu, Mojsiju, Iliji i Mariji, vjeran je svim ljudima, pa i onima koji to ne znaju ili koji u to još ne mogu povjerovati.

Tko je shvatio da je Bog s njime, potaknut je da i sam bude s drugima. Nitko nam to ne može bolje posvjedočiti nego bogočovjek iz Nazareta koji je u kratko vrijeme osvojio srca mnogih ljudi. A u čemu je bila tajna njegova uspjeha? To nije nepoznanica. On je otvoreno preporučio da ga nasljedujemo: „Kao što je mene ljubio Otac, tako i ja ljubim vas. Ostanite u mojoj ljubavi“ (Iv 15,9). Kao što je Otac bio jedno s Njime, tako je i On htio biti jedno s nama ljudima, bili mi pravedni ili nepravedni, ugledni ili prezreni, vjerni ili nevjerni, ljubili ga ili razapinjali. Sve je izdržao za nas i zbog nas, čak je u samom času izdaje čeznuo biti zajedno sa svojim preplašenim učenicima poljuljane vjere. Isus je podnio strašnu muku da bi jedan među njima, kojemu je dao svu svoju ljubav i prvome mu na posljednjoj večeri pružio komad kruha, izgubio vjeru, izručio ga Rimljanima za trideset srebrnjaka, a potom se i objesio... „jer nemaju svi vjere“, kako kaže sveti Pavao. Zahvaljujmo na milosti po kojoj vjerujemo u Gospodina i molimo da preko milosrdnih djela svojoj braći šapnemo, u Njegovo ime, „Ja sam s tobom, ne boj se!“ Imajmo vjeru – Abrahama, Ilije, Mojsija... Budimo spremni braniti je do kraja života, poput sedmorice braće Židova koji su za nju podnijeli strašno mučeništvo, uvjereni u obećano uskrsnuće.

O uskrsnuću govori i današnje Lukino evanđelje. Na provokativno pitanje saduceja (kao da je postavljeno u vremenu u kojemu mi živimo) kome će, nakon smrti svojih muževa, sedmorice braće (analogija s današnjim prvim čitanjem iz Druge knjige o Makabejcima), po uskrsnuću pripasti njihova žena – Isus odgovara pozivajući se na Mojsija. Saduceji su bili Isusovi protivnici, jedna od vodećih vjersko-političkih skupina, većinom iz krugova visokog svećenstva. Bili su potomci Sadoka, velikog svećenika iz Salomonovog vremena, po kojemu su i dobili ime. Priznavali su samo Toru, pa tako i Mojsijeve zakone. Bili su slični farizejima, ali možda „progresivniji“, liberalniji, politički vještiji, bogatiji, slizaniji s rimskom vlašću. Poricali su uskrsnuće tijela i zagrobni život, pa su htjeli Isusa uloviti u zamku citirajući jedan Mojsijev zakon.

Isus im trijezno i realno spremno odgovara da su ženidba i udaja običaji rezervirani za ovaj svijet. No, po uskrsnuću, u Nebu nema ni ženidbe ni udaje, baš kao ni smrti. Tamo svi uskrsnuli postaju jednaki anđelima, a zovu se sinovi Božji jer su sinovi uskrsnuća. Naravno da će se „zemaljski supružnici“ ljubiti i na Nebu, ali to će biti drugačija ljubav, nama posve nepoznata, anđeoska i božanska.

Zatim Isus nastavlja, pozivajući se na Mojsija, izbavitelja izraelskog naroda iz egipatskog ropstva, ključni lik Knjige Izlaska, drugog dijela Tore – jer Stari je zavjet nešto na što su se saduceji uvijek pozivali. Ako Mojsije zove Gospodina Bogom Abrahamovim, Izakovim i Jakovljevim, onda je on Bog živih jer svi u Njemu žive. Kako drugačije saducejima objasniti uskrsnuće, napose ono tjelesno? Krist je, nakon uskrsnuća, došao među učenike, s njima je jeo i pio, iako nije osjećao ni glad ni žeđ. Pokazao im je krvave dlanove, ali rane ga više nisu boljele. Dopustio im je da ga dotaknu, ali je ipak bez ikakve poteškoće prolazio kroz zatvorena vrata. Bio je poput anđela. Naše spoznajne sposobnosti daleko su od razumijevanja svega što se kosi s prirodnim zakonima, ali Bogu ništa nije nemoguće. Tješimo se time svaki put kad naiđemo na slična pitanja, a na njih nailazimo svakodnevno. Bog nam ne može dati konkretne odgovore. Ne još. Strpimo se i pomirimo s time. Doći će čas spoznaje. Do tada se prepustimo Gospodnjoj sigurnoj desnici da nas vodi pravim putem, jer On je Put, Istina i Život. Amen.

__________________________

31. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Mudr 11, 22-12, 3
2 Sol 1, 11-2, 2
Lk 19, 1-10

Razmatranje

Svojom prvom dužnošću Isus je smatrao potražiti izgubljene ili zalutale, i pokazati im pravi put. Tako u današnjem evanđelju čitamo kako je, ogorčivši time mnoge, svratio se nekome cariniku.

Isus je, došavši u Jerihon, zainteresirao silno mnoštvo koje je već mnogo čulo o tome neobičnom čudotvorcu. I nadcarinik je bio u masi, i on je izišao na ulicu. Budući da je bio malenoga stasa, nije mogao vidjeti Gospodina. Gurao se i probijao da bi došao do Njega, ali nije bio vođen golom znatiželjom, poput većine koja je došla želeći biti fascinirana kojim čudom – možda izlječenjem oduzetoga, istjerivanjem vraga iz opsjednutoga... Njih su više zanimale priče koje su kolale od kuće do kuće, nego što se zbivalo u Rimu ili Grčkoj, i što se sve odigrava iza kulisa političkoga svijeta. Carinik je želio susret s Gospodinom iz posve drugih razloga. Želio mu je iznijeti sve što ga muči i tišti, htio mu se izjadati, istresti sve što mu je bilo na srcu. Prolazeći kroz svjetinu naguranu s obje strane ceste, Isus je ugledao čovjeka na stablu smokve. Osjetio je silnu potrebu njegova srca, vidio je da taj čovjek mora s Njim porazgovarati, izjadati mu se u četiri oka, otvoriti mu dušu. „Zakeju, siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući!“, obraća mu se Krist. Masa je osupnuta. Zar da prvo svrati ovome grešniku, izrabljivaču vlastitoga naroda, izdajici morala i poštenja? Da, jer „i on je sin Abrahamov“. Danas mu je došlo spasenje, „Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!“

Kakav je to čovjek carinik morao biti kad su od njega svi zazirali? Što mu je to oduzimalo poštovanje i dostojanstvo? U Isusovo vrijeme carinici su zapravo bili lihvari. Rimljani koji su okupirali Izrael nisu sami utirali porez, nego su tu nezahvalnu zadaću dodijelili carinicima koji su bili zaduženi, prema ugovoru, svake godine određenu svotu novaca predati rimskoj vlasti. Kako su dolazili do novca, na koji su način na raskršćima, mostovima, gradskim vratima i tržnicama lukavo iznuđivali dadžbine - to je bila njihova stvar. Tako su carinici, koji su se s omraženim Rimljanima skrivali pod istim krovom i jeli iz iste zdjele, beskrupulozno iskorištavali i ucjenjivali svoje sunarodnjake. Smatralo se ispravnim carinike ne pozdravljati i na sve im se načine protiviti. Bili su omraženi i odbačeni među svojima. Upravo je zbog toga Isus svratio jednomu od takvih, imenom Zakej, i s njime objedovao. Zakej zasigurno nije bio glup jer se za njega kaže da je bio nadcarinik i vrlo bogat čovjek. Isusov je odlazak pod Zakejev krov morao drugim vjernicima Židovima i apostolima biti veliki šok. To je bilo kao da papa danas posjeti neku izrazito katoličku zemlju da bi prvo ručao s nadaleko poznatim bogomrscem, pronevjeriteljem, izdajicom, reketarom...

Zašto je to Isus učinio? Zato što je znao da je Zakej priželjkivao odbaciti svoj dosadašnji život i obratiti se. Bio je spreman polovinu svoga imanja dati siromasima i četverostruko vratiti svima kojima je učinio neku nepravdu - što je bilo daleko više nego li je to propisivao židovski zakon. Zakej je za svoje obraćenje nadodao toliko koliko je, po njegovu mišljenju, bilo potrebno da nadoknadi sve počinjene prijevare i iznude. To je Isusa neizmjerno obradovalo. Ta Kristova radost zbog obraćenog grješnika poznata nam je iz drugih Evanđelja. Isusova je zadaća i briga pronaći izgubljene ovce i vratiti ih stadu. I mi često zalutamo, ali Gospodin ne odustaje dok nas ne vrati u svoje krilo. Današnje evanđelje opominje nas da razmislimo o svojim dosadašnjim postupcima. Trebali bismo imati hrabrosti za obraćenje, baš kao i Zakej. Moramo promijeniti svoj život, okrenuti ga – ako treba - za 180 stupnjeva, početi ispočetka, s Kristom kao ciljem do kojega, poput carinika, moramo doprijeti.

Isus želi da postupamo kao i on, da drugima pomažemo ne postavljajući uvjete, da ne marimo za formu na uštrb sadržaja. Želi da pomažemo bezuvjetno kako nam nitko, poput onoga mladića iz priče s početka, zbog naših brojnih uvjeta ne bi okrenuo leđa i zaputio se na drugu stranu. Iziđimo ususret Kristu na ulice Jerihona, kličimo mu i slavimo ga, nećemo ostati nezamijećeni koliko god bili maleni i izgubljeni u silnoj svjetini. Ako je naše srce otvoreno za Gospodina i spremno odreći se svih dosadašnjih stranputica, Isus će stupiti i pod naš krov. Neka naše srce bude vječno svratište za tog neumornog putnika. Amen.

__________________________

Misijska nedjelja

 

Na današnji dan cijela Crkva slavi Misijsku nedjelju, sjećajući se svoje osnovne uloge, a ta je da je poslana svim ljudima naviještati Kristovo evanđelje. Današnjim bi slavljem Crkva htjela svakomu kršteniku prizvati u sjećanje njegovu bitnu oznaku: da je poslan, upućen naviještati Krista. Nitko od toga nije izuzet – od pape do posljednjeg krštenog.

Bog Otac je u punini vremena poslao svoga Sina da objavi Njega i Njegov “plan” spasenja svim ljudima. Krist, svjestan svoga poslanja, rado je to činio, a kad je trebao uzići na Nebo, ustanovio je svoju Crkvu, zajednicu izabranih i poslanih, da po cijelome svijetu propovijeda sve što je Krist činio i naučavao. Taj zadatak Crkva ne smije iznevjeriti jer bi time iznevjerila samoga Krista i promašila svoju najvažniju ulogu na zemlji.

Božji plan i naum spašavanja čovjeka pripravljen je već u Starome zavjetu. Prorok Izaija, misleći na slavu Božju koja se očitovala po Kristu, pravom Svjetlu kojemu su usmjereni svi narodi, ohrabruje: “Ustani, zasini, Jeruzaleme, jer dolazi svjetlost tvoja, i slava Gospodnja sviće nad tobom!... K tvojoj svjetlosti koračaju narodi i kraljevi k sjaju zore tvoje”. I psalmist, pobožni vjernik Staroga Zavjeta, s radošću gleda u budućnost i sve prizivlje da se odazovu Božjoj riječi i nastoje širiti slavu Božju: “Navješćujte iz dana u dan spasenje Njegovo, kazujte poganima Njegovu slavu, svim narodima čudesa Njegova!” (Ps 96,3)

Božja slava i Njegovo spasenje konačno su se očitovali u Isusu Kristu. Nakon što je Krist tri godine naviještao evanđelje, objavljivao riječju i djelom slavu svoga Oca, te konačno svoje poslanje zapečatio zemaljskom smrću i okrunio slavom uskrsnuća, proslavljen govori svojim učenicima: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio.” (Mt 28, 19-20)

Danas, na Misijsku nedjelju, te bi Kristove riječi na poseban način trebale odjeknuti. Svi bismo se trebali preispitati kako i u kojoj mjeri vršimo tu Kristovu zapovijed. Teško da će itko od nas moći tvrditi da je bez propusta. Uostalom, još uvijek veliki dio svijeta ne poznaje Krista ni svoje spasenje koje je došlo po Njemu. Nemojmo zbog toga kritizirati propuste negdašnjih kršćana i Crkve. Usmjerimo danas svu pažnju na sebe i svoje djelovanje, razmislimo što smo propustili i što nam je činiti u budućnosti.

Isus nam govori: “Učinite sve ljude mojim učenicima.” Te bi riječi danas osobito trebali poslušati roditelji. Oni su prvi pozvani da svoju djecu učine Kristovim sljedbenicima. Slušaju li roditelji Kristovu zapovijed? Je li dovoljno donijeti dijete na formalno krštenje ili ga uputiti na prvu pričest? Jesmo li tako ispunili Isusov nalog? Nipošto! Mnogo je toga svakodnevno potrebno učiniti za svoje dijete da bi ono doista postalo Kristovim. Upravo zato, u ovim kaotičnim modernim vremenima, gdje se vrijeme zguslo (ne meteorološki nego filozofski), u kojemu svi nekamo jurimo i gotovo ništa ne stižemo – presudnu ulogu ipak imaju roditelji. Treba pronaći vremena za barem kratku molitvu, zahvalu i divljenje svakome novome danu – čudesnome Božjem djelu. Svojim svjedočenjem roditelji prenose djeci djela Gospodnja, tako ih odgajajući i oblikujući u kršćanskome duhu.

Ni mi svećenici ne možemo tvrditi da smo učinili sve u širenjenju Učiteljevog nauka. Krist i nas poziva da oduševljenije, s više žara a manje rutine, poput apostola naviještamo današnjem svijetu evanđelje i da ljude učinimo Kristovim sljedbenicima. Svaki je kršćanin na to pozvan, bez obzira na svoje zanimanje, vrstu posla... Svi smo pozvani propovijedati i svjedočiti Krista, bez iznimke. Nitko od nas nije bez odgovornosti za rast vjere u bližnjemu, za širenje Kristova Kraljevstva na zemlji.

To širenje ne treba se nužno ostvarivati kroz citate iz evanđelja, kroz doslovne riječi ili primjere navedene u Bibliji. Ne trebamo u tome biti ni pretjerano agresivni, ali to bližnjemu trebamo ponuditi, nadajući se da će on u tome naći inspiraciju, odgovor, utjehu. Ne moramo to činiti na naporan, dosadan, gotovo akviziterski način. Kristov se nauk ne širi tako. On se “nudi” kroz “obrasce” lijepog ponašanja, milosrdna djela, čine ljubavi, opraštanja, razumijevanja... Svakodnevno ih širimo u svojoj okolici, među svima koje susrećemo. Budimo primjerom Kristovih učenika.

No, moramo misliti i na one u dalekoj Aziji ili Africi... I njima spasenje dolazi po Kristu. Ali, i sveti se Pavao pita: “ Kako da prizovu onoga u koga ne povjerovaše? Kako da povjeruju u onoga za kojega nisu ni čuli? Kako pak da čuju bez propovjednika?” (Rim 10, 14-15). Propovjednici, učitelji moraju, dakle, krenuti iz naše sredine koja poznaje Krista. Mi ih moramo izmoliti, iznjedriti, odgojiti i poslati u svijet narodima koji ne poznaju Krista. U tom pogledu mnogo može učiniti svatko od nas.

No, misije su posvuda gdje su kršćani. Gdje se živi vjera, tamo je misijska zemlja. Ne svjedoči samo Crkva, kao institucija, nego svaki pojedini kršćanin. To je stav Crkve od Duhova, a tako se i svaki kršćanin, po sakramentu krštenja i krizme, opredjeljuje za misionara.

Jednom je francuski pisac Antoine da Saint Exupery, autor “Malog princa” napisao: “Ono što je najtužnije jest bijedna uloga promatrača koji samo gledaju, a ni u čemu ne sudjeluju. Treba sudjelovati i svjedočiti odgovorno! Čovjek bez odgovornosti nije čovjek.” Tko vjeruje u Krista, ne može biti samo promatrač. Treba svjedočiti o pomirbi Boga i čovjeka, treba širiti mir. Tko razumije što je Crkva Kristova, taj mora biti i poslanik, misionar. Vjera je dar koji se ne smije zadržati samo za sebe; treba je širiti i razvijati dijeljenjem – tako se nikada neće zatrijeti. Treba davati i davati! Onima iz ulice ili onima preko oceana. Svejedno je. Otkada je Isus na zemlju poslao Duha Svetoga, Crkva ima samo jednu zadaću – misionariti i ljudima navješćivati spasenje po Isusu Kristu. Crkva nije svrha samoj sebi. Ona je sakrament, put Božji, Božji instrument.

Za misije mnogo možemo učiniti ponajprije molitvom. U tomu nam je lijep primjer sv. Mala Terezija, blaženica koju je Crkva proglasila zaštitnicom misija, ali i bl. Majka Tereza iz Kalkute. Koliko se mi trudimo biti dobrim misionarima? Prođu mnogi mjeseci a da se ni ne sjetimo misija, ni molitvom ni žrtvom. A toliko je gladnih Božje riječi... Isus kaže: “Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas.” (Iv 20, 21) Zato trebamo pomagati i u materijalnom pogledu, prema svojim mogućnostima. Kad naši misionari krenu u daleke i opasne krajeve, njihova ih kršćanska braća trebaju opremiti i materijalno, da bi u tuđem, siromašnom svijetu mogli pomoći svojoj siromašnoj braći, te tako i djelom svjedočiti Kristovu ljubav. Kad siromasima propovijedaju evanđelje, trebaju im iskazivati znakove ljubavi: gladne treba nahraniti, gole i bose odjenuti, nepismenima izgraditi škole, izliječiti bolesne, beskućnicima osigurati krov nad glavom... Stoga im je potrebna svesrdna pomoć – a tu se na djelu treba pokazati ljubav majke Crkve. A Crkva – to smo mi. Amen.

__________________________

29. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Izl  17,  8-13
2 Tim 3, 14 – 4, 2
Lk 18, 1-8

Razmatranje

U ovome evanđelju Isus nam je ispričao prekrasnu priču o tome kako se neka žena uporno i ustrajno borila za svoje pravo. U Isusovo vrijeme, u kojemu je vladalo čvrsto patrijarhalno društvo, žena u javnome životu nije mnogo vrijedila. Dodijeljena svome mužu, bila je njegovo vlasništvo i samo se po njemu mogla održati. Njezina je uloga bila isključivo kućanska i majčinska, u svemu drugome bila je tiha i neprimjetna figura koja se prilagođavala muškome svijetu. Udovica gotovo uopće nije mogla opstati; bila je posve obespravljena, bez ikakve zaštite, bez prava glasa, bez podrške i prihoda, prepuštena sama sebi.

U Isusovoj se prispodobi na uporne molbe jedne takve udovice ne odaziva neki sudac koji joj je trebao pomoći, obraniti je, podići za nju svoj glas, stati u njezinu zaštitu. U prispodobi Isus konstruira oštri konflikt između ovih dviju osoba. Sudca očito smatra sebičnim, kratkovidnim i nepravednim jer se „Boga nije bojao, za ljude nije mario“. Pred njim kleči žena koja nema gotovo nikakve šanse u toj konfrontaciji, ali ipak postiže svoj cilj. Nevjerojatno, ali njezina strpljivost pobjeđuje. Toliko je bila uporna da joj je ovaj obećao pomoći samo da je se riješi, kako mu više ne bi dosađivala. „Gutta cavat lapidem…“ - kaplja dube kamen, ali ne silom, nego upornošću!

Ovaj je primjer poziv na ustrajnost i potpora onima koji trpe nepravdu da se bore iako je situacija bezizlazna. To je poziv na strpljivost kojom se postiže i ono što izgleda nemoguće.

Što Isus time želi reći? U svim prispodobama vidi se Njegovo nastojanje da Boga učini vidljivim i ljudima pomogne na putu do Njega. Krist je mudri Učitelj koji nam i ovim primjerom želi predati duhovnu pouku i pomoći da progledamo. Gdje je poanta ove priče?

Bog je sudac, ali nipošto nije nepravedan. Da bismo ostvarili svoja prava, ne trebamo mu dosađivati. Naprotiv, Krist će nas odmah uzeti u svoju zaštitu. Isus izričito naglašava: „Neće li onda Bog obraniti svoje izabranike koji dan i noć vape k njemu sve ako i odgađa stvar njihovu? Kažem vam, ustat će žurno na njihovu obranu.“ (Lk 18, 7). Mi ćemo „neodgodivo“ ostvariti svoje pravo na pravdu! Bog zna što nam je potrebno i dat će nam zaiskano i prije nego što ga zamolimo. On je sinonim za pravdu. On će nas zastupati pred našim tužiteljima, On je naša najčvršća obrana, On će pravedno presuditi. Za razliku od pravosuđa koje je u mnogim slučajevima zakazalo jer je potkupljivo, Gospodina se ne može podmititi, nije ga potrebno „reformirati“. Na Njegovu su dlanu zapisani svi dokazi naših dobrih i loših djela. On je i tužitelj i branitelj i sudac. Tražimo li zadovoljenje pravde, osobito ako smo slabi, maleni i nemoćni pred ogromnim „pravosudnim aparatom“ gdje pravo često nema veze s pravdom, On će se zauzeti za nas.

Zašto trebamo moliti? Isus udovičinu ustrajnost uzima kao uzor da svojim učenicima i nama kaže kako valja „svagda moliti i nikada sustati“ (18, 1).

Molitva je tema i današnjega evanđelja. Međutim, molitva nije samo prošnja upravljena Gospodinu, moliti ne znači samo tražiti i jadati se u nadi da ćemo željeno dobiti. Bog ionako vidi što nam nedostaje. Molitva je i zahvala na svemu darovanome – pa i psalmi se sastoje od hvalospjeva, tužbalica i zahvalnica! Mnogi mole i mole, ali se ništa ne događa. Barem oni tako misle. „Nabijaju kilometražu“ vrteći zrnca krunice, dok im misli lutaju, gubeći se u labirintima svega što odvlači pažnju. Stoga misle da molitva ne djeluje, da uzalud zazivaju Gospodina koji ih ne čuje. Moli se srcem, a ne usnama. Molitva mijenja čovjeka, a ne Boga. Bog je uvijek isti – onaj koji nam se obraća s nepromijenjenom ljubavlju. Ako nas Isus potiče na ustrajnu molitvu, onda je to zato da se mi promijenimo, da se naučimo biti strpljivi čekajući Njegovo milosrđe i da budemo uporni u traženju pravde. Trebamo postati ljudi koji će u svemu što rade, misle, čine, govore, sanjaju – uključiti Boga. S Njim valja ustajati, blagovati, žeti, orati, rađati, odgajati, odlaziti na počinak... Ona ima moć pomicati brda, isušivati mora, premještati kontinente. Ona je i Mojsiju pomogla da u starozavjetnoj priči iz prvog čitanja Knjige Izlaska pomogne Izraelcima i odbije Amalečane.

U današnjemu evanđelju možda ćemo obje spomenute osobe – i udovicu i tvrdoglavog, nepravednog sudca – razumjeti kao dio vlastite duše. U isto vrijeme neka je providnost, savjest, vaga u nama pa znamo što je pravedno, mi koji želimo svjesno živjeti s Bogom i po Njemu sve mjeriti – ali i nešto oholo što ne da na sebe utjecati, što se ne dopušta ukrotiti skromnošću, „što se ne boji ni Boga ni ljudi“. Molitva nas može i treba promijeniti da budemo Božji ljudi bez opiranja, protivljenja i tvrdoglavosti. Ako se nešto u nama i dalje opire toj samozatajnosti i skromnosti s kojom trebamo živjeti, onda budimo uporni moleći da se toga oslobodimo, uporni kao udovica koja nije odustala od kucanja na ista vrata. Tada se Gospodin sigurno neće oglušiti na naše molbe, ali ne da nas se riješi, nego sretan što uporno želimo biti dio Njegova stada, Njegove pratnje na svakome putu, kao i na ovome za Jeruzalem.

Posljednja rečenica evanđelja, ona nakon ispričane prispodobe, kao da je van konteksta, pomalo zbunjuje. „Ali kad Sin Čovječji dođe, hoće li naći vjere na zemlji?“ Hoće li biti ljudi koji će tražiti zajedništvo s Bogom, i hoće li ga tražiti žarko i ustrajno? Čemu ta Kristova malodušnost i skepsa? Isus nas cijelo vrijeme uvjerava u Očevo milosrđe i ljubav, ali se pita hoće li mu Njegova djeca ikad na tome biti zahvalna ili će čak i Njegovoga vlastitoga sina prezreti i razapeti. Umnoži nam vjeru, Gospodine – tako su molili apostoli. Nauči nas moliti – tako su vapili. Doista, trebamo učiti moliti. Tako će jačati naša vjera i zahvalnost po kojima ćemo, poput Samarijanca iz prošlonedjeljnoga evanđelja, biti spašeni. Za posve predano moliti treba strpljenja. Nađimo bar malo vremena za kratak razgovor s Bogom, za jedno obično „hvala“ – znak da ga nismo zaboravili u svemu što radimo, u danu punom obveza, u zbrci i neredu „zgusnutoga“ vremena u kojemu živimo.

Svatko može naći vlastiti put, odabrati svoj način razgovora s Gospodinom. To može biti u prekrasnom obliku, poput psalama. Molitve mogu biti pažljivo sročene, promišljene i pedantno formulirane, ali mogu biti i gotovo površne, usputne, izrečene u žurbi, ali jednako snažne i iskrene. Nije li divno izricati molitvu pred Bogom slobodno, bez najava ili rituala, u tramvaju, u dugačkome redu u banci, čekajući pregled kod liječnika, zidajući kuću, kopajući, orući... Zazivajmo ga u sreći kao i u nevolji, na vjenčanju kao i na sprovodu, s buđenjem proljetnoga jutra kao i na olujnome moru. Ustrajno mu kucajmo na vrata, nećemo dugo čekati, Njegova je milost nemjerljiva, a srce otvoreno za sve koji ga zazivaju i zahvaljuju. Budimo i mi među njima.

__________________________

28. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
2 Kr 5, 14-17
2 Tim 2, 8-13
Lk 17, 11-19

Razmatranje

I dalje kroz evanđelja pratimo Isusa na putu prema Jeruzalemu. Za Njim idu učenici, a On ih priprema za ono što treba doći i govori o Kraljevstvu Božjemu koje počinje već ovdje, na zemlji. Iz Božjega Kraljevstva nitko nije isključen: ni Ninivljani koji su napokon progledali, ni carinici koji su se kajali udarajući se u prsa, ni Zakej koji se obratio, ni izgubljeni sin koji se vratio svome ocu, ni Lazar koji se nasitio u krilu Abrahamovu. Božje Kraljevstvo otvoreno je i za gubavce i za Samarijance, za nezaposlene koji su teret društvu i za auslendere, strance na socijalnoj grbači neke „obećane zemlje“.

Vani ostaju samo oni koji sami sebe isključuju, koji se hvale i smatraju boljima od ostalih: farizeji, bogataši, rasipnici, oholice... i nezahvalnici kojima se podrazumijeva da imaju sve što imaju, pa ne vide ni razloga ni potrebe zahvaljivati na tome.

Krist je očistio od gube desetoricu jadnika koji su mu išli ususret, stigmatizirani i odbačeni, nadajući se Kristovoj milosti i moleći za čudotvorno ozdravljenje. Isus im uslišava molbu na putu do svećenika koji je i službeno trebao potvrditi to čudesno očišćenje. Oprani su kao Naaman Sirijac iz prvog čitanja Druge Knjige o Kraljevima: „Tijelo im posta kao u malog djeteta – očistiše se od gube.“ No, zahvaliti se vratio samo jedan, dok su se drugi razišli, valjda misleći da je čudesno ozdravljenje bilo neminovno. Isus pomalo ironično pita, već navikao na ljudsku nezahvalnost: „Zar se ne očistiše desetorica? A gdje su ona devetorica?“ Zatim tuđincu Samarijancu reče: „Ustani! Idi! Vjera te tvoja spasila!“ Poput zahvalnog Samarijanca, i Naaman iz prvog čitanja, očišćen u Jordanu, zahvaljuje Bogu na svoj način: „...barem mi dopusti, Gospodine, da ponesem izraelske zemlje koliko moje dvije mazge budu mogle ponijeti. Jer sluga tvoj neće više prinositi pomirnica ni klanica drugim bogovima nego samo Gospodinu.“

Gospodinu treba zahvaljivati na darovanoj milosti. Danju, noću, ujutro, uvečer... Zahvaljujmo Gospodinu jer je dobar, jer je vječna ljubav Njegova! Zahvaljujmo mu za noć i dan, za svako novo jutro i svaku smjenu dana i noći... Zahvaljujmo mu na zdravlju, obitelji, prijateljima, poslu... Zahvaljujmo mu na djeci, na zajednici kojoj pripadamo, na svim lijepim danima provedenima sa svojim pokojnima... Zahvaljujmo mu na kruhu koji blagujemo i na vodi kojom utažujemo žeđ. Zahvaljujmo mu na rodnome vinogradu i dobroj ljetini. Zahvaljujmo mu na milosti po kojoj nam je darovao vjeru, na identitetu – nacionalnom i vjerskom... Zahvaljujmo mu na domovini, slobodi, suncu, kiši... Toliko je beskrajno mnogo razloga da svake sekunde hvalimo veličinu i milost Gospodnju kao što su je hvalili mnogi naši prethodnici – od Joba koji je i u čirevima bio zahvalan na svemu darovanome po volji Gospodina, do Judite koja je spasila voljenu Betuliju od asirskog vojskovođe Holoferna, Nabukodonozorovog podanika, a zatim Gospodinu zahvalila pjesmom: „Udarajte Gospodu u bubnjeve, pjevajte Gospodu uz cimbale, uzvisujte ime Njegovo!“ Zahvaljujmo mu poput Zaharije koji je, po rođenju sina Ivana Krstitelja, Gospodinu zapjevao: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov jer je pohodio i otkupio svoj narod!“ Zahvalimo mu kao Marija kad joj je dano da bude majkom Njegova Sina Isusa: „Veliča duša moja Gospodina i duh se moj raduje u Bogu, spasu mojemu!“ Veliki dio psalama čine pjesme zahvalnice, stoga ni mi ne smijemo zaboraviti neprestano i neumorno zahvaljivati Gospodinu na svemu što nam je dao, a dao nam je neizmjerno mnogo već i ovom činjenicom da smo okupljeni oko stola Njegova, u Njegovu hramu, na euharistiji. Zahvaljujmo mu na Radosnoj vijesti koju nam je ostavio u baštinu po evanđelistima i na spasenju koje nam je darovano ako naučimo biti zahvalni. Živimo svjesni svega darovanoga i ne uzimajmo ništa kao da se to podrazumijeva.

Ruski realist Ivan Sergejevič Turgenjev u jednom svome djelu zamišlja veliki prijem u plavetnoj palači, na kojemu su se svečano okupile sve kreposti ovoga svijeta. Zamislio ih je kao dame - lijepe, elegantne, decentne, dostojanstvene. Ugodno su se družile, ali – dvije među njima kao da se nikada ranije nisu srele. Bog ih upoznaje, a one se jedna drugoj predstavljaju kao „gospođa dobročiniteljica“ i „gospođa zahvalnost“.

Mala riječ „hvala“ otvara vrata zakračunata tisućama zasuna. Zahvalnost je pamćenje srca i kolijevka svake religije. Nikada ne zaspimo bez zahvale na usnama. Hvala ti, Gospodine, na svemu što si nam darovao. Klečimo pred Tobom i ljubimo tvoje milosrdne skute! Amen.

__________________________

27. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Hab 1, 2-3; 2, 2-4
2 Tim 1, 6-8. 13-14
Lk 17, 5-10

Razmatranje

„Umnoži nam vjeru!“ - to bi trebala biti naša stalna molitva upravljena Gospodinu. Tako su nekoć apostoli molili svoga Učitelja. Zacijelo su se osjećali slabi u vjeri, pa su se zato obratili pravomu izvoru - Isusu, da im pomogne ojačati, učvrstiti, umnožiti vjeru.

Isus ne daje direktnu, konkretnu uputu za jačanje vjere, nego govori o njezinoj veličanstvenoj moći i snazi koja prkosi svim zakonima logike i prirode: „Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: Iščupaj se s korijenom i presadi u more! I on bi vas poslušao.“ Nije slaba samo slaba vjera apostola, naša je još slabija, jer ako su apostoli sumnjali u svoje mogućnosti (a kao Kristovi suvremenici mogli su biti jako ohrabreni svime viđenim i doživljenim u Njegovoj pratnji), onda je naša vjera na još tisuću puta klimavijim nogama. Jaka vjera ne dopušta sumnjičavosti da proviri glavom ni na trenutak. Jaka je vjera karizma, poseban dar milosti Duha Svetoga.

Nakon ovih riječi o vjeri, u evanđelju slijedi jedan drugi dio koji na prvi pogled nema ništa s onim prvim. A je li to tako? Oba dijela današnjega evanđelja moraju se promatrati zajedno, u istome kontekstu. Mora postojati poveznica. U drugome je dijelu riječ o pravoj pouci kako doći do čvrste vjere, što je ujedno i odgovor na molbu apostola.

Kao što to često čini, Krist i ovdje poseže za uspoređivanjem. Bez da ulazi u socijalnu komponentu sluge i služenja, Isus potvrđuje apostolima da sve što im je zapovjeđeno trebaju raditi kao poslušni sluge.

Čiji su sluge apostoli, odnosno, tko je mjerodavan da im zapovijeda? Jesu li to veliki svećenici i pismoznanci? Naravno da ne. To je Isus. Samo je On nadležan zapovijedati apostolima. On je njihov učitelj, a oni Njegovi učenici, sljedbenici, sluge Božje riječi. Apostoli su, dakle, primatelji zapovijedi, koji kao sluge trebaju činiti sve što je volja Božja. Pravi učenik Kristov zna što je njegova dužnost prema Bogu jer je svjestan toga da je sve što ima i što jest, primio od Boga, da ništa sam od sebe ne može činiti – sve je milost.

Sluga se uvečer vraća kući. Cijeli je dan radio u polju, mrtav-umoran, ali njegova služba još nije gotova. Još treba gospodaru pripremiti večeru, a tek tada može i sam odahnuti i otpočinuti. Je li ovdje riječ o staleškoj i socijalnoj nepravdi? Bi li gospodar možda trebao biti zahvalan slugi ili je sluga samo učinio ono što mu je naređeno, što je ionako dužan učiniti jer mu je to, uostalom, u „opisu radnog mjesta“? Gospodar i sluga nisu na istoj razini, sluga je gospodaru, dakako, podređen. To je logično, takav je zakon svake hijerarhije koja, uostalom, osigurava red. Stoga bi bilo sasvim neprimjereno da obojica istodobno večeraju, da se gospodar sam poslužuje. Zna se kakvo je ustrojstvo svijeta i tko je u njemu superordinirani. Tako smo i mi, kao i apostoli, svećenici, pa i sam Sveti Otac - sluge svoga gospodara, Gospodina našega. Nismo s Njime ravnopravni, nismo skupa „ovce pasli“, on je naš Učitelj, Kralj i Gospodar, a mi Njegovi sljedbenici, podanici i vjerni sluge - sluge koje imaju neviđenu i neponovljivu privilegiju svome se gospodaru obraćati s „ti“, i čiji je vlasnik toliko milosrdan da ga možemo zvati Ocem. Pa zar i mi nemamo obvezu, nakon napornog radnog dana, svome gospodaru, Gospodinu, zahvaliti na svemu darovanome molitvom, pa tek onda zaključiti dan i otpočinuti?

Možda bi netko mogao primijetiti da Isus svoje učenike nije zvao slugama nego prijateljima (Iv 15, 15a). Upravo je to put kojim ide Isusov učenik: od sluge prema Kristovu prijatelju. Slušajući Oca, vršeći Njegove zapovijedi, uzdajući se u Njega – polako počinjemo koračati uz Njega a ne iza Njega. Odnos prema Bogu od sluganstva postaje pravo prijateljstvo s Njime jer smo uz Njega rasli i izrasli, izgradili se, napredovali, duhovno evoluirali. Pokornost, poslušnost, odanost i vjernost približili su nas Gospodinu pa smo polako postali Njegova uzdanica, Njegovi prijatelji.

Poslušnost volji Božjoj pomoći će nam sve više spoznavati da Bog sve čini iz ljubavi. Put poslušnosti vodi u spoznaju da nam je Isus prenio sve što je čuo od Oca (usporedi Iv 15,15). Tek kad shvatimo i prihvatimo Očeve riječi, više nećemo trebati misliti da smo tek pokorni sluge koji su samo činili ono što im je zapovjeđeno. Služenje Kristu postat će nam imanentno, urođeno, dio nas. Mi prestajemo biti Božji dužnici, a postajemo Njegovi prijatelji koji u ljubavi i iz ljubavi sve čine za Isusa i s Isusom. Ovo prijateljstvo u uzajamnoj ljubavi između učenika i Krista cilj je apostola.

Sada također razumijemo zašto je Isus svjesno upotrijebio primjer sluge kako bi apostole priveo jačoj i čvršćoj vjeri. Vjera mora rasti; najprije po vjernom poštivanju Božjih zapovijedi. To je početni stupanj vjere, „stadij“ sluge, dok ne postanemo dovoljno jaki i sigurni da živimo od Isusa u punom pouzdanju u Božju providnost. Kad postanemo spremni sve iz ljubavi prema Isusu napustiti i držati manje vrijednim – zakoračili smo u drugu „fazu“, u „stadij“ prijateljstva s Kristom. Tada će nas naše služenje radovati!

I mi možemo ići putem apostola. To što vrijedi za apostole, vrijedi i za papu, biskupe, svećenike i svakoga od nas. Na početku našega puta do jake vjere apsolutno stoji poslušnost prema nauci Svetog pisma i Crkve. Odatle će Isus svakome ponuditi prijateljstvo, ravnopravno nas posjesti za stol za kojim ćemo se skupa častiti uživajući Nebesku slavu. Tako ćemo se moći uvjeriti da su nas naša odanost i vjernost Bogu približile do pravog, vječnog, neraskidivog prijateljstva. Stvoritelj i stvorenje postat će jedno. Naš nam gospodar ne treba biti zahvalan što smo mu pokorni sluge, mi se trebamo boriti da nas on uposli kao svoje podanike na svojim poljima, da oremo, sijemo i žanjemo Njegove njive. Strpljivo radimo na svome napredovanju (u „zvanju“). Strpljenja nam uvijek fali, čak i proroku Habakuku koji u današnjemu prvom čitanju vapije za pomoći, zazivajući Boga da se angažira protiv zla – tlačenja, zlostavljanja i svake druge nepravde vječno prisutne u svijetu. Gospodin mu odgovara da će pravda stići. Možda je spora, ali je dostižna. Strpljenja – sve u svoje vrijeme! Tako i mi imajmo strpljenja u služenju Kristu, koliko god to bilo teško. Izbjegavajmo prečace i stranputice, ne tražimo rupe u Njegovu zakonu, ne „adaptirajmo“ svoje križeve za lakše i ugodnije (pod)nošenje. Služimo mu u svemu bespogovorno i odano, vjerujući u dobru nadnicu gospodarevu jer „Plaća je naša na nebesima!“

„Gospodine, umnoži nam vjeru!“ Pođimo na put kao sluga koji vjerno izvršava sve što mu Bog i Crkva nalažu, a onda ćemo vidjeti kako naša vjera i prijateljstvo jačaju i koliko nam znači biti u Kristovoj pratnji. Narastimo od zrna gorušice u bogato razgranato i vazda zeleno stablo Kristovo. Tada će naša vjera moći premiještati i planine - po milosti Gospodina i prijatelja našega Isusa Krista. Amen.

__________________________

26. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Am 6, 1a. 4-7
1 Tim 6, 11-16
Lk 16, 19-31

Razmatranje

U prošlonedjeljnom smo evanđelju upozoreni: „Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ I starozavjetni prorok Amos u današnjemu prvom čitanju također ukazuje na sebične bogatune, siguran da će jednoga dana njihova bjelokosna harfa morati umuknuti jer nisu bili milosrdni prema potrebitoj braći. Izvaljeni na počivaljkama od ružina drveta, namirisani rijetkim pomadama, uživaju jedući najmekše meso janjaca i teladi, ne mareći za siromaha do svojih nogu koji molećivog pogleda sanja o mrvicama s njihovih pretrpanih stolova.

Današnjom poznatom prispodobom o bogatašu i Lazaru Isus opet vrlo radikalno, crno-bijelo oslikava stanje u društvu. Bogataš se danomice gostio, uživao u svemu što mu je dano, odijevajući se u grimiz i fini, tanki lan, dok mu je istodobno pred vratima, gladan i sav u čirevima, ležao bijednik Lazar, željan mrvica s bogataševog stola. Čak su i psi lutalice imali sućuti za ubogoga Lazara pa su mu lizali rane, no bogataš ga nikada nije ni primijetio.

Siromah je dospio u kraljevstvo blaženih, a bogataš je bačen u vječni oganj. To zvuči vrlo jednostavno, mada može zbuniti ideja da je bogatstvo grijeh, a siromaštvo blaženstvo. Netko bi možda mogao zaključiti da će nam na nebesima biti toliko ljepše koliko nam je na zemlji bilo tužnije. Zar ćemo završiti u paklu mi koji smo trudom, radom i marljivošću nešto stekli na ovome svijetu? Naravno da ne. Uostalom, nigdje u evanđelju nije rečeno da je bogataš stekao imetak na nepošten način – uzimajući siromašnima, varajući, kradući... Možda je, baš naprotiv, sve stekao pošteno, upornim radom. No zašto je onda tako neslavno napustio zemlju i završio u paklenim mukama? Što ga je tako strašno pokopalo? Pokopala ga je potpuna i isključiva usmjerenost na ovaj svijet. Živio je samo zato da se raskošno gosti i odijeva, ne mareći ni za koga osim za sebe, ne primjećujući nikoga osim sebe. Bogataš nije bio grub prema Lazaru, nije ga korio, tjerao, ponižavao – jednostavno ga nije ni vidio! Nije li to još sebičnije?

Kad je Isus iznosio ovu priču, osobito je pred očima imao farizeje, a Evanđelist Luka vidio je da ova priča pogađa i neke u njegovoj zajednici. Zbog toga je zapisao upravo ovu priču. Ljudi iz Lukine zajednice bili su kršćani kao i mi. Ni u kojem slučaju nisu bili zli, naprotiv. Sudjelovali su u kršćanskom životu i nikomu nisu htjeli učiniti ništa nažao. Možda je upravo zbog njihovog „ne-djelovanja“ ova priča bila prikladna i za njih. Dakle, možda je spomenuti bogataš bio sasvim pristojan i pristupačan čovjek, nikakav iznuđivač, lihvar, lopov. Prema svojim je prijateljima možda bio širokogrudan, ali svakako za siromahe pred svojim kućnim pragom nije mario. Kako je moguće da ih nije ni vidio? Pa ležali su mu pred vratima, morao se barem spotaknuti o njihovu bijedu!

Kad je Lukina zajednica slušala o ovoj nepravdi, kako mi to danas slušamo, vjerojatno se u sebi pitala leži li tkogod pred njihovim domom ili možda čak pred crkvenim vratima. I sada, dok slavimo euharistijsku svečanost, pomišljamo li da i među nama ima siromaha? Možda nisu transparentni siromasi, takve bi prepoznalo i dijete, možda je njihova bijeda uspješno skrivena, no možemo li je prepoznati, osjetiti, naslutiti? Imamo li kršćanskoga duha, njuha i sluha za takve među nama? Vidimo li ih i imamo li za njih milodara i milosti?

Siromah u priči ima svoje ime. Ono glasi „Lazar“, a znači „Bog pomaže“. Nekad je biti siromah značilo društvenu sramotu i osudu. I danas je često tako – pomišljamo da su siromasi sami krivi za svoju bijedu jer su lijenčine, pijanice, kockari... Nemaju za kruh, ali imaju za pivu i cigarete. Oni su sirotinja jer su to odabrali, jer se nisu dovoljno borili u životu. Znate li onu priču o dvije žabe upale u stap? Jedna je vidjela da je nemoguće spasiti se, upala je preduboko, pa se prepustila zlosretnoj sudbini i utopila – dok je druga toliko mlatila i lupala nožicama dok nije napravila maslo na koje se popela i iskočila, spasivši se. Dakle, nemamo svi ni dovoljno duhovne snage da se izvučemo iz gliba. Ima i takvih Lazara – siromašnih duhom. Krist ne misli samo na fizičke bogataše i siromahe. Misli i na intelektualne, emotivne, duhovne. Daruj i dijeli kapital koji imaš! Ne zadržavaj znanje samo za sebe, i to je strašno sebično! Pjesnik kaže: „Ako vidiš roba gdje spava, ne budi ga, možda sanja o slobodi.“ A Krist kaže: „Ako vidiš roba gdje spava, probudi ga i objasni mu slobodu!“ (K. Gibran)

Koja je moralna pouka i poanta ove priče? Nepošteno je živjeti samoživo i sebično, u svome svijetu odijeljenome od bijede dubokim jazom, poput jaza između pakla i krila Abrahamova, kako stoji u ovome evanđelju. Svakodnevno u novinama čitamo o neizmjernoj ljudskoj bijedi kao da nas se to ne tiče. Svakoga dana i na dnevniku i na vijestima gledamo nevolju koja je snašla mnoge, diljem svijeta. Ponekad nam se čak čini da tuga baš traži one najnevoljnije, najjadnije, najsiromašnije. Poplave redovito odnesu jedva podignute potleušice; suša uništi usjev onima kojima je to prvi urod nakon godina i godina bez kiše. S druge strane, licemjerni bogati svijet sirotinji ne šalje ni mrvice sa svojih natrpanih ovalnih stolova iz Bijelih kuća i bijelih dvora. Pod krinkom brige za budućnost djece cijeloga svijeta nude im laptop za 50-100 dolara, ne videći njihove zrakom napunjene trbuhe. Toj gladnoj djeci ne treba računalo, internet, cijeli planet umrežen u kutijici koja će biti njihov prozor u svijet i spona s njime. Treba im tek kruh svagdanji i djetinjstvo uz obitelj, u kućici pored rijeke, uz šarenu loptu i bezbrižno dječaštvo bez puške na ramenu.

Jaz između bogatih i siromašnih postao je gotovo nepremostiv. Onaj koji ga nastoji prijeći upada u ponor srušenih ideala, umori se od borbe s vjetrenjačama, izgubi snagu jurišati na slijepe Kiklope koji ne mare za sirotinju, koji ne vide mogućnost povezivanja dviju obala.

Isus apelira na sve nas da otvorimo oči i srca za siromašne. On ne zahtjeva ništa nemoguće. Siromasima ne treba naša svila i kadifa, njima će dobro doći i ono što smo odbacili, što nismo posve iskoristili.

Bogataš je tako završio u paklu, vapijući za kapljicom vode, moleći Abrahama da mu po Lazaru ovlaži žedna usta. Abraham ga odbija. Ne može se do druge obale. Jednom kad je gotovo – gotovo je. Nema povratka. Trebalo je misliti na vrijeme.

U ovoj priči spominje se i bogataševih petero braće. Ta smo braća upravo mi. Mi još imamo mogućnosti i vremena obratiti se, u sebi pronaći sućuti za našu potrebitu braću, osluhnuti njihov vapaj i odazvati se njihovim molbama. Još možemo poslušati Mojsija i proroke i izvući pouku od njih. Uostalom, nemamo samo starozavjetne proroke, imamo mnogo, mnogo više! Već dvije tisuće godina Krist nas pričama iz života, ovako slikovito  primjerenima u evanđeljima, poučava kako živjeti. Isus nema ništa protiv našega blagostanja ili slavlja, štoviše - i on se tomu radovao - ali nam kaže koga trebamo pozvati na našu gozbu: siromašne, hrome, slijepe... Valja misliti na budućnost, jer zemaljski je život kratak i krhak kao cvat jabuke. Pokažimo milost prema svojoj ubogoj braći da bismo se po zasluzi u vječnosti našli na istoj strani, u Kraljevstvu Božjemu, u krilu Abrahamovu. Amen.

__________________________

25. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Am 8, 4-7
1 Tim 2, 1-8
Lk 16, 1-13

Razmatranje

Današnji nas odlomak iz svetoga evanđelja pomalo zbunjuje pitanjem kako je spomenuti upravitelj mogao biti nagrađen zato što je prevario gospodara? Gotovo smo time sablažnjeni. Je li moguće da nas Bog podržava u varanju? Naravno da nije. Krist se, pričajući tu zgodu, jednostavno poslužio „duhom ovoga svijeta“, pa kao da nam savjetuje da se i mi poslužimo njime. Kristove su riječi – riječi samoga Boga, pa ni ovdje nemamo što prekrižiti ili odbaciti misleći da to nije božanski nauk za posvećenje našega života. Po Duhu Svetomu i uz njegovu pomoć moramo znati božanski sadržaj osloboditi metaforike i razumjeti ga u onom duhu u kojemu nam ga Gospodin želi dati. Pokušajmo u ime Božje istine shvatiti bit Božje riječi. Upoznajmo sebe kao dužnika pred Bogom.

Bog je u ovoj prispodobi spomenuti bogati čovjek. Mi smo upravitelji njegovih dobara. Sve što jest, što postoji i što nam je na raspolaganju – Božje je vlasništvo. On nam je dao da time dobro upravljamo, raspolažemo i u tome uživamo. „Što ti imaš, o čovječe, što primio nisi?“ – tvoj život, tvoje zdravlje, duh tvoga života, tvoju volju, srce, godine tvoga života, tvoje mjesto u obitelji, tvoj životni poziv, društvo kojemu pripadaš, tvoja domovina, tvoj identitet – sve su to tebi povjerena dobra - i znaj da ćeš jednoga dana biti pozvan da o svemu tome položiš račune („Položi račun o svom upravljanju!“).

Evanđelje govori o povjerenju koje Bog ima u nas kada nam predaje upravu. Predaje nam kršćansku baštinu čija vrijednost nema cijene, što dokazuje da Bog ima u nas veliko povjerenje i nada se da ćemo ga opravdati. Već to što nas je stvorio na svoju sliku i priliku, što nam je dao razum i slobodnu volju, znak je velikog povjerenja.

Nije li znak velikog povjerenja da Bog daje roditeljima stvaralačku moć rađanja djece, pouzdajući se u njihov ispravan odgoj? Bog pokazuje veliko povjerenje u ljude što im daje vlast da upravljaju narodima, da vode narod, državu, Crkvu. Znak je iznimnog povjerenja što je neke ljude pozvao u svećenički red, da vode vjernike, čuvaju ih kao pastiri stado, poučavaju i usmjeruju prema ispravnome cilju.

Sve to i još mnogo toga Bog nam je povjerio iako je unaprijed znao da nećemo svi biti dobri upravitelji. Sve naše nedostatke spreman je okrenuti na dobro ako se budemo trudili opravdati iskazano povjerenje. Spreman nam je progledati kroz prste i ublažiti eventualnu kaznu ukoliko budemo milosrdni prema svojoj siromašnoj braći i ako budemo mislili na ono što nas čeka nakon naše zemaljske vladavine.

Neka se svatko od nas zapita što je učinio s povjerenim dobrima. Jesmo li ih zloupotrebljavali, njima se razbacivali i bezobzirno ih uništavali? Nalazi li u ovoj prispodobi sebe podmitljivi liječnik koji prima zadnji krvavo zarađeni novac od žene koja ga moli da joj spasi umirućeg muža, iako oboje znaju da će žena vrlo brzo ostati udovica jer je muž u zadnjem stadiju uznapredovaloga karcinoma? Jesu li se tu prepoznali kojekakvi nakupci, prekupci, novonastale građevinske tvrtke koje za male novce kupuju zemlju od onih koji nemaju izbora, a onda je prodaju pod zlato onima koji također nemaju izbora nego su prisiljeni pristati na basnoslovnu cijenu njihovih kvadrata? Prepoznaju li se tu oni koji na vagu stavljaju lažne utege dok nam mjere težinu kilograma ionako preskupoga povrća? K tome još lažno „domaćega“. Nalaze li u toj prispodobi sebe oni koji su uništili ovaj prelijepi planet pa sad svečano, na snijegom i ledom pokrivenom otoku Svalbardu, između Norveške i Sjevernog pola, otvaraju spremište za sve vrste gotovo istrijebljenoga sjemenja jer će uskoro nestati prirodnih plodova Zemlje? Pohranjuje se sjemenje rajčice, mrkve, ostalog povrća i voća, raznoga bilja i trava... svega nad čime smo eksperimentirali, sve što smo genetskim modificiranjem uništili, sve što je nekad imalo rajski okus i čime je obilovao ovaj predivni planet. Sve je to pohranjeno pod ledom okovanu zemlju, u ogromnim skladištima i riznicama koje će čuvati uspomene na divna minula vremena kad naša Zemlja, divni plavi planet, završi poput Atlantide, a spasi se tek desetak odabranih na nekoj novoj Noinoj arci. Tada će sačuvano sjemenje biti zalog za novi život novih ljudi – u nekom novom Božjem planu obnovljenog čovječanstva. Nismo li tim pohranjivanjem potvrdili da radimo na uništenju Zemlje, odnosno da smo uništili sve što se dalo pa sad spašavamo mrvice s nekad bogato prostrtog stola? Ne jedemo li već rajčice cijepljene genom muhe koji im osigurava lijepu crvenu boju? Ne jedemo li mrkvu bez ikakva okusa, čeznući za njenim slatkim sokom u kojemu smo još donedavno uživali? Rapidno nestajemo, a za to smo sami krivi jer smo, poput lošeg upravitelja iz Isusove prispodobe, loše upravljali darovanim dobrima.

Kad Krist kaže: „Položi račun o svom upravljanju jer ne možeš više biti upraviteljem!“ – hoćemo li moći naći ikakvo opravdanje za svoju bezobzirnost, sebičnost i nemar? Hoćemo li se bojati Njegove srdžbe? Što dalje, kako i čime započeti ako nam Gospodin oduzme upravu i otpusti nas? Evo odgovora: umanjujmo dugove drugih gospodarovih dužnika.

Upravitelj iz evanđelja imao je pod svojom upravom i druge zakupnike. I oni su živjeli od dobra i imanja koje je bilo dano na upravljanje njihovu upravitelju, dakle – i oni su živjeli od vlasništva bogatog čovjeka pa su zapravo kasnili s plaćanjem njemu, a ne upravitelju. Što čini upravitelj, suočen s gubitkom uprave? Mudro umanjuje iznose dužnika, ali ne na svoju štetu, nego na štetu svoga gospodara, vlasnika.

Može li se to prenijeti i primijeniti na red u Božjem kraljevstvu? Smije li se varati Boga, našega Gospodara? Neobično, ali – da! Ja sam nevjerni upravitelj, ali tu je i mnogo drugih dužnika u Božjem kraljevstvu. Meni je Bog dao mogućnost da njihovo vraćanje duga ide preko mojih ruku, da ja – odmjeravajući njihov dug – ublažim to dugovanje pred Bogom. Ne molimo li „otpusti nam duge naše“? Ne uplićemo li se tako i u živote drugih dužnika? Ne umanjujemo li tako molitvom i krivnju drugih grešnika? Ako zbog grijeha drugih činim pokoru, onda time popravljam njihov odnos prema Bogu. Ako izmolim oprost za neku ubogu dušu koja se pati u čistilištu, onda će mi ona to sigurno vratiti zalažući se za mene kod Boga. Zašto ne bismo oprostili dužnicima vlasnika imanja? Nama je to samo jedan potez perom, a njima velika pomoć i olakšanje u životu. Taj prekriženi iznos duga ide na štetu Gospodina, na „trošak“ Isusa Krista koji je isto tako svojom smrću na križu „anulirao“, izravnao, izbrisao sva naša dugovanja pred Bogom. Nije li i to poseban dar? Mi, onom posebnom Kristovom pomirbom na križu, možemo umanjiti tuđe dugove, grijehe drugih. Gospodar je pohvalio nevjernog upravitelja jer je mudro postupio. Kad taj čin prenesemo u Božje kraljevstvo, još smo sigurniji da je upravitelj bio pronicljiv. Sve je preokrenuo u svoju korist. Naime, oni kojima je otpustio dugove vječno će mu biti zahvalni na milosrdnosti, molit će za njega, a ako i ostane bez svega – bit će sretni da ga mogu primiti pod svoj krov i tako mu pokazati svoju zahvalnost. Moleći za svoje pokojne, duše u čistilištu ili grešnike – obvezujemo ih da nam uzvrate molitvom i brigom za našu budućnost jer „djeca ovoga svijeta domišljatija su od djece svjetlosti.“ Stječimo sebi prijatelje s dugovima pred Bogom da bismo, kad kucne čas, po njima bili primljeni u vječne Božje stanove.

Mislimo li i mi na svoju budućnost ili živimo poput noćnih leptira, jedan dan, pržeći krhka krilca i udarajući o svjetiljke, srljajući bezglavo u propast? Mislimo li na dan kad ćemo se morati zaputiti na drugu obalu, obalu vječnosti. Čeznimo za njom i stremimo joj, nastojmo do nje preplivati makar bili nevaljali upravitelji. Po milosrdnim djelima iskazanima svojoj braći Otac naš će i za nas svakako imati beskrajne milosti.

__________________________

24. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Izl 32, 7-11. 13-14
1 Tim 1, 12-17
Lk 15, 1-32

Razmatranje

Prispodoba iz današnjeg evanđelja poznata nam je još od djetinjstva, ali i iz evanđelja čitanog uz 4. korizmenu nedjelju. U alegorijskoj priči o milostivome ocu koji je imao dvojicu sinova posve različitih naravi ogleda se svjedočanstvo Božjeg milosrđa i neizmjerne ljubavi prema svima nama, koliko god različiti bili. Svatko je od nas jedinstven i neponovljiv – neki su marljivi, poslušni, privrženi, blagi, odani i zahvalni svome ocu na svemu što imaju. Drugi su pak buntovnici, traže svoje pravo, pozivaju se na slobodu izbora, traže reforme, bezglavo srljaju... I još je bezbroj nijansi u našim karakterima, a svi su osobiti, posebni. Naša je različitost bogatstvo našega Oca, koliko ga god bezbroj puta žalostila. Netko je od nas melankoličan, drugi vedar i okretan; netko je šutljiv, drugi pak brbljav, glasan, bučan; netko je mudar, drugi površan... Takva su i poznata braća iz današnje prispodobe. Jedan je uvijek bio uz oca, marljiv, odan i vjeran, a drugi je, tražeći i dobivši svoj dio nasljeđa, otišao u svijet, sve na brzinu spiskao i profućkao, da bi se na kraju dao unajmiti za svinjara, bolno uviđajući svoju nesmotrenost i nezahvalnost, gladan zavideći svinjama koje su se mogle nasititi barem rogačima... Raskajano i pokorno vraća se ocu koji mu se neizmjerno veseli poput pastira koji je pronašao izgubljenu ovcu, poput žene koja je našla zametnutu drahmu. Nije taj sin negativac, ali ipak osjećamo „nepravdu“ koju je doživio onaj drugi, pouzdani. Skloni smo svrstati se na njegovu stranu, iako nam je drago da se ovaj „razmetni“ vratio kući. Stara poslovica kaže da i sat koji stoji dvaput dnevno pokaže točno vrijeme. I najgori od nas ima vrlina, baš kao što i najbolji ima mana Ako to ne razumijemo, onda smo slični starijemu, pouzdanome bratu koji je sebe smatrao pravednikom, ali u isto vrijeme uvrijeđeno nije htio ući pod očev krov i pridružiti se veselju koje je otac upriličio zbog povratka mlađega sina u krilo obitelji. Isto je tako mlađi brat općenito nezahvalnik, rasipnik i sebičnjak, ali ipak shvaća svoju pogrešku, odriče se svoje drskosti i moli oca za oprost, spreman biti mu doživotni sluga. Otac, međutim, ne dopušta da sin osjeti njegovu silu ili osvetu, baš kao što ni Gospodin Bog iz prvog čitanja Knjige Izlaska, premda ojađen, ne kažnjava nezahvalni izraelski narod što se klanja zlatnome teletu.

Kad je otac vidio sina u daljini, svladala ga je neizreciva sreća, trči mu u susret i pada oko vrata. Oprostio mu je i prije nego je ovaj stigao priznati svoju krivnju i tražiti oprost. Otac ne zaračunava. Sin mu je opet darovan i samo je to važno: „…jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje.“ Samo ljubav može omogućiti novi početak, novi život.

Stariji sin koji je već otpisao mlađega kao nemoralnog oholnika protestira protiv očeve neshvatljive dobrote, bojeći se da mu se to opet ne razbije o glavu i, osjećajući sebi nanesenu nepravdu, reagira kao što bi mnogi reagirali kad milost stane pred zakon. Ni prema ovom starijem sinu otac se ne služi svojim autoritetom. Ne argumentira, ne uvjerava ga, nego se povlači – gotovo kao nemoćan zbog svoje milostivosti i silne radosti što mu je mlađi sin ponovo darovan.

U Isusovoj prispodobi otac je onaj koji zanemaruje sve odgojne mjere i reagira posve neobično. Odriče se svoje moći i posve prepušta ljubavi. Ona ga izmiruje sa sinovima.

Iza lika ovog oca skriva se Isusov Bog. To, dakako, nije Bog koji prijeti silnom konjicom i tisućama galija, to nije Svevišnji s čeličnom mišicom, sjajnim štitom i mačem u kojemu se ogleda pokorno čovječanstvo. Ovaj se Bog ne nadima, ne razmeće svojom moći, ne prijeti svojim autoritetom. Naš je Bog milosrdan i dobrostiv poput tople ljetne kiše koja umiva naša prašnjava lica uprljana suzama. On je Otac koji raširenih ruku dočekuje sve otpadnike, obraćenike, povratnike... nimalo time ne zakidajući one koji su cijelo vrijeme uz Njega.

Očeva neizmjerna ljubav preobražava. Mnogi romani govore o odnosu roditelja i djece, a osobito je poznat Balzacov „Otac Goriot“ koji također analizira očinsku gotovo mazohističku ljubav prema razmaženim i nezahvalnim kćerima. Razlika je tek u tome što se one, posve zaglibile u kalu amorala, do samoga kraja ne kaju zbog svoje raščovječenosti, gotovo nesvjesne zla koje čine ocu u književnosti nazvanom „Kristom očinstva“. O milosrđu i neizmjernoj ljubavi možda najljepše piše najveći ruski realist Fjodor Mihajlovič Dostojevski, kršćanski analitičar naše ranjene duše, u svome romanu „Zločin i kazna“. Sinonim za milost, dobrotu i praštanje svakako je Sonja Marmeladova, simbol kršćanskog čovjekoljublja, koja oprašta svome ocu – pijanici i propalici – sve zlo koje je time nanio cijeloj obitelji. I sama je zbog njega završila jeftino prodajući svoje tijelo da bi prehranila braću, ali nikad nije ni pomislila na to da postoji nešto drugo osim praštanja. Na njezin se nagovor i glavni junak Raskoljnikov, počinivši „pravedno“ ubojstvo lihvarice koja je kriva za mnoge nesretne sudbine i koja je „uš čovječanstva“, na koncu miri s Bogom s kojim je cijelo vrijeme u svađi, i predaje vlastima te odlazi u Sibir na robiju.

Kao i u Isusovoj prispodobi, samo ljubav pretvara poniženje u veličinu, nemoć u moć. Bog se svojom spremnošću na opraštanje pretvara u maloga, da čovjek po istoj spremnosti na opraštanje postane velik.

Na drugoj strani su farizeji, pismoznanci i teolozi koji su slovili za one koji znaju tko je Bog i kakav je. Mislilo se da se drže svih propisa i da su zbog toga pravednici. Općeprihvaćeno vjersko shvaćanje u Isusovo vrijeme bilo je da se Bog veseli kad mu, u času smrti, dolazi pravednik i čovjek čistih računa. Bog će se radovati kad jednom na zemlji nestane zlih i grešnih ljudi. Ovom pričom Isus želi korigirati to pogrešno mišljenje. Bog ne grli samo pravične, On priželjkuje i traži one izgubljene! Svi smo Njegova djeca, svi smo dio Njega, a smisao Božjeg utjelovljenja u Isusu Kristu je sve ljude skupiti u zajedništvo s Njime. Bog se, poput pastira, neizmjerno raduje svakoj izgubljenoj ovci, pa gozbi zahvalnici s najbolje ugojenim teletom nema kraja. Njegova je briga za nas naglašavana i u Starome zavjetu: „Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći…“ (Pn 32, 11); „… kao što se ženik raduje nevjesti, tvoj će se Bog tebi radovati…“ (Iz 62, 5)...

Ljubavi je u Novome zavjetu posvećen gotovo svaki redak, a možda su najljepši redci svima poznati Pavlov „Hvalospjev ljubavi“ (Kor 13), djelo velikoga grešnika i velikoga obraćenika. Pa kako se Gospodin neizmjerno ne bi veselio Pavlovu obraćenju, njegovu pomirenju s Bogom i odanom slijeđenju – do mučeničke smrti za upravo Njegov nauk?

Ako smo djeca Božja, onda nam ne smije biti svejedno što je sa sudbinom našega brata ili sestre. Zašto? Jer smo po našem zajedništvu s Bogom srasli u jedno tijelo, a to se događa u svakom euharistijskom slavlju. Kainov izgovor: „ Zar sam ja čuvar svoga brata?“ (Post 4, 9) pred Bogom ne vrijedi. Mi smo prsti iste ruke – različiti, ali jednako važni, a tek zajedno pridonosimo cjelini, posvemašnjem ispunjenju osnovne nakane – služiti, djelovati, davati... Stoga nam je jasno zašto u današnjem evanđelju otac strpljivo, gotovo molećivo i blago odgovara na predbacivanja starijega sina. Želi da i on u sebi pronađe ljubavi za brata.

Očev smo oprost i sami bezbroj puta iskusili. Njegova nas je nježna ruka pomilovala i obrisala nam suze pokajnice. Ne tražimo da naše zasluge budu vrednije od raskajanog brata na koljenima. Jest, bio je izgubljen, ali opet je nađen. Veselimo se da nas, ako nas i svi ostave, Otac naš nikada neće napustiti jer on ne ostavlja one koji ga traže. „Pjevajte Gospodinu na Sionu jer nije zaboravio vapaj siromaha.“ Amen.

__________________________

23. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Mudr 9, 13-18b
Flm 9b-10. 12-17
Lk 14, 25-33

Razmatranje

Mnogo toga što je Isus rekao zauvijek je potonulo u bezdan zaborava. To je i sam sveti Ivan potvrdio na kraju svoga evanđelja: „A ima i mnogo drugoga što učini Isus, i kad bi se sve redom popisalo, mislim da ne bi ni u cijeli svijet stale knjige koje bi se napisale.“ Iz punine Kristove predan nam je tek mali dio, u evanđeljima sačuvan od zaborava. No, predan je po Duhu, vrijedi za sva vremena i sve naraštaje. To su alfa i omega obrasca našega ponašanja i djelovanja, temeljne upute za nagradu na Nebu kojoj svi toliko stremimo. Mnogi kažu: „Ja jesam kršćanin, poštujem Kristov nauk, ali nisam Njegov učenik, ne mogu se posve predati Njemu, ne misleći pritom na svoje bližnje. Nemam ni snage ni hrabrosti. Jednostavno, nisam odabran. Kako mogu ostaviti rodbinu, sebe i ponijeti križ? Mnogo je bilo junaka, povijest ih svakako poznaje, koji možda Isusa nisu poznavali, ali su bili spremni dati život za svete vrijednosti. Divimo im se i skidamo kapu, ali nije li ludo biti toliki idealist u vremenu koje ne drži do ideala?

Sigurno se sjećate nekog filma iz Isusova života. Jedna scena osobito me se dojmila i ostala mi u sjećanju. Ubrzanim tempom, putujući propovjednik ide naprijed. Slijede ga žene i muževi. Moraju uložiti mnogo truda da ne bi zaostali. U hodu Isus propovijeda. Njegovu riječ svi pratioci vrlo pažljivo slušaju. Ponekad se Isus okrene, zastane i završi misao, ali onda opet nastavlja dalje. O tomu svjedoči i prvi redak današnjeg evanđelja: „S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im...“

I na nas se odnosi pitanje koje je Isus postavio svojim učenicima u Galileji: „Znadete li u što ste se upustili? Jeste li svjesni što sve ostavljate? Znate li zašto, kamo i s kime putujete? Je li vam dovoljno ići za mnom? Razmišljate li o razlozima i posljedicama“?

Odmah na početku Isus nas otrežnjuje grubim riječima: „Dođe li tko k meni, a ne mrzi svoga oca ili majku, ženu i djecu i sve što mu je drago, ne može biti moj učenik.“ Isus je propovijedao ljubav, a ne mržnju. Ni u jednom slučaju dosad četvrta Božja zapovijed nije stavljena izvan snage. Naravno da Isus ne traži mržnju. Ova je formulacija u skladu s vremenom, osim toga je hiperbolizirana i stilizirana, i nema današnju težinu. Znajmo da u semitskom načinu izražavanja „mrziti“ znači više u smislu ostaviti, napustiti, imati drugi prioritet. Zato Matej u svom evanđelju Kristove riječi formulira ovako: „Tko više ljubi oca ili majku, nije mene dostojan“ (Mt 10, 37). U Lukinu evanđelju, koje smo upravo čuli, manje se treba brinuti i paziti na oca, majku, ženu i djecu, braću i sestre, kao i na vlastiti život. Sve su to prioriteti, ali treba znati i osjetiti koja je istina na prvome mjestu, a onda sve po tome usklađivati.

Oni koji kane poći za Isusom i slijediti ga, moraju čvrsto odlučiti i izabrati. Gospodin nikoga ne prisiljava, zna da je teško ostaviti obitelj i svoju ulogu skrbnika za njihove zemaljske potrebe. Zato kao da kaže: „Dobro razmislite! Morate se jasno opredijeliti.“ Budući da imamo slobodu odrediti što nam je prioritet, i s obzirom da smo mudra i razumna bića, Krist u naše ruke stavlja tu veliku i tešku odluku.

Dva vrlo zorna Kristova primjera mogu nam pomoći da vidimo je li naša odluka donesena pametno i razumno.

Prvi primjer govori o gradnji kule. Budući da Isus uvijek govori o malim ljudima, vinogradarima, pastirima, seljacima – i ovaj je primjer u skladu s vremenom. Tko odluči graditi kulu, najprije će sjesti i izračunati ima li za to dovoljno novaca i sredstava, neće bezglavo srljati u nepoznato. Tu se vjerojatno misli na kulu sagrađenu u vinogradu (malu usku katnicu visine oko 3 m), osobito zdanje gdje se može stanovati, prije svega u vrijeme obrađivanja. Takva je kula služila i kao promatračnica s koje se nadaleko moglo vidjeti prijete li vinogradu uljezi - kradljivci ili životinje... Kula je bila vinogradarov san pa bi se onaj tko ju je nakanio sagraditi sigurno u gradnju upustio samo s čvrstom podlogom, u prvom redu financijskom. U suprotnom bi pred susjedima ispao bezumnik, brzopleti i površni majstor nedovršenog zdanja, ogrezao u dugovima. Da bi se to izbjeglo, nužno je sve pažljivo promisliti, isključiti svaku lakomislenost i biti siguran u ishod. Tko radi bez plana, postaje metom javnog rugla i ismjehivanja.

Drugi je primjer iz visoke politike. Nekad se ratovalo otvoreno, na bojnom polju. Hoćemo li se sa slabijom vojskom i lošije opremljeni suprotstaviti kralju sa svom silom vojnika? I to bolje opremljenih, bogatije naoružanih, s jakom konjicom i jakim motivom? Naravno da ne. To ne bi bilo samo nepromišljeno, nego i posve ludo, s našom gotovo zajamčenom propašću. Sigurno nije presudan tek broj neprijateljskih vojnika. Važna je taktika vođenja rata, vještina vođe i zapovjednika, oprema... Zato sve treba dobro proračunati, analizirati i odmjeriti. O ratnoj sreći na prvome mjestu odlučuje razumno političko vodstvo. Nepromišljeno voditi rat protiv dvostruko većeg broja ratnika može voditi samo u smrt.

Ni na jednom drugom mjestu Isus s ovakvom ozbiljnošću ne govori o uvjetima za nasljedovanje kao u današnjem evanđelju. Nasljedovanje Isusa nije jednostavno. Ono ne mora biti fizičko kročenje za Njim i s Njim, to ne mora biti tjelesno odvajanje od svega dosadašnjeg, ali to svakako mora biti prioritet svakog kršćanina. Treba, dakle, biti mudar kao vinogradar ili kralj koji se ne upuštaju u nemoguće jer znaju da im slijedi propast. Budimo i mi toliko mudri da znamo gdje su naše granice i kolike su naše mogućnosti, ali čeznimo za tim da se nađemo u odabranome društvu onih koji su, spojivši razum i srce, izdvojili svoj prioritet. To je Krist, naš Gospodin, kojemu smo pak mi bili na prvome mjestu kad je po volji Očevoj došao da nam donese spasenje. Krist nas pita imamo li snage i spremnosti sve ostaviti radi Njega. Pita nas poimence, svakoga osobno („Tvojim sam te imenom nazvao“, Iz 43,1). Jesmo li spremni odazvati se: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša“...? Amen.

__________________________

22. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Sir 3, 17-18. 20. 28-29
Heb 12, 18-19. 22-24a
Lk 14, 1. 7-14

Razmatranje

Tko od nas nije bio u iskušenju zamišljati se važnijim nego što uistinu jest? Netko će tako hvalisavo istaknuti: „Prije nekoliko dana susreo sam se s gradonačelnikom. Lijepo sam mu rekao svoje mišljenje...“ Ili pak: „Moj šef i ja smo na 'ti'. Ja sam njegova desna ruka, bez mene bi mu posao propao.“

Sve su to smiješni načini i nastojanja da istaknemo svoj ugled, ali smo pritom uvijek u strahu da tu paučinu lako odnese i najmanji povjetarac. Vrlo brzo i bolno shvatimo da smo i mi, baš kao i svi, zamjenjivi i nadomjestivi, nesigurni i ranjivi...

Isus od nas traži skromnost, marljivost i poštenje. Nije potrebno biti izniman, izvanredan, neponovljiv, ugledan, visoko pozicioniran, dokazano produktivan. Isusu ništa ne znače priznanja koja smo stekli dobivanjem menadžerskog ugovora. Time zakratko možemo obmanuti druge, ali ne i Njega. Pred Njime smo svi ogoljeni, poput puževa bez kućice, kornjače bez oklopa, bisera bez školjke. Njega ne možemo zavarati, impresionirati nekom iznimnom spretnošću, pred Bogom smo onakvi kakvi uistinu jesmo. Pred Njim ne trebamo isticati svoj ugled, naglašavati svoju važnost, nezaobilaznost na društvenoj ljestvici. On cijeni nešto posve drugo – Njemu je bitna samo ljubav koju imamo za druge i naše nesebično zalaganje za braću.

Ljubav ne poznaje ljubomoru ni zavist. Sveti Pavao u slavnome Hvalospjevu ljubavi kaže: „Ljubav se ne hvasta, ne nadima se, ne traži svoje...“ Ljubav je spremnost činiti nešto za druge, potpuno nesebično, bez očekivanja neke naknade – mada se danas, nažalost, čak i mnoga kumstva biraju upravo po tome ključu. O tome Isus govori u zadnjem dijelu današnjega evanđelja: „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj prijatelje, braću, rodbinu, bogate susjede... nego siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer ti oni nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ A po kojoj logici mi odabiremo najvažnije uzvanike? Za kuma se odabire onaj od kojega možeš očekivati skupocjeni dar – za krštenje kompletna futuristička oprema poznate marke za zbunjeno novorođenče (kojemu ne treba ništa nego majčino toplo krilo); za krizmu mobitel, skuter, laptop (iako djetetu treba tek čvrsta ruka – nježna pri tješenju, odlučna pri vođenju)... Zar smo zaboravili što je kumstvo? Ne bi li kum trebao biti netko tko nam je vrlo blizak i drag, netko kome biste, i u slučaju da vas nema, povjerili na (kršćanski) odgoj i čuvanje vlastito dijete? Sve češće su kumovi obični (ali svakako dobrostojeći) poznanici koje smo odabrali snobizmom i računicom.

Danas se sve mjeri nekim čudnim mjerilima - tako su nas učili od djetinjstva, i u tu smo se mrežu zapleli. Nismo navikli na davanje bez primanja. Ponašamo se kao djeca kojoj roditelji, da bi nešto postigli, obećaju sladoled ili kino. Tako se već od malih nogu djecu navikava da dobivaju naknadu za svaku ispunjenu molbu, za svako „dobro djelo“. I ona se počinju pitati što će dobiti učine li to i to. Imaju cijelu listu narudžbi i križaju jednu po jednu za svaku učinjenu stvar koja bi trebala biti normalna, koja bi se trebala podrazumijevati i bez nagrade! Svuda se nude premije i darovi. „Odaberite našega mobilnog operatora, darujemo besplatne impulse prvih mjesec dana.“ „Uzmite naše životno osiguranje, darujemo velike kamate na premiju.“ „Kupite kvadrate naše građevinske tvrtke, dobit ćete i automobil.“ Tako se to nastavlja do konca života. Čak se i roditelji često boje pripisati imanje djeci jer strahuju da će njihova ljubav trajati samo dok imaju baštinu. To svakako nije ljubav nego proračunatost, sebični interes.

Skromnost je vrlina koju nemaju mnogi, zato mi ostali trebamo naučiti biti skromni, što nije lako. Bismo li se, poput Isusa, prihvatili posluživanja „manje vrijednih“ od nas? Bismo li oprali noge svome umornome bratu? Bismo li trpjeli poruge i udarce onih s dna ljudskog roda, ogrezlih u svakoj vrsti blata – emotivnom, intelektualnom, socijalnom...? Ne bismo. Usprotivili bismo se takvoj „nepravdi“. Tražili bismo više pozicionirano mjesto na ljestvici zaslužnih, zaboravljajući upozorenje iz prvog današnjeg čitanja (Knjige Sirahove): „Nema lijeka bolesti oholnika“. Bog se objavljuje poniznima, a oholost je rana koja se ne može zaliječiti. Ponizan čovjek zna da je sve u Božjim rukama, da je Bog gospodar naših života. Poniznost vodi k strpljenju i nalaženju ljubavi za svu braću, jer ljubav je nesebična. Što manje očekuje, više se i cjelokupnije daruje.

Isus prispodobom o svadbenoj gozbi uzvraća farizejima-provokatorima blagim upozorenjem, prozrevši lako njihove namjere. Svadbena gozba je kraljevstvo Oca koje Isus naviješta, a najbolja mjesta oko Oca sigurno nisu rezervirana za farizeje, književnike i ostale zaslužnike po ljudskim mjerilima. Uz proroke čija su imena odavno zapisana u Svetome pismu, sjedit će mnogi mali, anonimni ljudi velikih djela, ljudi bez visokih zvanja i velevažnih titula. To su oni koje je Bog sa Siona (drugo čitanje) pozvao u nebeski Jeruzalem na svečani skup s tisućama anđela, među odabrane pravednike, da pokraj Posrednika Novoga saveza, Isusa, sjede najbliže Bogu, Ocu, sudcu svih nas. Amen.

__________________________

21. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 66, 18-21
Heb  12, 5-5. 11-13
Lk 13, 22-30

Razmatranje

Najprije žene i djeca! Uvijek ista slika koju nude filmovi katastrofe. Bilo da je riječ o brodu koji tone, o neboderu u plamenu, o konvoju koji spašava ljude iz ratnog vihora – u dramatičnim situacijama uvijek je premalo mjesta za one koji se guraju, a najrevniji su u tome egoisti i sebičnjaci. Naravno, uvijek prednost imaju žene i djeca – dakle oni najbespomoćniji, najslabiji, najkrhkiji koji bi, vjerojatno, prvi nastradali, a koji su zalog za budućnost čovječanstva i novoga, obnovljenog života.

Tko se spašava? Tko se smije nadati? Ovo se pitanje nameće otkad je povijesti, osobito nakon silaska Krista koji je poslan da bi nam dao konkretne upute za spas duše. Tko će se, dakle, spasiti? Hoće li to biti samo kršteni, možda samo katolici? Ili je to, kao u naučavanju Jehovinih svjedoka, već unaprijed određeni broj. I Isusove je učenike mučilo isto pitanje, pa su ga svome Gospodinu postavili puni straha.

Isusov je odgovor posve jasan, jednostavan i nimalo neočekivan. Spašavanje zahtijeva spremnost i budnost, a nisu najspremniji oni koji su najjači. Tko se ljuljuška u vlastitoj životnoj sigurnosti, tko misli da je dovoljno pripadati izabranome narodu ili crkvi – vara se. Ne postoji ugodna životna inercija jer je na svijetu previše nepravde i boli da bismo se odijelili u svoja četiri zida i zaštitili od svega što bi moglo poremetiti ili ugroziti našu lagodnu životnu rutinu. Moramo se truditi i založiti za druge da bismo postigli spasenje. Nije dovoljno revno i redovno moliti Boga, a prolaziti pored ubogoga kao da ga nema. I kad Gospodin dođe spasiti svijet, može se ponovno dogoditi da čujemo: Najprije žene i djeca – oni s kojima nitko ne računa, slabi, nejaki i maleni. Tko je posljednji, bit će prvi.

Lukino, dakle, evanđelje nastavlja pratiti Isusa na putu za Jeruzalem – putu na koji je krenuo da bi spasio ljude, putu koji je trnovit i krvav, ali vodi uskrsnuću i Nebu. Isus njime kroči sigurno, do kraja poslušan Ocu, baš kao što bismo mu i mi trebali biti poslušni. I danas pročitana poslanica Hebrejima na to nas podsjeća – otac šiba sina kojega voli radi bolje i lakše budućnosti (“Sine moj, na omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer, koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina kojega voli.”).

Za koga, dakle, na tome trnovitome putu Isus daje svoj život? On nam to eksplicitno govori već dvije tisuće godina, pa zašto to opet pitamo? Ne pitajmo se za koga Isus umire, nego tko za Isusa živi. Samo je jedan put k spasenju. On nije jednostavan, treba sasjeći mnoge ispriječene grane pune bodlji i trnja, ali je ipak prohodan. Nema unaprijed spašenih, svatko se mora sam založiti za svoje spasenje. Isus kaže: “Borite se da uđete na uska vrata...” Dakle, ne s fanfarama koje najavljuju visokopozicionirane u zemaljskoj vlasti, nego na mala vrata – ona za male ljude i njihova mala dobra djela učinjena onima još manjima – po njima ljudi rastu do Vječnosti.

Treba biti dostojan s Kristom sjesti za stol. Nije dovoljno znati teoriju, ići na službu Gospodnju i “odraditi” kršćanske pouke. Ne mogu se tek napamet naučiti pravila igre, a onda kupiti ulaznica za tu svečanu gozbu. “Pravila igre” moraju se pretvoriti u praktičan vjerski život. Ne smijemo biti svjesni svakog svog dobrog djela. Tek kad ih ne budemo svjesni, postat ćemo praktičari dobrote. Naravno da smo pozvani na gozbu Gospodnju, ali moramo stići na vrijeme, da ne naiđemo na zatvorena vrata. Na jednoj gotičkoj katedrali iznad portala stoji reljef Isusa koji sjedi na prijestolju, u ruci držeći knjigu na kojoj piše: “Ja sam vrata.” Kroz njih će, kako u današnjem evanđelju stoji, mnogi “doći s istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjesti za stol u Kraljevstvu Božjem.”

No, Nebo ne pada tek tako u naše krilo, za njega se doista moramo boriti. Put do njega nije ugodna šetnja. “Božji grad stoji na uzvišenom brdu do kojega se moramo odozdo penjati” (Edith Stein). Nasljedovanje križa uključuje spremnost na žrtvu, spremnost nasljedovanja u nošenju križa. Ne smijemo Kristov križ sebi olakšati prilagođavanjem u jedan savinuti, ugodni štap koji ne žulja nego, štoviše, olakšava život. U pracrkvi je svećenik katekumene pred krštenje upozoravao: “Razmisli, koštat će te života!”

Pazimo da kroz uska vrata uđemo na vrijeme, prije nego ih domaćin zatvori jer je prekasno. Na jednom satu crkvenog tornja piše: “Vrijeme je milost.” Kad jednom prohuji čas, pristup je zatvoren. Nije moguće unaprijed rezervirati mjesto. Prekasno je. Nema više kucanja ni moljakanja onih koji u danu nisu našli pet minuta za Boga, od 1440 koje nam je Bog darovao! Nema Neba ni za onoga koji nije odvojio samo jedan sat za nedjeljnu svetu misu od 168 koje nam je Bog odmjerio samo u jednome tjednu! Jednom me se dojmio uistinu impresivni plakat. Ispod slike djeteta koje se igra pisalo je: Premlad da bi mislio na Boga. Ispod mladog vozača: Previše samouvjeren da bi mislio na Boga. Ispod mladog para: Presretni da bi mislili na Boga. Ispod žene na postelji: Preumorna da bi mislila na Boga. Ispod čovjeka za radnim stolom: Prezaposlen da bi mislio na Boga. Ispod grobnog brežuljka: Prekasno da bi mislio na Boga.

Kad je kasno – kasno je. Više se ne možemo pozivati na poznanstvo i dobre odnose: “Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!” (13, 26) Tada bi nam domaćin Krist mogao uzvratiti: “Odlazite od mene..!” (13, 27) – zakasnili ste!

Ipak, oko Kristova stola bit će nas mnogo. Još je uvijek mnogo pravičnih. Još smo tu! Sjetite se grada koji je spaljen jer u njemu Bog nije našao niti jednoga pravednika – a naša se zemaljska kugla, bez obzira na sve strahote, još uvijek vrti. Netko nas, dakle, otkupljuje pred Ocem. Jesmo li i mi među otkupiteljima od grijeha? Obratimo se, zazivajmo Božju milost poput carinika, ne oholimo se poput farizeja, budimo posljednji da bismo među prvima ušli na gozbu. Vrata su još uvijek otvorena, nađimo vremena za Boga. Amen.

__________________________

15. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Pnz 30, 10-14
Kol 1, 15-20
Lk 10, 25-37

Razmatranje

Neki svećenik i jedan vjernik koji je uvijek bio redovit na nedjeljnoj svetoj misi, nakon što je misa završila, uputili su se kući. Pokraj puta ugledaše čovjeka u nevolji... Sličnu priču Isus je ispričao zakonoznancu da bi mu objasnio tko je njegov bližnji, mada je zakonoznanac to ionako znao jer ga je to poučila njegova savjest.

Ima ljudi koji, da se nekako opravdaju, kažu: čovjek je sam kriv za svoju nesreću. Ako ženu tuče muž, sama je kriva što se uopće udala za njega. Ako joj je dijete neposlušno i prgavo, opet je sama kriva jer ga nije dobro odgojila. Bolesni je kriv jer je zanemarivao svoje tijelo; siromah je kriv jer je neradnik i nesposobnjaković; usamljeni je kriv jer sam sebe izolira - očito je naporan, pa tko će slušati tuđu muku... Svatko je sam prouzročio svoju nesreću. Pijanac je sam kriv jer ne može odbaciti najnižu slabost, kockar također jer se ne može othrvati strasti, njihove su nesretne obitelji same krive što to još uvijek gledaju, što ih nisu odavno napustile i prekrižile, nego trpe jad kao kakvi mazohisti. Prosjakinja sigurno za darovanu milostinju neće kupiti kruh djetetu, nego će spiskati na tko zna kakve gluposti ili poroke. Zašto takvima pomagati? Zašto moramo remetiti svoje planove, gubiti vrijeme i novac? Zašto se taj jadni prizor koji traži reakciju sada tu ispriječio? Zašto sam išao tim putem i ugledao nevolju koja me sad žulja kao kamen u cipeli i inkomodira u mojoj bezbrižnosti?

Bez obzira na to je li onaj koji je u nevolji kriv ili nije, kršćaninu to ne smije biti zapreka u priskakanju u pomoć. Jer, Bog oprašta krivnju, pa je i mi trebamo oprostiti da se i nama oprosti. Bog sudi i prosuđuje, ne mi. Nas se ne tiče je li netko dobio batina po zasluzi. To će Bog procijeniti, na nama je da prebijenome pomognemo. Po Isusovu zakonu, kad je netko u nevolji, ne treba pitati za uzrok nesreće, nego u unesrećenome gledati svoga bližnjega i iskazati mu ljubav. Tako nam je jasno zapovjedio Krist Gospodin.

Kršćanin ne pita tko je kriv i koliko je kriv. On vidi čovjeka u potrebi, kojega Isus naziva jednim od naše braće. Nema, dakle, „stranca“ koji nam ništa ne znači, pokraj kojega smijemo proći kao pokraj turskog groblja. Ne možemo i ne smijemo zanijekati one s kojima nas Isus povezuje gotovo rodbinski. Ne smijemo propusti iskazati ljubav i milosrđe potrebitome, to je bit i današnjega evanđelja. Po tko zna koji put Gospodin nam to naglašava. Isto tako, pomoć će često stići upravo od onih od kojih to najmanje očekujemo – od Samarijanke koje će nam dati vode, od Samarijanca koji će nam očistiti rane, nahraniti nas i osigurati nam konačište. Tako se pomaže braći u nevolji! Jesmo li, dakle, dobro razumjeli Boga? Bog se zauzeo za nas i osjetili smo silnu radost. Ne bismo li se i mi trebali iz zahvalnosti zauzeti za svoga bližnjega - usamljenog susjeda, bolesno dijete, čovjeka koji je nenadano postao udovac?

Leži li siromah na tvome putu, moraš mu se staviti na raspolaganje, pa taman „izgubio“ dragocjeno vrijeme, makar bio u neopisivoj žurbi, makar izgubio milijune. Prepriječi li ti put siromahova jeftina proteza koja mu glođe i ranjava nogu izjedenu gangrenom, moraš se zaustaviti. Okrzneš li, trčeći za karijerom, prosjakovu ispruženu ruku, osvrni se, udijeli milost. Jer, nisu potrebiti samo rijetki starozavjetni gubavci, ili gladni negdje daleko u Africi – mnogo je na razne načine gladnih i potrebnih. I opet si u iskušenju pa ćeš reći da ti nisi kriv što ima bolesnih i gladnih u svijetu. Krive su socijalne strukture, tajkuni koji su opljačkali njihove zemlje, diktatorski režimi, socijalno neosjetljive vlade... Krivi su i sami jer su nerijetko lijeni, jer im je takav mentalitet, jer nemaju ni karaktera ni discipline, jer bi želi bez da siju. Krivi su lopovi, okupatori, huškači i imperijalisti. Krivo je nagomilavanje oružja, korupcija, imperativ zarađivanja, nebriga za prirodu. Kada svega toga ne bi bilo, mogle bi se pobijediti nepravda i bijeda u svijetu. S bajoslovnim milijardama koje se zarađuju na sirotinji moglo bi se puno učiniti. Ako milijuni trpe, onda milijuni trebaju pomoći. Ako je moguće organizirati i urediti svjetsku privredu, ili pak pokrenuti svjetski rat, onda je moguće organizirati i ublaživanje bijede u svijetu. Dakako da jedna lasta ne čini proljeće i da sami ne možemo mnogo, ali možemo biti mala gruda snijega koja se, koturajući nizbrdo, pretvorila u lavinu. Treba dati sve od sebe, ne odustati!

Međunarodni crveni križ i Caritas tek neznatno, ma koliko se trudili, ublažavaju veliku bijedu čovječanstva u svim krajevima svijeta. Oni spašavaju čast i dostojanstvo čovjeka od samoponižavanja i samouništenja. Neki će reći da mnogi iza paravana nastojanja da spase čovjeka zapravo traže isključivo osobni profit. Dakako da ima i takvih, svakodnevno smo svjedoci toga. No, mi ne budimo takvi. Zar nije počovječenje čovjeka „profit“? Ni čovječanstvo ne živi samo od svoga profita, dobiti, zarade, „suficita“ - više živi od ljubavi iz koje se rodio i za ljubav zbog koje se rodio. Gospodinova je izričita zapovijed: „Ljubi Gospodina Boga svoga... i svoga bližnjega kao samoga sebe!“ U istoj zapovijedi isprepliću se dvije ljubavi, prema Bogu i prema čovjeku. One se spajaju, stapaju, pretaču jedna u drugu, posve poistovjećuju. Ljubiti Boga i bližnjega jedno je te isto. Stoga, prigni se, pomogni. Zastani, osvrni se, budi poput Samarijanca, učini koliko možeš. Ne zatvaraj oči pred nevoljom. To nije diskrecija, to je grijeh, kukavištvo i komocija. Imaj srca i za onoga koji ti je nekoć zalupio vrata, obrao tvoje voće, srušio tvoj dom. Pokušaj u njegovu vapijućem pogledu ugledati Kristovo lice, Kristove oči. Zapamti, samo Gospodin sudi. Imaj milosti. Ljudska toplina nije rezervirana samo za južnjake ili istočnjake, nježnost nije svojstvena samo ženama, mlakonjama, kukavicama, sladunjavcima. Naprotiv! Milost, ljubav i sućut divovska su snaga, jaka i muževna krepost. Mnogi bi Krista rado češće vidjeli borbenijega, sličnijega onome u hramu koji je bičem istjerao trgovce i kamatare. Ali ne! Upravo je On najčešće nježan, blag, milostiv i strpljiv. Taj je Krist na križu umro za svoje neprijatelje! Stoga, zastanimo i mi pred svakim molećivim pogledom. Ne žurimo se, nećemo nikamo zakasniti. Ne možemo zakasniti na gozbu Gospodnju. Krist će nas pozvati: „Dođite, blagoslovljeni Oca mojega i primite u baštinu sve što vam je pripravljeno od postanka svijeta, jer što god ste jednomu od najmanjih učinili, meni ste učinili.“ Po milosrđu ćemo baštiniti život vječni - to je odgovor na naše pitanje i na pitanje zakonoznanca iz evanđelja. Amen.

__________________________

14. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 66, 10-14c
Gal 6, 14-18
Lk 10, 1-12. 17-20

Razmatranje

Već odavno vjernici u mnogim župama mnogih zemalja proživljavaju zabrinutost i neizvjesnost kada neki župnik umre ili bude umirovljen. Vremena kad je bilo posve razumljivo da svaka župa ima svoga župnika već su odavno prošla. Mnoge župe već desetljećima zjape prazne jer im mjesni ordinarij nema odakle poslati novoga svećenika, čime su vjernici iznenađeni, nezadovoljni, pa i ljuti.

Odakle da im biskup pošalje svećenika? Da ga uzme nekoj drugoj župi? Nažalost, kod nas u Hrvatskoj situacija je tek nešto malo bolja, stoga i nas pogađa Isusova briga: Žetva je velika, ali radnika je malo. Zašto je malo radnika? Zato što je posao svećenika težak, a česta su i mnoga razočaranja. Svaki se svećenikov korak pomno prati, važu se i najmanji njegovi pothvati, riječi, djela. Ako previše radi – tvrde da je pretjerano ambiciozan i previše zainteresiran za svjetovno. Ako se pak njegova djela ne vide promptno – lijen je, beskoristan, niti sije niti žanje. Ako se druži s ljudima – ispada da je znatiželjan, pretjerano involviran u ogovaranja. Ako li je pak diskretni samotnjak – čudak je, pastir koji ne vodi puno računa o svojim ovcama nego ih pušta da same nalaze svoj proplanak i pojilište. Od svećenika se traži vrhunska skromnost, ali mu se u isto vrijeme zamjera što nije u stanju biti svojevrsni menadžer u svojoj župi. Od njega se traži blagost, ali ne i mlakost. Traži se odlučnost i strogost, ali mu se to u isto vrijeme zamjera jer nitko ne želi biti prozvan ili se pronaći među farizejima... Mnogo je zlonamjernih župljana koji traže trun u tuđem oku, pa tako i u svećenikovu, ali zaboravljaju da je svećenik samo čovjek. Ipak – posvećeni čovjek.

Svećenički poziv i svećenički život u mnogim je pogledima suprotan mišljenju današnjega vremena. Ljudi željni životne komocije svakako se za taj poziv ne odlučuju, mada mnogi župljani ne vide velika odricanja u tome zvanju. Misle da je jedina prepreka celibat, ali da su mnogi i tome „doskočili“.

Zašto ima malo radnika? Ako se rađa malo djece, onda je malo i svećenika. Isto tako, u jednom tako materijaliziranom, opipljivom svijetu, teško se loviti za nešto nevidljivo, neopipljivo. Teško je staviti metafizičko ispred fizičkoga jer je takva diktatura vremena. U tako mlakom ozračju vjere ne može se očekivati rast svećeničkih zvanja. Živimo brzo, od malena nas uče da treba studirati ekonomiju, popularno je pratiti vrijednost dionica na burzi, riskirati... A što je s drugom vrstom rizika? Brinemo li se da takvom površnošću vlastitog funkcioniranja riskiramo spas duše? Ne brinemo se. Važno je nasititi svoje male trbuhe i svoja mala srca danas, tu i sad. Lako za sutra, ima još vremena za kontemplaciju i posvećivanje vremena duši. U penziji.

Što je svećenika manje, više je posla. Broj laika koji im pomaže sada je veći nego u prijašnja vremena, ali još uvijek nedovoljno. Mnogima se daju dušobrižnička zaduženja, osobito onima koji su u to „više upućeni“, da bi se olakšalo malom broju svećenika. No, to je još uvijek daleko od potrebnoga. Licemjerno je misliti: neka drugi budu svećenici, ali neka to ne bude moj sin. Neka kćeri drugih budu redovnice, a ne moja kćer. Nakon Domovinskog rata jedan mi je čovjek rekao: „Beskrajno volim Hrvatsku, ali, kad je počeo rat, sina sam poslao u Njemačku.“

Zašto moramo, po riječima Gospodina Isusa, moliti gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu? Zato jer nam drugo ništa ne preostaje u sve većoj potrebi. Reakcije da se tu ne može ništa učiniti stavljaju Crkvu u još teži položaj, a to je nekršćanski. Reakcije da se sam Gospodar žetve treba pobrinuti za taj ratarski posao (bez naše molitve), jer je to Njegova žetva, nekršćanske su i drske.

Povećanjem potreba za svećeničkim zvanjima primorani smo Boga moliti za pomoć jer smo mi ta žetva. Molimo Boga jer On može sve nadvladati. Uzrok i posljedica i sve drugo - u Njegovoj su ruci. Bog nam sigurno neće nekim čarobnim štapićem stvoriti svećenike. Kao što je potrebna molitva za sve drugo, potrebna je i za svećenička zvanja. Mi smo ti koji svećenike moramo iznjedriti iz svojih zajednica. Pomozimo neodlučnima pokazati da je sveta dužnost voditi narod pravim putem. Jedna priča kazuje kako su u zemlji zakopana mnoga blaga, ali treba znati gdje kopati, treba pitati znalca. Svećenik, znalac duše, pokazat će nam gdje da kopamo i time nam znatno olakšati, ali kopati moramo sami.

Moramo pomoći, trebamo biti Božji suradnici. Ne moramo moliti samo sklopljenih ruku, nego trebamo i zasukati rukave da svladamo naše tjeskobe. Ako previše radimo misleći samo na osobnu korist, a malo molimo, sam Bog prestaje računati na nas, pa će nas tako preskočiti i kad bude dijelio „pozivnice“ na svoju gozbu. Učimo jedno i drugo: moliti i za Njega raditi. „Ora et labora“!

Isusova prispodoba o potrebi dušobrižnika kao radnika za žetvu duboko je osmišljena. Bog daje da rastemo i sazrijevamo, a čovjek mora žeti i skupljati u žitnice, u riznice, u Crkvu. Ako žito ostane na njivi, istrunut će. Istina, žetva nije lagan posao. Izloženi smo vrućini i prašini, umorni smo, žedni i željni hlada. Ali, i to će uslijediti nakon što se žitnica napuni a posao bude dovršen. U tome nađimo radost! Priključimo se sedamdesetdvojici izabranih koji nisu pitali za nadnicu, dnevnicu, plaću; koji se nisu bojali ni vukova, ni zmija, ni štipavaca; koji su krenuli bez ičega navješćivati Krista i mir; koji su se s radošću vraćali ako su uspjeli kod samo jednoga čovjeka prenoćiti; koji su bili sretni i sa samo jednom ribom u bačenoj mreži. Pomozimo im u žetvi. Ne štedimo truda. Šteta je da Gospodinova zlatna polja propadnu. Ne čekaju ih glinene posude nego zlatni dvori nebeski. Amen.

__________________________

13. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
1 Kr 19, 16b. 19-21
Gal 5, 1. 13-18
Lk 9, 51-62

Razmatranje

Kako se mnogi danas teško odlučuju za novi korak! Čini se da je to najočitije kod mladih ljudi kada trebaju stupiti u brak. U načelu bi to htjeli, ali se pitaju hoće li u braku moći izdržati. Koliko će biti kompromisa, koliko popuštanja, krivih procjena? Hoćemo li izgubiti svoju slobodu, užitke u svojim malim ritualima? A tek kad dođu djeca? Hoće li naš život i dalje pripadati nama ili će od tada pripadati njima? Nismo dovoljno spremni za samozatajnost, poneko susprezanje ili žrtvu. Brkamo ponos i obijest. Zato se sve više mladih ljudi razilazi. No, to ne znači da su oni s poduljim bračnim stažem nadvladali sve prepreke i naučili poštovati jedno drugo, dopunjavajući se i trudeći se razumjeti. Naprotiv, mnogi žive u dosadi jedno s drugim, onako – po inerciji, poput dva mrtva komada namještaja, šuteći, odavno se prestavši truditi jedno oko drugog, bez životnog soka, bez ljubavi. Stoga se mnogi neodlučni pitaju: kako, dakle, ja mogu biti siguran da će kod mene biti drugačije? Kako mogu biti siguran da sam pronašao pravu polovicu? Da je kraj mojim lutanjima? Istina, nije lako donijeti ispravnu odluku, ali kad se srce i razum slože, i kad ih sveže i blagoslovi Duh Sveti, treba se otisnuti od obale i hrabro krenuti u nepoznato.

Mnogi su se od nas u početku nečim strastveno oduševili, ali nam se ubrzo učinilo da je put do toga predug i mučan, pa smo u sebi uzdahnuli: O, da barem to nisam ni počeo! A što i kako dalje? Ustrajati ili odustati?

Slušajući Isusa, kako to čitamo u današnjem evanđelju, učenici su se oduševili Njegovim govorima. Obraćao se jednim posve novim tonom koji do tada nisu čuli. Sigurno i samouvjereno, a bez retorike ili patetike. Mirno i skromno, a poput grmljavine i oluje. Susret s Njime nudio je nadu. U Kristu su učenici naslutili mogućnost ispunjenja svojih najdubljih čežnji. On je davao odgovore, hrabreći i tješeći, nenametljivo ali dojmljivo. Nije ni prijetio ni strašio, ali je poput magneta privlačio mnoštvo žedno svjetla.

Trebamo li se, ili smijemo li se i mi s Kristom otisnuti od obale našega dosadašnjeg života? Tako su se pitali i Njegovi učenici. Nasljedovanje Isusa i pristupanje Njegovoj (fizičkoj) pratnji tražilo je ogromnu žrtvu i odricanje, ludu hrabrost za novi početak. Kako sve ostaviti i u jednim se prašnjavim sandalama, zaogrnuti iznošenim plaštem uputiti u nepoznato? Kako ostaviti obitelj, posao, kakvu-takvu ugodu svakidašnjice, sve svjetovne užitke i brige, i krenuti za Njim? To svakako nije lako. To nije bilo lako ni Isusovim suvremenicima, onima koji su s Njime koračali rimskim pokrajinama i koji su vidjeli mnoga Njegova čudesa. Čak su se i oni nećkali, lomili oko te velike odluke, odlazili i ponovo se vraćali. Kad su ga mnogi napustili, Isus pita svoje učenike: „Hoćete li i vi otići?“ (Iv 6, 67). Oni ostaju. Onda slijedi Kristov križ. Učenici bježe. Izdaju ga. Poslije uskrsnuća opet su okupljeni oko Njega, nadahnuti Duhom praštanja i poslanja. Za nas je to utješno. Jasno je da i mi možemo uvijek ponovo pristupati Njegovoj družbi, uvijek se vratiti i na koncu biti nagrađeni. Za sve ostaviti i krenuti za Njim treba imati mnogo snage. Sveti Augustin kaže: „Gospodine, daj mi snage da radim sve što od mene tražiš, a onda traži od mene sve što hoćeš.“

A mi? I mi smo pozvani slijediti ga, ali On nam to ne uvjetuje, On nas na to ne prisiljava, ne ucjenjuje, ne prijeti. Slobodni smo da sami odlučimo. Istina nam je naviještena, ali nam nije nametnuta. Odluka je naša.

Da bismo se odlučili za Boga, potrebno nam je iskustvo Njegove blizine, prisnost s Njime u radosti i u krizama, na svim raskrižjima života, u dubokim razočaranjima i silnim veseljima. Trebamo biti potpuno Njegovi, bezrezervno, beskompromisno, cjelovito, posve! Trebamo znati da će nam krhka ljudska ramena tištiti težak križ, ali da će po njemu doći nagrada za vjernost. Kad se primaklo vrijeme Kristova križa, On je krenuo prema Jeruzalemu. Nitko ga na to nije prisiljavao. Mogao je ostati u Galileji, izbjeći taj gorki kalež. Ali nije. Došao je da bi ispunio zadaću koja ga uskoro čeka, a zove se Jeruzalem, Golgota, križ. Do mjesta svoje zemaljske smrti krenuo je preko Samarije, znajući da će mu tamo biti zatvorena sva vrata, dakle usput noseći i manje križeve od onoga najvećega koji ga tek čeka. Koliko li je samo puta naišao na zatvorena vrata? Koliko li je odbijanja i razočaranja doživio? Kristova se Radosna vijest teško „prodaje“. Nije ekonomična, nije unosna, ne isplati se, traži mnogo truda i odricanja, postavlja teške zahtjeve.

I mi smo deklarativni kršćani - slavimo krštenja, prve pričesti, vjenčanja. Zadovoljavamo izvanjsku formu, ali nas je malo posve svjesnih da smo primanjem tih sakramenata posebno posvećeni. Tako smo u kršćanstvu tek tu negdje nazočni, a malo nas je spremno posve se predati Kristu i biti, kako papa Ivan Pavao II kaže: „Totus Tuus“.

„Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema kamo nasloniti glavu“ – takva je sudbina našega Gospodina među nama ljudima. Učenici, ljuti i ozlojeđeni, pitaju da li da na neljubazne domaćine zazovu oganj da ih sažeže, ali ih Isus prekorava idući još dalje, tražeći od njih još radikalniju žrtvu. Ne dopušta im ni da, prije nego za Njim krenu, pokopaju oca: „Pusti da mrtvi pokapaju svoje mrtve, a ti idi i navješćuj Kraljevstvo Božje.“ Odrješit je i kad se žele oprostiti od svojih obitelji: „Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za Kraljevstvo Božje.“

Ova nas Kristova „okrutnost“ začuđuje, koleba, straši. Od nje smo ustuknuli, zanijemili, skamenili se. Ali, onda smo shvatili. Ne možemo robovati svakidašnjim brigama i biti posve Kristovi. Moramo odbaciti sve što bi mogla biti zapreka našemu poslanju. Neka mrtvi pokapaju mrtve – duša se ionako oslobodila jadnoga tijela i uzletjela. Orati plugom Božju njivu poziv je koji ne traži osvrtanje u prošlost – ta prošlost je iza nas, a pred nama novi život. Tko god ima hrabrosti i snage, neka pođe za Njim, neka digne sidro i razapne jedro pa bez straha iziđe na pučinu.

Naravno da nismo u mogućnosti predvidjeti cijeli naš životni put. Logično je da se kolebamo, oklijevamo, strahujemo od nepoznatog. Osvrćemo se oko sebe da vidimo jesmo li sami ili je još tko isplovio. Barka je krhka. Uspjeh nije zagarantiran. Ulov može izostati. Prijete oluje i nevere. Ali, s Kristom kormilarom na pramcu nećemo imati potrebu osvrnuti se natrag.

__________________________

12. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Zah 12, 10-11
Gal 3, 26-29
Lk 9, 18-24

Razmatranje

Isus Krist nije bilo tko da bi o Njemu ljudi mogli misliti kako ih je volja i što im padne na pamet. Njegova je osoba presudna za vlastit i opći spas čovječanstva, zato je i vjera u Krista presudna za spasenje svih duša. Isus ne dopušta da svatko sam o Njemu pjeva svoju pjesmu kako ga je volja.

Površnim i često smiješnim mišljenjima i odgovorima drugih Isus izaziva jasno Petrovo priznanje Krista Mesijom. I svakomu od nas Isus postavlja ovo pitanje: Što ti misliš, tko sam ja? Za koga me ti držiš? Odgovor na ovo pitanje pokazat će jesmo li kršćani i kakvi smo kršćani. Bilo bi besmisleno i uzaludno vjerovati u bilo što. Traži se ispravna i stvarna vjera, sa sigurnim sadržajem, odlučna i jasna kao jedan puta jedan, istinita i obvezujuća.

Petar, u ime kršćanstva i čovječanstva svih vremena, priznaje da je Krist – Pomazanik Božji. On nije ni Mojsije, ni Ilija, niti bilo koji drugi prorok. On je, dakle, Onaj kojega su svi spomenuti prethodnici slutili, sanjali, čekali, naviještali. Došao je. Riječ Pomazanik ili Mesija odnosila se na tadašnje židovsko shvaćanje Spasitelja, onoga koji donosi spasenje. To je, dakle, obećani, željeni, traženi Spasitelj koji će pomoći čovjeku i čovječanstvu. Petrov odgovor ujedno je odgovor na pitanje zabrinutog čovječanstva: Tko će nas izbaviti, spasiti? Ljudi su oduvijek vapili za jednom čvrstom i jakom osobom, čovjekom koji će pomoći u nevolji i uspostaviti red i pravdu. Možda je i Petar svojim priznanjem mislio na to. Ali, Isus nije osloboditelj od patnji koji će doći s legijama. On dolazi bez vojske, bez robova što mu veslaju na galijama. Zato Isus strogo zabranjuje svojim učenicima da o tomu ikomu govore, da ne bi time podupirali kriva mišljenja ili možda zavodljivim riječima hranili promašena nadanja. Petrov odgovor Isus prihvaća, ali za potpuno shvaćanje Spasitelja čovječanstva treba proći još malo vremena jer Sin Čovječji još treba mnogo pretrpjeti, biti odbačen i ubijen, a onda uskrsnuti.

Pomazanik, dakle Isus Krist, ne podiže nikakve bune ili ustanke. Ne vodi ratove, ne donosi patnju, ali sam mora mnogo otrpjeti. Patnjom donosi spas svijetu. Najprije će biti posramljen i ponižen, ali iza svega toga slijedi trijumf. Njegovo je prijestolje najprije križ, ali iza toga mjesto s desne Ocu. Bit će odbačen i ubijen, ali time će Njegova pobjeda biti fascinantnija, jačega odjeka i - konačna. Zaista izgleda paradoksalno: put preko patnje direktna je ulaznica za Kristovu slavu i spas ljudi. Povijesni put patnje kao put spasa i poganima je i kršćanima teško razumjeti, a kamoli prihvatiti. Pa ipak, Isus svima kaže da ovaj temeljni zakon ne vrijedi samo za Božjeg Pomazanika, nego i za sve Njegove učenike i nasljedovatelje Kristova nauka. Od njih se, s jedne strane, traži ljudsku patnju ublažavati, uklanjati, i srcem i fizičkom pomoći. S druge strane, patnju moraju podnijeti, izdržati, prihvatiti kao smišljenu i spasonosnu. Patnja kamo god krenuli - patnja i bol. Od rođenja do smrti. U svim našim zemaljskim lutanjima i traženjima, u svakoj sreći i radosti, svemu je podloga – patnja. Od prvog probijanja na svijet iz majčine utrobe, do najčešće strašno bolnog napuštanja svijeta. Jest, do svih velikih događaja dolazi se patnjom. Svojom ili tuđom. Ali po patnji ili nakon nje slijedi radost. Nakon porođajnih boli slijedi radost novog života u toplome naručju, nakon bolne operacije slijedi olakšanje, nakon suše – kiša, nakon oseke – plima, nakon kiše – sunce. Takav je život. Kao što se ljuska ploda mora razbiti da bi mu jezgra izišla na vidjelo, tako i svi mi moramo upoznati bol. Tako trebamo prihvatiti svaku bol, nerazdvojivu od radosti. Bol će proći, kao što će proći i zima nakon koje ćemo dočekati svoje proljeće. Ne zaboravimo da smo mnogo svoje patnje sami odabrali, ali gorki lijek koji pijemo spravila je ruka Nevidljivoga.

Patnja i radost su nerazdvojne. Pjesnik Gibran kaže: „Zajedno dolaze. I kad vam jedna sjedi sama za stolom, zapamtite da vam je druga zaspala na postelji.“ Što bol više ruje i raskapa naše biće, to u njega može stati više radosti.

Kršćani su često u kušnji da patnju prihvate prebrzo, bez otpora, iako je moguća neka promjena, pa i s velikim naporom ako je to potrebno. Pogani su pak u napasti patnju promatrati kao sramotu čovjeka, pa je nastoje pod svaku cijenu odagnati, ukloniti ili izbjeći. Tražimo pomoć Duha Svetoga kada ne znamo kada patnju šutke prihvatiti i ponijeti svoj križ, a kada joj se suprotstaviti, ispriječiti. Potresne su Isusove riječi: „Siromaha ćete imati uvijek uza se!“ Isto tako gladne, bolesne, obespravljene, ugnjetavane, utamničene… Patnja je čovječanstva neizbježna, ali zapamtimo, po njoj dolazimo Kristu.

Kršćanski se patnji hrabro može oduprijeti samo oružjem pravednosti i ljubavi. Tako je možemo pobijediti i nadvladati – strpljivo, mirno, dostojanstveno, uzdajući se u Gospodina. Oslobođenje čovječanstva od vlastite patnje na zemlji je nemoguće. Donijet će ga tek ponovni dolazak Isusa Krista. Amen.

__________________________

11. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
2 Sam 12, 7-10. 13
Gal 2, 16. 19-21
Lk 7, 36-50

Razmatranje

Nije nam poznato zašto je javna grešnica, o kojoj govori današnje evanđelje, kriva i od svih prezrena. Je li preljubnica? Je li također umorila svoje dijete ili mu nije ni dopustila da se rodi?

U svakom slučaju, kad je doznala da je Isus u gradu, nitko je nije mogao odvratiti od nastojanja da dođe do Njega. Uletjela je u farizejevu kuću u kojoj je Isus blagovao, klekla do Njegovih nogu gorko plačući, suzama mu močila noge i brisala ih vlastitom kosom, cjelivala ih i mazala pomašću.

U tome trenutku farizej, ionako sumnjičav, zaključuje da Isus ne može biti prorok. Da jest, znao bi da je ta žena velika grešnica. No, Isus, kao da je pročitao njegove misli, preduhitri ga prispodobom o dvojici dužnika. Budući da ni jedan nije mogao vratiti dugove (ni onaj koji je posudio pet stotina, ni onaj koji je posudio pedeset denara), obojici su dugovi bili otpušteni. Tko će, dakle, biti zahvalniji vjerovniku? Naravno, i farizej zaključuje, onaj koji je više dugovao. Pametnome dosta. Krist dalje ne treba razlagati svoje postupke, ali ipak to čini. Farizej se ne osjeća grešnikom, ali osuđuje ovu ženu što je kao pokajnica došla, cjelivala, pomazivala i prala Gospodinove noge, ne tražeći čak ni oprosta. Ne tražeći ništa do li samo malo utjehe u Kristovim skutima. Nije se osjećala dostojnom ni prići mu, a kamoli se uspraviti i tražiti malo Njegove pažnje. Ušla je pognute glave, gotovo krišom, želeći biti što neprimjetnija, plačući od raskajanosti i radosti što je u Gospodinovoj blizini. Krist je otpušta riječima: „Vjera te tvoja spasila! Idi u miru!“

Oprošteno joj je „jer ljubljaše mnogo“, a pred ljubavlju sve uzmiče, otvaraju se sva vrata. To su već osjetile mnoge žene kojima se Krist smilovao i koje su ga, od onda, pratile u stopu, vjerno i odano, kao malo koji muškarac: Marija Magdalena, Ivana (žena Herodova upravitelja) i mnoge druge… Farizeji kažu da je Isus pretjerano praštao bludnicama, ali spomenute su žene, nakon što Krist nije posramio njih nego njihove tužitelje, postale žene bez gorkih uspomena, slobodne žene koje više nisu hodale pognute glave, a ako bi je i pognule – bilo je to samo zato da ne izgube iz vida Gospodinove stope u pijesku. Ponovo su se rodile – ne kao Marija Magdalena, nego kao Mirjam, nova žena.

Svi smo grešni. Ne budimo poput farizeja, znajmo da je mnogo prašine i blata i ispred naših vrata.

Ta i svećenik iz „reda odabranog“, koji vrši svetu službu, često se osjeća grešnikom. Stoga više puta za vrijeme euharistijske službe moli Božje milosrđe za oproštenje. Zajedno s pukom moli pokajanje, onda „Gospodine, smiluj se“, prije navještaja evanđelja, dok pere ruke iza prikazanja i prije svete pričesti.

U razgovoru s farizejima o dvojici dužnika Isus ljudsku krivnju uzima kao realnost. Razlikuje samo veličinu krivnje. Kad Isus kaže da je dug obojici oprošten, želi istaknuti beskrajnu Božju dobrotu. Nema krivnje koja se ne bi mogla oprostiti. Stoga je i Kristova reakcija prema grješnici Njemu primjerena: „Oprošteni su ti grijesi“ (Lk 7, 48). Grješnicu nije bacio na koljena. Nije od nje tražio da nabroji svoje grijehe. Isus ne pita za vrstu i veličinu njezine krivnje. Nad njezinim pokajničkim držanjem izgovara riječi praštanja koje ju liječe. Te riječi stvaraju novog čovjeka. Sada je žena rasterećena i ponovo primljena u zajednicu. Sad opet može disati i živjeti.

Krivnja izvire iz srca, iz njega dolaze optužbe. Ono je više nego tjelesni organ. Kad se radujemo, radujemo se od srca, kad trpimo, trpimo u srcu. Zbog toga želimo otvoriti i tako olakšati svoje srce.

Božje milosrđe veće je od našega srca. Bog liječi dušu, vida joj rane, Njegov je dodir melem od mirisnih trava, a glas umirujući poput bonace. Susret s Isusom ženi otvara vrata prema toj sretnoj spoznaji. I mi smo uvijek u prilici to doživjeti s Bogom koji ljubi i prašta. To nam kaže današnje evanđelje.

Isto tako, evanđelje želi pokazati neraskidivu vezu između ljubavi i praštanja. „Oprošteni su joj grijesi mnogi jer ljubljaše mnogo“ (Lk 7, 47). Upravo ljubavlju Krist briše njezine grijehe. A ljubav je Bog. Ne može se živjeti mimo Boga, kao da ga nema. Grješnica iskazuje znakove ljubavi, vidljive znakove pokajanja i čeznuća za oprostom. Maže Isusove noge mirisnom pomasti, moči ih svojim suzama i otire vlastitiom kosom. Ljubav, dakle, traži izvanjske znakove.

Isus, dalje, traži da ljubav prema ljudima bude uslužna: „Komu se malo oprašta, malo ljubi“ (Lk 7, 47). Ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima zapravo je jedna te ista. Kroz ljubav prema bližnjemu - Bogu iskazujemo vidljive znakove ljubavi prema Njemu samome.

I Crkva se pred svijetom treba priznati kao grješnica. Ovo evanđelje ne odnosi se samo na pojedinca kršćanina. I Crkvu kao instituciju pogađa ovo evanđelje. Isus je Petra tri puta pitao ljubi li ga, dok ga je grješnica lako i brzo uvjerila u svoju ispravnu ljubav. Nije li to jasan signal Crkvi da više razmisli o svojim postupcima pred Božjim narodom? Ne pogađa li to one koji se ograđuju od zaštite nerođenih? Je li opravdano zanemarivati mišljenje biskupa? Ne osjeća li se često da se vrh i temelj Crkve sve više i više razilaze?

Tek je (i jedino) papa Ivan Pavao II. pred cijelim svijetom priznao propuste Crkve, ne bježeći od činjenice da je i sama grješnica. Time je Crkva kod mnogih stekla poštovanje, ljudskost i simpatije, a da pri tomu ništa nije izgubila na ugledu. Štoviše, puno je dobila na vjerodostojnosti.

Nema grijeha koji nam Krist neće oprostiti ako se pokajemo. Otvorimo srca, ispovjedimo što nas tišti, raširimo krila neka Krist otkrije našu tajnu i neka svojim prstima zasvira na strunama naših srca. Amen.

__________________________

10. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
1 Kr 17, 17-24
Gal 1, 11-19
Lk 7, 11-17

Razmatranje

I u današnjemu evanđelju Isus čini čudo – opipljivo, vidljivo, stvarno, neobjašnjivo – čudo. Opet je sućutan prema jednoj majci, pred čijom ljubavlju sve mora ustuknuti, pa čak i smrt. Isus ne ozdravlja bolesnoga (to bi se još i moglo racionalno objasniti), nego oživljava umrloga! Za takvu „senzaciju“ nema racionalnoga objašnjenja.

Današnje evanđelje nastavlja se na čitanje Prve knjige o Kraljevima. Ženi koja je ugostila starozavjetnog proroka Iliju razbolje se sin. Ilija, sućutan prema dječakovoj majci, zazivajući na njega milost Gospodina, ozdravlja dijete. Time objavljuje milosrdnog Boga koji je uvijek spreman pomoći potrebitima.

U današnjem evanđelju pred vratima grada Naina susreću se dvije povorke. Jedna je sprovodna, u njoj je „mnogo ljudi iz grada“, odjevenih u crninu, plaču i nariču noseći umrloga, sina jedinca udovice. To je tužna povorka smrti. Mladića prate do njegova posljednjeg ovozemaljskog počivališta. Iza lijesa korača njegova shrvana majka. Muža je već pokopala, sad, eto, pokapa i sina. Kako će dalje sama, uboga? Tko će joj ispunjavati život? Za koga će i sama živjeti? Tko će se za nju brinuti nakon smrti obojice? Od sućuti s „udovicama i siromašnima“ ne živi se dugo.

Pred vratima grada s ovom se povorkom smrti susreće jedna druga povorka. Na čelu joj je Isus iz Nazareta, okružen „svojim učenicima i velikim mnoštvom ljudi“. On je na čelu povorke nade, obećanja i novog života.

Kad Isus ugleda majku, sažali se nad njom i reče joj: „Ne plači!“. Zatim se približi umrlome mladiću i reče: „Mladiću, kažem ti, ustani!“ I umrli oživje.

Evanđelje bilježi tek toliko. Bez većih detalja. Isus se nije raspitivao što se dogodilo tome mladome čovjeku; je li dugo bio bolestan; ima li majka ikoga tko će joj pomoći. To su uobičajena pitanja kad smo nemoćni pred smrću. Isus ništa ne pita. Zna kako je bolno izgubiti vlastito dijete, ništa drugo nije važno. Ništa ne znamo ništa ni o pokojniku, o njegovim snovima i planovima, o zahvalnoj djetinjoj ljubavi koja u sebi nosi blagoslov četvrte Božje zapovijedi. Ne znamo ništa ni o majci koja je u sinu sigurno vidjela smisao svog života, svoj oslonac, štap svoje starosti, oči svoje sljepoće.

Znamo tek da je svaka ljubav majke i djeteta neizmjerna.

Pred vratima grada bit će sjecište i sretište dviju povorki. Koliko je u tome simbolike! Na kraju puta nije smrt! Ona je tek prelazak, mala noćna mora koju snivamo prije ulaska u vječnost, u novi život! Prije susreta s ophodnjom živih, spašenih, na čelu s Kristom!

Isusova povorka, sastavljena od učenika i mnogobrojnih sljedbenika obasjanih novom nadom, stiže u grad, nije važno odakle, kao slučajno, iako znamo da Krist uvijek stiže u ovu dolinu suza da bi nam olakšao bol i patnju. Susret ovih dviju povorki nije tek slučajnost, kako izgleda. Napetost, iščekivanje i drhtanje kulminiraju kada Isus uze pokojnikovu ruku. Još jednom taknule su ga suze jedne majke pred kojima se prigiba i ljubav Božja. Zašto Isus majci vraća sina? Je li njezina ljubav jača od Božje ljubavi pa je pobijedila u tom nevidljivom „nadmetanju“? Ne. Majka koja je svoga sina povjerila Gospodinu već je stekla Božje povjerenje i ljubav. Bog joj to i dokazuje ostavivši joj ljubljenog jedinca i na zemlji – a dug, nerazdvojan zajednički život tek ih čeka kada prijeđu u povorku života.

Majka i sin ljube i grle jedno drugo! Nakon mnogo mjeseci bolesti sin ustaje i grli staru majku, izmučenu od bdijenja i brige. Kako je to čudesno! Naš Gospodin oživljava mrtve! Kako je poslušna Njegova podanica Smrt! Kako se ponizno uklanja pred Njegovom zapovijedi! Zašto da je se bojimo kad je i ona u Njegovoj službi? On je njezin gospodar, ona njegova sluškinja. Na Njegovu zapovijed privodi mu i sinove i kćeri, i majke i očeve... A onda On odlučuje hoće li im darovati život vječni u beskrajnim prostranstvima novoga doma ili će ih još malo ostaviti sa zemaljskom obitelji koja ih je rodila i odgojila po Gospodinu i za Gospodina.

Nad lijesom pokojnog mladića iz Naima zarumenila se zora uskrsnuća. Pokojni sin jedinac, premda već hladan i beživotan među daskama lijesa, ali nošen na Božjoj njivi, stigao je pred vrata vječnosti. I njega je, kao i sve nas, Gospodin upisao na svoj dlan. Ostavio ga je da, zajedno sa svima nama, i on još malo čeka. Jer sigurno će doći dan kada će svi usnuli u Gospodinu čuti Njegov glas i opet oživjeti.

Molimo za našu mladež. Učimo ih pristupati stolu Gospodnjemu po kojemu će se susresti s Isusom čudotvorcem. Ne etiketirajmo našu mladež kao gotovansku, nesposobnu, ogrezlu u komociji, lijenosti, apatiji i svakom drugom grijehu. Pred njima su mnoga iskušenja njihovih zlokobnih vremena. Pomozimo im da se priključe Isusovoj povorci života i ljubimo ih kao što je majka ljubila svoga jedinca. Bog pohodi svoj narod! Ne bojmo se smrti. Ne zaključujmo da je Bog jači od nje. Ne, ona nije ni približno jaka da bi se mogla makar probati jačati s Gospodinom. Ona je tek Njegova službenica, rijeka koju moramo pregaziti da bismo došli na drugu obalu. I ja često, nakon sprovoda, žurim na vjenčanje ili krštenje. I ne vidim u tome dvije teško pomirljive krajnosti. Iz sprovodne povorke priključim se radosnoj povorci slavljenja života novoga krštenika. Takav je zemaljski život. Smrću nismo nestali! Ponovo smo se rodili u svojoj djeci, unucima, praunucima. A mi smo prešli na drugu obalu, na „zasluženi odmor“, i da napokon opet susretnemo one čija smo mi djeca, unuci ili praunuci. Amen.

__________________________

Presveto Trojstvo

Evanđelje:
Iv 16, 12-15

Razmatranje

Blagoslivljajmo Oca i Sina sa Svetim Duhom. Hvalimo i uzvisujmo Ga dovijeka!

Kad se glasoviti crkveni pisac Origen, kratko nakon rođenja, krstio i kad su ga iz crkve donijeli kući, njegov otac Leonidas poljubio ga je u grudi. Njegova žena, dječakova majka, upitala je: „Leonidas, što to činiš našemu sinčiću?“ Odgovorio je pred svima prisutnima: „Ljubim mjesto gdje se je nastanilo Presveto Trojstvo u duši mladog stanovnika zemlje“.

Ponosimo se znanstvenim rezultatima koje smo dosegnuli, poznavanjem prirode i vladanjem njezinim silama. Ali – isto su tako bili ponosni ljudi svih prijašnjih vremena. Svi mislimo da smo uglavnom dosegli završnu točku znanja i moći. Iako još ne znamo odgovore na sva pitanja, mislimo da je sve protumačivo. Upravo zato moderni čovjek odbija religiju, izražavajući sumnju u sve što se ne može pokazati, dokazati, opipati, materijalizirati. Znanost se uglavnom bavi vidljivim i dokučivim stvarima, dok vjera poseže za nedokučivim, nepristupačnim, nedodirljivim. Ipak, cijelu istinu čovjek neće dosegnuti na ovome svijetu, to je pravo pridržano za onaj svijet, uz tri božanske osobe: Oca - koji se javio Abrahamu, koji je izveo izraelski narod... Sina – koji je hodao prašnjavom Palestinom, propovijedao i umro za nas... i Duha Svetoga – nematerijalizirani šum vjetra, plamen, dašak mudrosti i providnosti, dar Božji, dar uskrsnuloga Sina. Mi koristimo atomsku snagu, ali nam bit atoma ostaje nepronicljiva. Koristimo električnu energiju, ali nam je sam elektricitet još uvijek tajanstveno pitanje. Zato se ne moramo čuditi što ne poznajemo Božju bit, nego trebamo zahvaljivati Onomu koji nam je i ovo malo objavio. Čudimo se i divimo! Kako li će biti bogati oni koji su Onomu koji dolazi već sada u svojoj nadi otvoreni...

Presveto Trojstvo, čiju svetkovinu danas slavimo, temeljna je tajna naše vjere. Ako ni jedna vjerska istina nije plod ljudskih mozgova i razmišljanja, i ako nam ni jednu nisu objavili tijelo i krv, nego Otac koji je na Nebesima, onda se to ponajviše može reći za ovu našu vjersku istinu - postoji samo jedan Bog, a u njemu tri božanske osobe.

Nebesa navješćuju vječnu slavu Božju. U cijeloj su prirodi vidljivi tragovi Boga Stvoritelja. Svako nam biće svjedoči da postoji Bog i da je ono Njegovo stvorenje, djelo Njegovih ruku. A da je božanska bit u trima osobama, to nikako ne možemo vidjeti ili pročitati iz stvorenja. Tu tajnu objavio nam je sam Bog Otac po svome Sinu, koji je druga božanska osoba i koji nam se pojavio u obličju čovjeka. Po objavi nam je poznato da među osobama nema razlike u dostojanstvu i savršenosti. Sve tri osobe na isti su način Bog. Nije jedna više, a druga manje Bog, a ipak se jedna od druge razlikuju.

Prvu „osobu“, koja je bez početka i porijekla, promatramo kao davaoca života svemu što postoji. Ta osoba s pravom nosi ime „Otac“ i ona to jest. Od nje potječe svako očinstvo na nebu i na zemlji. On je prisutnost u sebi i poznaje sebe u svoj svojoj punini, a sebe izriče u svojoj osobnoj Riječi, a ta je Riječ njegov Sin. Otac u svomu Sinu gleda odraz samoga sebe i daruje mu svu svoju ljubav. Istim intenzitetom Sin uzvraća svoju ljubav Ocu. „Abba, dobri oče!“, to je njegov usklik, zov koji izvire iz srca Sina. To je međusobno darivanje Oca i Sina u ljubavi, a ta ljubav opet je osoba - treća božanska osoba – Duh Sveti.

Veličina i uzvišenost Presvetog Trojstva posve je drugačija nego to možemo zamisliti i pretpostaviti. Boga ne možemo mjeriti našim ljudskim mjerama, a On za svoju sreću nije potreban čovjeka. Tri božanske osobe same su sebi dovoljne u svojoj sreći koju među sobom daruju jedna drugoj od same vječnosti. Onda ćemo reći, malo i razočarani, da je Bog tako daleko od nas. Ne, on nam je beskrajno blizu, On je u nama. Onaj daleki Bog je i Bog koji je i blizu. Ako toga budemo svjesni, onda ćemo se i vladati dostojno blizine toga nadasve dragoga Gosta. Jedan plemić uvijek je svjestan svoga dostojanstva i ponašanjem čuva ugled i reputaciju svoje plemićke obitelji. Zar nas ne bi sama pomisao na to da je u nama nastanjeno Presveto Trojstvo mogla potaknuti da se vladamo i živimo dostojno uzvišenosti Gospodina? Ako mislimo na Njega, ni Njegove zapovijedi ne bi nam trebale biti na teret jer su one volja onoga koji živi i koji nas ljubi vječnom ljubavlju. One za nas nisu ograda od bodljikave žice koja nas sputava kao robove, nego pomoć i zaštita koja učvršćuje naše zajedništvo s Bogom.

Na svom ćemo životnom putu nailaziti na mnoge poteškoće, neuspjehe i razočaranja, ali ćemo ih lako svladavati samom pomisli na Božju prisutnost u nama. Ako je On uz nas, tko će protiv nas? Bez njegove volje i protiv njegove volje ne pada ni vlas s naše glave; onima koji njega ljube i samo se zlo okreće na dobro (usporedi Rim 8, 28) „…pa da mi je i dolinom smrti proći…“ I kad bismo uvijek bili svjesni da su ljudi s kojima se svakodnevno susrećemo i s kojima živimo - hramovi živoga Boga, onda bismo uvijek mogli imati lijepu riječ za njih. Podnosili bismo ih u svim njihovim slabostima i manjkavostima, lako im opraštali uvrede. Prema svima bismo uvijek imali poštovanja, kako to i dolikuje, jer su i oni djeca i prijatelji Božji.

Svi mi u sebi u krhkim glinenim posudama čuvamo blago Presve-toga Trojstva. Moramo ga svom brižljivošću njegovati u sebi i u drugima. Uvijek moramo nastojati biti dostojno prebivalište Boga. Današnji je dan lijepi razlog i prilika za razmišljanje o Božjoj veličini, ali i o našemu dostojanstvu. Učvršćujmo se u Božjoj milosti i živimo u Božjoj prisutnosti. Neka ovaj naš ovozemaljski život, putovanje prema sretnoj vječnosti, bude neprestana pjesma hvale Presvetomu Trojstvu, da bismo ga jednom mogli gledati licem u lice, slaveći milost po kojoj smo se ondje našli – spašeni. Amen.

__________________________

Duhovi (Nedjelja Pedesetnice)

Čitanja:
Dj 2, 1-11
1 Kor 12, 3b-7. 12-13
Iv 20, 19-23

Razmatranje

Blagdan Duhova još se naziva i pedesetnica jer je današnji dan pedeseti nakon Uskrsa. Proslava uskrsnog otajstva u Crkvi se razvija kroz sedam tjedana (7x7=49), a kulminira pedeseti dan, u jednoj dugoj uskrsnoj svečanosti, blagdanom Duhova. Djela apostolska u drugome poglavlju govore o onome što se u Jeruzalemu dogodilo pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća. Na Sinaju je Bog govorio Mojsiju iz ognja i grmljavine, a sada je sišao Duh Sveti, prozborivši vatrenim jezicima, obraćajući se ženama i apostolima koji su se u molitvi okupili oko Marije, Majke Isusove. Nije li to lijepa slika: žene i muževi zajedno na početku Crkve!

Kao što je primanjem Deset zapovijedi sklopljen Božji savez s njegovim narodom, tako se prihvaćanjem Radosne vijesti da je Uskrsnuli Isus Krist od Boga poslani Mesija, sklapa Novi Božji savez s ljudima. Ne samo prihvaćanjem u kamenu napisanih Zapovijedi, nego u vjeri u Boga, koji nas susreće utjelovljen, ljudi nalaze svoj spas i svoje savršenstvo.

Što se to nekoć dogodilo u Jeruzalemu, nije posve jasno. U svakom slučaju, onima koji su nakon Isusove smrt pali u duboku krizu, sumnju i malodušnost uspjelo je smoći snage i krenuti dalje, i svoja iskustva s Isusom Kristom pripovijedati drugima. To što im je uspjelo prevladati krizu vjere i života nisu smatrali svojom zaslugom, nego posljedicom milosti Boga kojemu su se otvorili molitvom. Osjećali su da Otac ne djeluje samo po Isusu Kristu za spasenje čovjeka, nego i po nama samima. On nas osposobljuje na novi način izreći Isusove riječi koje donose slobodu. On nam daje snagu da i mi radimo za spasenje čovjeka. Mijenjajući vlastiti komadić svemira, pridonosimo ozdravljenju čovječanstva. On nam daje blagoslov da s divljenjem doživimo kako Radosna vijest priskače u pomoć ljudima da povjeruju u Isusa Krista.

Učenice i učenici osjećaju kako svi ljudi mogu doživjeti tu milost, kao i oni sami nakon Isusova uskrsnuća. Čuli smo u evanđelju: „Isus dahne u njih i kaže im: primite Duha Svetoga!“ (Iv 20, 22). Kao dah, brzo i jedva čujno, a ipak prodorno i preobražavajuće, Duh Božji ispunja čovjeka. Naravno, paralela se može povući s izvješćem o stvaranju svijeta, u trenutku kad Božji dah daruje život čovjeku. „Da bi mogli nastaviti poslanje kroz povijest, učenici dobivaju dar Duha Svetoga koji je životvorac. On uvodi učenike u istinu. Ako im je potrebna pomoć da razumiju istinu koja je Isus, još im je potrebnije da shvaćenu istinu navješćuju svim narodima.“ (M. Zovkić)

Moglo bi se reći da je davanje Duha Svetoga tek slikoviti izražaj, metafora, nikakva povijesna istina, nešto irelevantno za naš život. No, nije li ništa manja istina da smo stvoreni ni iz čega? Zar nas Bog, koji nas je stvorio ni iz čega, ne može prožeti svojim Duhom?

Petar objašnjava ovaj događaj starozavjetnim riječima proroka Joela: „Izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati snove, a vaši mladići gledati viđenja“ (Joel 3, 2). Mi živimo u vrijeme izlivenoga Duha!

Mi smo danas Božji proroci i proročice! Nije li to teško povjerovati: mi da smo Božji poslanici, proroci, pronosioci Njegovih ideja? Mi da smo nadahnuti Božjim Duhom, vidoviti, ispunjeni snovima? Doživljavamo li to tako, osjećamo li se takvima?

Uskrsnuli Krist udahnuo je Duha Svetoga svojim učenicima i milošću ih obdario plamenim jezicima, ali mi tada nismo bili među njima u Jeruzalemu. Stoga često pomišljamo: Duh Božji nas još nije dotaknuo, pomilovao, pronašao. Mi nismo među odabrnima, među onima na koje se izlila ta posebna milost, mi nismo dostojni takve nagrade. Ali u biti, ustrajni u molitvi poput tadašnjih žena i muževa, nedvojbeno smo ga prizvali, sigurno je tu, s nama, u nama. Što se dogodilo pri molitvi? Žene i apostoli osjetili su kako Bog u njima djeluje, posve stvarno i primjetno. Osjećaj Božje daljine polako se pretvara u sigurnost njegove blizine. Mogli su iskusiti kako u njih ulazi neka božanska snaga i otvara im viziju kršćanske budućnosti.

Duh Božji čini nas proročicama i prorocima, pa u drugom čovjeku nastojimo otkriti nešto više, nešto što ovaj sam još uvijek nije uvidio. Postajemo proroci koji imaju snage mijenjati sadašnjost, koji navješćuju Radosnu vijest da je raspeti Isus Krist uskrsnuo, da smrt nije svršetak nego početak, da u beznađu raste novi život.

Sve se ovo temelji u tihom i čudesnom zapažanju Boga u nama samima. Crkva se budi u našim dušama, djelujemo po darovanome Duhu. Bog je u tebi i u meni. To slavimo danas! S ovom spoznajom rađa se Crkva koja raste tamo gdje žene i muževi zajedno žive i pronose Kristovu vjeru i tako, kao proročice i proroci, osluškuju spasonosne mijene u ljudima, u našoj Crkvi i u našem društvu. Amen.

__________________________

7. vazmena nedjelja

Čitanja:
Dj 7, 55-60
Otk 22, 12-14. 16-17. 20
Iv 17, 20-26

Razmatranje

Posljednje riječi nekoga čovjeka uvijek imaju posebnu težinu. Često su to pomirljive riječi rastanka ili pak opomene. Onaj koji napušta ovaj svijet po zadnji put govori nama koji ostajemo ono što mu leži na srcu, što ga tišti, što mu se čini važnim za budućnost. Mi, kojima su te zadnje misli upućene, nastojimo svaku riječ razumjeti kako bismo umirućemu mogli ispuniti posljednju želju. Primičemo mu se bliže, nastojimo u tom šaptu raspoznati molbu, vapaj, želju, uputu... „Brinite se za svoga bolesnoga brata“, „Pomirite se konačno među sobom“, „Držite se zajedno“, „Nemojte izgubiti vjeru“, „Zahvaljujte za svako povjerenje i ljubav“... Mnogo sam puta u nečijim posljednjim trenucima čuo baš ovakve molbe.

Upravo takve riječi rastanka čuli smo i iz Isusovih usta. To su riječi od silno velike važnosti. On ih ne izgovara izravno svojim učenicima, nego ih zaodijeva u molitvu upravljenu Ocu. Iako eksplicitno ne spominje riječ „Crkva“, točno navodi adresate: „Oče sveti, ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ povjerovati u mene“ (Iv 17, 20). Naravno da se to odnosi i na nas, ne samo na slušatelje onoga vremena. Isus misli na cjelokupnu zajednicu vjernika. Njegove su nam riječi iznimno važne jer zvuče baš kao oporuka.

Da bi prikazao kakav odnos treba biti među kršćanima, engleski kardinal Newman (19. st.) poslužio se metaforom o kotaču: naša je zajednica kao obruč koji upravo mi spajamo sa središtem. Na obrubu toga kotača zamišljamo različite vjeroispovijesti, dok je u sredini Krist. Krist nas drži, spaja, svi Njemu stremimo, oko Njega se vrtimo, bez Njega bismo se rasuli, raspali, izgubili svoju ulogu, smisao... Različite vjere na istoj su putanji, na istome putu. Čeznu istome, izrastaju iz istoga. U sredini je On, naše sunce, naše srce, naša jezgra, naša bit. Približavanje Kristu znači produbljivanje u vjeri, a to je put prema jedinstvu.

Pogrešno je vjerovati da nejedinstvo i neslaganje postoje samo među različitim narodima, kulturama, vjerama. Nažalost, ima ga među različitim kršćanskim zajednicama, pa i u samoj našoj Crkvi. No, ne boli toliko različitost (uostalom, ona je posve prirodna), koliko boli netolerancija, nepoštivanje, ismijavanje, izrugivanje tuđih običaja i svetinja. I unutar naše Crkve postoje različiti teološki pravci - konzervativni i napredni – a samim time predrasude i svađe. Takva suprotna stajališta štete jedinstvu ako vrijeđaju ljubav. Sveti Augustin tražio je od svojih vjernika „U nužnomu jedinstvo! U dvojbi sloboda! U svemu ljubav!“ Ove su riječi svevremenske i vječno aktualne.

U potrebnomu jedinstvo! Kako razumjeti ovo jedinstvo? To ne smije biti jedinstvo koje je iznuđeno nekom silom, jer ne moraju svi jednako misliti i govoriti kao u kakvom totalitarnom sustavu. Takvo „prisilno“ jedinstvo protiv je dostojanstva i slobode čovjeka.

Dakako, nije riječ ni o diplomatskom načinu iznuđivanja kompromisa. Jedinstvo mora doći iz posve drugih dubina, iz htjenja i razumijevanja. Ono mora dođi iz nutrine – iz srca. Ono je ljudska zadaća, stalno traženje jedno drugoga, traženje svoga mjesta, svoje uloge. A cilj je znan: (p)ostati dio Njega, biti jedno s Njime, stopiti se s Njim i – naposljetku – s Njime i po Njemu ugledati nebesku slavu. Jer, nas je Svevišnji ljubio i prije našega rođenja, kao što je ljubio svoga Sina i prije postanka svijeta. Oduvijek – zauvijek. Alfa – Omega; Prvi i Posljednji; Početak – Svršetak... sjajna zvijezda Danica. (Otk 22, 12-14.16-17.20)

Primjer jedinstva na koje Isus misli i za koje moli jest njegov odnos prema Ocu: “Neka budu jedno kao ti, Oče, u meni i ja u tebi.“ Takvu prepuštenost, povjerenje i predanost ljudi među sobom teško mogu sami ostvariti. Uvijek će neki, makar se deklarativno zalagali za jedinstvo, tražiti svoja prava. Zato moramo moliti Boga da nam pomogne u našim upinjanjima i nastojanjima. Težiti trebamo, kako kaže spomenuti kardinal Newman, prema sredini, srcu, srži - prema Kristu. Djelotvornu snagu jedinstva daje samo On, On je sam ta snaga, metafizička i fizička sila koja nas privlači. Evanđelje kaže: „Ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno.“

Isus moli za jedinstvo Crkve. Ovo jedinstvo nije samo sebi svrha, ono je nužno „da svijet vjeruje“. Naš nam svijet nudi krvavu sliku rastrojenosti, nesloge i svađe između različitih naroda, vjera, rasa, društvenih klasa, sve do nesloge u obiteljima. Ekumenski pristup vjeri ono je što bi Gospodin želio: pomirenost i poštovanje svih.

Isus kaže: „Svijet nije upoznao Oca. On, Sin, upoznao te i očitovao“. To je očitovanje koje je potrebno svijetu, da svijet znade da Bog postoji, da je On naš Otac koji nas ljubi.

Svijet ne ozdravljaju teološka nadmetanja ili raspredanja o ispravnoj vjeri. Bogu nas ne vraćaju borbe za „pravu vjeru“. Ranjeni i umorni svijet može ozdraviti samo po uvjerenju da ga Bog, jedan, jedini - ljubi. Do ovog uvjerenja dolazi se samo po jedinstvu kršćana koje izrasta iz Božje ljubavi. Mi smo „pobratimi u svemiru“ (T. Ujević). Zanimljivo je da upravo mi, katolici, toliko čeznemo za pomirbom. Kad je slikar Stolberg iz protestantizma prešao na katolicizam, jedan mu je prijatelj predbacio: „Ne sviđaju mi se ljudi koji napuštaju vjeru svojih otaca.“ „Ni meni“, odgovorio je Stolberg i nastavio: „Da moji pradjedovi nisu ostavili vjeru svojih otaca, meni se ne bi trebalo vraćati u katoličku crkvu“. Naša razdvajanja nisu tek manja šteta koju su načinili tvrdoglavi i oholi, ona su zločini. Molimo za svijet ujedinjen u vjeri: učinimo da svijet povjeruje. Amen.

__________________________

Uzašašće Gospodnje (Spasovo)

Čitanja:
Dj 1, 1-11
Ef 1, 17-23
Lk 24, 46-53

Razmatranje

Proslavljeni Krist pokazao je da Božji narod nema granica pod nebeskim svodom. Svima nam je obećano oproštenje grijeha i svima nam je Nebo jednako otvoreno. Čekajmo čas uskrsnuća na zemlji, dotad, poput učenika, šireći Njegovu riječ kroz dobra djela, nadahnuti Duhom Svetim, “silom odozgor” u koju smo se, kako Krist kaže, “obukli”.

Ostvarilo se što je bilo napisano: Krist je za nas trpio strašne muke, a treći dan po smrti ustao je od mrtvih. Od tada se u Njegovo ime propovijeda obraćenje na otpuštenje grijeha po svim narodima, počevši od Jeruzalema. Prvi Kristovi misionari bili su Njegovi učenici. Na njih je sišla Sila odozgor, pod čijom su zaštitom nadahnuti krenuli na put. Tako im je zapovjedio njihov Učitelj, blagoslovivši ih i uzašavši na Nebo, da sjedne zdesna Ocu.

Sveti Luka u evanđelju spominje Kristovu smrt i uskrsnuće – dvije naoko posve suprotne stvari. Međutim, i jedno i drugo moralo se ostvariti; bez prvog ne bi bilo drugoga. Tako je pisano, to se znalo otpočetka, tako je moralo biti. Znala je to i Marija, Isusova majka. Možda je baš stoga cijeli život bila sjetna, znajući kakve strašne muke čekaju njezinog prvorođenca – našeg Mesiju, Pomazanika, Spasitelja. No, znala je i da će biti utješen na Nebu, kod svoga Oca, uživajući vječnu slavu.

Centralna točka Radosne vijesti koju je svijetu donio sin Djevice Marije iz Nazareta, vijest koju je predao Crkvi i apostolima, najljepša vijest koja je čovjeku ikad doprla do srca – vijest je o oproštenju grijeha. Ta vijest nije stigla iz moćnoga i slavnoga Rima; nije iznikla ni iz bogate kulture drevnoga Egipta; nije došla ni s mudroga Dalekog Istoka – ona je stigla iz Jeruzalema, grada u kojemu je bio sagrađen Božji Hram, grada koji se nazivao “gradom mira”, iako će se upravo u njemu dogoditi najmučnije stvari: Jaganjac Božji, svečano dočekan kao Spasitelj, nakon nekoliko dana doživjet će strašnu smrt. Nitko nije prorok na svome ognjištu. Tako i Krist, ušavši u Jeruzalem obasut cvijećem, zna da će ga upravo u njemu Njegov narod raspeti. No, tako je moralo biti. Jeruzalem će postati Novi, Vječni grad, kako stoji u posljednjoj knjizi Svetog pisma.

Svi smo tako pozvani u novi Jeruzalem, metaforu za novo, obnovljeno, Kristovo kraljevstvo izniklo na temeljima razrušene, deformirane, u grijehu ogrezle, u duhu umrle civilizacije.

Kao što svaki čovjek prije smrti nastoji dovršiti svoje životno djelo (knjigu, sliku, ili tek pokoju prozaičnu stvar), tako i Krist na Maslinskoj gori dovršava svoj zemaljski hod. No, On se (za razliku od nas) ne mora pitati: Jesam li dovršio sve što sam trebao? Jesam li spreman stati pred lice Božje? Hoće li moja mukotrpna životna nastojanja zasjeniti moje promašaje, grijehe i krivnju? Jesam li dostojan pokucati na nebeska vrata? Krist to ne treba pitati. On je sam nebeski vratar. On je sam Nebo. On je sam Bog.

Ovih smo se dana prisjećali mnoštva koje je slavilo Isusa, pred Njim prostirući svoje haljine i mašući palminim granama. Ista je ta svjetina za nekoliko dana s Njega trgala haljine i gologa ga objesila na drvo križa. U sličnoj se situaciji Isus našao još jedanput, na Veliki četvrtak. Znao je da će ga jedan od učenika izdati, a ipak je s njima u intimnosti slavio pashalnu večeru. Prao je noge onima koji će uskoro od njega pobjeći, ljudima koji će ga zatajiti. To je radosna poruka za sve koji se nalaze u vruće-hladnim okolnostima; koji se izvana moraju smijati, premda bi zapravo željeli plakati; koje su razočarali upravo oni ljudi oko kojih su se osobito trudili i koje su osobito voljeli. Na Veliki petak Krist je omalovažavan, pljuvan, bičevan, pljuskan. Kralj je cinično i ponižavajuće okrunjen trnjem. I naše je dostojanstvo često na koljenima. U krštenju smo pomazani kao kraljevi, Bog nam je darovao dostojanstvo, no često bivamo tretirani kao da nismo kraljevi. Kako često i sami zakažemo, zaboravljamo da imamo to darovano dostojanstvo, podcjenjujemo se, prljamo, smatramo sitnima...

Dostojanstveni i milosrdni Isus kojega smo izdali, izručili, svukli, izbičevali i razapeli – bit će uznesen k Ocu koji će zacijeliti Njegove rane i odjenuti ga u sjajne haljine Slavljenika. Isti taj Isus nosi nas, kao što je njega nosio magarac, kad svoje haljine uprljamo u zemaljskoj prašini, kad nas više ne žele nositi vlastite noge, kad iz vida izgubimo cilj. On to čini strpljivo i dragovoljno, prepun ljubavi.

Kad se naš život dovrši zemaljskom smrću, bit ćemo primljeni u Njegovo kraljevstvo satkano od oblaka i zvijezda. Zato mirno provodimo i privodimo kraju svoje kršćansko djelovanje, da bismo se po uskrsnuću susreli s Njime na zelenim livadama vječnosti. Amen.

__________________________

6. Vazmena nedjelja

Čitanja:
Dj 15, 1-2. 22-29
Otk 21, 10-14. 22-23
Iv 14, 23-29

Razmatranje

„Još sam jednom zastao na vratima bolesničke sobe. Sliku svoga prijatelja koji je umirao htio sam čvrsto zadržati u svijesti. Bližilo se vrijeme rastanka. Neizmjerno sam žalostan što mi odlazi, što više neću moći s njime izmjenjivati misli, radosti, zajedničke ideje, što ga jednostavno više nemam. Kao u filmu prolaze mi slike sjećanja – svježe, stare i prastare. Onda se vrata zatvoriše. Kao u transu, krenuo sam prema izlazu. I što, kamo sada? Sam.“...

Mnogi se upravo ovako osjećaju kad se smrću rastavljaju od čovjeka koji im je u životu mnogo značio. Tako su se osjećali i Isusovi prijatelji. Često su pričali kako su ga prepoznali, kako je zračio osobitom dobrotom i milošću, kako su bile snažne Njegove riječi, kakvu su nadu budile, kako su bile jednostavne i spasonosne Njegove geste. Pričali su o Njemu nevjerojatne stvari, ali ništa spektakularno, nadnaravno. Krist nije bio senzacionalist koji je želio šokirati ljude svojom svemoći, želio je da, bez senzacija, sami dođu do te spoznaje i to uvide. Zato nam je i dao slobodu izbora. I vjeru, dakako. Jer, lako je vjerovati ako vidiš, lako je dokazati ako staviš prst u Njegove rane. Mnogi koji su slušali učenike kako svjedoče o Isusovoj veličini mogli su se samo diviti i zavidjeti. Ali, bila je to prošlost...

Ako se nečega sjećamo, to je već neminovno prošlo. Tako nastaju memoari, biografije, kronike. Ni u evanđeljima nije drugačije, bar ne na početku. Skupljalo se i zapisivalo ono što je nekima ostalo u sjećanju. Prekopavalo se po „ladicama“ sjećanja, evocirale su se Isusove riječi pospremljene negdje duboko u srcu i svijesti. Uspomene su najveći dar koji je čovjek dobio. Kad ostanemo sami, živimo od sjećanja. Nitko nam ih ne može oduzeti. To je još jedino što nam je ostalo a da je isključivo naše, jer je duboko u nama. Još nisu izumljeni strojevi koji bi mogli iščitati i tako objelodaniti i oskrnaviti naša sjećanja i snove. Ne postoje aparati za brisanje uspomena. To je naša jedina preostala intima, u svemu smo drugome gotovo razgolićeni. Čovjek bez uspomena ne postoji. Nema ga. Takvo bi stvorenje bila tek izgubljena sjena vječnog lutalice u potrazi za tračkom ljubavi. Nema te metode koja bi nam ukrala uspomene, to ne može ni lobotomija. Nema ni te bolesti (niti Alzheimer) koja može izbrisati sjećanja, samo ih malo ispremiješta, zločesto se njima poigra, ali ih ne uništi, ona bljesnu kao lucida intervala kad ih najmanje očekujemo.

Isus veliča važnost sjećanja, ali za njega ona imaju drugačiju ulogu. On kaže: „Branitelj - Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što sam vam rekao.“ Evanđelist Ivan, koji je ovo Isusovo obećanje zapisao, bio je prožet ovim Braniteljem. Njega nije zanimalo što je bilo, nego ono što jest i što će biti. Riječ (pod)sjećanja utjelovljuje se u sadašnjosti.

Ivan se nadovezuje tamo gdje Matej završava - kod Isusova obećanja: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta“ (Mt 28, 20). Iz toga obećanja izrasta hrabrost i usmjerenost za oblikovanje budućnosti. Zato se učenici ne trebaju žalostiti zbog rastanka, zbog odlaska njihova Učitelja (Iv 16, 6). On ih ne napušta; sve što su s njime doživjeli, po Duhu Svetom bit će prisutno, nastavit će se, trajat će. Isus za njih zauvijek ostaje „Put, Istina i Život“. To su prosvjetljenje doživjeli u teškom vremenu nakon rastanka s Njime.

Do danas se ništa nije promijenilo, i to je dobro znati. Isusova je tvrdnja da nas nitko ne može istrgnuti iz ruke Očeve. I onda kad se osjetimo izgubljeni u noćima nemirnog sna, tu je čvrsto sidro spasa. Riječ o oproštenju grijeha nenadoknadiv je mir. Što bismo da toga nema? Kako bi naša vjera bila plodonosna ako bi se morala odnositi i oslanjati samo na sjećanja?

Riječi, na koje nas podsjeća Duh Sveti, riječi su okrjepe i utjehe, mnogo važnije nego sve moralne propovijedi iz druge ili treće ruke. Nama je potrebna Isusova riječ u originalnom tonu. To je spas. „Kad bi se ova stara kršćanska misao ponovo otkrila, razmišljala i živjela, onda šansa preživljavanja vjere nikada ne bi došla u pitanje“ (Eugen Biser). Tada bi se širio mir kakav svijet nije u stanju ostvariti i za kakvim čezne. Znam da je za mnoge kršćane to utopija. No, utopijom se smatralo štošta, pa ipak su, primjerice, neki kršćani u New Orleansu u kolovozu 2005., nakon strašnog orkana „Katrina“, na očigled sviju iz svoga opustošenoga grada s gotovo 2000 mrtvih, na jednoj ploči u ulici napisali: „On je uskrsnuo. I mi također!“ Opet su se potvrdile Kristove riječi: „Ja sam uskrsnuće i život“ (Iv 11, 25). Iz toga raste životna snaga. Paralelno su se čuli očajnički vapaji gradonačelnika Raya Nagina: „Grad umire!“ U tome je razlika između onih koji vjeruju i onih koji nisu u toj milosti.

Isusove riječi ne vrijede mnogo ako su tek puki citati, one su djelotvorne ako Duh Sveti podsjeća na njih. One žive kad jedni drugima opraštamo, kad se brinemo i pazimo na stare, bolesne i nemoćne, kad je jednom poslodavcu više stalo do njegova radnika nego do profita. Primjere možemo nabrajati u nedogled. Kad nas Božji Duh podsjeti na Isusove riječi, tu zavlada mir.

Stalno osvježenje, jačanje i potvrđivanje naše vjere i ovo je sveto misno slavlje na koje se okupljamo. Podsjećamo se: „One noći kad je bio predan…“ Taj trenutak nije bio tek povijesni događaj kojega se prisjećamo, taj minuli trenutak oživljava i sada, u euharistiji, u uskrsnuću Isusovom, u Duhu Svetom koji je s nama. Evocirajući uspomene na Posljednju večeru i ono što nam je Krist tada ostavio u baštinu, ponovno se okupljamo na Njegovoj gozbi i s njim dijelimo kruh. Gospodin je u nama tijelom i krvlju, i ponovno nam oprašta grijehe. Kakva utjeha, kakvo olakšanje i kakav izvor snage! Tajna vjere. Amen.

__________________________

5. Vazmena nedjelja

Čitanja:
Dj 14, 21-27
Otk 21, 1-5a
Iv 13, 31-33a, 34-35

Razmatranje

Svatko se od nas mora moći identificirati. Svi znamo tko smo, čiji smo, odakle smo... Sve ima svoje porijeklo, identifikaciju, deklaraciju. Svaki automobil ima prepoznatljive oznake; registarske tablice, model, godinu proizvodnje, broj motora ili šasije, itd. Sve je točno deklarirano i zapisano. Ako je tako sa stvarima, ako su one na „inventarnom popisu“, kako isto ne bi bilo s ljudima? Svatko od nas ima svoju osobnu iskaznicu s bitnim podatcima o imenu, prezimenu, mjestu i datumu rođenja, s fotografijom, pečatom, zaštitom od krivotvorenja i slično. Dobivamo svoj jedinstveni matični broj da ni u kome slučaju ne dođe do zabune. Svatko može znati tko smo. U slučaju bilo kakve nedoumice ili sumnje, pokazujemo svoju osobnu iskaznicu legitimirajući se.

A koji je prepoznatljivi znak jednog kršćanina, neke kršćanske zajednice? Je li to crkveni zvonik koji se može vidjeti već iz daleka? Je li to sama crkva, koju su možda generacije i generacije gradile i obnavljale? Je li to neka četvrt prepoznatljiva po crkvenim zgradama, prostorima? Možda je to skupina ljudi koji imaju svoga župnika, zemaljskoga Pastira? Po čemu se može prepoznati da su to ljudi povezani s Kristom? Na sva ova pitanja Isus daje nedvojbeni odgovor: „Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge; kao što sam ja ljubio vas, tako i vi ljubite jedni druge. Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.“ (Iv 13, 34).

U ovoj kratkoj definiciji jednog kršćanina rečena je bit. Isus najprije skreće pažnju na to da se kršćani ne smiju skrivati. Biti kršćaninom ne odvija se u tajnosti, u nevidljivom, u zakutcima, nego u javnosti. Samo kad smo prepoznatljivi kao kršćani - možemo „svijetliti“.

I na ovome mjestu Isus naznačuje da je s Njime počelo novo doba povijesti čovječanstva. Novi zavjet naviješta novi Jeruzalem, novo Nebo i novu Zemlju, Isus ostavlja nove Zapovjedi – upravo se tako mogu nazvati nadopune staroga Zakona. Već u ovomu svijetu posijano je to „novo“ koje dolazi s Neba. Ovo „novo“ Isusovi učenici trebaju živjeti javno i zapaženo. Biti pomirljiv, ne osvećivati se. Opraštati, zaboravljati nepravdu. Ljubiti, ne uzimati za zlo. Za evanđelista Ivana postoji prisutna eshatologija po kojoj je Krist, koji će ponovo doći, već sada prisutan u ljubavi. Snagom ove božanske ljubavi učenici mogu oblikovati svoj život i svijetu učiniti vidljivom Božju prisutnost.

U ovoj je Isusovoj zapovijedi naglašeno okretanje jedan drugomu. Sigurno je međusobna ljubav učenika od najvećeg značaja. Mnoge se zajednice dijele na lijeve i desne, na progresivne i konzervativne, i tako jedni drugima niječu ispravnost vjere. Veliki je broj katolika koji se tako nazivaju samo deklarativno, ali koji se teško nose s tolerantnošću. Vlastito mišljenje nepokolebljiv im je imperativ. Traže trun u tuđem oku, a ne vide brvno u svome. Ponašaju se kao farizeji, pa zahvaljuju Bogu što nisu loši kao ostali ljudi. Odriču se svoga brata zbog najmanje pogreške, a oholost im ne dopušta da mu pokucaju na vrata, oproste, pomire se. Samo teoretska ljubav, bez nastojanja da se dođe do razumijevanja nije moguća. Tako je i u međuvjerskim odnosima. Mi ne možemo reći da protestanti ili koji drugi kršćani ne žele biti Isusovi učenici. Bog je jedan, a „svačije je pravo disati“ (S.S. Kranjčević: Mojsije). Bratska ljubav presudni je kriterij za biti Isusov učenik.

Isusovu zapovijed da se učenici međusobno ljube ne smije se shvatiti kao ograničenje. Bit kršćanske ljubavi je da se ona ne ograničuje samo na određene osobe, nego je otvorena za sve. Krist je umro za sve, za svakoga od nas. Ne samo za jedan narod, za jednu vjeru. „Ovo je moja krv koja će se proliti za sve vas“, kaže se u kanonu mise. Isus misli na sve u svijetu. Time je krug učenika proširen. Ovo nas evanđelje poziva na solidarnost sa svima koji su spremni na ljubav. Ekumenizam, pomirenje, bratstvo pod istom kapom nebeskom – napor je i poslanje Crkve za pridobivanje svih za ljubav, a ljubav je druga riječ za Boga.

Mnogi traže put, a tek neznatni cilj - parafraza je Nietzscheove misli. I ovaj kriterij razlikovanja kod Isusovih se učenika mora uzeti u obzir. Svi mi tražimo prave putove, tapkajući u mraku. Kršćanin ljubi i zna da, ljubeći, svaki put vodi k istome cilju. On zna da je uz njega Bog koji ga ljubi, prati, čuva, upravlja i pomaže mu da dođe do cilja. A jedan je cilj. Onaj gdje će ljubav biti sve u svemu. Proslava Boga u Isusu Kristu počela je ovdje, na zemlji. Učenici su započeli ovo slavlje, ali prava gozba događa se u vječnosti. Amen.

__________________________

4. Vazmena nedjelja

Čitanja:
Dj 13, 14. 43-52
Otk 7, 9. 14b-17
Iv 10, 27-30

Razmatranje

Svatko od nas ima svoje životne planove. Tu su želje, ideje, očekivanja koja nam treba život ponuditi i ostvariti. Zamislili smo kako naš život treba izgledati i uglavnom znamo što od njega očekujemo. Sreća, zadovoljstvo, zdravlje – ova očekivanja poznata su svakome od nas. Još jasnije znamo svoje prioritete dodatno uljepšati: želimo biti sretni na poslu, ostvariti neku „karijeru“, želimo biti koliko-toliko materijalno zbrinuti kako se ne bi mučila naša djeca koju pak nastojimo dobro odgajati, razvijati, usmjeravati, obrazovati. Želimo na zasluženi godišnji odmor, želimo malo putovati, priuštiti si nešto lijepo, fantaziramo što bismo mogli već sutra… Svatko bi listu svojih očekivanja od života, po volji, mogao beskrajno proširiti.

Često je bolno kad se neka očekivanja ne ispune ili se sruše, a život krene drugačije nego smo se nadali. Ponekad kao katastrofu doživimo neki, makar manji, poraz, i potpuno potonemo kad se na nas nešto neočekivano obruši. Razumljivo je da se protiv toga borimo svim silama, ali često moramo priznati da protivljenje ničemu ne koristi. Vlastiti planovi i zamisli često bivaju prekriženi, a sve teče drugačije nego smo zamislili.

Upravo se tada dogodi da ono - što u ni u kojem slučaju nismo htjeli - sa sobom donese nešto neslućeno, nešto posve novo. Ponekad, po onome što nikako nismo htjeli, nadođe i jedna prostranost koju nismo mogli ni naslutiti. To je onda kao oluja koja naš život izbaci na obalu koju vlastitim snagama ne bismo mogli doseći ni pronaći, jer za nju nismo ni znali.

U ovim poslijeuskrsnim danima slušamo čitanja iz Djela apostolskih o početcima prvih kršćanskih zajednica. Poslije katastrofe Velikoga petka začeli su se pokreti novih okupljanja kršćana. Ona su se događala po ljudima koji su svoju nadu našli u praznom Isusovu grobu. Vjerovali su da riječ koju je Isus rekao - živi. Zapravo, da je On sam živ. Radosna Božja vijest nije umrla na križu. Ona se nastavlja u Isusovu uskrsnuću. Oko ljudi koji su tu nadu živjeli i širili je – okupljali su se drugi ljudi, novi Kristovi sljedbenici. Tako je nastala jedna mala zajednica o kojoj su drugi govorili: „Gledajte kako se ljube“ i „Sve im je zajedničko“ (Dap. 2).

Međutim, i u ovoj novoj nadi događale su se nove nedaće: uslijedilo je ubojstvo svetog Stjepana i protjerivanje prvih zajednica. Protjerane su u Rim, u Grčku, u cijeli tada poznati svijet… Tada se mislilo da je došao definitivni kraj Radosnoj vijesti.

Pa ipak, dogodilo se suprotno. Klica prvih zajednica, koja se probijala iz suhe zemlje kao mlada, tvrdoglava trava - nije uništena, nego je proklijala mnogostruko. Nakon izgnanstva i razasutosti po cijelome svijetu, proširilo se sjeme iz kojega je nastala Crkva, velika zajednica. Bez ovih, najprije strašnih događaja, prvi kršćani vjerojatno bi ostali mala zajednica u Palestini, koja bi jednoga dana možda i nestala. Nitko nije mogao slutiti da bi iz ovako bolnih događaja mogli izrasti toliki plodovi.

„Uvjet“ za ovaj rast bila je i smrt svetog Stjepana i vjera da njegova smrt nije uzaludna. Njegove riječi: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh“ (Dap 7, 60) jasno nam govore da se on, umirući za Njegovo ime, posve predao u ruke Božje.

Time je pokazao svoje očito pouzdanje, o kojemu je riječ u današnjem evanđelju. Isus govori kao Dobri pastir: „Nitko vas neće ugrabiti iz moje ruke. Otac moj veći je od svih“ (Iv 10, 28). Isus poziva na pouzdanje i predanost od koje sam živi.

Stjepanova prepuštenost Gospodinu tješi nas da nam se ništa strašno ne može dogoditi. Stjepan jest kamenovan, Isus je pretrpio strah, muku i smrt. Sasvim sigurno ni jedan od njih nije u svakome momentu suvereno stajao iznad Tajne, nego su strah i sumnju otrpjeli znajući da njihovu životu nije došao kraj, da smrt nije uzaludna.

Potvrdu svojih nadanja ne doživimo uvijek u svojim životima. Kako mnogi umiru u strahu i mraku! Kako mnogi to bolno dožive, gotovo da im se ne mogu naći riječi utjehe!

Isus nam je dao nadu koja je veća od svakoga straha. I mi sami možemo pomoći naći nadu onima koji trpe i pate, jer smo jedna zajednica u kojoj živimo jedni za druge.

Ponekad i sami, potonuli u beznađe, trebamo uvjeravanje, poticaj, ohrabrenje drugih. Zato ponavljamo Kristovu utjehu: „Nitko te ne može istrgnuti iz moje ruke. Otac moj veći je od svih!“ U svakoj tami, bezizlaznosti, muci, žrtvi i pokori možemo i moramo izdržati, jer Krist je svjetlo koje sve osvjetljuje i prosvjetljuje.

Čovjekova je potreba potražiti Boga, kao što je sigurno da Bog traži čovjeka. O tome nam govore sve prispodobe o Dobrome pastiru i izgubljenoj ovci. Gospodin, bez kojega bismo na zemlji bili nezaštićeni poput djeteta bez roditelja, naš je Otac. On nas, kao Pastir, vodi na bogate pašnjake. Ivan Krstitelj Isusa je nazivao Jaganjcem Božjim. U Starome zavjetu janje je najveća žrtva koju su ljudi mogli prinijeti Bogu. Ako je Krist – jaganjac, onda je On najveća žrtva na oltaru, žrtva prikazana za naše spasenje. Krist je i naš Pastir, a mi ga slijedimo onako kako trebamo – samo s križem i putem križa. Izraelska stada ovaca išla su za Jeruzalem, što je njihov put smrti. Pastir Novoga saveza ide putem križa, a to je put života. Slijedimo ga vjerno i pobožno, znajući da smo sigurni u Njegovoj ruci. Nitko nas iz Njegovih ruku ne može istrgnuti ako se mi sami od Njega ne otuđimo. Naš Otac veći je od svih. Radujmo se bistrim izvorima i zelenim livadama na koje nas vodi. Tamo se okrijepimo, nasitimo i odmorimo. On je uz nas, On je mi, jedno smo, stopljeni s Njim i utopljeni u Njegovoj ljubavi. Amen.

__________________________

3. Vazmena nedjelja

Čitanja:
Dj 5, 27b-32. 40b-41
Otk 5, 11-14
Iv 21, 1-19

Razmatranje

Jedna stara priča kaže kako je neki pastir sjedio kod svoga stada na obali velike rijeke koja teče uz rub svijeta. Kad god je mogao, gledao je preko rijeke i svirao frulu. Jedne večeri prijeđe smrt preko rijeke, dođe na njegovu obalu i reče mu: “Dolazim po tebe. Odnijet ću te preko rijeke na drugu stranu. Bojiš li se?“ „Zašto bih se bojao?“, upita pastir. „Uvijek sam gledao preko rijeke od kada sam ovdje. Znam kako je tamo.“ Tada mu smrt stavi ruku na rame, a pastir ustane i pođe s njom na drugu obalu, ne bojeći se. Zemlja na drugoj strani rijeke nije mu bila strana, a zvuci njegove frule, koje je vjetar nosio, već su bili tamo.

U mitologiji mnogih naroda spominju se rijeke ili mora na rubu svijeta, a dijele našu stranu života od onostranosti. Kod Sumerana je, prije 4000 godina, svaki grad imao izlaz prema velikoj rijeci koja je vodila u zemlju mrtvih. U Egiptu su mrtve vozili, ako su njihova dobra djela bila veća od loših, u lađi boga sunca, u noćno carstvo mrtvih, na zapad. Grci su vjerovali da će nakon smrti kao sjene u podzemlju dalje živjeti. Da bi tamo stigli, morali su prijeći preko crne rijeke Stiks. Zbog toga se mrtvima u grob stavljao novac za skelara. U židovstvu su Eseni vjerovali u besmrtnost duše. Ova poznata židovska zajednica vjerovala je da se duša oslobađa tijela kao zatvora, a da je duša načinjena od profinjenog etera. Duše dobrih pune radosti uzlijeću u visinu i susreću se na jednome mjestu, s one strane mora koje se može usporediti s grčkim Otokom svetih.

Naš pjesnik Mak Dizdar spominje Modru rijeku preko koje nam je svima prijeći.

I kršćanstvo ima svoju rijeku koju mrtvi trebaju prijeći na svom putu u vječnost. To je Jordan. Ponegdje se i danas, kao metafora, kad netko umre upotrebljava izraz: otišao je preko Jordana. Sveti Kristofor zaštitnik je svih putnika, kršćanski skelar koji umiruće, na njihovu posljednjem putovanju, prenosi na drugu obalu.

Međutim, onaj slavni uskrsni događaj nije se zbio na Jordanu, nego na obali Tiberijatskog mora.

Nakon smrti Isusove, neki su učenici u strahu i zdvajanju pobjegli u svoje mjesto Kafarnaum na Genezaretskom jezeru i vratili se svome prijašnjem poslu – ribarenju, kao da nisu znali što im je dalje činiti. Šimun Petar rekao je ostalima: Idem ribariti. Rekoše: Idemo i mi s tobom. Jakov, Ivan, Toma i Natanael ušli su s Petrom u lađu. Cijelu su noć veslali, bacali mreže za ulov, ali ne uloviše niti jednu ribu. Razočarani, u zoru kreću kući. Na obali slijedi iznenađenje. Okupan zrakama izlazećeg sunca, na žalu ih dočekuje Isus i otkriva im kamo baciti mrežu da ulov bude obilat.

Petar je tri puta zatajio Isusa, pa ga sad Isus tri puta pita: „Šimune, ljubiš li me?“ Isus je znao da se Petar odavno pokajao, baš kao što mu je On odavno oprostio. No, sada mu daje priliku da svoje kajanje javno izrazi i ispovjedi. Tako „rehabilitiran“ (M. Zovkić), kao obraćeni grešnik, Petar će moći voditi Crkvu kao znak i sredstvo pomirenja ljudi s Bogom i međusobno. Sveti Augustin također kaže: „Trostruka izjava ljubavi za trostruko zatajenje, da jezik ne posluži više strahu nego ljubavi... Koji pasu Kristove ovce kao svoje vlasništvo, a ne Njegovo, pokazuju da ljube sebe, a ne Krista. Ta što drugo Krist želi reći rečenicom „Pasi ovce moje!“ nego: moje ovce kao moje pasi, a ne kao svoje; traži moju korist, a ne svoju...“

Sva uskrsna izvješća Novoga zavjeta, koliko god bila nevjerojatna, pa čak i pomalo zastrašujuća, zapravo otklanjaju svaki strah. „Kad je već svanulo, stajaše Isus na obali“ (Iv 21, 4). Evanđelist Ivan kao da govori: Isus više ne živi u ovome svijetu, on nas čeka na drugoj obali u novomu, Božjem svijetu. Kao pastiru u staroj priči, tako je Isus pomogao učenicima da nadvladaju strah, te spokojno i sigurno krenu za Njim. Isus koji ih je, u prošlim danima zemaljskoga života, pratio kao dobri pastir, otišao je preko rijeke, u zemlju posve ispunjenu Božjim svjetlom. Kao nekoć na Brdu Preobraženja, tako učenici i sada gledaju Isusa na onoj strani obale, okupanoga u uskrsnome sjaju. Je li to On, Gospodin? Nekoliko su godina za njim hodili, a sad nisu posve sigurni je li to On. Je li im se vratio? Njima, koji su na Veliki petak pobjegli od Njega i sakrili se u mišju rupu? Sada učenici posve drugačije reagiraju. Ne bježe od Njega, zaslijepljeni su blagošću svjetla koje se širi od Njega. Petar se ne može suzdržati, ne može dočekati da doveslaju do Njega, pa skače u vodu. Njegovo ih svjetlo preobražava i pomaže im da se izdignu, da uskrsnu iz noći rezignacije. Prestaju se bojati smrti jer ih ta blažena, katarzična svjetlost upućuje prijeko, na obalu života, gdje ih čeka Gospodin.

Nakon ovog ukazanja učenici ostavljaju svoje ribarske mreže i grade lađu Uskrsa, dovoljno veliku za sve one koji žele s njima krenuti u zemlju o kojoj im je Učitelj govorio na Gori Blaženstva. Točno im je objasnio koji „kurs“ odabrati, a evanđelisti su sve zapisali. Jesmo li i mi, poput Petra, ikada osjetili poriv da užurbano pohrlimo Gospodinu? Jesmo li Mu se požurili ususret, želeći se što prije utješiti u Njegovome zagrljaju?

Učenici dolaze na obalu. Mnogo ne govore. Šutnja kao da je vrhunac istine. Prava pobožnost ne sastoji se u mnoštvu riječi, ona je kod kuće kada šuti. To je mudrost, to je molitva. Ovaj put učenici nisu skeptični prema ukazanju, ne dodiruju Kristove rane, ne postavljaju znatiželjna pitanja: Odakle dolaziš? Gdje si bio? Zašto svaki put tako brzo iščezavaš? Kao da znaju odgovore, kao da se sve podrazumijeva. Gospodin održava vatru, Gospodin ih hrani ribom, Gospodin lomi kruh, Gospodin sprema gozbu. Opet zajedno jedu, ali to više nije posljednja zajednička večera, to je doručak – novi početak, početak dana, početak njihova naukovanja i djelovanja. Učenici će uskoro ostaviti svoje barke i krenuti u svijet pronositi Njegovo ime.

Iz njihove malene uskrsne barčice nastala je velika flota. Po svemu svijetu danas jedre crkvene lađe, držeći se istoga kompasa, ravnajući se prema istim zvijezdama. I mi ovdje sjedimo u jednoj takvoj lađi. Zemlja na drugoj obali nije nam strana jer su zvuci naše životne melodije već odavno tamo.

Zapamtimo da samo Gospodin može napuniti mreže našeg dosadašnjeg uzaludnog napora, samo On može pripraviti gozbu koja može nasititi naša gladna srca.

Napuni, Gospodine, i naše mreže, pokaži nam gdje je najviše ribe, usmjeri nas, budi naš kompas. Kriste na žalu, učini nas ribarima ljudi. Daj nam snage da nasučemo i ostavimo svoje male barčice i krenemo za Tobom, prateći Tvoje stope u pijesku. Daj da, poput Petra, propovijedamo Tvoj nauk i da, kako kaže papa Ivan Pavao Drugi, „lovimo srca božanskom riječi“, makar nas drugi opasavali i vodili kamo ne želimo. Amen.

__________________________

2. Vazmena nedjelja

Čitanja:
Dj 5, 12-16
Otk 1, 9-11a. 12-13. 17-19
Iv 20, 19 - 21

Razmatranje

Današnje evanđelje govori o dvama susretima uskrsnuloga Isusa sa svojim učenicima. Ovi susreti bili su rijetki, pa su zato tako dragocjeni. Stoga bismo, kod ovakvih ukazanja, trebali više razmišljati o onome što se i zašto tu dogodilo i što to danas znači za nas skeptike.

Isus u svojim učenicima uvijek izaziva čuđenje i divljenje. Tako su se osjećali i pri ovom susretu, iako su bili prestravljeni i zaprepašteni jer je Isus ušao kroz zatvorena vrata kuće u kojoj su se skrivali kao sljedbenici „lažnoga“ Sina Božjega. Nije li to neizvedivo, nemoguće – proći kroz vrata, zid? Je li On magičar? Houdini, David Copperfield? Danas smo odmah skloni traženju opravdanja za nadnaravno i nemoguće.

Evanđelje kaže: „I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina“ (20, 20). Isus, kojega su pokopali, baš kao i svoje nade, opet je tu! S njima! Živ! Koje li radosti, kojeg olakšanja! Imali su pravo slijedeći pravoga, istinskoga Sina Božjega. Nakon što je Isus dva puta učenike pozdravio s „Mir vama“ , objavljuje im da je sišao da bi ih poslao (kao što je Njega poslao Otac) da šire svijetom Njegov nauk, da opraštaju grijehe i obraćaju grešnike. Dao im je dar Duha Svetoga. Prema današnjem crkvenom shvaćanju, najvjerojatnije im je time podijelio sakramenat krizme, i još više: dao im je mogućnost da ljudima, koji im se povjere, u Njegovo ime daruju oprost i pomirenje s Bogom. Isusovi učenici su postali prvi svećenici, a mi – „rod izabrani, kraljevsko svećenstvo“ – i danas nastavljamo njihovu misiju.

Taj susret i dodijeljeni dar učenicima bili su veliki doživljaj. O tomu su, sasvim sigurno, dugo razgovarali, još ne vjerujući da su se opet sreli sa svojim Učiteljem.

Međutim, jedan od učenika nije bio s njima kad je došao Isus. To je bio Toma, zvani Blizanac, „jedan od dvanaestorice“ (20, 24). Pripadao je njihovu najužem krugu. Pa kako to da nije bio prisutan kod prvoga susreta s Gospodinom? Što je to za jednoga „od dvanaestorice“ bilo važnije? Nije li ga moralo zanimati što su mu drugi pripovijedali? Probajmo razumjeti Tomu. Učenici su bili progonjeni, a uz to su se i osjećali napuštenima, izigranima, ostavljenima. Učitelj je umro na križu, nije se oslobodio, spasio, nije im dokazao svoju nadmoć, svoje božansko „porijeklo“.

„Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala…“, prve su Tomine riječi nakon što su mu prijatelji ispričali da su vidjeli Gospodina. Njemu čak nije dosta Isusa samo vidjeti, on ga želi i dodirnuti, materijalizirati, staviti svoj prst u mjesto čavala i svoju ruku u njegov ranjeni bok (20, 25). Ne učini li to – neće vjerovati. Nismo li mu slični? Ne nastojimo li i sami naći opravdanje za sva Kristova čuda? Znanstvenici na jednom engleskom sveučilištu život su posvetili tumačenju nadnaravnih pojava u Bibliji - od gorućeg grma, pomora riba, najezdi muha i skakvaca, do smrti prvorođenaca. Za sve nalaze racionalno tumačenje. Na mjestu gdje je gorio grm ima puno zemnog plina. Najvjerojatnije se radilo o stablu bagrema koje sporo gori. Naravno da se nakon pomora stoke pojavilo puno muha, pa riječ je o hranidbenom lancu. Čak su i za smrt prvorođenaca, koja ih je ipak najviše zbunjivala, našli opravdanje. U vrijeme gladi, pšenica se strogo čuvala, a hrane je moralo biti barem za prvorođence – oni su najstariji, najjači, neka bar oni prežive. Međutim, pljesniva pšenica nikako nije bila za jesti. Paradoksalno, umjesto da im spasi život, ubila ih je.

No, tim znanstvenicima sa sveučilišta, tim modernim i suvremenim nevjernim Tomama, nije palo na pamet da je sav taj hranidbeni i uzročno-posljedični lanac – upravo Gospodinova ideja?! Jest, sve je objašnjivo i logično, ali samo zato što je Gospodin u prirodi to tako osmislio i jer su njegovi zakoni veličanstveno logični. Vjera je dar Božji. Blago nama koji vjerujemo iako ne vidjesmo vlastitim očima.

Isus se ponekad tužio na slabu vjeru svojih učenika i zbog toga ih je nekoliko puta ukorio („Kad biste imali dovoljno jaku vjeru, mogli biste hodati i po vodi“). Što će se sada dogoditi? Poznato nam je: Isus je ponovo došao u pravom smislu. Još se jednom ukazao učenicima, posebno se obrativši Tomi, nudeći mu da ga dotakne i opipa Njegove rane. Nije ga osuđivao niti mu predbacivao što nije bio s ostalim učenicima pri prvom ukazanju. Tek ga nježno opominje: „Ne budi nevjeran, nego vjeran“.

Podsjetit ću na jedan događaj koji se odigrao dok je izraelski narod napuštao Egipat: Bog je zapovjedio Mojsiju da izabere uglednije ljude i da ih skupi na jedno mjesto gdje će im dati Duha od Mojsijeva Duha. Oni će Mojsiju biti od pomoći pri vođenju naroda. Dvojica od pozvanih nisu bila prisutna, ali su i oni primili Duha Božjega kao i ostali, i počeli su prorokovati, što je drugima bila sablazan, ali ih je Mojsije prekorio.

Ivan Pavao II. kršćanstvo je nazvao „religijom u kojoj Bog putuje s ljudima“. Za uskrsloga Gospodina nije previše da se susretne s Tomom, i to upravo u njegovoj sumnji. Njemu, utjelovljenom Bogu, ništa ljudsko nije prenisko ili nedostojno, pa ni da Ga se dodirne, iako je ova sumnja sigurno bila bolna.

Krist je pokazao, uspoređujući se s dobrim Pastirom, da mu je stalo i do one stote izgubljene ovce. Toma naposljetku priznaje: „Gospodin moj i Bog moj!“ I on je primio Duha Božjega, iako je ranije bio odsutan. Primio je Duha koji je i nama potreban za prepoznavanje Isusa.

Po svojoj sumnji Toma nam je sličan i blizak. Zar i mi često nismo takvi? I mi bismo htjeli pružiti ruku i dodirom se uvjeriti u točnost onoga u što vjerujemo. Često mislimo: „Držimo se istine, ali tek onda kad nam ona postane bjelodana.“ Isus nas poziva i želi nam biti blizu, dodirljiv u sakramentima. Možemo ga osjetiti u pričesti, kad primamo njegovo Tijelo. U sakrametu ispovijedi čujemo Njegove riječi oproštenja i pomirenja, koje su nam poticaj i ohrabrenje za novi početak. Kad god posumnjamo, potražimo Njegovu blizinu. Jer... „sumnja je patnja suviše samotna da bi znala da joj je vjera sestra blizanka. Sumnja je nahoče nesretno i zalutalo pa će se, i kad ga majka što mu život dade pronađe i zagrli, povući iz opreza i straha.“ (K. Gibran).

Gospodine, daj da pronađemo mir u duši, makar nas umirilo tek dodirivanje tvojih rana. Daj da te sretnemo, makar i tako. A onda traži od nas sve što želiš. Onda možemo i s Tomom, put Perzije i Indije, objavljivati Tvoje ime. Onda možemo, spokojni i sigurni, dočekivati svitanje i ispraćati smiraje u ime Gospodinove veličanstvenosti. Vjerujmo u Gospodina i hodat ćemo po vodi! Vjetar se ne može vidjeti, ali znamo da je tu jer s njim plešu grane pune mladih pupova. Amen.

__________________________

USKRS

Čitanja:
Dj 10, 34a. 37-43
Kol 3, 1-4
Iv 20, 1-9

Razmatranje

Prije nekoliko desetaka godina u Americi je snimljen film pod naslovom „Svijet u tmini“. Početna scena filma bila je prazan grob. Neki učenjak arheolog vršio je iskapanja u Jeruzalemu, a najviše u blizini i oko Kalvarije. Jednog je dana razglasio: „Našao sam grob Josipa iz Arimateje u koji je, nakon strašne smrti, bilo položeno tijelo Isusovo. Grob nije prazan“. Sam je tvrdio da je u njemu našao balzamirano tijelo. I doista, radoznalima je pokazao tijelo nekoga mrtvaca. Mnoštvo se naroda okupilo da bi ga vidjelo. „Krist, dakle, nije uskrsnuo“, bio je zajednički zaključak. Vijest se širila preko radija, tiska, televizije na sve strane svijeta. S tom je viješću svijet utonuo u beskrajnu i gluhonijemu tamu. Sve što je Krist naučavao, sve što od Njega živi, sve što na sebi i u sebi nosi Njegove tragove, znakove, sve uspomene i svi spomenici Njemu u čast podignuti - moraju nestati. Zatvaraju se crkve, ruše se katedrale, pale se slike koje nas na Njega podsjećaju, samostani i muzeji se „prenamjenjuju“, misionari se vraćaju svojim kućama, križevi se izbacuju iz domova, miču s raskršća... Nakon što je cijeli svijet, silno potresen tim otkrićem, zapao u posvemašnje beznađe, učenjak arheolog pred kraj svoga života, na smrtnoj postelji, priznaje da je širio lažnu vijest i da je grob koji je pronašao uistinu bio prazan.

Ovaj nam film još jednom dokazuje da svijetu i ljudima ništa nije tako bitno, ništa tako važno kao znati – postoji li uskrsno jutro? Što nam ono govori? Je li grob Isusa iz Nazareta uistinu bio prazan? Znači li to da je Krist uskrsnuo? To su naša najvažnija i bitna pitanja, uz ono: postoji li pokriće, opravdanje našoj patnji i boli?

Presudno pitanje za apostole bilo je: Jesmo li uzalud živjeli, jesmo li prokockali život? Jesu li one naše tri godine koje smo s Njime proveli, slijepo ga slijedeći hipnotizirani Njegovim riječima – tlapnja, san, utvaranje, pustolovina kojoj je došao kraj? Je li Nazarećanin kojega smo tri godine slijedili neki prevarant, lažljivac, čudak - ili je, doista, Sin živoga Boga?

Smisao njihova i našega života ovisi o odgovoru na ova pitanja. Jer, od onoga dana, od onoga uskrsnog jutra ljudi se opredjeljuju za svoj način života upravo pred Njegovim grobom.

Za jedne je Krist mrtav, a mrtvi ne ustaju. Za druge je Krist umro da bi oživio, jer je Njegova smrt rekla našoj smrti: „O mors, ero mors tua“. Tako se mijenja lice zemlje, a mijenjaju se njezine vrednote.

Ako Krist nije uskrsnuo, onda je Nebo ostalo zatvoreno. Još smo uvijek nepremostivim ponorom odvojeni od Boga. Zemlja je još uvijek kraljevstvo smrti i tmine. Ako Krist nije uskrsnuo, onda su svi mučenici ludo i uzalud  izgubili svoje živote, a njihovi su krvnici nad njima imali posljednju riječ.

Ako Krist nije uskrsnuo, neka se s nas briše ime „kršćanin“. Neka nestane oltara, neka se maknu križevi s naših zvonika, neka se izbace iz naših domova, neka se uklone s naših raskršća, neka se s lica zemlje izbriše sve ono što su, u svome slijepome vjerovanju, nama u baštinu ostavili naši očevi, djedovi i pradjedovi u svojoj naivnoj pobožnosti. Ako možemo, izbacimo Krista i iz naših srdaca. Neka umuknu zvona koja navješćuju laž. Živimo bez Boga u svijetu u kojemu je sve dopušteno, živimo poput životinjica, dan za danom, bez nade, tu i sada – do neizbježnog kraja s kojim nestaje naša borba za opstanak. Začeli se, rodili, tumarali ovim beznađem, bljesnuli kao zvijezda i – nestali na beskrajnome nebu, ugasli kao svijeća. To je život bez Boga.

Ali, ako je Krist uskrsnuo, što je i ispisalo novozavjetne knjige, Nebo je otvoreno i jedan je od nas slavno u nj ušao. Okovi grijeha su rastrgani. Naše su nade opravdane, a ljubav će na kraju svake muke i trpljenja pobijediti. Neka uskrsna zvona radosno zapjevaju „Aleluja“! Neka se križ podigne iznad svih znakova sloboda, iznad svih zastava, iznad svih kopalja, a mi živimo u njegovoj sjeni, pod njegovom zaštitom. Jer, oni koji su ga zatajili, postali su najveći njegovi promicatelji i propovjednici; oni koji su zdvajali, postali su vjernici; bjegunci su postali poslanici i misionari; koji su zakazali – pozvani su na gozbu Gospodnju. Odbačeni je prihvaćen, Poniženi je uzvišen, Mrtvi oživljen, Nenazočni prisutan, a Prošli – onaj koji bijaše, koji jest i koji dolazi. Kamen je otkotrljan, noć je prošla, granulo je sunce. Osvanuo je novi dan, mirisan kao zrak nakon nevremena, svjež kao naranča, rumen kao žutika u cvatu.

Uskrs! Trijumf života! – Milozvučna i srcu ugodna vijest! Život se opet pojavio među nama. Život je probujao i nadvladao smrt. Život je nikao poput mlade trave ili vjesnika proljeća i nadvladao izvor tame. Život se pojavio i nadvladao kralja tame! Život se pojavio i nadvladao tamu! USKRS! – Krist je sagradio kraljevstvo u kojemu nema smrti. Upriličio je vječni i radosni sastanak s našim milim i dragim pokojnicima. Dao je da se poput lahora provlačimo zelenim brezinim granama, da pluća ispunimo morskim zrakom, a nosnice mirisom ljubičica. Nagradio nas je posteljom od najmekših oblaka, na naše je rane stavio zavoje od poljubaca. Ostvario je obećanje. Isprao je naše grijehe i otvorio nam vrata Vječnoga života. Sad točno znamo koga nam je slijediti i kamo nam je doći. SRETAN, SRETAN, USKRS! Amen. ALELUJA!

__________________________

Cvjetnica

Nedjelja muke Gospodnje

Razmatranje

Cvjetnica je poseban dan u crkvenoj godini. Duboko je usađena u našu kulturu po raznim običajima i liturgiji, po procesiji s maslinovim grančicama i drugim cvijećem, ali i po tome što nam ukazuje na blizinu Uskrsa, a time naviješta i Muku Gospodinovu.

Cvjetnica otvara vrata „Svete sedmice“ ili „Velikog tjedna“, kako se to u liturgiji lijepo naziva, jer nas uvodi u tajnu našega spasenja u muci, smrti i uskrsnuću Gospodina, u „Sacrum Triduum“ – sveto trodnevlje, kao vrhunac cijele crkvene godine.

Danas krećemo putem Isusa Krista koji je poslušan volji Očevoj. Za nas Krist ide u muku i smrt. To je put koji vodi u uskrsnuće i slavu Očevu. To je put u patnju i od Boga Isusovu „napuštenost“ na križu. Ulazak u Jeruzalem – Davidov grad – popraćen je oduševljenjem i klicanjem: „Blagoslovljen kralj koji dolazi u ime Gospodnje“ (Lk 19,38); „Blagoslovljeno kraljevstvo našega oca Davida, koje dolazi. Hosana Bogu u visini!“ (Mk 11, 10). Isus ulazi kao kralj, doduše, neobičan kralj, na magaretu. Dolazi, ali ne kao što je očekivano, da uspostavi veliko političko Davidovo kraljevstvo. Ne jaše na ratnom konju, ne dolazi u blindiranom mercedesu, uz silne tjelohranitelje i ostalu svitu. Ulazi u grad na magarcu, tovaru – životinji koja služi za teglenje, a ne junačke borbe, na životinji koja više simbolizira mukotrpnu i žuljevitu svakodnevicu nego dostojanstvene viteške podvige. On dolazi kao skromni, ponizni mironosni kralj da izliječi svijet u njegovoj nutrini, da uzme na sebe grijehe cijeloga svijeta i da uspostavi kraljevstvo Božjega mira. Zaista dolazi u ime Gospod-nje!

Dočekuje ga razdragano mnoštvo radosnim klicanjem, guraju se i tiskaju pozdravljajući ga palminim i maslinovim granama, prostirući pred magare svoje najbolje haljine, nastojeći Mu se što više približiti, dotaknuti rub Njegove haljine – ta napokon je došao Spasitelj! Narod kliče „Hosana!“ Isus zna da će se doskora to mnoštvo okre-nuti protiv njega. Čak će ga i učenici, prestravljeni, ostaviti samoga. Nalazimo li u tome događaju analogiju u našoj svakodnevici? Prepoznajemo li sebe u toj egzaltiranoj masi koja danas kliče pobjedniku, a sutra mu, vrlo lako, okreće leđa?

Još će u posljednjem zajedničkom času učenici biti s Kristom u Maslinskom vrtu, gdje će Isus, posve ljudski, zavapiti Ocu: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež! Ali neka ne bude moja volja, nego tvoja“ (Mt 14, 36). Učenici u tom času spavaju, kao što i mi kunjamo dok se nad nama i nad našom domovinom nadvija ruka tuđinca i grabežljivca, samo čekajući pravi trenutak naše nepažnje i uljuljanosti u vlastite male živote. Juda svoga prijatelja i Gospodina izdaje, shvativši ogorčeno da Isus ne teži za židovskim kraljevstvom, niti želi svoj narod osloboditi od Rimljana, nego da je Njegovo kraljevstvo – kraljevstvo srca. Drugi se učenici razbježaše. Petar ga zataji. Narod koji je prije nekoliko dana klicao - Hosana - sad traži Njegovu smrt urlajući: „Raspni ga, raspni!“ (Mk 15, 13). Pilat ne nalazi krivnje na tome pravedniku, ali osloboditi Krista značilo bi kontrirati narodu, izazvati prevrat, a upravitelju jedne rimske provincije uvijek je mudro biti obziran prema vjerskim načelima pokorenog naroda. Šimun Cirenac, stranac, prisiljen je da mu pomogne nositi križ. Isus se, iscrpljen do posvemašnje iznemoglosti, oslanja na nj, a Njegova je ruka zaduženome pomagaču poput ptičjega krila na prijateljskom ramenu. Isusa svlače i izvrgavaju ruglu. Prolaznici s podsmjehom odmahuju glavama. I članovi Velikog vijeća mu se rugaju: „Drugima je pomogao, sada neka pomogne sam sebi, ako je od Boga izabrani Mesija“ (Lk 23, 35). Na križu je sam, napušten. Izgleda da ga je i Njegov Otac napustio. „U deveti sat zaviknu Isus jakim glasom: Eloi, Eloi, lama sabakthani!“ – što znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?!“ (Mk 15,34). I izdahnu. Tako je gorak bio Isusov put - od „Hosana“ na Cvjetnicu, do napuštenosti od Boga na Veliki petak.

No, to je samo pola Isusova puta jer Veliki petak nije Njegov kraj. Put ima svoj cilj. Veliki petak nije cilj, on je tek strašna kulminacija Kristove zemaljske patnje i sebedarja. On vodi dalje, u uskrsnu noć i slavu Uskrsa, k cilju i vrhuncu cijele crkvene godine.

Je li, doista, Otac Isusa na križu napustio, kako to se čini prema Isusovim riječima: „Bože moj, zašto si me ostavio?“ Neki kažu da bi se njegov jecaj mogao prevesti kao: „Zbog čega si me ostavio?“ Da, zbog čega? Odgovaraju nam znakovi koji su se pojavili kad je Isus umro. Razderala se hramska zavjesa, što naznačuje da je prestao kult Staroga zavjeta u hramu i da se dogodilo ispunjenje u Isusovoj žrtvi. Potres, oluja, otvaranje grobova najava su da Isusovom smrću počinje uskrsnuće od mrtvih. Čak i rimski stotnik, vidjevši nadna-ravnu reakciju prirode, mora priznati: „Uistinu, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!“ To će se osobito očitovati treći dan kad anđeo pita žene pristigle do Isusova groba: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Uskrsnuo je, nema ga ovdje“ (Mk 16,6).

Isus je, dakle, paradoksalno, umrijevši dokazao da ga Otac nije napustio. Uskrsnuvši, uvjerio je sve svoje pristaše da više nema smrtnog časa jer smrt nije kraj. Ona je početak. Smrti zapravo i nema. Ona je tek mala noćna mora koju usnemo prije ulaska u Vječnost. Ona je tek stanica na putu od gnijezda do zvijezda. I sveti Pavao potvrđuje da kod Boga više nema osjećaja napuštenosti, a sveti Franjo Asiški u hvalospjevu suncu blagoslivlja Gospodina zbog „sestrice, tjelesne smrti“, prijateljice koja nas upoznaje s Njim. Isusovom smrti na križu i uskrsnućem od mrtvih, smrt je postala samo prijelaz u život koji čekamo. Život za koji živimo. Sva zla i grijehe čovječanstva mogla je otkupiti samo i isključivo jedna žrtva. Jedna za milijune drugih. Jedna, jedina, najskuplja, najveća. Smrt Sina Božjega, nevinoga Jaganjca, koji će smrti samoj biti – smrt.

Uđimo u ovaj veliki tjedan s Isusom u liturgijskim obredima cijelim svojim životom. To je put koji nas vodi od radosnog klicanja pri Njegovu ulasku u grad Jeruzalem prema stvarnom i konačnom slavnom klicanju na Uskrs. To je naša nada i naše spasenje, u tome vidimo opravdanje svih naših patnji i našega stremljenja. Pjesnik Gibran zaključuje: „Davno to bijaše kad drvo cedrovo pade, no miomiris traje i širit će se navijeke na sve četiri strane svijeta.“ Amen.

__________________________

5. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Iz 43, 16-21
Fil 3, 8-14
Iv 8, 1-11

Razmatranje

Nijedan čovjek nije posve loš čovjek, iako bi to ponekad bilo lako zaključiti. U svakomu od nas postoji čežnja za tim da budemo dobri. Ova je čežnja, doduše, često zazidana, ušutkana razočaranjima, ogorčenostima, sputanom srdžbom, ali ona ipak postoji. Ona je kao pupoljak kojemu je potrebno toplo proljetno sunce da procvjeta.

Preljubnica je to iskusila. Bila je okružena optužiteljima koji su vidjeli samo njezin posrtaj i zato su tražili njezinu smrt. Tada nastupa mudrost Onoga koji je uvjeren da u ovoj ženi postoji čežnja za dobrotom. On joj iskazuje milost i razumijevanje koji joj pomažu da njezin život, koji je bio mrtav, ponovo procvjeta. Ona se odvaži na novi početak opredijelivši se za dobro.

To što je preljubnica doživjela nije bio presedan. I sveti je Pavao imao slično iskušenje na putu za Damask, kamo je krenuo progoniti kršćane. Upotrijebio je svu svoju mladenačku snagu da iskorijeni kršćane jer je u njima vidio opasnost za vjeru Izraela. Pred vratima grada Pavao je posrnuo, u svojoj je sljepoći progledao i osjetio da je zahvaćen Kristom kojega je progonio. Isusovu dobrotu osjetio je i u zajednici kršćana u Damasku. Ljudi koje je htio uhititi i iskorijeniti ljubazno su ga primili. Tada je Pavao vidio kako dobrota rađa dobro i kako je daleko uspješnija od strogosti. Dobrota umnožava dobrotu, a zlo metastazira u još veće zlo. U Pavlu je procvjetala čežnja za dobrotom i on se preobratio. Dugo zapretana duhovnost, misao-nost, poetičnost, odanost i predanost – izbili su kao pupoljak na svjetlo dana iz ove suhe, ogrubjele grane.

Ima dana kada zbog vlastite zlobe zdvajamo i očajavamo. Jednom mi se potužila jedna žena: "Toliko sam loša da svi od mene bježe. Katkad sam toliko gruba prema drugima da točno osjećam kako me bijes preplavljuje i ne trudim se obuzdati ga, iako mi poslije redovito bude žao. Zbog toga me nitko ne želi ni vidjeti ni sresti." Ova žena nije posve zla. Svaki put kad joj njezin muž ili njezina kći uzvrate ljubavlju i naklonošću, u njoj se rodi dobrota. Imao sam priliku upoznati muževe koji su grubi prema ženama, ali sa svojim psima razgovaraju kao s najboljim prijateljima. Ima i onih koji su sa svojim kolegama otresiti i nemilosrdni, a nedjeljom posjećuju grobove svojih roditelja, pale svijeće, mole, zalijevaju cvijeće... Smiješimo se svakom prolazniku, pozdravljamo, ljubazno pridržimo vrata, priskoči-mo upomoć, pomognemo ponijeti torbu, ugodno pročavrljamo s poznanicima, smiješimo se neznancima, ispričavamo prolaznicima kojima smo slučajno stali na put – a nemamo strpljenja ni vremena za vlastitu djecu, roditelje, one najbliže. Kako to? Zašto skupljamo bodove kod drugih, nama nevažnih ljudi, a svoju obitelj odbacujemo, u njoj se ne suzdržavamo, ne susprežemo, ne kontroliramo? Što nedostaje nama ljudima da pupoljci naše dobrote svakoga dana procvjetaju? To su često tek toplina i prijateljstvo. Toplinu nam može dati i naša kršćanska zajednica koja je i u Damasku prigrlila svetoga Pavla. Da ga je ostavila na ulici, da mu je zalupila vrata, što bi od njega bilo? Bi li, bijesan i revoltiran, postao još žešći progonitelj Crkve Kristove ili bi se, u malodušju, posve povukao u sebe? Ovako je postao Kristova najmudrija i najneumornija glava...

Dobrota nekada ne može propupati, a kamoli višestruko uroditi cvatom pa i plodom. To je ako se ne hrani milošću, strpljenjem i trpljenjem, tolerancijom, razumijevanjem – ukratko, opet dobrotom. Nemojmo kao farizeji gledati samo pogreške drugih, ne tražimo u njima ono negativno, slabo, i ne otpisujmo ljude olako. Ljudi su kao školjke bisernice – često se iza neugledne, pa i ružne vanjštine krije pravo blago. Svatko je poseban, svatko je nebrušeni biser. Možda su nas nevolja ili nedostatak ljubavi deformirali.

Kako dobrota može promijeniti čovjeka opisao je sveti Pavao u poslanici Filipljanima: "Što je za mnom - zaboravljam, za onim što je preda mnom - prežem." Pavao je uvidio da je puno lošega učinio u životu, ali s time je završio. Sada gleda samo unaprijed, jer tamo vidi Onoga koji vjeruje u njegovu dobrotu: živoga Krista. Upravo toga Krista možemo i mi susresti u bračnom drugu, u roditeljima, djeci, u nekom prijatelju ili u nekom dobrom čovjeku. A i oni Ga mogu prepoznati u nama ako se dovoljno potrudimo. Krist želi u nama i u zajednici biti živ. Preko nas želi uvijek reći čovjeku: "Ne ostaj zarobljen u svojoj prošlosti. I u tebi postoji klica dobrote. Dopusti da se u tebi razvije čežnja za dobrotom. Možda se tada i među nama koje namršteno lice pretvori u lijepo i dobro. Ne uzvraćaj na zlo zlim, pomiri se s bratom. Zlo se hrani i snaži otporom, a samo će se slabi osvećivati. Nauči se opraštati, časno je i nepravdu oprostiti. Samo rodnu voćku tresu i bacaju na nju kamenje radi hrane. Otvorite srca, razapnite jedra, iziđite na pučinu. Opraštajte jedni drugima. Samo ćete tako biti slobodni.

Krist nije upao u zamku farizeja. Kad pred Njega u hram dovode ženu uhvaćenu u preljubu, traže od Njega da se očituje. Znaju da je u nezahvalnoj poziciji. Ako okrivi preljubnicu, postavit će se kao sudac, a tko je On da presuđuje? Ako je osudi bez svjedoka, navući će na sebe gnjev naroda. Gdje su dokazi? Ako je pak oslobodi, zanemarit će decidirane zakone. Proglasi li je nedužnom, i sam je, dakle, grešnik.

Krist, naoko odsutan, sagnut nešto prstom piše po prašini. A onda slijedi jedna od najčešće citiranih biblijskih rečenica: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“

Grešnici osuđuju grešnicu. Grešnici se pozivaju na zakon i pravdu. Grešnici provociraju i postavljaju zamku. Uzalud. Pred Njegovom milošću i mudrošću svi su pokleknuli. Nitko nije bacio kamen. Svi su se, malo po malo, razišli. Krist i preljubnica ostaju sami. Oboje optuženi. Kristov oprost u riječima: „Ni ja te ne osuđujem. Idi i ne griješi više.“ – i danas, dvadeset stoljeća kasnije, daje nadu da će i nama oprostiti jedan jedini pravedni sudac – Krist. Amen.

__________________________

4. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Jš  5, 9a. 10-12
2 Kor 5, 17-21
Lk 15, 1-3, 11-32

Razmatranje

Današnje evanđelje jedna je od najljepših priča koje nam je ispričao Isus Krist. Toliko je puta parafrazirana u svjetskoj literaturi, pa i u našoj baroknoj književnosti (Ivan Gundulić: Suze sina razmetnoga). Isus s radošću pripovijeda o Bogu onako kako ga On vidi: kao Oca. U priči o milostivome zemaljskome ocu iščitavamo svu ljubav roditeljstva općenito, ali i ono najvažnije – metaforu za milosrdnoga Boga koji nas, bez obzira na sve naše grijehe, raskajane uvijek prima u zagrljaj s neizmjernom radošću.

Zašto neko dijete želi otići od kuće? Pokušajmo se staviti u ulogu ovoga oca ili majke. To nije teško ako ste i sami roditelji. Kad dijete najedanput kaže da odlazi od kuće, to roditeljima nije lako prebroditi. Kad se sin ili kći odluče oženiti ili udati, i to je nekako bolno, iako roditelji s time računaju i na to se pripremaju. No, kad dijete kaže da želi otići od kuće jer želi više slobode i samostalnosti, to sigurno probode roditeljsko srce. Oni se moraju pitati: "Zašto naš sin želi otići? Nema li tu sve što mu treba, pa i više?" Otac reagira vrlo mirno, svjestan da nije darovao sinu život da bi ga zauvijek vezao uza se. On kad-tad mora odletjeti svome jatu. To je nekako prirodno. Nada se da mu je dao dobar temelj za život, dobro ga odgojio i ispravno upravio. Trudio se biti svomu sinu dobar i uzoran otac, roditelj na kojega se uvijek može osloniti, koji je uvijek tu ako ga zatreba. Sin može bez srdžbe i svađe napustiti roditeljsku kuću, opremljen i otpravljen, s puno radosti, u novu životnu pustolovinu, na novi put. Izazovno je i nužno pokušati stati na vlastite noge. No, najvažniju baštinu djeca ne odnose „u novčaniku“, nego u svome srcu: ljubav roditelja, dobar odgoj i ispravan put.

Dok je Isus pričao, mnogi su zabrinuto i ljutito prigovarali: što ako sin krene krivim putem? S kojim pravom traži svoju polovicu? Što ako sve potroši na hedonističke užitke, ne mareći za sutrašnjicu, ne mareći za teški trud kojim je otac stekao taj novac? Ako do toga i dođe (što ne mora biti), ni za takvoga se sina ne treba bojati. Zato Isus iznosi upravo najgoru mogućnost: sin je spiskao novac, živio je raskalašeno i  sebično, dok nije završio u blatu, doslovce zavideći svinjama na raskošnijem obroku. Ali, njegovo najvažnije bogatstvo još je uvijek uz njega, a to je mogućnost da se vrati kući, u očev zagrljaj. Sin to i čini: iskreno skrušeno, raskajano, osjećajući se nedostojnim pogledati ga, moleći za oprost i ljuto se kajući: moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh...

Otac – dobri, milostivi otac – dočekuje ga sa suzama radosnicama, beskrajno sretan trči mu u susret, grle se i ljube, plaču od radosti. Otac zove sluge, traži da sina odjenu u najljepše haljine, naređuje da zakolju najdeblje tele, da se što bolje pogoste i proslave ovaj veliki povratak. To nije obični povratak, fizički povratak kući. To je povratak sebi samome, ispravnome putu, to je ponovno nalaženje u srcu, nalaženje dobra, milosti, marljivosti, strpljenja, umjerenosti...

Ovome sinu doista treba zavidjeti. Njegov otac nije neki silnik, egoist ili tiranin. Sin je oduvijek znao da se uvijek može ocu vratiti pod krov i da mu nikada ništa neće nedostajati. Zato se, još prije nego je priča počela, mogao predvidjeti njezin sretan završetak. Takvo bi trebalo biti svako roditeljstvo, svaki odnos sina i oca.

Niste li se možda u ovoj priči poistovjetili s onim drugim sinom? Niste li pomislili da mu je nanesena strašna nepravda? Ta on je cijelo vrijeme uz oca, ne traži svoje pravo, uvijek mu je pri ruci, svakodnevna mu je potpora, obavlja sve što mu je zapovjeđeno, u svemu je marljiv i poslušan... A što mu je nagrada? Prizor u kojemu ganuti otac pravi raskošnu gozbu za sebičnog skitnicu koji mu je profućkao pola imanja i sada se, kad je ostao gol i bos, plačući vraća? Gdje je tu pravda?

Budimo milosrdni i mudri. Nije li i nama beskrajno drago pronaći izgubljenu ovcu? Ne budimo ljuti, zavidni ili ljubomorni na odmetnutoga sina. On je težim putem došao do spoznaje, a nama je mudrost privrženosti usađena, dana, njome smo blagoslovljeni. Pa taj je izgubljeni lutalica naš brat, veselimo se da nam se vratio i da je shvatio svoju grubu pogrešku! Izgubljeni sin vraća se ocu, moli za njegovu ljubav, traži oproštenje i milosrđe, dok starijim sinom sad vladaju mržnja i zavist. Sad je on na suprotnoj strani. Sad on nije slobodan. Mrzi i oca i brata, pita se zašto se on nije malo nauživao života, a onda skrušeno vratio kući. Ne bi li bolje prošao? Zašto se u znak zahvale njegovoj odanosti nikad nije zaklalo tele? Opsjednut je tim pitanjima. Na gozbu su pristigli svi: prijatelji, susjedi, znanci, prolaznici, samo jedan odbija doći. Govori: bez mene. Sada je on izgubljeni sin. Otac i njega čeka.

A što je s onima koji imaju drugačija iskustva sa svojim roditeljima?  Mnogi su se od svojih roditelja udaljili, mnogi nikada i nisu imali neki topli odnos, mnogi su se jedni drugih u svađi i odrekli, a mnogi su se upravo radi materijalnih prava razišli. No, i tada treba imati pouzdanja u Božju dobrotu. Tko u to vjeruje, uvijek je na dobrome putu i nikada neće završiti zaboravljen, u blatu.

Tražili smo slobodu – dana nam je. Nismo znali kako je kontrolirati, pa je sve krenulo naopako. Izgubili smo se u sjajnim izlozima velikoga svijeta, izgubili sve orijentire, pa i vlastiti identitet. Ponijela su nas varljiva svjetla, šarenilo ponude, život bez polaganja računa, bez obveza... No, vrlo brzo uvidjet ćemo da je takva sloboda čista varka. Upravo je suprotno – postali smo robovi vlastite samoživosti i sebičnosti, ne mareći ni za koga, nemajući se kome vratiti u topli zagrljaj. Istopilo se sve s čim smo krenuli u novu avanturu, krila su nam potkresana, umorni smo, prazni, ogoljeni do srži. Kamo dalje? Kako? Samo kući. Uvijek i samo kući, Ocu. Ocu koji nas je mudro pustio, iako mu se srce kidalo. Ocu koji nas nije tražio. Ocu koji nas je strpljivo čekao, a onda nam širom otvorio vrata.

Svi smo mi djeca Božja, i svi smo mu jednako važni. Ne budimo kao farizeji koji su Isusu predbacivali da se druži s grešnicima, carinicima, skitnicama, bludnicima, lopovima, razbojnicima, opsjednutima... Zajedno blagujmo kruh i vino. Sjednimo pod isti krov, u istu sjenu čempresa. Svi smo njegova djeca i sve nas, kao Otac, i odbjegle i odane, s radošću dočekuje svojim beskrajno širokim zagrljajem. Budimo sretni jer su nam vrata Njegova utočišta uvijek otvorena, dok Njegov milosrdni osmijeh poput tople ljetne kiše blaži našu umornu i raskajanu dušu. Amen.

__________________________

3. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Izl 3, 1-8a. 13-15
1 Kor 10, 1-6. 10-12
Lk 13, 1-9

Razmatranje

Nakon što smo čuli današnje evanđelje, vjerojatno smo se i sami zapitali tko je kriv za smrt ovih Galilejaca. Čija je krivnja da se srušila kula u Siloamu, pod čijim je ruševinama završilo toliko ljudskih života? Ili to nema ništa s krivnjom, nego je to tek puki slučaj, sudbina? Isus uzvraća protupitanjima, dosta odrješito.

Kad se danas nešto takvo dogodi, a događa se, nažalost, često, odmah se osnivaju istražne komisije da razjasne slučaj. Tko je kriv?

Traži se bolja sigurnost, obvezna su raznorazna osiguranja, jamstva. Nakon neke afare obavezno pada nečija glava jer svjetinu treba zadovoljiti čak i kada konkretnog krivca nema. Ministar koji je nadležan nad određenim resorom svakako treba odstupiti i dati ostavku. Ako ne on, onda njemu podređeni - ili netko kriv prema „zapovjednoj odgovornosti“. O tomu svemu ništa ne čujemo od Isusa. On ne podiže tužbe zbog žrtava, niti prikuplja pomoć za njihove obitelji. U našem se (licemjernom) svijetu odmah nešto takvo poduzima, a često nije riječ o empatiji nego opet o brizi za vlastitu promidžbu i prezentaciju. Isus ne postavlja pitanje o krivnji; ni žrtve ni Boga ne izvodi pred sud. On zna da taj nemili događaj nije tek žalosna pogonska nesreća, nego daleko više - navještaj onoga što se svima može dogoditi ako temeljito ne promijene svoje mišljenje i djelovanje. A što to znači?

To je nekada značilo: Ako svi vi - svaki pojedinačno - ne prestanete mačem i silom tražiti pravdu kao što su to činili galilejski zeloti, završit ćete pod metaforičkim ruševinama. Ako svoju sreću tražite u svojim kućama, onda se u skoroj budućnosti neće rušiti samo vaše kule, nego ćete i svi vi biti pokopani pod ruševinama lijepoga grada Jeruzalema - što se nekoliko godina iza toga i dogodilo. Zeloti su bili židovska vjersko-politička struja koja je oružanim prepadima nastojala svrgnuti rimsku vlast i uspostaviti nacionalnu državu. U jednom od njihovih ustanaka srušeni su Jeruzalem i Salomonov hram.

Dobro je i spasonosno da se sućutno zamislimo nad zlim vijestima koje svaki dan medijima dolaze u naše domove, pa i angažiramo, ali prije svega moramo misliti na sebe i svoje spasenje. Možemo biti ljuti i nezadovoljni što se u politici i privredi pogrešno radi, možemo kuditi i suditi, ali to ne može biti manevar izbjegavanja naše osobne odgovornosti. Koliko se puta hvatamo mača i nasilja da bismo nešto postigli? Koliko kula, u koje bismo sve svoje stavili i tako ih osigurali, gradimo? Tu je nesreća. Ne možemo čekati da drugačije postupaju politički moćnici kad su i oni tako učili od djetinjstva. Sila rađa silu, opraštanje pomirbu.

Gledajući na sve, netko bi mogao reći: " Znam da sve nije kako bi moralo biti, ali ja ne mogu ništa promijeniti." Isusov je stav posve drugačiji. On kaže da svi - bez iznimke - trebamo donositi plodove, baš kao i smokvino stablo, od kojih bi ljudi mogli živjeti. Tko ne donosi plodove, taj nije nizašto. Njega se može posjeći. Svatko može promijeniti svoj mali dio svemira. U protivnom, neka nestane poput kapi vode u beskrajnoj pustinji.

To su neuobičajeno oštri tonovi iz Isusovih usta, tonovi upozorenja. Isus ne misli samo na svoj, izraelski narod koji nije živio u skladu sa svojim pozivom, misli i na nas. Svatko je od nas jedno smokvino stablo. I kad bismo zbrojili sve što smo u svome životu napravili, ne bismo mogli reći da nismo donosili neke plodove. Ipak, često smo razočarani kad shvatimo kako su ti plodovi mali, kao da su jedva preživjeli tešku sušu. I Bog je nama često razočaran. Neki ljudi o sebi defetistički i skrupulozno kažu: " U svojemu životu nisam još ništa veliko i dobro učinio. Ničemu zapravo ne koristim. Zakazao sam, a dobio sam toliko talenata od Gospodina. Ni jedan nisam umnožio, nisam dao ploda." Tu je vrtlar Isus koji se laća posla i pritječe nam u pomoć. Okopava zemlju oko nas, hrani je praštanjem, nadom i pouzdanjem. On je sunce bez kojega biljci nema života. On je voda bez koje bismo umrli od žeđi. On je zemlja iz koje smo nikli i kojoj ćemo se vratiti. On je vjetar koji našu cvatnju umnožava i nagrađuje plodom. On ne dopušta da propadnemo i stavlja nam se za zagovornika, moleći Oca da nam da još jednu priliku: "Gospodaru, ostavi ovu smokvu još ove godine... možda će donijeti ploda." To nam dokazuje da nas Isus nije otpisao, da je njegovo milosrđe bezgranično, da nam opet i opet izlazi u susret, čak i kada naša životna bilanca nije pozitivna. Isus vrtlar želi nam pomoći donijeti najslađe i najzdravije plodove.

Utješno je i ohrabrujuće znati da imamo tako brižnog zemljoradnika koji se i sam čitav zalaže za neplodnu smokvu. Svaki put kad čujemo za strašne događaje, trebamo preispitati svoje ponašanje i izvući iz toga prave zaključke. Obraćenje je put kojim svoju neplodnu prošlost možemo pretvoriti u plodonosnu budućnost. Vrijeme koje je pred nama, vrijeme koje nam je preostalo – sasvim je dovoljno da se obratimo, okrenemo, kleknemo, naučimo praštati, uvučemo mač u korice i okrenemo se Kristu – suncu, vjetru, kiši, zemlji... Kristu koji će nam pomoći da urodimo plodom, koji neće dopustiti da budemo posječeni i sažeženi. Amen.

__________________________

2. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Post 15, 5-12. 17-18
Fil  3, 17-4, 1
Lk 9, 28b-36

Razmatranje

Četiri učitelja imala su priliku vidjeti Božje veličanstvo. Kad su se vratili u vrijeme i prostor našega svijeta, bili su zbunjeni. Prvi je ušao u svoju kuću trepereći kao jasikovo lišće. Nijemo je buljio u zid, odbijao je jelo i piće, lice mu je bilo bijelo, pogled ukočen. Drugi je pao na tlo pod teretom silnih dojmova. Zatvorio je oči glasno vičući i udarajući glavom o zid. Drugi su mu željeli pomoći, ali nisu uspijevali, kao da je izgubio razum. Treći je rekao: "Vidjeli smo neizrecivo. Svijet nam se promijenio. Mi nismo ništa drugo doli dio besmisla, komadić prolaznoga otkinut od Vječnoga. Beskorisno je nositi sav ovaj silni teret jer nas ni svi naši zakoni neće približiti Neizrecivom.“ I on ode svojim putem bacivši se u ruke grješnoga svijeta i svih očajnika, pomiren s nemoći maloga čovjeka.

I četvrti je učitelj rukama prekrio zbunjeno lice, dugo ostavši tako. Onda je progovorio: "Jao nama! Kako smo mrtvi u usporedbi sa živim Bogom! Kako smo mali u usporedbi s Neizmjernim! Kako smo ludi u usporedbi s vječnom Mudrosti! Ipak, siguran sam da nas nosi Božja ruka. Na nama je da se ponizimo i radimo u ovome svijetu." I četvrti se učitelj jednostavno latio svoga posla. Pokušao je, kao nekada, ograničenim ljudskim riječima govoriti o Neograničenome. I postao je najveći učitelj svoga vremena.

Nijedan čovjek ne može predvidjeti što bi se s njim moglo dogoditi da sam susretne i upozna neizrecivog i neshvatljivog Boga. Nitko ne zna bi li nakon toga mogao nastaviti svoj dotadašnji život ili bi se slomio kao prva tri učitelja. Prva trojica dokazuju da Bog može biti i „strašan“, odnosno ne On, nego spoznaja naše ograničenosti pred Njegovom neograničenosti. I četvrti je učitelj bio duboko potresen, ali je reagirao drugačije pa je tako ovo nevjerojatno iskustvo mogao učiniti plodnim za svoj osobni život. Učinio je upravo ono što je Isus savjetovao svojim Učenicima. I Petar, i Jakov, i Ivan bili su „šokirani“ kad su u Isusu vidjeli kakva je stvarnost sam Bog. Ostali su osupnuti Isusovom preobrazbom, transformacijom, promjenom. Isus, sav u sjaju i svjetlu, razgovara s Mojsijem i Ilijom na gori Taboru. Taj rijetki trenutak Isusova vidljivog dokaza da je svemogući Sin Božji, okupan u sjaju i zlatu, božanski mirnoga lica – dat će učenicima snagu za sve što tek predstoji i što trebaju prebroditi. Da, On je Sin Izabrani, Njega trebaju slušati. Petar, blažen i sretan, želeći zauvijek zaustaviti taj nevjerojatni trenutak, ushićeno uzvikne: "Učitelju, dobro nam je ovdje! Načinimo tri sjenice: Tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu." Kao da je htio reći: "Vrijeme, zaustavi se načas, ovaj je trenutak tako divan, neka potraje što duže, ne vraćajmo se nazad!" Kao da više ne želi u "normalan" život; vidio je nevjerojatno, svjedočio božanskoj preobrazbi – kako da se vrati svakodnevnici? Ta to je čista proza. Slično je bilo iskušenje prve trojice učitelja o kojima je govorila priča. Dojam koji je Neizrecivi na njih ostavio nije im dopustio da se normalno vrate u svoje dotadašnje živote. Jeste li se ikad zapitali kako su se u rutinu svoje svakodnevice vratili naši suvremenici vidioci? Kako, nakon Ukazanja, opet odlaziti s ovcama na pašu, ići u školu, slaviti rođendane, hodati, čitati, disati... Što sanjati, o čemu maštati, fantazirati? Kako uredno funkcionirati držeći se zemaljskih zakona: plaćati režije, rate kredita, ići na ljetovanje, zimovanje...? Kako? Pa pred vidiocima se Nebo otvorilo, doznali su sve tajne, dobili sve odgovore, vidjeli i Raj, i Pakao, i Čistilište... Sve su spoznali i doznali i sad s tim moraju živjeti. Kako? Kako se vratiti u prozu, rutinu, normalu, monotoniju svakodnevlja? Oženiti se ili udati, dobiti djecu, naći posao, obavljati svoje građanske dužnosti? I u župnim zajednicama ima božanskih vrhunaca u velikim euharistijskim slavljima, blagdanima, u duhovnim vježbama, klanjanjima. Kako se tada osjećamo? Je li nas prožela neka neopisiva toplina, sreća, mudrost? Poželimo li, poput Petra, da ti trenutci nikada ne prođu? Zar i mi ne čuvamo uspomene na neke divne trenutke koji su, nažalost, prošli? Ne čuvamo li fotografije, pisma, suvenire koji nas podsjećaju na neko divno mjesto na kojemu smo bili? Ne posjećujemo li svetišta u kojima se osjećamo Bogu bliski? Ne skupljamo li kamenčiće svetoga tla po kojemu je On hodio?

Dok je Petar govorio, nebo se smrklo. Bog je posvjedočio da je Isus - Njegov Sin. Kad je sve prošlo, ponovo su bili sami, Isus i Njegovi učenici. Dragocjeni čas nije se dao zadržati. Morali su sići s brda i vratiti se u život, ali nikada više nisu živjeli kao prije. Slično četvrtom učitelju, potvrdu susreta s Bogom u Sinu učinili su plodnim za sebe i za druge.

Jedan kojemu je to također uspjelo bio je američki crnac, borac za građanska prava, Martin Luther King. Prije nego je na njega izvršen atentat, izvor svoje snage opisao je ovako: "Ja ne znam što će se dogoditi. Teški su dani pred nama. Ali, to za mene više ništa ne znači, jer bio sam na vrhuncu brda. Zato se sada ne brinem, samo želim vršiti Božju volju. On mi je dopustio da se popnem na brdo i ugledam Obećanu zemlju. Možda ja s vama u nju neću ući, ali ćemo kao narod doći u Obećanu zemlju. Zato sam danas sretan i više se ni za što ne brinem. Ne bojim se. Moje su oči vidjele slavu nadolazećeg Božjeg kraljevstva."

Dao nam Bog da svi možemo imati takva iskustva i takve spoznaje. One nas uvjeravaju da svi kršćani u Kristovu kraljevstvu grade jedan bolji svijet.

Nakon silaska s gore, kao da je sva čarolija nestala, rasplinula se poput najdivnijeg sna. Nisu sagradili sjenicu. Trenutak je nemoguće zadržati, zalediti, ovjekovječiti. Ostaju tek uspomene na čudesan čas preobrazbe, dok u ušima odzvanjaju Očeve riječi. Ipak, Kristovo neugasivo svjetlo prati nas na svim našim putima i rastjeruje tamu.

Krist se pokazao apostolima u svoj svojoj slavi, dajući im snagu za patnje koje će uslijediti, nudeći im potvrdu da je upravo On spasitelj, jamčeći im veličanstvenu pobjedu Dobra. Stoga, imajmo u Krista bezgranično povjerenje. Ako nam Bog daje svoga Sina, što nam uopće može uskratiti? Sveti Pavao u današnjoj poslanici kaže: „Mnogi žive kao neprijatelji križa Kristova. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti – jer misle na zemaljsko. Braćo moja ljubljena i željena, radosti moja i vijenče moj, tako – čvrsto stojte u Gospodinu... Tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen.“ Amen.

__________________________

Pepelnica

Čitanja:
Jl 2, 12-18
2 Kor 5, 20-6, 2
Mt 6, 1-6. 16-18

Razmatranje

Počinjemo korizmeno vrijeme. Počinjemo obredom pepeljenja. Posipanje pepelom poziv je na obraćenje. Svećenik veli: “Obratite se i vjerujte evanđelju!” Ali pepeo nas sjeća naše smrtnosti: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti.” Međutim, nije to poziv da oplakujemo što smo prah, smrtni, već da oživimo svoju vjeru u uskrsnuće, da se radujemo u nadi da ćemo i mi s Kristom uskrsnuti, da će Bog oživjeti naš prah da budemo uvijek s Kristom u Bogu.

Crkva danas određuje post. Post ne smijemo shvatiti kao neki asketski čin, koristan našem tijelu. Post znači raspoloživost za slušanje Božje riječi, znak obraćenja srca, da doživimo unutarnju slobodu. Ali to je ujedno i znak solidarnosti s gladnima i siromasima. Da naš suvišak znamo dijeliti s njima i tako razbijati okove društvenih nepravdi Kristovom ljubavlju.

Isus nas upozorava da svoja dobra djela (“pravednost”) ne činimo s nakanom da nas ljudi hvale. I navodi tri temeljna čina u religijama: post, molitva i milostinja. Isus traži da te čine ne obavljamo sa svrhom da nas ljudi vide i hvale, da se pred ljudima pokažemo da smo dobri vjernici i uživamo kod njih ugled. Primili su svoju plaću, veli Isus. Isus želi da ih obavljamo u tajnosti, u iskrenosti srca, samo da omilimo Ocu svome, koji vidi u tajnosti, i uzvratit će nam. Otac traži naše srce. Milostinja, molitva i post vrijede toliko, koliko u njima sebe predajemo Božjoj ljubavi: svoja dobra, svoje srce, svoje biće. To mora biti izraz da smo se od zla puta vratili k Ocu, da živimo s njime u zajedništvu kao novi ljudi koji čine samo ono što Otac nebeski hoće, izvršitelji njegove svete volje. To je istinski znak obraćenja.

__________________________

6. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Jr 17, 5-8
1 Kor 15, 12. 16-20
Lk 6, 17. 20-26

Razmatranje

Blago bogatima! Blago uspješnima! Blago uglednima! Ovako danas zavidimo onima koji su u životu postigli maksimum. Danas su mjerila, na prvi pogled (onaj nekršćanski), drugačija.

U današnjem evanđelju čujemo posve obratno: Blago siromasima! Blago gladnima! Blago ožalošćenima!

Ovim riječima vrlo smo blizu originalnom Isusovu glasu. Istražitelji Biblije u tome su jedinstveni: uza sve promjene, prilagodbe, transformacije i adaptacije koje je evanđelje s vremenom moglo doživjeti dok nije konačno napisano, Isusov govor na gori, koji danas slušamo i koji ćemo čuti sljedeću nedjelju, doslovno je prenesen, točno onako kako ga je Isus izgovorio. To su najljepše moguće riječi utjehe svakome od nas.

No, istodobno se mnogi pitaju kako Isus može nešto takvo tvrditi? Kako može reći da je dragocjeno i vrijedno nešto od čega svi ljudi bježe i zaziru, nešto što odbacuju, protiv čega se svim silama bore?

Dobro je točno pripaziti na tekst. Isus ne govori posve općenito: Blago siromasima. On kaže: Blago vama siromasima! Tim se riječima obraća učenicima odnoseći se na stvarnost njihova života, a time i svim kršćanima koji slijede Krista.

Logično je da se siromaštvo dovodi u vezu s glađu. No, ovdje se misli na glad u općem smislu. Čovjek može biti gladan koječega. Običnog, denotativnog kruha bez drugih primisli – ali i kruha s konotacijama (kruha duhovnosti, ljubavi, utjehe...). Kristovi su učenici gladni odgovora, gladni pronađenog smisla svoga postojanja, gladni pravednosti. Svatko tko oskudijeva nastoji ostvariti neispunjene želje i težnje, čezne za izobiljem onoga što mu je nasušna potreba.

Isus kaže: Blago vama siromasima! Blago vama koji gladujete! On to kaže suprotno svakom logičnom rasuđivanju osim onoga poznatoga iz Novoga zavjeta. Slutimo da Isus „aludira“ na drugačiju glad, odnosno na ono što čovjeku daje snagu i samokontrolu da izdrži glad. Kao da želi reći: Blago vama koji imate snage i ustrajnosti zbog mene činiti ono što vas čini siromašnima i gladnima. Blago vama ako to izdržite i prihvatite kao kušnju. Samo onaj koji nadvlada diktaturu tijela može biti posve predan volji Gospodina. Odreći se tjelesne sitosti radi one duhovne – uputa je za sljedbu Krista. Naravno, nije riječ o fizičkom izgladnjavanju (suvremeno je izgladnjivanje čista obijest koju diktiraju modni trendovi. Iz toga se nerijetko izrode česte bolesti današnjice – bulimija i anoreksija. U nastojanju da uljepšamo liniju tijela posežemo za drastičnim rješenjima, s nerijetkim psiho-somatskim posljedicama, što je obijesno okretanje leđa Kristu). Naravno da tijelo treba namiriti da bi ono imalo snage vršiti volju Božju. Bilo bi posve pogrešno pomisliti na suzdržavanje od jela, kao što je posve pogrešno u jelu uživati do sfera neizrecive obijesti (stari su Rimljani osobito bili poznati po takvoj vrsti obijesti). Kad govori o gladi, Isus misli na gladne istine i ljepote, i tješi ih da će njihova glad uroditi kruhom, a njihova žeđ vodom studenom. Dakle, bit će nagrađeni. Čime? Istom to istinom, pravdom i ljepotom. „Plaća je vaša na nebu“, tješi nas Gospodin. I nastavlja: „Blaženi koji ne robuju vlasništvu jer će biti slobodni. Blaženi koji pamte svoju bol i u svojoj boli čekaju radost. Blaženi ljubazni jer će ih utješiti vlastita ljubaznost. Blaženi čista srca jer će se sjediniti s Bogom. Blaženi milosrdni jer će baštiniti milosrđe. Blaženi mirotvorci jer će se njihov duh izdignuti iznat ratova, i oni će Lončarevu njivu pretvoriti u vrt. Blaženi progonjeni jer će biti brzonogi i krilati...“ Tako Kristov govor parafrazira pjesnik K. Gibran i nastavlja: „Veselite se i radujte jer nađoste Kraljevstvo nebesko u sebi!“

Jao bogatima – kaže Krist, jer sada imaju utjehu, ali uskoro će biti gladni. Jao onima koji se sada smiju, uživaju, pucaju od taštine i oholosti omalovažavajući sve oko sebe – sve će doći na naplatu, uvidjet će i oni što znači biti odbačen i ponižen. Ove Kristove opomene nisu tek neki moralni apel koji bi trebao zastrašiti čovjeka. To bi se moglo prije prevesti na ovaj način: - Ti sam sebe činiš jadnim jer nemaš iskustvo oskudijevanja i manjkavosti, koje je dio svakoga života, ako ne tvoga, onda života drugih. A ako nisi kamena i indiferentna srca, tuđe se siromaštvo i bol moraju reflektirati na tvoj život. Jadan si, dakle, jer siromaštvo i glad svoga brata, unatoč očiglednoj potrebi, ne nastojiš ukloniti ili olakšati, nečim nadomjestiti ili nadopuniti. Oni koji su okrenuti samo sebi bit će prokleti, a oni otvoreni dobru spoznat će što je sreća.

Ponajviše će se radostiti oni koji su zbog stavljanja u Kristovu službu pred drugima bili optuženi, obilježeni kao zločinci (poput kardinala Stepinca), odbačeni, izopćeni, pa i kažnjeni samom smrću. Oni koji blagoslivljaju neprijatelja i opraštaju progoniteljima - oni su sol zemlje i svjetlost svijeta.

Kako utješno zvuče Isusove riječi: „Blago vama, siromasima: vaše je kraljevstvo Božje! – Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi! – Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati. Blago, dakle, svima koji oskudijevaju, svima koji su zakinuti – njihov će križ postati lagan kao pelud i po tome će križu ugledati spasenje – nagradu koju su otkupili mukom na ovome svijetu. Amen.

__________________________

5. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 6, 1-2a. 3-8
1 Kor 15, 1-11
Lk 5, 1-11

Razmatranje

Jedan od najvećih teologa, Romano Guardini, napisao je u svojoj knjizi o Kristu i ovo: „Najveće što ti se može dogoditi jest da se susretneš s Gospodinom“. A kako je to moguće, ponovno vidimo u današnjem evanđelju.

Kad je Spasitelj putovao zemljom i navješćivao Radosnu vijest, u svojim govorima nikad se nije služio teškim, običnom puku neshvatljivim filozofsko-teološkim rječnikom jer ga tada ne bi svi mogli razumjeti. Krist je govorio jednostavno, svima razumljivo i prihvatljivo. Služio se prispodobama i metaforama koje su bile lako odgonetljive i u kojima su ljudi prepoznavali sebe i primjere iz svakodnevnoga života. Iako se iza te (prividne) jednostavnosti krije iznimna, Duhom Svetim nadahnuta dubina, Kristove su riječi zvučale tako da su ih mogla razumjeti i djeca. Svaku je propovijed započinjao otprilike ovako: Neki čovjek imao rodni vinograd... Ili: Neki je pastir primijetio da mu nedostaje jedna ovca... Ili: Ribari iziđoše da bace mreže... Krist je na poseban način znao uvesti ljude u tajne svijeta i života, u mudrost čovjekova ispravnog rasuđivanja, u mudrost prirode. Govoreći o običnim stvarima i događajima, Isus „aludira“ na nešto drugo, nastojeći nam otvoriti oči. Govori o vinu i vodi, o kvascu i zrnu gorušice, o ribama i kruhu, o žitu i lozi, pastirima i ovcama. Sve ove „stvarnosti“ ogledalo su, odsjaj nečega drugoga, mnogo dubljega i važnijega. Takvo je i današnje evanđelje.

Krist, da bi ga okupljeno mnoštvo moglo bolje čuti i vidjeti dok propovijeda, sjeda u Petrovu barku i otisne se od obale Genezaretskog jezera. Ribarima, koji su već isprali mreže nakon neuspješnog ulova, kaže da ih ponovno bace. Petar ne vjeruje u uspjeh te nelogične „avanture“, ali ga ipak posluša. „Rezultat“ su prepune mreže koje su se gotovo razdirale od količine ulovljenih riba, dvije prepune lađe ulova i zapanjeno mnoštvo, osobito Petar i Zebedejevi sinovi Ivan i Jakov, također ribari. „Od sada ćeš loviti ljude“, Isus se obraća Petru. Oni izvukoše lađe na kopno, sve ostaviše i krenuše za Njim.

Tako je Krist „ulovio“ svog prvog sljedbenika Petra. Volja Neba je da, stupivši u službu Krista, postane ribar ljudi.

Ovo Kristovo „čudo“ nije senzacija zbog senzacije. Ugledavši Petra, Krist prepozna prvoga biskupa i svećenika, prvoga crkvenog poglavara. Njegovi prijatelji ribari također su odabrani da Božji narod privedu k spasenju. I oni će, kao i Petar, u mrežu svojih govora, truda i mukotrpnih nastojanja, uz silne žrtve i odricanja, nastojati pridobiti, „uloviti“ ljude za Krista i ono što je Kristovo, „da love srca Božanskom riječi“ (Krist na žalu, Ivan Pavao Drugi).

To je Petar shvatio tek na dan silaska Duha Svetoga, kada je tri tisuće ljudi svojim govorom priveo krsnom zdencu. Tek tada mu je postalo jasno što mu je Krist želio reći onim bogatim ulovom riba. I nakon Duhova Petar je redovito, sa svojim pratiteljima, odlazio „na more“ svijeta. Doduše, nisu se uvijek vraćali s ulovom, ali su na zapovijed Krista poslušno bacali mreže. Tako su i svi oni koji stoje u službi dušebrižništva (svećenstvo) spremni podnositi teškoće i razočaranja jer znaju da je to poslanje koje im je Krist namijenio, služba za koju su pomazani.

Svakomu od nas poznata su razočaranja kakva je doživio i sveti Petar: „Sve je uzalud, ribe nema... Ipak, Gospodine, ako ti kažeš da ponovno bacimo mreže…“ Naravno, Petar iz dugogodišnjeg iskustva kao ribar zna da je ova Isusova zapovijed besmislena - usred bijela dana poći na ribarenje!? Bori se s dostojanstvom svoga poziva i prakse, ali se ipak odaziva Učiteljevom pozivu, pa kao da kaže: „Ipak, ako ti tako kažeš, učinit ću to, opet ću baciti mreže – na tvoju odgovornost i na tvoju riječ...“

Ovakvom reakcijom Petar ulazi u red velikih ljudi, jake vjere i bogobojaznosti – kao što su bili Abraham, Mojsije, Izaija, Ivan, Marija, Josip... Svi su oni na sličan način bili pomalo sumnjičavi, što je posve razumljivo (pa dano nam je da pameću rasuđujemo, a razum je govorio da se ovdje zbiva nešto nevjerojatno), ali su ipak rekli svoje DA Bogu.

„Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba“, stoji u današnjem evanđelju. Petar je doživio čudo. Njegovo povjerenje u Isusa isplatilo se i očitovalo čudesnim ulovom, doslovnim i metaforičkim. Shvatio je da u njegovoj trošnoj barčici sjedi čovjek koji nije od ovoga svijeta, Bog-čovjek. Zato, impulzivan i strastven u svojim reakcijama i vjeri, pada ničice: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine“. To bi značilo – „Nisam zaslužio takvu nagradu! Nisam Te dostojan. To je previše dobro za mene neznatnog, nevaljalog, nedostojnog Tvoje milosti!“

__________________________

4. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Jr 1, 4-5. 17-19
1 Kor 12, 31 – 13, 13
Lk 4, 21 - 30

Razmatranje

Evanđelje 4. nedjelje kroz godinu nastavlja se na ono koje smo čuli prethodne nedjelje. Događaj se zbiva na istome mjestu, u sinagogi, u Nazaretu. Pročitavši Pismo proroka Izaije o pomazaniku koji ima doći, koji će biti blagovjesnikom siromasima, koji će osloboditi sužnje, vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene i proglasiti godinu Božje milosti - Isus sjeda na svoje mjesto progovorivši: „Danas se ispunilo ovo Pismo...“ Time zapravo izlaže vrhunsku točku samoobjave. On sam je ispunjenje i dovršetak Staroga zavjeta. On je, dakle, taj Pomazanik, Mesija kojega su stoljećima čekali. Nakon prvotnog divljenja krenula su šaputanja: „Nije li ovo sin Josipov?“

Jest, to je tesarov sin, Isus iz Nazareta. Sin Božji, utjelovljena ljubav Božja, poslana na zemlju u liku ovoga čovjeka što tako divno zbori.

No, umjesto na dobrohotnost i ponos što je iznikao iz nazaretskih njedara, Isus nailazi na omalovažavanje i obezvrjeđivanje sugrađana. Zašto? Zato što ne dolazi s moćnom vojskom i raskošnom konjicom, zato što nije okrunjen zlatom i zaogrnut svilom i kašmirom, što se ne drži poput suca ili kakvog moćnika... Ne, Isus je skroman, nenametljiv ali zamjetljiv, on je dobrostivi pomoćnik pun sućuti i razumijevanja za siromašne, za gladne i žedne pravednosti, za ponižene i porobljene, za gole i bose, neutješne i napuštene... Isusovim je sugrađanima to omalovažavajuće. Ovaj „goljo“ sebe proklamira Mesijom? Kako drsko i bogohulno! Pa neka dokaže da je tako. Neka učini koje čudo, navodno ih je činio po Kafarnaumu. Pa neka proslavi i svoj zavičajni grad.

No, Isus ih je preduhitrio riječima: „Zacijelo ćete mi reći onu prispodobu – Liječniče, izliječi sam sebe! Što smo čuli da se dogodilo u Kafarnaumu, učini i ovdje, u svom zavičaju. I nastavi: Zaista, kažem vam, ni jedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju.“

Njegovim sugrađanima nisu dovoljne Njegove riječi. Ta On je samo tesarov sin! Igrao se s njihovom djecom, poznaju mu roditelje, ni po čemu nikad nije bio osobit, nije se isticao nekom očitijom pobožnošću... Bavio se, kao i otac mu, drvodjeljstvom. Kako sad tvrdi da je, ni više ni manje, nego sam Mesija?! Ovakvu herezu svakako treba kazniti!

Ako je ipak tako kako tvrdi, nek dokaže. Neka i svoj grad „počasti“ čudom magičara, čarobnjaka, iluzionista. Neka ih impresionira kakvim čudotvornim ozdravljenjem ili egzorcizmom, neka slijepac progleda, oduzeti prohoda, neka tako odagna sumnju u svoje božansko porijeklo.

Ljudi žele senzaciju, što nikako nije Isusov „stil“ djelovanja. On nije ni Herod koji je svoje dvorjane natjerao da ga slušaju i da mu se pokoravaju. On nema zahtjeva, ne izdaje zapovijedi, ne naglašava svoj autoritet. Baš naprotiv! On ide ljudima dobre volje i otvorena srca, spremnima da Ga u nj prime. On ne ucjenjuje, ne zapovijeda, ne nalaže. Njegov je način drugačiji. Sloboda odluke i pravo biranja koji su nam dani – ovdje nas mogu odvući na stranputicu. Koliko je lakše kad nemaš izbora! Upravo sloboda (izbora) koja nam je dana vrhunski je test naše privrženosti i odanosti.

__________________________

3. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Neh 8, 2-4a. 5-6. 8-10
1 Kor 12, 12-30
Lk 1, 1-4; 4, 14-21

Razmatranje

Ove liturgijske godine uglavnom čitamo evanđelja sv. Luke (od 3. do 34 nedjelje kroz godinu). U usporedbi s trojicom drugih evanđelista, djelo sv. Luke je doista posebno; sastavljeno je od dviju knjiga – Evanđelja i Djela apostolskih. Sveti Luka bio je Grk. Osobno nije poznavao Isusa iz Nazareta, ali se „pomno raspitao“ o Njemu kod svih svjedoka prije nego li je počeo pisati. Pratio je sv. Pavla na svim putovanjima (pa i u zatočeništvu), tako se i osobno uvjerivši u spasenje po Isusu Kristu, ali i u mukotrpna nastojanja da Ga ljudi prihvate. Sveti Luka je povjesničar početaka kršćanstva jer prati povijest Isusova vremena i povijest apostolskih vremena. Da bi sve pomno i ispravno zapisao, svakako mu je pomogao Duh Sveti, Božja providnost koja je tako bila na djelu i prije nego li je Isus službeno utemeljio Crkvu spustivši na apostole dar Duha Svetoga.

Sveti Luka tako prati Isusa od samoga djetinjstva, poznaje cijelo njegovo rodoslovlje, iako se Isus očituje tek u svojoj tridesetoj godini. U svemu što čini, radi, propovijeda – očituje se sila Duha Svetoga, nadahnutost „odozgo“. Tako i Luka, nekad poganin i nevjernik, nadahnut Duhom Božjim, zajedno s ostalim učenicima i apostolima kreće u misiju širenja Kristove riječi po svijetu, i završava život, poput mnogih sljedbenika, mučeničkom smrću.

Luka nije skriboman, ne zapisuje površno i usput sve što je o Njemu čuo. On piše studiozno, argumentirano, pozivajući se na živa svjedočanstva onih koji su s Njim kročili. To nije propagandni materijal, to je svjedočanstvo, Riječ, Radosna vijest koja nam se nudi kao povijest Spasitelja i uputa za kršćanski život. Lukin je uzor čovjek o kojemu piše. Zbog toga on rado nadodaje: život velikog čudotvorca iz Nazareta nije neprekinuti lanac samih uspjeha, kao što ni Nazaret nije mjesto u kojemu su Isusa bezrezervno podržavali. Naprotiv, „nitko nije prorok na svome ognjištu“. Mnogo vjerniji Kristu bili su u Kafarnaumu; tamo je Isus našao najbliže i najodanije učenike i pratitelje. Ipak, Isus je Nazarećanin, u Nazaretu je odrastao, prihvatio je sve što je naučio u roditeljskoj kući, poštovao je običaje, subotom je odlazio u sinagogu...

U danima o kojima Luka piše u današnjem evanđelju Isus je već poznat i slavljen u domovini. Ponovno u Galileji, u rodnome Nazaretu, pripada mu čast da, kao Rabi (mada Isus ne prihvaća tu titulu, On ne voli titule), u sinagogi pročita odlomak iz Pisma Staroga zavjeta. Te subote čitao se tekst proroka Izaije: „Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vratiti vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ Sve su oči uprte u Isusa dok polako sjeda, a onda im se obraća: „Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“

Što to znači? Svatko drugačije doživljava Kristove riječi. Nekima one potvrđuju da je pred njima pravi Mesija s kojim započinje novo vrijeme. Njegove im riječi dokazuju da je On taj Pomazanik kojega su čekali i o kojemu piše prorok Izaija. S Isusom započinje mesijansko vrijeme, on je čudotvorac o kojemu cijela zemlja govori. Danas je tu – tridesete godine našega računanja, u gradu Nazaretu. Ovdje, danas, sad – započelo je novo vrijeme koje nikada neće završiti, koje se ne može omeđiti ni pješčanim, ni sunčanim satom, niti kalendarom. To doba još traje, nadvladava mehaničke i digitalne satove, seže u beskraj, u vječnost, neizmjerljivo je baš kao i ljubav Gospodnja. Mi smo pobornici takvoga tumačenja Kristovih riječi: „Danas se ispunilo Pismo...“

No, zasigurno je bilo i onih koji su te riječi komentirali ovako: Kako se samo usuđuje nazivati se Spasiteljem kojega toliko čekamo? On da je Mesija? Ovaj tesarov sin uistinu si svašta dopušta. To je bogohulno, drsko i omalovažavajuće...

Onodobni skeptici nisu bili u milosti koja je nama dana – da po Radosnoj vijesti Luke i ostalih evanđelista prepoznamo da je Isus iz Nazareta, koji je toga dana čitao Pismo, uistinu bio Onaj koji ima doći, Onaj kojega su čekali, kojega mnogi slijepci čekaju i dan-danas...

Ipak, Krist je Mesija, ogledalo dobrote i ljepote. Svakodnevno stoput pogledavamo u zrcalo da bismo provjerili kako nam stoji odijelo ili haljina, je li nam frizura uredna, šminka nerazmazana, bora sakrivena... No, ogledalo ne odaje samo vanjštinu. Čarobno zrcalo iz bajke o Snjeguljici nije moglo zatajiti da je od zle i tašte maćehe ljepša Snjeguljica – a pritom nije mislilo na tek izvanjski izgled. Naprotiv, mislilo je na ljepotu duše i čistoću srca.

Često baš u ogledalu uvidimo kakvi smo, bilo nam to drago ili ne. No, nije svako ogledalo od stakla. Ogledalo nas samih mogu biti riječi, događaji, susreti koji mogu s jedne strane izazivati ogromnu radost i zahvalnost, a s druge strane nam mogu biti odraz neugodne stvarnosti. Naše ogledalo su naša djela, naša djeca, naš način života. Isto tako, postoje ljudi koji su kao ogledalo, pa stoga nisu uvijek dobrodošli jer mnogima nije draga istina bez korekcija. Od takvih ljudi uglavnom bježimo i zaziremo, a često ih čak i napadamo nastojeći ih ušutkati. Što mi on ima govoriti da nije u redu živjeti nevjenčano? Tko je on da me uvjerava da je abortus ubojstvo nevinoga? Zašto me tjera da se pomirim s neprijateljem ako on ne želi moju ispruženu ruku?

Isus Krist bio je takvo ogledalo u kojemu smo sebe vidjeli bez uljepšavanja i prikrivanja. Stoga je baš On često znao iskusiti naše odbacivanje, bježanje od suočavanja s grijehom. On je ogledalo naše savjesti koja često nije posve čista. Kristov život, Njegovi govori bili su ogledalo slušateljima, njihov uzor, obrazac po kojemu su trebali djelovati: „Gledajte! To je Bog mislio kad je s vama sklapao Svoj Savez!“ Upravo je današnje evanđelje dobar primjer. Isusu je – po obećanju proroka Izaije – bilo jasno koje je Njegovo poslanje siromasima, slijepima, sužnjima, potlačenima navijestiti Radosnu vijest, da i oni osjete blizinu i ljubav Božju. No, čuvši Isusove riječi: „Danas se ispunilo Pismo...“ mnogi su u Kristu-ogledalu shvatili da mnogo toga u svome životu trebaju promijeniti, a na to jednostavno nisu htjeli pristati ili još jednostavno nisu bili spremni. Tako bijaše nekoć. A kako je danas?

Riječi današnjega evanđelja ogledalo su u kojemu se možemo pogledati. Kršteni smo i pripadamo novom Božjem narodu. Nama, učenicama i učenicima Isus je povjerio svoje poslanje. Rekao je: „Kao što je mene poslao Otac, tako i ja šaljem vas“. „Dao sam vam primjer, da i vi činite kako ja učinih vama“ (Iv 21; 13,15). Krist je došao radi slabih, slijepih, potlačenih, siromašnih... Nastavimo Njegovu ulogu.

Kristove nam riječi daju odahnuti. Zar nismo svi mi ponekad slijepi? Spotičemo se o vlastite slabosti i ograničenja. Bolno osjećamo kako smo ranjivi i kako nas još uvijek vrijeđaju stare rane. No, u Kristu - ogledalu dobrote i milosti, vidimo Boga koji nas i takve prihvaća i voli. To nas oslobađa, daje nam hrabrost i nadu.

Isusove riječi podsjećaju i na siromašne, zatočene i potlačene našega vremena. Kao pojedinci ne možemo učiniti mnogo, ali svakako nastojmo. Udružimo se, pokrenimo lavinu protiv nepravde. Iskra stvara požar, kap do kapi stvorit će bujicu... U svakom slučaju, ne smijemo indiferentno živjeti svoje male živote, prolazeći spuštena pogleda pored nepravde i bijede. Kao kršćani to ne možemo ignorirati. Moramo se angažirati da Radosnu vijest čuju svi zbog kojih je Krist navijestio svoje djelovanje onoga dana u nazaretskoj sinagogi. Prepoznajmo to djelovanje kao vlastito u pomaganju potrebitima – u darovanim rukavicama umornim i promrzlim rukama, u toploj riječi potrebitome pažnje i ljubavi, u udijeljenom osmijehu i stisku ruke napuštenome od svih... Učinimo sve što možemo da Isusovu Radosnu vijest osjete svi radi kojih je On došao na ovaj svijet. Amen.

__________________________

2. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 62, 1-5
1 Kor 12, 4-11
Iv 2, 1-12

Razmatranje

U starom Izraelu svadba je bila veliko slavlje koje je trajalo više dana. Broj gostiju nije bio određen. Svatko tko je rodbinski ili tek poznanstvom bio povezan s mladencima i koji im je želio poželjeti sreću – bio je dobrodošao. U takvim okolnostima obitelj nije mogla točno predvidjeti koliko treba osigurati hrane i pića za svadbeno veselje, pa se tako vrlo lako moglo dogoditi ono o čemu nam govori današnje evanđelje - da se domaćin nemalo iznenadio kad je neočekivano ponestalo vina.

Marija, koja je uvijek imala sućutno srce i dobar „osjećaj“ za potrebite, razumjela je i neugodnu situaciju u kojoj se domaćin zatekao, pa je pristupila k Isusu pokazavši mu (kako je to jedan umjetnik iz 1000. godine prikazao na slici) prazne posude u kojima je bilo svadbeno vino, kao da mu želi reći: žurno treba nabaviti vina, inače će svadbenom veselju biti kraj, a velika sramota past će na domaćina...

Što se od Isusa očekuje - evanđelist nije napisao. Tek slutimo da njezin sin, Sin Svevišnjega, ima božansku svemoć, pa bi lako mogao pokazati svoju slavu i učiniti čudo – koliko god se situacija činila prozaičnom.

Isus nas, isto tako, iznenađuje svojim odbijanjem (koje nije lako protumačiti) majčine zamolbe: „Ženo, što ja imam s tobom? Još nije došao moj čas!“ Tim „prolongiranjem“ činjenja čudesa kao da želi reći: Čas, kad se trebam dokazati Sinom Božjim i kraljem Izraelovim pred cijelim svijetom odredio je moj nebeski Otac, a ne posve nevažan slučaj nedostatka vina na nekoj svadbi. Očeva volja moja je mjera. Zato se još ne osjećam pozvanim od Oca.

Marija, koja je empatična i praktična, ne da se smesti teološkim razmišljanjem. Njezina briga za dobar glas domaćina, s kojima je vjerojatno i rodbinski bila povezana, te veliko pouzdanje u dobro srce svoga Sina - jači su od „dubokih“ razmišljanja o pravome trenutku za „efektno“ čudo. Stoga ona bez oklijevanja daje upute poslužiteljima da se drže svega onoga što im Isus naredi, vjerujući u djelotvornost svoga zagovora kod Njega. Marija, dakako, ne ostaje razočarana. Njezina briga i spremnost pomoći drugomu, kao i njezino pouzdanje u Boga, „ubrzavaju“ dolazak „časa“ u kojemu Isus čini svoje prvo čudo. Uostalom, to je čudo koje je posve „diktirano“ iz ljubavi prema bližnjemu, ni u kojem slučaju nije senzacija koja ima namjeru publiku ostaviti bez daha, nije učinjeno za spektakularnu predstavu znatiželjnika. Samo su poslužitelji znali što se tamo uistinu dogodilo.

U evanđelju postoji još jedna epizoda slična ovoj o kojoj smo danas slušali. Jedna žena poganka žurila je k Isusu moleći ga da izliječi njezinu bolesnu kćer (usporedi Mt 15, 21-28). Isus, koji je poslan samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova, ovu molbu izbjegava. On zna, kako smo to vidjeli iz odlomka današnjeg evanđelja, da „još nije došao njegov čas“ za jedno takvo čudo. Ipak, po svojoj neizmjernoj milosti dopušta da ga pobijedi čvrsta vjera, upornost i neizreciva ljubav jedne majke. Njezina ustrajna molitva prisiljava ga da odbaci svako drugo razmišljanje i pođe izliječiti bolesnu pogan-sku djevojčicu.

Opet su, dakle, ljubav i briga majke prisilile Isusa da učini „nepla-nirano“ čudo. Stoga u Marijinome djelu nastojmo pronaći sebe. Ona nas svojim primjerom hrabri i uvjerava da uvijek trebamo imati nepokolebljivu vjeru u Isusa i njegovu milosrdnost. Povjerimo mu svoje brige i podastrimo svoje potrebe, pa ni utjeha neće izostati. Marija nam jamči da možemo biti potpuno mirni i sigurni, uvjereni u ljubav, samilost i moć koju imamo nad srcem njezina Sina. Isto tako, i preko nje kao posrednice lako možemo doprijeti do Krista. Njezin je zagovor ono na što se Sin nikada nije oglušio.

Tko „apelira“ na Isusovu sućut, neće se razočarati. Pa ako i nismo doživjeli „vidljivo“ čudo kao svadbeni gosti u Kani, nećemo ostati bez pomoći i utjehe. Kao što je Isus pretvorio vodu u vino, tako će pretvoriti naše slabosti i strahove iz prokletstva u blagoslov. Duh Isusa iz Nazareta najbolje je i najstarije vino. Opijajmo se Njegovim vinom i opajajmo Njegovim riječima svakodnevno! Pa ako i nismo bili uzvanici ili „usputnici“ na svadbi u Kani Galilejskoj, znajmo da najbolje vino tek slijedi – vino Vinogradara koji je, cijedeći mirisno grožđe, u tijesku ostavio pljevu, a od nje odvojio opojni sok, nektar života kojim će nas počastiti u Vječnosti, na najvećoj svadbenoj gozbi ikad priređenoj. Amen.

__________________________

Krštenje Gospodinovo

Čitanja:
Iz 40, 1-5. 9-11
Tit 2, 11-14; 3, 4-7
Lk 3, 15-16; 21-22

Razmatranje

Današnje evanđelje govori nam o Isusovu krštenju na rijeci Jordanu. Isus, koji je u jeruzalemskom hramu kao dvanaestogodišnjak govorio o svom nebeskom Ocu, sad je od Oca kao " ljubljeni sin" predstavljen cijelomu svijetu. Isus iz Nazareta nije običan čovjek. On nije tek jedan od proroka. Sveti Ivan Krstitelj priznaje i najavljuje: "Dolazi jedan koji je jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući."

Isus je stao u red Ivanovih „kandidata“ za krštenje iako je Jaganjac Božji. On nije kao drugi grješnici potreban krštenja. Zato se Bog javno priznaje njegovim Ocem, a Isusa naziva svojim ljubljenim Sinom. I upravo u dubini vode, u dubini čovječnosti, u dubini smrti Isus je čašćen i slavljen. On je jedinstven i nitko mu nije sličan, zato ga ne bi uvijek trebalo svrstavati u kategorije ljudi: kao proroka, kao učitelja, kao prijatelja ljudi, kao socijalnoga radnika, reformatora i slično. Jest, On je sve to, ali u svojoj biti On je Sin Božji. Tako nam je na Jordanu u času krštenja predstavljen kada se Otac očitovao u glasu s nebesa, Duh Sveti u obliku goluba, a Sin u Isusu.

Kad već razmatramo Kristovo krštenje, prisjetimo se i vlastitoga. Tu nam se nameću mnoga i razna pitanja: Što nam znači naše krštenje? Ne sjećamo ga se, ali razmišljamo li ponekad o njemu? Jesmo li svjesni da smo tim činom primljeni u Gospodinovu obitelj? Jesmo li svjesni da smo sakramentom krizme potvrdili svoj pristanak da živimo u kršćanskoj zajednici, držeći se kršćanskih načela, opraštajući, vjerujući u spasenje? Je li naše krštenje bila samo forma nakon koje je uslijedilo veliko obiteljsko slavlje popraćeno kompliciranom organizacijom, mnogobrojnim skupim darovima iz trgovina za novorođenčad, zakupljivanjem skupih restorana? Jesu li nas naši nakon krštenja stavili spavati u drugu prostoriju da nas drugi ne bi ometali ili da mi njima ne smetamo? Što je još danas ostalo od našega krštenja? Zlatni lančići s prigodnim privjescima anđela, djetelina, dudica... Možda tek krsni list? Postoji li u nama još uvijek ono nešto drugo što nam je na kršenju dano? Ono bitno što smo primili? Cijenimo li svoje krštenje, držimo li do njega ili nam je ono tek neka usput odrađena stvar, još jedan običaj u našemu životu? Jesmo li svjesni da smo krštenjem privilegirani, da su nam otvorena vrata raja, šansa da od početka budemo dio velike obitelji, zaštićeni sa samoga Neba? Mnogi nisu bili te sreće da budu kršteni. Nekad su nekrštenu djecu, na porodu umrlu novorođenčad, pokapali izvan groblja. Jesmo li zahvalni našim roditeljima, bakama, kumovima, prijateljima što su nas krstili? Kad je papa Ivan Pavao Drugi, nakon što je postao vrhovni crkveni poglavar, prvi put posjetio rodne Wadowice, prvo je otišao u crkvu u kojoj je kršten, poljubivši to nježno mjesto iz kojeg su prve kapi blagoslovljene vode ovlažile to mudro čelo novorođenčeta...

Nedovoljno je misliti da se dijete krsti da bude zdravo, da napreduje, da ga Bog štiti i čuva od zla koja su itekako u životu moguća. Isusovo krštenje slika je našega krštenja. I nama se dogodilo ono što se dogodilo Njemu. Za vrijeme našega krštenja i nad nama se otvorilo Nebo. I mi smo odabrani i pozvani. Bog je i za nas otvorio vrata kroz koja On dolazi k nama i kroz koja mi možemo pristupiti k Njemu. Mišljenje nekih da je Nebo zatvoreno, da je Bog nepristupačan, dalek i nedodirljiv - zabluda je. Bog je spreman svakoga časa primiti nas, prihvatiti i saslušati, samo često mi nismo spremni s Njime se susresti.

Krštenje je sakrament koji se prima samo jednom u životu. Trebamo biti svjesni svoga krštenja i uvijek ga aktualizirati, trebamo ga živjeti i preuzeti sudbinu krštenja na sebe, u njega ući i u njemu živjeti. Duh Božji, Duh radosti i ljubavi ispunjat će nas i poticati da živimo namjenu krštenja; zajedništvo s Ocem i Sinom po Duhu Svetomu.

Zasigurno se i pri našemu krštenju nad nama zaorio glas: "Ti si moj ljubljeni sin... moja ljubljena kći". Prema shvaćanju Isusovih suvremenika, riječi "ljubljeni sin" znače "jedini". S takvom se ljubavlju Bog prigiba nad svakim od nas u krštenju, kao da smo jedini. Po krštenju smo se s Njime na jedan način srodili, pokrvili, jer rođeni smo iz božanskog života. Zato ga s pravom smijemo zvati Ocem. On se priznaje našim i On nas priznaje svojima. Sin i kći su neusporedivo više nego sluga i sluškinja. Oni su neusporedivo veći nego druga stvorenja: sunce, more, zvijezde. I zato nemojmo izigrati Njegovo povjerenje i svoje dostojanstvo. Puni vjere i pouzdanja pristupimo k njemu, svome Bogu, koji nam je na dan krštenja zauvijek zajamčio: "U tebi mi sva milina.“ A što je to Bogu u nama milo? Sve što je stavio, utemeljio u nas. Kao što otac s ponosom gleda svoga sina i svoju kćer, tako Bog s ponosom gleda svakoga od nas. Bog nam je krštenjem dao i životnu zadaću koja je dostojna njegove djece, koja se isplati, koja našem životu daje smisao i ispunjenje. To ne mora biti ništa senzacionalno, ništa spektakularno. Što je pred Bogom veliko, što malo, što važno, a što nevažno, što jedinstveno, što značajno? Ono što čine djeca Božja oplemenjeno je dostojanstvom i vjernošću.

Sveti Ivan krstio je Krista u Jordanu, po Njegovoj želji, nevoljko, misleći: „On treba da raste, a ja da se umanjujem...“ Ta Isus Krist je Jaganjac Božji, nije grešnik, čist je ko suza, čišći od jordanske vode, skroman i ponizan... Nastojmo Mu biti što sličniji, Njemu koji se nikada nije uzvisivao. Amen.

__________________________

2. nedjelja po Božiću

Čitanja:
Sir 24, 1-2. 8-12
Ef 1, 3-6. 15-18
Iv 1, 1-18

Razmatranje

U slavnome prologu svoga evanđelja sveti Ivan već u prvoj rečenici tri puta ponavlja jednu te istu riječ: "U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog." Odakle to poistovjećivanje Riječi i Gospodina? Zalazimo li, nastojeći proniknuti što dublje u ove misli, u filozofsko-teoloske dubine teško shvatljive običnome čovjeku? Ili ovaj predivni uvod u suštinu smisla nastoji proniknuti na ljudski način, iako Duhom Svetim blagoslovljen, i „objasniti" tko je zapravo On - Gospodin. Bog, Krist, Svjetlo, Riječ... „Sve po njoj postade i bez nje ne postade ništa..." To je naš Spasitelj, Pomazanik, Mesija - svjetlo po kojemu i cijeli svijet posta, ali ga taj svijet ne upozna.

U ovome se evanđelju druga božanska osoba (Sin) utjelovljenjem izrekla u Isusu iz Nazareta pa se stoga naziva Riječju (Logos). Ta je Riječ postala tijelom i nastanila se među onima koji su Krista prepoznali, koji su u Svjetlu vidjeli slavu Jedinorođenca. Njega Ivan navješta odabranim suvremenicima i svima nama.

Ivan kao da piše himnu, veličanstveni hvalospjev onomu koji dođe na ovaj svijet da navijesti jedno novo vrijeme – vrijeme milosti, vrijeme Božje ljubavi. Svijet u kojemu je živio Ivan imao je svoje zamke i svoje znamenje. To nije još svijet tehnike ni svijet atomske fizike ili svemirskih letova. No, to je svijet poseban po tome što je baš tada na zemlju sišao On, to “nešto” neizrecivo, nešto neopisivo i neobjašnjivo – a ipak srcu prisno, poznato i po Duhu Svetom prepoznato. To sveti Ivan naziva Riječju. Mi ne znamo odakle je i zaštouzeo baš ovaj izraz. Onaj kojega on tim nazivom označuje nikada se sam nije tako nazivao. Nazivao se Sinom čovječjim. Oni koji su bili s njime i s njime ostali nazivali su ga Učiteljem. Njegovi protivnivnici nazivali su ga jednostavno Nazarećaninom, umanjujući svaku drugu njegovu zaslugu ili tako dobivenu titulu. Ivan ga je pokušao označiti i osvijetliti po njegovim djelima. Tko je On? Riječ kod Boga i sami Bog. Onaj u kojemu se susreću svevremenost i bezvremenost, vječnost i beskraj, praiskon, praizvor, prapočetak…Onaj koji je oduvijek bio i zauvijek će biti. Misao, riječ, dah, stvarnost, san… Onaj o kojemu su tisuće i tisuće knjiga napisane, ali sve zajedno ni približno Ga ne prispodobljuju.

Mi kažemo Bogočovjek - ali ne mislimo da smo time napokon izrazili nešto neizrecivo. Ivan zna što o Njemu pisati, na koji Ga način pokušati navijestiti, ali na koncu ipak ostaje neodgovoreno pitanje. Njega nije moguće objasniti, u Njega se samo može vjerovati. Ni oni koji su ga doživjeli ne mogu ga izgovoriti. I sam Ivan, koji nam o Njemu želi nešto priopćiti, zapliće se u mrežu neizrecivih misli, neoblikovanih nastojanja da se bar nešto uobliči, formulira, izreče. No, nedorečenih misli, plivajući u bujici riječi koje, poput brzih valova zapljuskuju obalu, s čuđenjem nastavlja svoj himan i hvalospjev:

On je došao u našu tamu, ali ga naša tama ne mogaše obuzeti. U današnje smo doba došli do mnogih neslućenih spoznaja i tumačenja. U Isusovo vrijeme nije se znalo da se Zemlja okreće oko Sunca, da izgleda poput lopte, da nije ravna ploča. Nije se znalo što je to atom i kako ga se može razbiti. Nije se znalo kako letjeti do Mjeseca i još dalje. Nije se znalo da je naš planet tek zvijezda u svemiru, mala točkica u beskraju Njegovih ideja. No, kad bi se On danas pred nama pojavio, kao nekoć u Kafarnaumu i u Galileji, kad bismo ga mogli gledati na televiziji, opipati Njegovo lice, dotaknuti rukav Njegove haljine, pratiti pokrete Njegovih očiju - bi li Njegova pojava još uvijek za nas bila neshvatljiva, bi li ona ostala naša tama? Da, to bi za nas još uvijek bila tama. Jer, ono što mi možemo vidjeti, dotaknuti, opipati, čuti…- lako nam može prispodobiti, dočarati, približiti i jedan dobar glumac.

U Isusu bijaše život. Znamo li što je život? Naravno, znamo kako nastaje život, znanost lako objašnjava nastanak živih stanica – sve do finala, do raspadanja onoga što je izraslo, a što zovemo smrt. No uza sva racionalna tumačenja, opet nam štošta ostaje zagonetno. Pa nije li i znanstvena logika, čvrste, neosporive uzročno-posljedične veze, cijeli organizam, tijelo, kromosomi, hormoni, srce koje pumpa krv, jetra, bubrezi... nije li i to Njegova ideja? Onaj koji je nekoć po zemlji hodio govorio nam je o jednom sasvim drugom životu. O životu koji tek slijedi, koji nema ni kraja ni početka, ali koji trebamo zaslužiti. Krasna je ta „utopija" o kojoj taj neobični čovjek kojega nazivaju Sinom Božjim govori, ali nije li to ipak samo bajka, tlapnja, san? Nažalost, mnogi su ljudi još uvijek gluhi, nijemi i slijepi za Kristov put u taj život.

Uostalom, tko je taj čudak koji je sebe nazivao Sinom čovječjim? Njegovi su ga učenici nazivali Sinom Božjim. Kako je to moguće? Zašto Bog hoda zemljom? Zašto se ta apstrakcija utjelovljuje? Zašto logos postaje corpus? On, kojega Ivan naziva Riječju, postao je Tijelom. Vječni, nerazumljivi, neizmjerni, neshvatljivi Bog nastanio se u tijelu. Bio je tjelesni čovjek i istiniti Bog. To je bila tajna njegova života i njegove biti, a ujedno i tajna njegova djelovanja. A konačno - i tajna njegova ostajanja. Da je On bio samo čovjek, moglo ga se objesiti i sve bi bilo s njim gotovo. To se i pokušalo.

Bio je proglašen mrtvim, grob mu je bio zapečaćen, ali je On opet bio tu, živ. Njegovo se djelo nastavljalo i pronosilo svijetom. Svijet koji je On stvorio i dalje se vrti. Ono što je donio, ostaje u novoj zagonetci. Kako nam On ne može dati Očev vječni život? Nama, koje tako neizmjerno, bezrezervno ljubi? Zašto nas ne nagradi i ne da nam, tek tako, puninu milosti, milost za milost, da naš život nema svršetka, naš život koji očito ide u smrt? Zašto nam je dao tu slobodu koja nam samo zagorčava život i s kojom se ne znamo nositi? To je samo On mogao reći, On koji bijaše Riječ, nama koji smo isključivo vjerom trebali prihvatiti Njegova upozorenja i molitve da bismo s Njim živjeli vječni život. O tome se satima, danima i godinama može raspravljati, lamentirati, meditirati, ali tomu nikada nećemo ni nazrijeti kraj, sve dok ne dođe - kraj. Zato, vjerujmo Mu i strpimo se, sve će nam biti obznanjeno, dano i darovano. Vjerujmo i budimo sretni. To nije lako; upravo radi toga vjera je čin velike hrabrosti, jer nije nam otkrio sve - ono posljednje i neizrecivo. To nas tek čeka. Amen.

__________________________

Marija Bogorodica (Nova godina)

Čitanja:
Br 6, 22-27
Gal 4, 4-7
Lk 2, 16-21

Razmatranje

Kako se osjećate na početku Nove godine? Strepite li od predstojećih 365 dana gotovo sigurno ispunjenih kojekakvim problemima i brigama? Ili ste pak ispunjeni nadom da će sve biti dobro ili da će, u svakom slučaju, nekako ipak biti? Liturgijsko slavlje na današnji dan nudi nam jedno utješno obećanje na putu kroz novu godinu. Ono se temelji na dvama imenima koja nisu obična, a u Bibliji označuju samu bit svakoga čovjeka. To su imena Marije i Isusa.

U ime Marije započnimo ovu godinu. Crkva danas slavi osmi dan nakon Gospodinova rođenja, Mariju Bogorodicu. Njezino je ime poruka. Ime Marija ima više značenja. Hebrejsko ime Mirjam znači izabrana, ljubljena, milosti puna, Božji dar. Sve što ona jest - to je milost sama, dar Boga koji je ljubav. Ona nije ništa sama po sebi, nego po Bogu. Tako Marija doživljava sebe i tako se o sebi izražava u odlučujućim trenutcima Objave i svoga pristanka na važnu, posebnu ulogu, namijenjenu isključivo njoj, bez audicije: "Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!" (Lk 1, 38). Pozvanoj i izabranoj od samoga Boga, zanosom njegovim ljubljenoj, Mariji nije ništa drugo preostalo nego predati se u Božje ruke i s punim mu se povjerenjem staviti na raspolaganje. Na početku još jedne godine Marija stoji pred nama puna vjere i s puno se pouzdanja predaje u Božje ruke.

Što je Marija čula od Boga, trebao bi i svatko od nas: "Ne boj se, ja sam te otkupio; imenom sam te nazvao: ti si moj!" (Iz 43, 1).

Početi novu godinu u Marijino ime znači krenuti s Marijinom vjerom, uzdati se u Gospodina, vjerovati da smo posve sigurni u njegovome dlanu. Započeti godinu u Marijino ime znači zakoračiti bez straha u potpunu neizvjesnost, biti siguran da nam ni vlas ne može pasti s glave bez Njegova znanja. Započeti novu godinu u Marijino ime znači Mariju uzeti za svoju posrednicu i zagovornicu.

Novu godinu počinjemo i u Isusovo ime. Danas, tjedan dana poslije Božića, u evanđelju čitamo: "Kad se navršilo osam dana da bude obrezan, nadjenuše mu ime Isus, kako ga je bio prozvao anđeo još prije njegova začeća." (Lk 2, 21). Ime Isus znači "Jahve pomaže" ili "Jahve spašava". Jahve je starozavjetno Božje ime. Tako se Bog objavio Mojsiju iz gorućeg grma: "Ja sam koji jesam." (Izl 3, 14). Dalje je Bog Mojsiju rekao: „Kaži Izraelcima ovako: Jahve, Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov i Bog Jakovljev, poslao me k vama. To mi je ime dovijeka, tako će me zvati od koljena do koljena." (Izl 3,15).

Bog je u Isusu postao čovjekom. Njegovo je ime Spasitelj. Mnogi misle da se današnji svijet više ne može spasiti. Ali, svijet je već spašen po Isusu Kristu! To treba svjedočiti, kamo god pošli, cijelomu svijetu. Sveti Pavao u poslanici Efežanima piše: "Ali Bog koji je bogat milosrđem - iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio - nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi - milošću ste spašeni" (Ef 2, 4-5). I u Ivanovu evanđelju čitamo: "Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu." (Iv 3,17).

Isus bijaše za svijet Onaj koji izbavlja i spašava, o tomu nam govori svaka stranica Novoga zavjeta. U svoje srce primio je carinike i grješnike, gubave i hrome, djecu i sve one koji su na bilo koji način bili prikraćeni. Takvo nam se ime Isus pridružuje kao obećanje i jamstvo za siguran hod u novoj godini. S nama je Onaj kojega s punim pravom nazivamo Spasiteljem i Otkupiteljem. Čega se bojati? Ta i najljepši nas psalam tješi stihovima: „Gospodin je pastir moj, zla se ne bojim jer On je sa mnom.“ Treba izići na pučinu, treba biti jedro, a ne sidro! Ni malo ne sumnjajmo da milostivi Otac prati svaki naš korak. Zato nemojmo nesigurno napipavati tlo pod nogama, ta i po samome bismo moru mogli hodati da u to čvrsto vjerujemo.

Novu godinu odredili smo za novi početak. Ispod vatrometa i raketa, uz slavlje, pjenušac i konfete – donijeli smo nove, čvrste odluke: prestat ćemo pušiti, ići ćemo na dijetu, smršaviti itd. Možda smo se i pokajali za sve propuste počinjene u minuloj godini, možda smo s novim početkom stavili ad acta sve što je iza nas, čvrsto odlučivši ne osvrtati se unatrag... No, jesmo li ipak rezimirali prošlu godinu? Jesmo li Gospodinu zahvalili za sve dobro koje nam je darovao, za zdravlje koje nas ne napušta, za obitelj koja nas voli, za svoje roditelje, svoju djecu, prijatelje, posao, domovinu... Je li nam, kad se sve zbroji, godina bila lijepa i mirna, jesmo li osjećali Gospodinovu prisutnost, Njegovu ruku na ramenu? Jesmo li išli na susrete s Njim, obraćali Mu se, razgovarali s Njim, molili...? Svaki je početak težak, poput prvih nesigurnih djetetovih koračića. Neka površno slavlje uz vatromet, šarenilo boja, pjesmu i čestitanje bude tek sjena one mudre repatice koja nas je još nedavno odvela Kralju svijeta. Pravi početak nove godine valja započeti uzdajući se u Gospodina, moleći Ga da nas nikada ne napusti i da mu nikad ne okrenemo leđa zaboravljajući Mu zahvaliti na svim radostima.

U imenu Isusovu početi novu godinu znači moći slobodno disati. Ne možemo sami sebe spašavati, svi smo tu po milosrđu Njegovome i svi ćemo Ga po Njegovome milosrđu, nadamo se, opet ugledati. Oproštenje i novi život Bog nam je darovao po svom Sinu Isusu Kristu. To nam je unaprijed darovano za sve godine našega života, ne samo za predstojeću. U ime Marijino i ime Isusovo, s pouzdanjem i sigurnošću pođimo kroz novu godinu. Amen.

__________________________

Sveta Obitelj

Čitanja:
1 Sam 1, 20-22. 24-28
1 Iv 3, 1-2. 21-24
Lk 2, 41-52

Razmatranje

Djeca su blagoslov Božji: iskrena, čista, nevina. „Ako ne budete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo nebesko.“ Isusov odnos prema djeci zauzima najljepše stranice Svetoga pisma. Njegov odnos prema njima čist je kao suza, oni su On sam, i „što god učinite jednome od njih, meni ste učinili“ – kaže Krist.

A kakav je danas svijet? Kakvih ima obitelji? Kakav je odnos prema djeci? Gdje je nestalo njihovo djetinjstvo? Tko ga je ukrao? Kakva su ovo strašna vremena došla, čija se zlokobnost ogleda upravo u odnosu prema djeci?

I Herod je učinio da stradaju nevina dječica bojeći se i boreći za svoje prijestolje, tobože nastojeći očuvati red, zakon, hijerarhiju, vlast. Nevina je krv djece oduvijek otkupljivala ovaj mračni svijet.

Ipak, dijete je dijete, i takvo bi trebalo ostati. Ne smijemo ga požurivati u njegovu odrastanju. Dijete u ruci treba držati svoju krpenu lutku, a ne mitraljez. Treba maziti svog plišanog medvjedića, a ne u mračnoj tvornici ručno bojati igračke zarađujući dolar za sebe, i priskrbljujući status najveće zemlje izvoznice svojoj domovini. Čitav svijet nek se utopi u dječjoj suzi, ako treba. Odnos prema djeci najviše će koštati ovaj svijet. Djetetova molitva pomiče brda, nju Gospodin čuje i uslišava uvijek, neodgodivo! Dijete koje se utječe Bogu, svome velikome Ocu, nikad neće ostati neuslišane molitve.

Velika je razlika između slike o Bogu koju ima dijete od one koju ima odrastao čovjek, no Isus pokazuje da je isti Bog otac djece i odraslih.

Današnje nas evanđelje susreće s Isusom 12-godišnjakom, što su rijetka svjedočanstva o Njegovome dječaštvu. Oduvijek nas je zanimalo kakav je bio kao dječak, i što se s Njime dalje zbivalo do Njegove 33. godine. Te nam stranice Pisma toliko nedostaju da utaže našu ljudsku znatiželju, premda slutimo da je u svemu bio poseban već tada, što se vidi i iz ovoga evanđelja, odnosno iz Isusova ostanka u hramu. Svatko tko ima djecu zna kako teško može biti vladati dvanaestogodišnjacima. Oni ni u kome slučaju nisu, kako to često mislimo, gori ili „nezgodniji“ nego što su bili u mlađim godinama, samo su se našli pred jednim prijelazom iz djetinjstva u samostalnog odraslog čovjeka pa sad preispituju, kao nekoć njihovi roditelji, što trebaju odbaciti a što zadržati. U ovoj „fazi“ našao se i Isus kad su ga njegovi roditelji poveli sa sobom na hodočašće u Jeruzalem. Prema židovskome zakonu, za velike blagdane svi su odrasli trebali hodočastiti u Jeruzalem. Tko je imao tako dalek put (otprilike 120 km), hodočastio je samo jednom godišnje. Dječaci su tu obvezu imali nakon navršene 13. godine, pa su Marija i Josip sa sobom poveli svoga dvanaestogodišnjaka da se na to polako privikava. Tako je prijelaz iz dječaka u odrasloga čovjeka trebao proći bez nekih većih lomova.

Ipak, „lom“ se dogodio. Isus je morao na sebe skrenuti pažnju. Marija i Josip, kao pobožni Židovi, pokušali su omogućiti svome djetetu prisniji odnos prema Bogu. Dijete je smjelo osloviti Boga s „Abba", što bi na hrvatskom otprilike značilo "tatice". Odraslim Izraelcima, koji su izišli iz onog djetinjeg, to nije bilo dopušteno; oni su se Bogu obraćali s velikim strahopoštovanjem i nazivali ga uzvišenim, svečanim imenima koja se nalaze u Svetome pismu. To je bilo nešto što Isus nije mogao prihvatiti. Zašto za jednoga odrasloga Bog nije više smio biti "Abba"? Za Isusa je Bog bio uvijek prisni "Abba" i tako je ostao cijeloga njegova života. Ovakvo je obraćanje Isus često branio pred kritičarima jer se nazivao i priznavao Očevim Sinom, dakako ne u tjelesnome smislu. Bog je za njega bio Otac, jednostavno njegov osobni "Abba". Zato je za njega bilo posve razumljivo ostati duže "u kući svoga oca".

Ovakav stav jednoga djeteta bio je roditeljima posve nerazumljiv, ali oni su znali da je Isus poseban pa već tada polako počinju slutiti da se približavaju Njegovi slavni dani. Marija je dječakove riječi spremala u srce i sve više uviđala da njezin sin ima pravo. Tako se može i danas dogoditi nekim roditeljima. Sjećam se što se dogodilo u jednoj obitelji, i to kratko nakon Božića. Već je bio pao mrak, a mala kći još nije došla kući. Roditelji su se zabrinuli. Kad je napokon došla, bila je bez kaputića jer ga je dala jednom romskom djetetu; naime, upravo toga dana Romi su se provezli kroz selo. Roditelji su bili izvan sebe jer je kaput bio posve nov, kupljen za Božić. Dijete im je reklo: „Mala se cigančica bila skroz smrzla od zime, morala sam joj ga dati.“ To mi je njezina majka ispričala nakon što je djevojčica već kao odrasla liječnica otputovala u Indiju među gubavce.

Što možemo naučiti od naše djece? Mnogo toga, čitavu mudrost života. No, ne svojatajmo svoju djecu – ona su Kristova djeca.

Pjesnik Khalil Gibran ovako čuje Isusove riječi: „Vaša djeca nisu vaša djeca. Oni su sinovi i kćeri čežnje života za samim sobom. Oni dolaze kroz vas, ali ne od vas, i premda su s vama, ne pripadaju vama. Možete im dati svoju ljubav, ali ne i svoje misli. Možete okućiti njihova tijela, ali ne i njihove duše. Jer, njihove duše borave u kući od sutra, koju vi ne možete posjetiti čak ni u svojim snovima. Možete se upinjati da budete kao oni, ali ne tražite od njih da budu poput vas. Jer, život ne ide unatrag. Vi ste lukovi s kojih su vaša djeca odapeta kao žive strijele. Strijelac vidi metu na putu beskonačnosti i On vas napinje svojom snagom da bi Njegove strijele poletjele brzo i daleko. Neka vaša napetost u Strijelčevoj ruci bude za sreću, jer – kao što On ljubi strijelu koja leti, isto tako ljubi i luk koji miruje.“

Često ne shvaćamo i ne prihvaćamo da su zapravo djeca neko neiskvareno mjerilo. Što je njima lijepo, trebalo bi biti i nama. Često nam je smiješno kad čujemo sintagmu "dragi Bog", koja nam je od djetinjih nogu usađivana u srce. Ne bismo li ponekad bili sretniji i prisniji kad bismo mu u svojim molitvama, poput Isusa, mogli reći "tata"? Zar ne bi svijet izgledao bolji i ljepši kad bismo i kao odrasli mogli biti dobri i poslušni svojim roditeljima kao kad smo još bili djeca? Znajući da je roditelje zabrinuo i rastužio, Isus se vratio s njima u Nazaret i bio im je poslušan, ali je i dalje napredovao u mudrosti, i milosti kod Boga i ljudi. Isusove riječi Marija je čuvala u srcu. I mi bismo ih trebali zapamtiti. Amen.

__________________________

Sveti Stjepan

Čitanja:
Dj 6, 8-10; 7, 54-60
Mt 10, 17-22

Razmatranje

Slavno Kristovo mučeništvo temelj je i rođenje Crkve Kristove. „Kad budem podignut od zemlje“, reče Isus, „sve ću ljude privući k sebi.“ (Iv 12, 23) Crkva Kristova kao tajanstveno tijelo Kristovo pozvana je da sa svoje strane položi krvavo svjedočanstvo za Boga radi spasenja ljudskoga. I židovske zajednice imale su svoje mučenike, osobito u vrijeme makabejskih ratova. Krist je mučeništvu dao posve novu dimenziju, kakvu ima u današnjem kršćanstvu. Mučeništvo kršćana, od prvog do posljednjeg nasljedovatelja Kristova, zalog je spasenja. „Sluga nije veći od Gospodara. Ako su mene progonili, i vas će progoniti“, kaže Gospodin. Samo sjeme koje istrune i umre – može donijeti plod. Tako je i mučeništvo svetoga Stjepana, kojega se na današnji dan osobito sjećamo, donijelo mnogo plodova u širenju Crkve Kristove. Stjepanovo je mučeništvo od Savla učinilo Pavla - obraćenika koji je ljubavlju plamtio za Krista i njegove ideale, i koji je sam prolio mučeničku krv za sjeme novih kršćana. Teško je govoriti o mučeništvu svetoga Stjepana. Još nas grije radost Božića i ljepota božićnih pjesama čiji zvukovi nisu ni zamukli, a evo, već slavimo blagdan koji, kako se čini, na prvi pogled nema u sebi ničega božićnoga. Tek što smo pogled usmjerili na rođenje Sina Božjega, odmah se događa nešto suprotno. Jučer rođenje, danas smrt.

Još godine 1993. pročitao sam u jednoj knjižici lijepu misao za božićnu propovijed: "Čini kao Bog, postani čovjekom!" Ova rečenica duboko mi se usadila u srce i dušu. Dan nakon Božića izgleda kao gorki odgovor na taj poziv. Ovaj dan stvarnim ne čini čovještvo nego nečovještvo.

Liturgija često slavi i spaja ono što bi moglo biti u bližoj vezi. Između jučer i danas samo su 24 sata. Između Isusova rođenja i Stjepanova mučeništva razmak je od oko 40 godina. Zašto Crkva dovodi u vezu svetkovinu Božića s mučeništvom svetoga Stjepana? Zato jer je upravo tako izgledao svijet u kojemu je Bog postao čovjekom: slijep, pun mržnje, gluh za istinu i pravdu, pun nasilja. Čovjeka se kamenuje zbog njegova uvjerenja. Takva je reakcija mnogih ljudi na zamolbu: "Čini kao Bog, postani čovjekom!" Kamenovanjem Stjepana otkriva se nečovještvo ovoga svijeta u svoj njegovoj okrutnosti, bez zrnca milosrđa.

Bog nije na ovaj svijet došao nasilno. Tiho je zakucao ostavivši nam u jaslama svoga Sina. Svom silinom ljubavi okrenuo se čovjeku, goloruk, nenaoružan. Zato čovjek ne bi smio zaboraviti da će cijeloga života, ma koliko mu život bio dug, postajati čovjekom.

Ljudi koji su Stjepana kamenovali bili su bezlična, povodljiva, bezumna masa, masa bez lica koja uvijek ubija "u ime" nečega: u ime pravednosti, u ime naroda, nažalost – mnogi i u ime Boga. A Božić svjedoči da Bogu nije ništa važnije od čovjeka kojemu je On sam podario život i koji mu nitko ne smije nasilno oduzeti. Nasuprot razbojnicima, Stjepan je čovjek s licem koji je, pak, morao pogledati smrti u lice. Njegove su riječi optužba nečovječnosti; zbog toga su njegovi mučitelji začepili uši da ne čuju. Stjepan je naviještao Radosnu vijest o utjelovljenju čovjekoljubivog Boga. Time je prisilio svoje protivnike da se odluče između puta koji je Bog objavio u svome Sinu i puta nečovječnosti koji je put bezbožnosti. Stjepanovi se krvnici boje njegovih riječi, one unose nemir u njihove duše, osjećaju se ugroženima, boje se da će im taj novi Bog uzeti vlast i da više neće moći vladati ljudima. Ne žele se uputiti na teški put čovječnosti, lakše je zatvoriti oči i što brže se riješiti savjesti koja te proganja.

Savao iz Tarza, neumorni progonitelj Crkve Kristove, svakako je jedan od zanimljivijih likova iz Isusova vremena. Upravo je on pristao da se Stjepana kamenuje, da bi kasnije i sam bio ukroćen i osvojen na putu za Damask. Sveti Stjepan je i zbog Savlovog odbacivanja Gospodina otišao u smrt, raširivši ruke poput bijelih krila, kao da će umrijeti poput svoga Učitelja... “Savle, Savle, zašto me progoniš?“ - Gospodinovo je tužno pitanje upućeno slijepcu koji će nakon toga progledati i do konca ga života slijediti kao najvjerniji učenik. Ta mudra, učena, ali skeptična i zlobna glava koja je svom silinom razuma odbacivala Isusa Krista shvatit će da mudrost nije u grčkim knjigama, nego da je sva mudrost svijeta u Njemu i svemu što je po Njemu. Savao će postati Pavao, apostol koji će nakon Kristove smrti obići pola svijeta kako bi pronio istinu i svjedočanstvo o slavi i veličini Njegovoj, bezbroj puta jedva spašavajući vlastitu glavu, čameći u tamnici i nastojeći se osloboditi samo zato da bi što više bezbožnika ili krivovjernika upoznao s Onim Pravim, blagoslivljajući dan kad mu je dano da Ga prepozna. Iako su govorili da mu je glava naspram srca prevelika da bi bio istinski učenik, vjerojatno nitko više od njega nije veličao dan kad je došao Krist, naš spasitelj. Da bi Savao bio spašen, sveti je Stjepan kamenovan. Da bismo mi bili spašeni i slobodni, mnogi su za to trpjeli, propatili i dali svoje živote. Mnogo je mučenika i u našoj neposrednoj povijesti i blizini – od kardinala Stepinca do nepoznatog hrvatskog vojnika s krunicom oko vrata. I oni su umrli za Krista spašavajući domovinu, boreći se za istinu, dok su ne-ljudi hranjeni mržnjom razarali sve što ih je podsjećalo na Krista: crkve, oltare, groblja... Rafalima prostrijeljen limeni Krist sa svakog raskršća ratne Hrvatske, Njegova majka iskopanih očiju - mučne su i mučeničke slike iz naše nedavne prošlosti. I danas ima mučenika progonjenih jer se nisu dali slomiti: istinoljubivih, domoljubivih, pravdoljubivih. Gospodin kaže: „Pavao je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.“ Od Damaska, Jeruzalema, cijele Antiohije, Sirije, Makedonije, Grčke, Cezareje, Malte, Rima... sveti je Pavao neumorno pronosio i prenosio riječi Isusa Krista. A da bi mnogi drugi progledali, i Pavao će umrijeti mučeničkom smrću. Tako valjda mora biti.

Ljudi koji ubijaju Božje glasnike misle da tako brišu Njegov trag na zemlji. Ali, ljubav je jača od smrti. Naš Bog nije nadmoćni silnik koji želi prestrašiti čovjeka. On zna da je ljubav jača od svake sile. Nebrojeni Stjepani našega vremena i svih vremena, mnoge poznate i nepoznate žrtve čovječje samovolje i nasilja, svjedoci su tomu što Bog želi i što je jedina nada za čovjeka i za život vječni, a to je: postati čovjek. Neka ni nama ne bude teško svjedočiti za Onoga kojega je sama Njegova ljubav radi našega spasenja razapela na drvo križa. Amen.

__________________________

Božić

Čitanja:
Iz 52, 7-10
Heb 1, 1-6
Iv 1, 1-18

Razmatranje

Na sam Božić izgovaraju se mnoge riječi. Prijateljima, rodbini, znancima pišemo, telefoniramo, šaljemo poruke prepune lijepih misli, želeći da uvijek budu s nama, uz nas, da ih zaobiđe svako zlo, da im dijete Isus donese mir, zdravlje, nadu, ljubav... Neke su želje tek floskule, forma, obrazac koji rabimo svake godine, onako po dužnosti. Listamo adresare, pravimo popise, svakako ne smijemo neke preskočiti da se ne uvrijede, i tako dalje. Drugima pak pišemo s velikom radošću, iskreno im želeći svo bogatstvo svijeta... Mnoge nas čestitke obraduju - lijepo je čuti glas, riječ nekoga tko nam je u životu važan, pa makar to bilo i jednom godišnje. Živimo takvom brzinom da ni ne primjećujemo kako godine lete. Ljutimo se ako nam čestitka stigne mobitelom kao unificirana instant-poruka namijenjena svima „spremljenima u memoriju“, a sami se žalimo kako nam kronično nedostaje vremena za temeljito preispitivanje samih sebe, a kamoli za djela koja traže više vremena i pedantniji angažman (kao što je pisanje najobičnije čestitke).

Riječi iz današnjega evanđelja opet su me (po ne znam koji put) potakle na razmišljanje. "I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu, slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca - pun milosti i istine". Kakve su nam veličanstvene i uzvišene riječi danas izrečene! Ova visoko oblikovana, vrhunska teologija jednostavnim riječima u Ivanovu evanđelju radosna je vijest o Božiću: Bog nam je darovao svoga Sina, Bog je postao čovjekom.

Bog je, dakle održao riječ. Obećana riječ preko starozavjetnih proroka i adventskog proroka sv. Ivana Krstitelja konačno se ispunila u betlehemskoj štalici. Strpljivo čovjekovo čekanje se isplatilo. Bog je održao svoje obećanje i svijetu darovao svoga Sina, toliko željenog Spasitelja i Otkupitelja.

Rođenje Kristovo rođendan je svih nas. U onoj prohladnoj mediteranskoj noći rođen je ljubljeni dječačić, naš Spasitelj i Otkupitelj! Svaki se put iznova tome rođendanu neizmjerno veselimo, iako znamo kakva će strašna sudbina snaći Sina Božjega, a za koju smo upravo mi krivi i odgovorni. Mi, koje je toliko ljubio, jednog smo prašnjavog jutra uzvicima: „Pusti nam Barabu“ odlučili ispuniti proroštvo.

One noći Njegova dolaska, zvijezde su brzo proširile glas o Kristovu rođenju cijelom Judejom, Galilejom, Samarijom... Svugdje se šuškalo da se u toj svetoj i svečanoj noći ima roditi Sin Božji, Kralj cijeloga svijeta. Kakav je to bio blagoslov – biti suvremenikom samoga Spasitelja i uzvikivati: Radujmo se! Rođen je naš Otkupitelj! Veliki svijete, veseli se! Serafini, kerubini, svi anđeoski zborovi, mora i zvijezde, kraljevi i prosjaci – veselite se! Noćas je Marija rodila čudesno dijete!

Kristovo je rođenje kulminacija Božje ljubavi i dio Njegova „plana“ za naše spasenje. Božje obećanje nije tek uzaludno nadanje. Ono nije samo izrečena, nego živa Božja riječ, živa kao dijete položeno u bijedne jasle. Ta Radosna vijest o utjelovljenju Boga, o ovom jedinstvenom Božjem daru čovječanstvu, toliko je značajna da nije mogla ostati samo u betlehemskoj štalici. Ova utjelovljena, čovjekom postala Božja Riječ, ovo dijete, Sin Božji, postaje Radosnom vijesti Oca svijetu i cijeloj povijesti čovječanstva. Rođenje Isusa Krista čudo je koje nam je Bog podario, čudo koje nikada neće biti nadmašeno. Ta Riječ krenula je iz Betlehema preko cijele zemaljske kugle i ovila je kao zlatna nit koja spaja čitavu povijest čovječanstva, provlači se između nas, ovija oko nas i dotiče život svakoga od nas.

Utjelovljena Božja Riječ, dijete Isus Krist, fascinantno je očitovanje Božje ljubavi koja nikada neće i ne može biti opozvana. Božićem nam Bog obznanjuje ljubav, rođenjem Krista Bog nam govori: "Čovječe, ja te ljubim!"

I ovogodišnji Božić želi nam ovu prekrasnu Radosnu vijest položiti u srca. Ona nam je poznata od našeg djetinjstva, ali u ove dane želimo je ponovno čuti. Želimo se na nju podsjetiti jer živimo u svijetu koji se sve više udaljuje od Boga i koji želi živjeti bez Boga. Svi smo na putu da slavlje Božića svedemo na površni i potrošački blagdan, u što se već, uostalom, pretvorio gotovo sav naš život. Mahnito i zadnji čas obilazimo trgovine ne bismo li pod bor stavili šarene smotuljke, ne promišljajući o biti ovoga dana. Ne razmišljamo ni o umornoj blagajnici nekog ogromnog trgovačkog centra koja ima dvoje male djece pa bi rado požurila kući, njima u zagrljaj. Kupujemo, jurimo, izgubljeni smo u moru šarenih papira i lampica, od melodije „Zvončića“ u raznim izvedbama ne čujemo Gospodnji glas i Njegovo „zauzdavanje“: Stani! Kamo juriš?

Ipak, u dubini duše osjećamo da to nije dovoljno. Znamo da je svijet zabave i razonode - zamka. Ovaj i ovakav svijet treba Boga. Treba radosnu, oslobađajuću i spasonosnu riječ. Riječi ljubav, mir, pravednost i milosrđe nisu tek deklamiranja, naklapanja, skandiranja, moraliziranja bez proživljavanja. To su naši imperativi. Ovaj svijet potreban je Božje ljubavi i ljudi koji ljube. Naš svijet treba Božić! Zato, poput mudraca s Istoka, krenimo za repaticom i padnimo ničice pred Djetetom – Kraljem svijeta! Doduše, kraljem bez žezla i krune, ali najmoćnijem i najpravednijem od svih! Čovjek nikada nije veći nego kad klekne i pokloni se pred djetetom.

Slijedimo ovaj Božji božićni put. Bog nas treba da njegova Radosna vijest ima usta, ruke, noge i srce, da bi bila i ostala živa. Nama ljudima i svijetu potrebna je Radosna vijest Božića, inače - kamo bismo dospjeli?! "...svi mi primismo od njegove punine milost za milost“ - kako nam reče današnje božićno evanđelje.

Za nama je još jedan Božić. Hvala ti, Gospodine, što se brineš za gladne, što tješiš žalosne, griješ promrzle. Vrati, milosrdni Bože, nadu našoj najdražoj Hrvatskoj, čuvaj naše obitelji, ne daj da se odijelimo od tebe, bdij nad nama kao pastir nad stadom, ne napuštaj nas nikada! I radujmo se! Pjevajmo i slavimo rođenje Krista, naše nade, našeg zagovornika. Neka naša molitva i pjesma budu mirta, zlato i tamjan – dar Slavljeniku!

Poslavši nam Isusa, Bog je svoju posljednju, najdublju i najljepšu Riječ šapnuo svijetu i nikada je neće povući jer je to njegov konačni čin i jer je ta Riječ sami Bog u svijetu. A ta Riječ glasi: " O, ti svijete, ti čovječe, i takvog kakav si - ja te ljubim." Sretan i blagoslovljen Božić, obilje ljubavi, zdravlja, vedrine i - mira, mira, mira...! Amen.

__________________________

Božić (polnoćka)

Čitanja:
Iz 9, 1-3. 5-6
Tit 2, 11-14
Lk 2, 1-14

Razmatranje

Svake godine u ovoj noći doživljavam u sebi neko nesuglasje. S jedne strane radujem se svemu što ovu noć razlikuje od drugih noći – divno je kad orgulje nakon cijele godine opet zagrme: Narodi nam se Kralj nebeski... Vesele me čak i pomalo kičaste dekoracije, lepršave lamete, žmirkave lampice, srebrne kuglice u kojima se ogledava radosno mnoštvo po snijegu pristiglo na ponoćku... Raznježe me djeca okupljena oko jaslica i majke koje im šapću na uho, da ne probude dijete-Isusa, pokazujući im pastire, ovčice, jezerce, mlin… Miris borova, marcipana, medenjaka, cimeta... budi nostalgiju za svim davno minulim Božićima. Nekakva svečana tišina ispunja cijeli hram, svi su nekako sretni, kao da su vidjeli stare znance pri dugo očekivanome susretu na jednom posebnom rođendanu... Naravno da kao kršćani znamo da je sav taj izvanjski sjaj tek fasada, glazura, nešto ljupko, ali posve nebitno, sasvim usputno – jer pravi je Božić onaj tihi, svečani, intimni trenutak s obitelji, ona zajednička krunica koja nas je u polutami okupila oko zapaljene svijeće, oko tog plamička koji bi mogao ugrijati prohladne nožice djetešca u jaslama – ali ima i u tim kićenjima mnogo radosti, kao i u svemu ostalome što veseli djecu i spaja obitelji.

S druge strane, ovu noć ponekad doživljavam strašno neistinitom i lažnom; pjevamo o miru na zemlji, a u isto vrijeme samo u našoj domovini nema mira, stalno smo u strahu od budućnosti, pitamo se hoćemo li opstati u vremenu u kojemu veliki gutaju male, je li utopija Davidova pobjeda nad Golijatom. Još uvijek je toliko nesretnih, usamljenih, bolesnih – bez nade u ozdravljenje i duše i tijela, bez vjere u Božju milost i pomoć... Mnogo je ljudi kojima je nanesena nepravda, a ne mogu dokazati da nisu zaslužili biti odbačeni, da ni u čemu nisu pogriješili, da nikome nisu učinili ništa nažao. I danas pravednici bivaju bačeni u arenu, a vlastodršci se, poput kakvih rimskih careva, dave u izobilju, vlastitoj taštini i obijesti, ne misleći na slabe, nezaštićene i potrebite.

Pjesnik Matoš kaže: "Koliko god je Božić zapravo blagdan svih beskućnika, svih velikih, plodnih i nesebičnih misli, rođenih na tuđoj slami kraj goveđe i magareće začudnosti, Božić je danas postao praznik sitih i zadovoljnih."

Naravno, mnogi su ovaj prelijepi blagdan iskoristili za dobru zaradu, jer oni imaju posve drugog boga, ne mareći za bit i smisao pravoga Božića. Ne odobravam ni običaj prevelikog darivanja, natjecanja u potrošnji, prekomjerni kič, lažni izvanjski sjaj i neko površno oduševljenje. Smiješno je da nas iz izloga, primjerice, kineskog dućana gleda Sveta obitelj okupljena u betlehemskoj štalici. Otkud u njihovoj istočnjačkoj kulturi i civilizaciji kršćanski blagdan? O čemu je riječ? Međuvjerskoj toleranciji, kulturološkoj adaptaciji ili, jednostavno – smislu za biznis?

Ipak, i uz silne kritike, slutim da se iza svega toga pretjerivanja krije ono nešto što cijelo vrijeme tražimo, a to je – nada. Šćućurila se tu negdje, u kutku svačijeg srca. To je nada da svijet može biti bolji nego što jest, nada da će ovo nejako djetešce ipak naposljetku biti omega kao što je bilo alfa, nada da ćemo svi, sabrani ovdje oko novorođenca, biti spašeni i smireni u Njegovome krilu. Kako bi bilo da nema nade?

Njemački pisac Günter Kunert u svojoj žalosti nad stanjem svijeta zamišlja neobičan razvoj događaja: "... i ona rodi Prvorođenca, povi ga i položi u jasle. Još prije nego su pastiri došli, dijete je umrlo. Zbog očaja što je dijete umrlo, počeše sumnjati: je li nam Bog bio dao obećanje ili nam se to samo pričinilo, ili smo mi to umišljali? I dok su tesar i njegova žena iza štalice pokapali dijete, međusobno su se tješili da su, možda, time od nečega pošteđeni. Tješili su se da im prvenac neće proći strašne muke koje su mu bile predodređene, da pobuna protiv Rimljana nije uspjela jer možda još nije kucnuo pravi čas... Tako napustiše Betlehem i vratiše se u Nazaret. I rekoše: 'Možda je bolje da sve bude kao što je i bilo. Moramo se pomiriti sa sudbinom. Bolje je živjeti bez obećanja koje se ne ispunja. Bolje je i ne nadati se da će svijetom zavladati mir i pravednost, nego doživjeti da ti nada gasne kao žerava u vodi.'"

Ova je priča zastrašujuća, deprimirajuća, ali ja mogu pisca razumjeti. Sličan "ishod" zapisuje i jedan svećenik iz Brazila, no to nije nešto izmišljeno, nego gruba stvarnost iz njegova susjedstva. Stotine djece u njegovoj župiboluje i možda bi im i najjeftiniji lijek mogao pomoći, ali ga - nema. Za većinu umrlih nema ni lijesa za ukop. Pokapaju ih u kartonskim kutijama ili zamotane u malo platna, bilo gdje, gdje stignu. Nekoliko ih ljudi isprati, a onda život ide dalje. Ali, ovaj svećenik ne stavlja točku tamo gdje počinje smrt. On piše: "Važno je da ove trenutke umiranja pretvorimo u trenutke nade, suprotstavljajući se time bijedi i siromaštvu." Jer smrt nije kraj. Živimo u nadi da "gore", kod Njega, nije hladno, da tamo nema gladi ni boli, da ćemo tamo svi biti lagani kao bijela haljina maslačka i da će nam jedini teret, kao u Cesarićevoj pjesmi, biti – rosa. U to vjerujemo, tome se nadamo, za to živimo.

Vjerujemo u Svjetlo koje je zasjalo ove posebne noći. Dijete nije umrlo, dijete je to svjetlo.

Upravo te noći, kada su ljudi sjedili u tami i sjeni smrtnoj, zasjalo je Božje čovjekoljublje. I pastiri su povjerovali vijesti koja im je upravljena: "Ne bojte se..." Predali su joj se s radošću i s njome u srcu hrabro zakoračili u tamu. Bez te vijesti bilo bi to nemoguće.

Ako trenutke nevolje želimo pretvoriti u trenutke nade, potrebna nam je vijest koja će nas dići na noge. Zato ne smijemo propustiti ovo svjetlo. Od ove božićne nade mi živimo. Stoga nikad ne smijemo prestati uvijek iznova slaviti Božić, pa taman tu bilo i kiča i pretjerane sentimentalnosti. Važna je nada. Nju nikada ne smijemo izgubiti, bez nje nam nema života. Amen.

__________________________

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja:
Mih 5, 1-4a
Heb 10, 5-10
Lk 1, 39-45

Razmatranje

Bliži se Božić, dan Kristova rođenja, kad ćemo se svi okupiti na ponoćki i kada će orgulje, prvi put, zagrmjeti Svim na zemlji mir veselje... Narodi nam se Kralj nebeski!

Obitelj, toplina, tiha, svečana radost ispunit će nam srca. Kao kad idemo pogledati neko ljupko novorođenče, došuljat ćemo se na prstima do jaslica da Ga ne bismo probudili... Tome se trenutku veselimo, ali ne zaboravimo bit ovoga blagdana. Krist je došao da bi nas pozvao na širenje i ispunjavanje Božjega nauma svijetom i da, poput Marije koja je Elizabeti donijela predivne vijesti, donosimo istinsku radost i mir svima s kojima se susrećemo.

Kakvi li su se to izvanredni događaji imali zbiti? Dvije rođakinje u isto vrijeme pod srcem nose dva neobična čovjeka - jedna velikoga Navjestitelja, najvećega od žene rođenoga, a jedna samoga Mesiju, onoga kojega čekamo stoljećima, eonima...

Mudrost srca, providnost ili Duh, kako god želite, Elizabeti dopušta sa stopostotnom sigurnošću znati da je Marija buduća majka samoga Gospodina! Tu nema nimalo sumnje, nimalo skepse. Baš kao ni u Marije. Kad joj je anđeo Gospodnji navijestio da će začeti po Duhu Svetomu, ona je spremno odvratila: “Evo službenice Gospodnje!” Odakle ta sigurnost, predanost, povjerenje bez ikakvih pitanja? To se zove vjera. Marija je imala čvrstu vjeru da ju je ruka Gospodnja svojim mekim dlanom taknula i blagoslovila. Izabrala. Između svih žena na svijetu, ona je Odabrana. Iako će joj život biti praćen stalnim strahom od neizbježnoga, ona se prepušta Božjim planovima puna povjerenja. Iako zna da će joj majčinsko srce probosti oštricom mača, ona prihvaća svoju ulogu. Baš kao i Elizabeta. Marijino dijete, njezina ljubav, došlo je na svijet radi izgubljenih iz stada, a razderat će ga gladni vuci jer tako ima biti i jer je tako odavno napisano. Njezino dijete, njezina ljubav... A ljubav je čin vjere. Tko malo vjeruje, malo i voli. Ljubav ima dvije pratilje: Dobrotu i Strpljivost. Te su vrline resile Mariju, Odabranu. Ona se nije ljutila što ružin grm donosi trnje, nego se radovala što trnov grm nosi ruže. Zato je s radošću pohitala u Gorje, u grad Judin, Elizabeti, da joj obznani divnu vijest.

Susreti ljudi mogu biti vrlo različiti. Ponekad je riječ o posve slučajnim susretima, kad se neki ljudi nađu na istome mjestu u isto vrijeme i, makar se poznavali, tu se ništa posebno ne dogodi pa taj susret prođe u jednoj površnosti, bez ikakva značaja. Pravi međusobni susreti ostvaruju se u istim interesima onih koji su se sreli, što ni jedna strana ne želi zaobići ili izostaviti. Susreti nas obogaćuju. Oni nam pružaju priliku da drugi bude prisutan u našemu, a i mi u njegovu životu. Prihvaćanjem i davanjem jednih drugima obogaćuje se naše duhovno iskustvo. Susreti pomažu da jedni s drugima podijelimo svoju bol koja nam je tada upola manja, da s drugima podijelimo svoju radost koja nam je tada dvostruko veća.

O jednom takvom susretu, punom povjerenja, govori nam Lukino evanđelje. Evanđelist svjedoči kako je Marija u svome krilu, snagom Duha Svetoga, začela Mesiju Isusa. Napominje i to da je u tom času Marija doznala da je i njezina rođakinja Elizabeta, iako u odmakloj životnoj dobi, trudna već šesti mjesec.

Za Mariju je ovo povod da u južnom gorju posjeti svoju rođakinju, zbog čega se sprema na naporni put. Točan razlog evanđelist za to ne navodi. Ne govori o tome da se mlađa spremila nešto pomoći starijoj, premda bi se iz navedenog nešto takvoga moglo očekivati. Luka ističe Marijinu žurbu i oduševljenje tim susretom, koji ona shvaća i prihvaća kao Božju volju. Put vodi k stvarnom susretu. Sve drugo što slijedi odnosi se na stav Elizabete. Težište Elizabetinih riječi upućenih Mariji odnosi se na očekivano dijete. Značajno je sve što ona govori Mariji jer su njezine riječi nadahnute Duhom Svetim.

Iz srca i duša dviju rođakinja čuje se hvalospjev i ispovijest vjerovanja kako je oblikovano u prvim kršćanskim zajednicama. Marija je s punim poštovanjem označena kao majka Gospodinova, uzveličana je nad sve žene jer je povjerovala što joj je rečeno.

U susretu Marije i Elizabete prepoznajemo još jedan susret. U prvim kršćanskim zajednicama znali su za veliki značaj Ivana Krstitelja za cijeli Izrael i početak Isusova djelovanja. Zbog toga nije ni čudno da se, iako na različite načine, njegov lik nalazi na prvim stranicama svih četiriju evanđelja. Anđeo Gabrijel obradovao je Zahariju da će mu žena Elizabeta roditi sina koji će “Duha Svetoga biti pun već od majčine utrobe” i koji će “mnoge sinove Izraelove obratiti Gospodinu, Bogu njihovu”. Pri susretu dviju majki Luka govori kako je Ivan već u utrobi svoje majke prepoznao Isusa kao Spasitelja i pozdravio ga zaigravši od radosti.

Ohrabrujući tekst sv. Luke i predstojeći božićni blagdani pozivaju nas da iskusimo vrijednost takvih susreta. U Isusu Kristu Bog dolazi k nama. Gdje ga mi susrećemo? Svakoga dana daje nam priliku da ga susretnemo u drugim ljudima, u znatiželjnim dječjim očima, u drhtavim prosjakovim rukama, u brižnim majčinskim zagrljajima... u jutarnjoj rosi, u purpurnim oblacima, u peludi cvijeća, u šalici mlijeka... Kako prilazimo jedni drugima? Koga tražimo, koga izbjegavamo, komu se sklanjamo s puta? Kako dopuštamo drugima da dođu k nama? Kome hrlimo raširenih ruku i iščekujemo li s radošću susret s nekim tko nam je neizmjerno važan? Što sve činimo da naš susret s drugima bude za njih poput blagoslova? Dijelimo li svoju vjeru s drugima?

Prelijepi susret Marije i Elizabete, doslovan i metaforički, fizički i metafizički, ovjekovječen je na mnogim umjetničkim djelima. Neka nam on bude poticaj, nadahnuće i potreba da i mi, pri svakom susretu s ljudima, širimo radost i mir. Idimo jedni drugima u susret raskriljenih ruku i silna će se radost širiti svijetom. Amen.

__________________________

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja:
Sef 3, 14-18a
Fil 4, 4-7
Lk 3, 10-18

Razmatranje

U današnjem Evanđelju sv. Luka bilježi kako je veliko mnoštvo došlo slušati Ivana Krstitelja. Za neko vrijeme sve su ostavili i došli poslušati "onoga koji je došao iz pustinje". Nešto je posebno, dakle, bilo u tome neobičnome čovjeku kojega su mnogi smatrali bezumnikom. Ali, i Krist je mnogo puta došao na svijet, mnogim je zemljama kročio, i uvijek Ga smatrahu strancem i bezumnikom.

Mnoštvo je ljudi Navjestitelja slušalo sa zanimanjem i iščekivanjem, a on ih je krstio vodom, umanjujući svoje zasluge naviještanjem Onoga koji tek treba doći, Najvećega, Onoga koji će ih krstiti Duhom svetim, i kojemu, kako sam Ivan kaže, nije dostojan odvezati uzice na sandalama. To je Isus Nazarećanin, Pomazanik.

Ljudi nisu samo slušali, nego su i pitali - što im je činiti... Tražili su konkretan odgovor, jer tako je lakše. Govorili su: "Ako nas pozivaš na obraćenje, onda nam reci što i kako možemo bolje i drugačije činiti? Trebamo li poći tvojim stopama i živjeti pustinjačkim životom u hladnome brlogu? Kako izgleda obraćenje koje očekuješ od nas?" Ivan ne odbija njihova pitanja, nego im daje posve jasne odgovore i upute. Govori im da podijele ono što imaju, da budu pravedni i milostivi jedni prema drugima, da ne dopuste da gladni umiru od gladi, da se goli i bosi smrzavaju. Poziva ih da ne budu sebični, škrti i samoživi, nego da dijele s onima koji nemaju. Samo će tako živjeti kao djeca Nebeskog Oca.

Carinici slušaju i pitaju za savjet. Što im Krstitelj od­govara? Ne traži od njih da napuste svoje radno mjesto, da više ne rade u službi Rimljana. Odgovor je umjeren i nema ništa s animozitetom prema omraženoj carinskoj službi. Ivan im kaže da ne iskorištavaju svoj narod, da ne traže više od onoga što im je određeno. I vojnici, najčešće pogani, navikli na grubost i bešćutnost, pitaju kako dalje, što činiti. Ivan odgovara da nikomu ne čine nasilja, da nikoga lažno ne prijavljuju i da budu zadovoljni svojom plaćom. To je mimo svih očekivanja. Ivan Krstitelj ne traži neke revolucionarne obrate. Usprkos svojoj egzotičnoj pojavi i strogom načinu života, propovjednik s rijeke Jordana nije neki fanatik koji bi sugerirao asketski heroizam. On ne utemeljuje nikakvu sektu izabranih, nego sve svoje slušatelje šalje na "radna mjesta” na kojima su bili do sada. On tek uporno podsjeća sve dobronamjerne da Gospodnji dan dolazi, dan kad će se pojaviti Bog na zemlji, ali da svi mogu opstati i biti dostojni Gospodinove nagrade ako budu živjeli u ljubavi i vjernosti, radeći svoj posao skromno, mirno, bez zloće, pohlepe, lakomosti, nasilja, korumpiranosti, zavisti... Ivan ne traži da raskrstimo sa svime što smo dosad imali, što je činilo naše živote. Moli tek da u svemu budemo pravedni, dobrostivi, milosrdni, sućutni. Zar je to tako teško? Biti dobar čovjek?

Mnoštvo je bilo potreseno katarzičnim Ivanovim govorom, pomislili su da bi on možda mogao biti i Mesija. Pa tako je neobičan, poseban, karizmatičan... Ivan im otklanja svaku sumnju riječima da nije on Taj, da on nije cilj nego tek putokaz i da uskoro dolazi veći od njega kojemu on nije dostojan odriješiti remenje na prašnjavim sandalama.

Što bismo mi pitali Ivana Krstitelja? Što mi trebamo činiti? Neka nam pomogne priča Ivana Sergejeviča Turgenjeva.

"Išao sam ulicom kad me zaustavi stari, umorni prosjak. Upaljene suzne oči, pomodrjele usne, prljavi dronjci... O, kako je siromaštvo ružno oglodalo ovo nesretno biće! On mi pruži svoju crvenu, promrzlu, prljavu ruku... Molio je za pomoć. Stao sam prekapati po svojim džepovima... Nisam imao ni novčanika, ni sata, čak ni džepnog rupčića. Ništa nisam ponio sa sobom, a prosjak je strpljivo čekao, dok se njegova pružena ruka pomalo tresla i trzala. Sav zbunjen, ne znajući što da učinim, snažno stisnuh tu prljavu drhtavu ruku: "Ne ljuti se, brate!" Prosjak upre u mene svoje upaljene oči; njegove se modre usne nasmiješiše, pa i on meni stegnu moje ozeble prste: "Što ćeš, brate," prošaputa "ali i na tome ti hvala! To je najveća milostinja!"

Treba se (i sve) bez zadrške davati. Pjesnik Gibran kaže: Ako imate bogatstvo, ne dajite tek mrvu. Isto tako, ne dajite ni da bi vas drugi prepoznali, time obezvrjeđujete svoje darove. Ne bojte se davati! Time nećete ništa izgubiti. Nije li žeđ, koje se strašite dok vam se izvor prelijeva, neutaživa? I ne govorite: "Dao bih, ali samo potrebitima." Voćke u vašem voćnjaku ne daju se na taj način, a ni stada na vašem pašnjaku. Daju da bi mogli živjeti, jer zadržavati znači propadati. Noć i dan daju nam se svima i svi smo ih jednako vrijedni. Ne radimo mi selekciju, radi je Gospodin.

Ivan Krstitelj sve koji mu dolaze, a i nas, upućuje na milostivoga Isusa, utjelovljenog Boga. Po tisućiti put upozorava nas da se trebamo pripremiti za Njegov dolazak i susret s Njime. Ne nameće nam neke asketske ekstravagantnosti kao imperativ spasenja, traži samo da ovdje, na zemlji, s pažnjom i ljubavlju živimo ono što se traži od nas. Ne moramo poći u pustinju da bismo se tamo susreli s Bogom. Tko Krstiteljeve riječi uzme k srcu, taj može Boga susresti i naći na svakome mjestu, u svakom pozivu i u svakom lijepom odnosu s ljudima.

"Gledajte oko sebe i vidjet ćete Ga gdje se igra s vašom djecom. Pogledajte u prostor i vidje ćete Ga gdje hodi po oblaku, pružajući ruke s munjama i spuštajući ih kišom. Vidjet ćete Ga gdje se smiješi u cvijeću, a onda podiže i njiše svoje ruke s drvećem..." (Gibran)

Zato, veselimo se sa sionskim kćerima, s cijelim Izraelom. Ne budimo pljeva koju će vjetar odnijeti u ognjenu peć, budimo zdravo zrno u Božjoj žitnici. Neka nas orkanski vjetar koji diže Božja ruka ne odnese i ne utopi u dalekim oceanima, nego neka nam podari plodno tlo u kojemu ćemo se, kao valjano zrno gorušice, nastaniti i rasti. Rasti do Gospodina, zalijevani Njegovom milošću, kupani Njegovim svjetlom, čvrsto ukorijenjeni vjerom — da nas vihor ne odnese. Ne bojmo se, ne klonimo, jer dan svečani tek ima doći! A tad ćemo biti nagradeni i spokojni u Kraljevstvu nebeskome. Amen.

__________________________

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja:
Bar 5, 1-9
Fil 1, 4-6. 8-11
Lk 3, 1-6

Razmatranje

Druga nedjelja došašća podsjeća nas na Ivana Krstitelja, najvećega od žene rođenoga, koji nas upozorava da bdijemo, da budemo spremni jer uskoro na zemlju stiže Spasitelj. Dočekajmo ga pripravni, spremni, u najsvečanijem ruhu. Ivan se poziva na riječi proroka Izaije, pa grmi: “Pripravite put Gospodinu! Poravnajte mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegnu! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavo neka se izgladi!”

Probajte zamisliti kako se u ono vrijeme doživljavalo Ivana Krstitelja. Dakako da su ga smatrali čudakom, osobenjakom, ludo neustrašivim i hrabrim... ali su, svakako, u Njegovim riječima osjećali “ono nešto” čega su se pomalo bojali i za čime su čeznuli. Mnogi su se pitali je li Ivan Taj kojega čekaju. Je li on Mesija, Ilija ili neki drugi (lažni) prorok. Krstitelj odbacuje sva nagađanja jer “ne bijaše on Svjetlo, nego da posvjedoči za Svjetlo”. Ivan Krstitelj tek navješćuje onoga Pravoga koji uskoro treba stići. Moli nas i upozorava: Budite spremni! Ta i kuću pospremimo prije nego li trebaju stići dragi gosti, kako li tek onda treba očistiti srca prije nego li dođe Gospodin?!

Ivan Krstitelj ne boji se autoriteta, moćnika i vlastodržaca. Njegova je misija sveta dužnost, makar stradao. Uostalom, mudrost njegova srca šapće mu da će biti spašen svatko koga zbog Njega prognaju. Ivan se ne boji, iako su vremena bila vučja, svih velikodostojnika koji su već načuli da stiže navodni Kralj. Nije moguće da je to ovaj odrpanac odjeven u kostrijet, koji živi izolirano, asketski, jedući skakavce i propovijedajući obraćenje... Ivan kaže, kroz prekrasne stihove libanonskog pjesnika Khalila Gibrana, da nije On taj Kralj, da je On tek Njegov nagovještaj: “Ja sam tek grmljavina Njegove munje. Iako ja prvi progovorih, On bijaše riječ i svrha”.

Sv. Ivan Evanđelist navodi Krstiteljeve potresne riječi: “Onome koji za mnom dolazi ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući”.

Vlastodršci strahuju. Muči ih neka nelagoda. Uostalom, tko je drznik koji se usuđuje prijetiti nekim novim kraljevstvom? Tko je taj huškač, kolaboracionalist, izdajica, revolucionar, odmetnik? Ta ovo su vremena velikoga cara Tiberija! Upravitelj Judeje mudri je Poncije Pilat, tetrah Galileje nemilosrdni je Herod, veliki su i mudri svećenici Ana i Kajfa! Oni misle: mi svakako moramo čuvati Toru, a Rim svakako mora štititi ovo kraljevstvo... Pa tko je onda ovaj samozvani svećenik koji ih se ne boji, koji bi ih lišio žezla i krune...? Tko je ovaj prkosnik koji je otrovao dušu njihovome prostodušnom narodu? Kakvom ga je čarolijom zaveo i poveo protiv cezara? Kakav je to dušokvaritelj koji pobija Mojsijeve zakone? I o kojemu se to novom Spasitelju šuška cijelom Judejom, Galilejom, Samarijom? Pa to treba srezati u korijenu! To je hulništvo i vrhunska drskost, a ovaj je čovjek opasan!

No, Onaj koji ima doći ne boji se njihovih odmazdi i zakona. Oni su, kako pjesnik Gibran kaže, kao bogalji koji mrze plesače. Oni su poput vola koji voli svoj jaram pa šumskoga jelena smatra zabludjelim stvorenjem. Oni su kao stara zmija koja ne može svući svlak pa sve druge naziva golima i besramnicima. Oni stoje na suncu, ali su leđima okrenuti suncu; vide samo svoje sjene, a njihove su sjene njihovi zakoni.

One, pak, koji svoje lice okreću suncu, Bogu – nikakva sjena neće zadržati. Nikakav ljudski zakon ne može zadržati onoga koji slomi svoj jaram, osim nečijih zatvorskih vrata. Nikakvog se zakona ne moraju bojati oni koji plešu, osim da će pasti preko nečijih željeznih lanaca. “Bubnjanje se može prigušiti, žice na liri mogu se olabaviti, ali tko će slavuju zapovjediti da ne pjeva?” (Khalil Gibran: Isus, sin čovječji)

Pjesnik dalje upozorava: “Njihove će legije ovnovima željeznim krenuti na gradove Njegove, ali će se na putu utopiti u rijeci Jordanu. A bedemi će se i tornji Njegovi još više uzdići, štitovi bojovnika Njegovih još sjajnije na suncu blistati.”

Ove proročke riječi nisu ostale bez odjeka. Ivan je, kao opasnost i prijetnja carstvu, zatvoren u tamnicu i pogubljen.

Uvijek je bilo pravednika koje su optuživali da huškaju narod, da su buntovnici, da su u savezu s Njim i da dižu pobunu protiv kraljevstva judejskoga. Analogija s današnjošću vidljiva je na svakome koraku, u svakome retku. I nama je poznato što znači biti “antidržavni element”. Ali, ne bojmo se, neka nas progone u Kristovo ime, po Njemu i radi Njega. Makar kao kršćani završili u lavovskim raljama, doslovce i metaforički. Makar nam glava pala u obijesnom Salominu plesu. Jer smirenje nas čeka u naborima Njegove haljine.

Ivan kaže: “Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene”. To nije paradoks. Krist je oduvijek i zauvijek.

Slavimo ga poput starozavjetnog Baruha koji se obraća svemu svijetu: “Skini, Jeruzaleme, haljinu tugovanja i nesreće, odjeni se zauvijek ljepotom slave Božje, ogrni se plaštem Božje pravednosti i stavi na glavu vijenac slave Vječnoga... jer Bog će voditi Izrael u radosti, svjetlom svoje slave prateć ga milosrđem svojim i pravednošću.”

Stoga ni mi ne budimo gluhi za taj “vox clamantis” – naučimo slušati, prepoznajmo glas u pustinji i slijedimo ga.

Slijedimo kralja bez zemaljskoga kraljevstva. Neka se naši štitovi sjaje na suncu, branimo našu vjeru kao nepobjedive anđeoske legije Njegovo kraljevstvo. Naučimo čuti zvuk harfe ako i nema prstiju koji prebiru po njezinim žicama, iako je Ivan bio harfa glasnija od huka mora. A on grmi da stiže “Onaj kojemu dječje mucanje nije manje važno od krika cijeloga čovječanstva, Onaj kojemu je korijen zlatice čežnja k Bogu, dok je nama samo korijen.” (Khalil Gibran: Prorok)

Budimo što sličniji Njemu i “svako će tijelo”, kako na kraju Evanđelja kaže sv. Luka, “vidjeti spasenje Božje”. Dočekajmo Gospodina čisti, okupani u Jordanu i spremni. Amen.

__________________________

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja:
Jr 33,14-16
1 Sol 3,12-4,2
Lk 21,25-28. 34-36

Razmatranje

Prvom nedjeljom došašća počinje nova crkvena godina i priprava za Božić, za rođendan našega Spasitelja.

Čekali smo ga. Oduvijek smo ga čekali. Tražili smo ga i otkrivali u mnogima, pitajući se jesmo li ga prepoznali, znamo li čitati upozoravajuće znakove svoga vremena, ne sluteći da je dijete koje će promijeniti naš svijet Sin Božji, Poslanik – pred vratima. Dolazi. Stiže. Tiho i svečano dolazi nam naše nadahnuće i putokaz, naš smisao, početak naše ere, naše povijesti.

Jedno od posve krivih shvaćanja kojemu je kršćanstvo izloženo je mišljenje da je ono potpuno usmjereno na prošlost, a budući da je prošlost prošla, kršćanstvo nam više nema što novoga reći. Istina je da su djela po kojima nam je darovano spasenje - život, muka, smrt i uskrsnuće Gospodina našega Isusa Krista – odavno prošli, prije dvije tisuće godina, ali ono što se zbilo iznad je vremena, ono je vječno, bezvremensko, svevremensko. Krist je još uvijek tu, osobito kad slavimo euharistiju i primamo sakramente, i nikada nas neće napustiti. Stoga se mi kršćani ne smijemo gubiti u prošlosti jer djela spasenja naše vjere nikada nisu prošla, uvijek su među nama i u nama postaju stvarnost.

K tomu treba još nešto nadodati. Pogled svakoga kršćanina koji svoje kršćanstvo svjesno živi uvijek je upravljen prema sutrašnjici, budućnosti, onome što nas tek čeka. Time se susrećemo sa zanimanjem svakog modernog čovjeka za sutrašnjicu, jer i njega "budućnost" na neki neobičan način privlači. Hoćemo li se moći teleportirati, hoćemo li osvojiti svemirska prostranstva, dobiti odgovore na još mnoga neodgovorena pitanja više tehničke nego filozofske prirode? Naravno, kršćaninov pogled u budućnost razlikuje se od pogleda modernoga čovjeka izgubljenoga među putokazima. Mi kršćani ne zaboravljamo što nam je rečeno i mislimo na upute koje su nam dane.

Stoga, osvrnimo se, osluhnimo lahor koji se provlači Davidovim gradom Betlehemom, sklopimo oči, čisti i spremni. Uskoro će se roditi Sin Božji, Mesija. Doći će radi nas, radi našega spasenja! Još jednom dana nam je prilika da mu se poklonimo, da u plaču djeteta Isusa prepoznamo krik čovječanstva, čin novog rođenja, nove prilike za obraćenje. Poklonimo se Kralju, svečano poput mudraca s Istoka, ne bojmo se Herodove odmazde, Heroda je uvijek bilo i uvijek će ih biti... Rodit će se jači od njega, jači od vihora i čvršći od planina, jak kao ljubav, mudriji od morskih dubina, glasniji od huka valova... Sve je Njegovo i po Njemu! Čekajmo ga budni, sa svjetiljkama punim ulja.



© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s