Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova
Bazilika sv. Antuna - Padova

 


RAZMATRANJA
   
 

SVETKOVINA GOSPODINA NAŠEGA
ISUSA KRISTA KRALJA SVEGA STVORENJA

Čitanja:
Dn 7, 13-14
Otk 1, 5-8
Iv 18, 33b-37

Razmatranje

Svevladar

Sržna poruka Objave je vjera u skori dolazak Kraljevstva Božjega, objava Krista Kralja, Svevladara, dovršenje zbivanja da Bog bude sve u svemu. Sve što su proroci obećavali ostvaruje se u Isusu Kristu. Politička i ovozemna očekivanja Mesije Kralja, iako zanimljiva, nisu bila opravdana. Isus Krist je Kralj s visina, Gospodar neba i zemlje, Kralj istine i ljubavi, sila koja osvaja umove i srca, Kralj u duhu i istini.

Prvo čitanje nam donosi jedan od najvažnijih odlomaka biblijske apokaliptike. Danijel naviješta bliski kraj velikih zemaljskih kraljevstava, od kojih posljednje krvavo tlači izabrani narod, i nastoji pobuditi povjerenje u nastup skorog Božjeg kraljevstva posredstvom Sina čovječjega i “naroda svetaca”. “Pradavnome” (u ugaritskom je naslov Boga) dovedu “Sina čovječjega”; dolazi na oblacima, znak da je božansko biće. “Sveci Svevišnjega” su anđeli i Božji narod. Sinu čovječjem je predana vlast, čast i kraljevstvo, ruši zemaljska kraljevstva i ostvaruje nebesko. U Evanđeljima naziv “Sin čovječji” znak je poniženja Krista, ali i njegove proslave. Kraljevstvo nebesko ostvaruje Isus, Mesija i Sin Božji.

Otkrivenje (2. čit.) pridaje Isusu tri naslova: “Svjedok vjerni”: svjedoči Očev naum ljubavi; “Prvorođenac od mrtvih”: prvi čovjek koji je nadvladao smrt i jedini u kojem možemo nadvladati smrt; “Knez kraljeva zemlje”: od Oca prima svu vlast i ostvaruje ju u povijesti spasenja (Otk 11, 15; 17, 14).

Zatim donosi spomen djela spasenja: očitovanje ljubavi “očistivši nas od grijeha svojom smrću” (Gal 3, 13) i učini nas “Kraljevstvom, svećenicima Bogu”. Slijedi kratko slavoslovlje Ocu koji je sve to zamislio.

Kristov dolazak željno se očekuje: dolazi “s oblacima” i vidjet će ga svi, i oni koji su ga “proboli”. Posljednji je to poziv na obraćenje. “Vidjeti” Krista “s oblacima” za Židove znači vjerovati u njegovo onostrano porijeklo; za kršćane: vjerovati u njegovo uskrsnuće i gospodstvo, prihvatiti Kraljevstvo.

Završava s najjasnijom objavom Krista: On je Alfa i Omega, “Onaj koji jest i koji bijaše i koji dolazi, Svevladar”, što je prijevod imena Jahve objavljenog na Sinaju Mojsiju (Izl 3).

Evanđelje nam donosi odlomak Isusova procesa pred Pilatom. Kod sinoptika Isus šuti, kod Ivana Isus odgovara na pitanje Pilata: “Jesi li ti židovski kralj?” Pitanje u ustima Pilata je dvoznačno: za Rimljanima kralj je jedino car, za Židova je to Mesija-Kralj. Zato Isus traži pojašnjene: “Govoriš li to sam od sebe ili ti to drugi rekoše o meni?” Pilat mu odgovori da on nije Židov, a želi znati zašto ga “tvoj narod i glavari svećenički” predadoše njemu. Isus mu kaže: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta”, nije političko, ovozemno, nema vojne sile, “nije odavde”. Pilat mu reče: “Ti si, dakle, kralj?” Isus mu to potvrdi da jest kralj, da je zato “došao na svijet” (čime potvrđuje svoje predpostojanje od vječnosti), da “svjedoči za istinu”, za objavu Boga ljubavi.

Ti si, dakle, kralj?

Današnja svečanost, kojom završava liturgijska godina, ukazuje se kao sažetak Kristovih otajstava proslavljenih tijekom godine, kao vrhunac na kojem blista lik Krista Spasitelja, Svevladara.

Evanđelje povezuje Kristovu muku i smrt s kraljevskim dostojanstvom Krista. Razgovor Pilata i Isusa ima važnu ulogu u shvaćanju Ivanove povijesti Muke i smrti Isusove. Pilat nema svoje ideje o Isusu, i ne predaje mu nikakve kraljevske časti. Predstavlja se kao čovjek bez predrasuda, želi čestito i pošteno presuditi u ovoj raspravi. Pilat je od početka uvjeren da je Isus predan zbog unutarnjih židovskih rasprava, religioznih, a ne političkih.

Zato mu Pilat postavlja pitanje: “Jesi li ti židovski kralj?” Isusov odgovor isključuje svaku vezu s političko-vojnim sredinama. Otvoreno veli da njegovo kraljevstvo nije “odavde”, zemaljsko, vojno-političko; njegova vlast nije zemaljskog podrijetla, iako se njegovo kraljevstvo ostvaruje na zemlji.

“Ti si, dakle, kralj?” Pilat dobro postavlja pitanje: tužba je dakle utemeljena i stvarna, i Isus mora dokazati da njegova kraljevska vlast nije utemeljena na vanjskoj sili. Isus mu svečanom formulom potvrđuje: “Ti kažeš! Da, kralj sam!” I nastavlja tumačiti kako njegovo kraljevstvo nema porijeklo u ovom svijetu. On je “došao na svijet” da uspostavi kraljevstvo, da svjedoči za istinu, što u Ivanu znači Božja objava. Nije ona predmet ljudskog otkrića ili umovanja, ona se prihvaća u vjeri.

Prema Ivanu, križ je vrhunac ove božanske objave. Križ nije samo svjedočanstvo jednog mučenika ljubavi, nego najveći objaviteljski čin. Sav Isusov život, riječi i djela, uključivši križ, objava je spasenja. Evanđelist teolog, Ivan, povezuje Kristovo kraljevsko dostojanstvo s križem. U stvari križ je kraljevsko prijestolje Krista: sa križa širi ruke da zagrli sve ljude; s križa vlada svojom ljubavlju.

Da Isus i nad nama vlada, moramo se pustiti da nas privuče i nama ovlada njegova ljubav, ljubav koja se očituje u boli Boga našega.

Kraljevstvo ljubavi i pravde

Kraljevstvo Kristovo ne smijemo ugraditi u političke strukture. Kraljevstvo Kristovo je objava ljubavi Božje, uspostava novog reda odnosa među ljudima, uspostava nauma spasenja koje je Otac povjerio Sinu čovječjemu i vjernima svojim. To je poziv na stvaranje novog čovječanstva.

Kraljevstvo je središnja tema u Isusovu navještaju kod sinoptika. Ivan gotovo ne spominje kraljevstvo u Isusovu javnom djelovanju, ali pridaje tome posebno značenje u vrijeme Muke. Proces pred Pilatom stavlja u puno svjetlo Kristovo kraljevstvo.

Današnja svečanost je slavlje novog poretka između Boga i čovjeka: objava kraljevstva nebeskog i vječnog, objava Božje ljubavi, kraljevstvo nade i konačnog spasenja, kraljevstvo istine i pravde. Vjernik je pozvan da se stavi na Kristovu stranu protiv zla i nepravde. Ostvarenje Kristova kraljevstva prolazi kroz patnju i mučeništvo. I moramo Krista u tome slijediti.

__________________________

33. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Dn 12, 1-3
Heb 10, 11-14. 18
Mk 13, 24-32

Razmatranje

Konačno ostvarenje spasenja

Služba riječi govori o sudnjem danu, o prestanku sadašnjeg načina postojanja i preobražaju u stadij kad će Bog biti “sve u svemu”. Zato to nije zastrašujući govor, nego vedro očekivanje s prvom zajednicom: “Dođi, Gospodine Isuse!”

Sudnji dan neosporno je u prvom redu konačno ostvarenje spasenja. Zato je to Dan kao obećanje, a ne kao prijetnja, Dan nadvladavanja sadašnjih tjeskoba, patnja, suprotnosti kojima smo izloženi. To je Dan kada će doći Krist “na oblacima, s velikom moći i slavom”, kao Bog osloboditelj. Tada će se očitovati u punini Kristova pobjeda nad životom i smrti. Sada živimo u “danima tjeskobe” kad konačno spasenje još nije ostvareno. Tada će to biti stvarnost. Božja prisutnost sve će prožeti i živjet ćemo novim životom. Krist će se pojaviti kao Sudac “živih i mrtvih”. Znači da naš sadašnji život postaje odlučan za spasenje. U ovom životu pada konačna presuda koja će se očitovati na Sudnjem danu.

Prvo čitanje donosi najstariji starozavjetni tekst o uskrsnuću tijela. U pozadini je posljednja bitka s neprijateljima Božjeg naroda, i knez Mihael ostvaruje pobjedu. Današnji tekst počinje: “U ono vrijeme”, što uvijek najavljuje novo, radosno, blaženo doba. To je trenutak sažetka povijesti: uskrsnut će oni koji su zapisani u Knjizi: jedni “za vječni život”, drugi “za sramotu, za vječnu gadost”. “Umnici”, spašenici blistat će kao “sjajni nebeski svod”, “kao zvijezde navijeke, u svu vječnost”.

Evanđelje donosi Isusov navještaj suda apokaliptičkim slikama. Neće to biti uništenje svijeta i čovječanstva, nego ostvarenje konačnog spasenja. Sin čovječji “dolazi na oblacima s velikom moći i slavom”. “Sin čovječji” je u židovskoj apokalipsi povezan sa uskrsnućem i sudom. Isus Krist nije samo “Sin čovječji” nego i pravi Bog. Okupljanje izabranika je posljedica dolaska Sina čovječjega. “Anđeli” su i vjerovjesnici Crkve (Otk 2, 1. 8; 2, 18; 3, 1. 7. 14), ukazuje na misionarsko djelovanje u vremenu Crkve. Znak smokve, koja je simbol blagoslova i sreće (Joel 2, 22), označava kraj zime i početak obnove, vrijeme spasenja.

Na prvi pogled zbunjuje posljednja Isusova izjava: “A o onom danu i uri nitko ne zna, pa ni anđeli na nebu, ni Sin, nego samo Otac”. Sin čovječji svoje gospodstvo nad svijetom prihvaća ne kao pravo, nego kao dar Očeve neočekivane ljubavi i naum spasenja je plod Očeve slobodne inicijative. Otac je početak i dovršetak djela spasenja. Njegova ljubav određuje dan i uru dolaska Sina čovječjega u slavi.

Drugo čitanje nam donosi sažetak nadmoćnosti Kristova svećeništva nad levitskim. Krist ulazi u vječno svetište-Šator (Očev hram) nerukotvoreni. Njegova žrtva mu daje na to pravo. To je i kraljevsko ustoličenje Krista, što nije imao veliki svećenik Staroga zavjeta. Kristova žrtva je jedina i jedincata, prinesena jednom zauvijek, ispunja sve prijašnje žrtve, čini savršenim svakoga, otvara nam pristup k Ocu. Konačno Krist “sjedi”, a ne stoji zdesna Ocu, znak da je konačno spasenje završeno.

Obraćenici iz židovstva, posebno svećenici, osjećali su neku prazninu za izgubljenim žrtvama u Hramu. Sjećanje na prošlost je velika blagodat: ona nam otkriva i budućnost. Ali zaustaviti se na prošlosti znak je starosti i nepokretnosti. A život je razvoj, rast, napredak. A to traži napore i živosti. Pisac dovikuje obraćenicima iz židovstva: Isus je u punini ostvario sve starozavjetno bogoslužje i neizmjerno nadvisio. On daje više nego mi možemo zaslužiti. Zato je slijediti Krista, siguran put naš vremenite i vječne sreće.

Živimo u posljednjim vremenima, u sigurnosti da će ljudska povijest biti uzeta u Božju blizinu. Eshatologija nije nešto što dolazi “na koncu”, kao polaganje računa, nego je mi već sada živimo. Posljednju riječ nema ni smrt, ni zlo, ni propast nego život. Poput mudrih djevica, moramo s uljanicama punim ulja ljubavi ići ususret Kristu, ne služiti svijetu, nego služiti se svijetom, šireći Kristovu ljubav i dobrotu.

Blizu je, na vratima!

Eshatološki govor je jezgra Evanđelja. Početak i svršetak svijeta izmiču našoj kontroli, ali to ne znači da je sve igra slučaja. Povijest ima smisao i upravljena je prema Danu, u kojem će božansko Sunce izabranicima zauvijek zasjati. To nas mora krijepiti u tjeskobi sadašnjeg vremena.

Prorok naviješta Božju riječ. Dolazi spasenje koje neće ostvariti čovjek nego sam Bog. Smisao povijesti ne može se izreći događajima prošlosti niti sadašnjosti, nego onostranim, transcendentnim rječnikom, apokaliptičkim slikama. Pogaženi i poniženi Izrael bit će spašen. Prorok naviješta uskrsnuće: progonjeni i poubijani uskrsnut će “za vječni život”, a otpadnički progonitelj “za sramotu, za vječnu propast”.

Isus u Evanđelju najavljuje svoj slavni dolazak, konačnu pobjedu nad zlom i ostvarenje konačnoga Božjeg kraljevstva. Jezik i način navještaja je apokaliptički: velike nevolje, izvanredne kozmičke pojave, okupljanje izabranika, Sin čovječji, neznanje trenutka, blizina događaja. Isus se služi jezikom određenog mentaliteta. Ne govori o kozmičkoj katastrofi.

Kada će se to zbiti? “Neće uminuti ovaj naraštaj, dok se sve to ne zbude.” Jedni misle na 70. godinu kada je hram bio razoren, Isus bi govorio o razorenju Jeruzalema i hrama; drugi misle na Duhove, ili na Preobraženje, kada su tri apostola doživjeli slavu Sina čovječjega. Dolazak Sina čovječjega nije nekakav dalek i zato beznačajan dolazak. On zahvaća izbliza slušače svih generacija. To nije čisto vremenska blizina. Konačno spasenja je već započelo uskrsnućem Isusa Krista.

Postavlja se pitanje kako to da o onom danu i uri nitko ne zna, pa “ni Sin, nego samo Otac”. Isus želi naglasiti da o tome odlučuje Otac koji je stvaralac božanskog plana spasenja.

Koji je smisao osobe i djela Sina čovječjega? U židovskoj apokalipsi (Dn 7, 13 s.) Sin čovječji je neko nadljudsko biće, obdareno božanskim autoritetom i zaodjenuto nebeskim sjajem i slavom. Evanđeoski Sin čovječji je Bog koji “dolazi na oblacima”, što je pojava Boga. Njegovo djelo ispunja očekivanje i nade Božjeg naroda. Okupit će raspršeni narod, “svoje izabranike s četiri vjetra, s kraja zemlje do na kraj neba” u konačno Kraljevstvo nebesko. Prema tome eshatološki govor nije poruka straha i panike nego radosti i nade: Dolazi Gospodin da nas spasi.

Moramo i mi kao i prvi vjernici iščekivati svom žudnjom njegov slavni dolazak i zazivati s Duhom Svetim: “Maranatha! Dođi, Gospodine Isuse!”

__________________________

32. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
1 Kr 17, 10-16
Heb 9, 24-28
Mk 12, 38-44

Razmatranje

Istinska i lažna pobožnost

Pobožnost mora biti odraz životnog stava. Ona nije nešto što se odvija u nekom čudesnom ambijentu, na nekoj vanživotnoj razini, magijski, kao nešto u sebi spasenjsko. Spasenje je dar Božji koje se ostvaruje predanjem sama sebe Bogu. Istinska i lažna pobožnost tu se očituje.

Prvo čitanje donosi nam uzor vjere jedne udovice poganke, prema iscrpljenom, gladnom i žednom proroku Iliji. Udovica bez djece je pod zaštitom muževlje obitelji; udovica sa djecom je pod zaštitom rodbine; ali često ostaju nezaštićene i ugrožene. U Bibliji su uz siročad najugroženiji sloj društva. Ilija od jedne udovice, koja kupi drva da pripravi sebi i svome sinu posljednje blagovanje, od one koja sama treba pomoći, traži malo vode i kruha. Ilija joj poručuje riječ Boga Izraelova: da “u ćupu neće brašna ponestati ni vrč se s uljem neće isprazniti”. Žena u vjeri prihvati Božju riječ i nije joj uzmanjkalo ništa “po riječi koju je Gospodin rekao preko svoga sluge Ilije”.

Evanđelje nam donosi dva prizora. Isus proročkim riječima optužuje pismoznance zbog taštine, pohlepe i licemjerstva – lažne pobožnosti. Njihova pobožnost je oholost i bahatost, korisnost (proždiru udovičke kuće) samodopadnost. Bez važnosti je vanjski obred, haljine i ponašanje ako nema unutarnje pobožnosti. Nastoje se više dopasti ljudima nego Bogu. Primili su plaću.

Na tom naličju drugi prizor nam otkriva istinsku pobožnost. Opet imamo primjer jedne siromašne udovice. Isus sjede, znak da želi dati važnu pouku. Promatra u predvorju za žene, kako narod baca sitniš u riznicu. Tu se nalaze 13 škrabica, u obliku okrenute trublje, gore uske, dole široke. I bogataši bacaju mnogo, dok “siromašna udovica” baci dva novčića, to jest jedan kvadrant. Marko za svoje čitatelje kaže rimsku vrijednost: kvadrant. To je stotinka dnevne radničke plaće. Dar malen, ali Isus veli: ostali daju od svoga suviška, a ona je “od svoje sirotinje ubacila sve što je imala, sav svoj žitak”, sve što joj je “neophodno potrebno”; sebe samu ubacuje s darom, prepuštajući se Božjoj providnosti. Postaje uzor svima koji se Bogu predaju bez pridržaja. Naši darovi moraju biti dar naše ljubavi, “slatki miris” prijatne i ugodne žrtve Bogu (Fil 4, 18). Ne zlato i opsluživanje Zakona, nego srce otvoreno Bogu znak je istinite pobožnosti.

Drugo čitanje nam donosi Isusa Velikog svećenika koji jednom prinese samoga sebe te “grijeh dokine žrtvom svojom”. I sada nas zagovara u nebeskoj nerukotvorenoj Svetinji kod Oca. Sveta misa uprisutnjuje kalvarijsku neponovljivu žrtvu u iščekivanju njegova ponovnog dolaska u slavi.

Isus nam u farizejskoj pobožnosti otkriva lažnu pobožnost, koja je sva u isticanju sebe, u traženju korisnosti i ljudske hvale, te istinsku pobožnost u udovici, koja u vjeri sve svoje daje za potrebnije, puna pouzdanja u Boga. Ona vjeruje u Boga života, i predaje se njemu bez brige za svoj život, sigurna da onaj koji izgubi život, spašava ga. Ispitajmo savjest: je li naša pobožnost čisto izvanjska, bez duše, da nas ljudi hvale, ili izlazi iz srca puna ljubavi i vjere u Boga kome se posve predajemo.

Kult i život

Kult je sredstvo da sebe posve predamo Bogu, sredstvo susreta s Bogom, iskustvo prisutnosti Boga. Ako se kult materijalizira u obredu, izvanjskosti, ako se više daje važnosti obredima, a ne životu, postaje nekoristan. Jahve preko proroka napada takav kult (Iz 1, 11. 15). Jednako i Hram. Pita Bog preko proroka: zašto dolaze u hram, kad su im ruke okaljane krvlju i svako zlo čine. Kult mora biti odraz našeg života, budući da nas samo obraćenje i pokora osposobljava za istinski susret s Bogom.

Isus bez dlake na jeziku očituje pismoznancima njihovu taštinu, pohlepnost, licemjerstvo. Isus napada njihove “duge haljine”, plašt s dugim resama, kojeg prebacuju preko ramena kao raspoznajni znak njihova dostojanstva. Vole pozdrave na trgovima i prva mjesta u sinagogama i pročelja na gozbama. “Proždiru kuće udovičke”. Pismoznanci bi se morali brinuti za udovice, biti njihovi branitelji i besplatno im pružati svoje usluge i savjete. A oni im skupo naplaćuju i iskorištavaju njihovu gostoljubivost. A Gospodin veli preko proroka: “Siroti pomozite do pravde, za udovice se zauzimajte” (Iz 1, 17. 23) “Dugim molitvama” žele steći glas visoke religioznosti. Isus je te molitve nazvao poganskim (Mt 6, 1-18). Radi svoje oholosti, sebeljublja, licemjerstva ostaju daleko od Boga, daleko od Krista.

Pravo lice istinite pobožnosti pruža “siromašna udovica”. U predvorju za žene bilo je postavljeno 13 škrabica za dobrovoljne prinose. Novac ne baca sam darovatelj, nego daje svećeniku koji ih ubacuje u određene škrabice prema nakani darovatelja. Isus je tako mogao vidjeti skromni dar udovice bez posebnog određenja, što znači za paljenice, što je čin čistog poklona. Žena baci dva novčića, najmanji sitni novac, koji odgovara rimskom kvadrantu. Nije htjela sebi jedan zadržati. Isus zna da je to sve što ona ima. Isus veli učenicima, kako njen siromašni prinos nadvisuje vrijednošću sve ostale, jer ona daje time “sav svoj žitak”, sve što bi joj moglo poslužiti za dnevni život. Siromašna udovica svojom plemenitošću i životnim predanjem Bogu natkriljuje one koji se razbacuju svojim darovima, i traže zato ljudsku pohvalu.

Isus Krist nam ostaje uvijek uzor darivanje sebe. Došao je na svijet “jednom na svršetku vremena, da grijeh dokine žrtvom svojom” (2. čit.). Kršćanin koji je spašen ovom žrtvom mora se pridružiti toj žrtvi svojim darivanjem Kristu za spas vremeniti i vječni braće.

Isus nam se otkriva kao neustrašiv branitelj siromaha i pritisnutih, kao neustrašivi tužitelj onih koji su odgovorni, skidajući njihove maske pretvaranja. Bog ne odbija naš dar, našu pobožnost, naš kult, ako on očituje naš životni dar, ako je znak i plod darivanja sebe u ljubavi Bogu.

Crkva se rađa u činu neizmjerne ljubavi i mora usvojiti i utjeloviti držanje i pažnju koju Bog iskazuje prema potlačenima, gladnima, slijepima i potištenima. Lik vjerni Krista, ocrtan u pripjevnom psalmu (Ps 146): “Gospodin potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Gospodin oslobađa sužnje, Gospodin slijepima oči otvara. Gospodin uspravlja prignute, Gospodin ljubi pravedne.” Isus želi nastaviti svoje utjelovljenje u nama, i u nama i s nama nastaviti svoje djelo spasenja čovječanstva, djelima ljubavi i dobrote, borbe za mir i pravdu u svijetu, dok ne dođe u slavi.

__________________________

SVI SVETI

Čitanja:
Otk 7, 2-4. 9-14
1 Iv 3, 1-3
Mt 5, 1-12a

Razmatranje

Svetkovina Božjeg naroda

Danas slavimo uskrslo čovječanstvo koje je stiglo do cilja. Svetac je osoba koji je shvatio i ostvario smisao života, života vjere i ljubavi. Slaviti svece isto je što i tražiti smisao svojeg kršćanskog bivstvovanja. “Najljepšu melodiju svoje Svemoći i dobrote Duh Sveti je zaigrao u svetima.” (K. Adam)

Prvo čitanje iz knjige Otkrivenja predstavlja nam veliko mnoštvo što označava broj 144.000 opečaćenih iz židovstva. Broj 144.000 (12x12x1.000) je narod Božji, u savršenstvu kvalitativnom (12 na kvadrat) i kvantitativno-bezbroj (1.000). Tu je i nepregledno mnoštvo, što ga nitko ne mogaše prebrojiti “iz svakog naroda i plemena i puka i jezika”. Svi oni iz “nenaroda” postali su narod mesijanski. Dođoše iz velike nevolje i “praše haljine svoje i ubijeliše u krvi Jaganjčevoj”. Sada stoje pred Prijestoljem i pred Jaganjcem. Palme u njihovim rukama označavaju konačnu pobjedu, pobjedu Božje milosti.

Na svecima se očitovalo u punini naše dostojanstvo da smo djeca Božja (2. čit.). Koliko blago i bogatstvo se krije u toj riječi. Gledati Boga “kao što jest”, što znači pobožanstvenjenje.

Evanđelje nam donosi uvod u veliku pjesmu Božjega kraljevstva: Besjeda na gori. Blaženstva izriču ozračje radosti, sreće. Obilje patnja, izrugivanja i napada ne muti njihovu radost.

Blaženi su “siromasi duhom”, ponizni i blagi, svjesni svoje nemoći oslobođeni su napasti samodostatnosti, ali puni pouzdanja da im je osigurano kraljevstvo nebesko. Blago “ožalošćenima”, zvuči neobično. Zar žalost može biti zaslužna? Isus želi reći: tko je žalostan, ne treba biti tjeskoban, potišten, ako živi u zajedništvu s Bogom. Taj zna da je žalost prolazna i da vjernik već u ovom životu ima utjehu nebeske slave.

Druga blaženstva lakše shvaćamo: krotki će baštiniti zemlju, Kraljevstvo nebesko; gladni i žedni pravednosti, koji gladuju i žeđaju za Bogom, za vršenjem Božje volje, nasitit će se; milosrdni po Božjem srcu, naći će milosrđe; čisti, ne dvolični, nego iskreni, Boga će gledati; mirotvorci, graditelji mira, su doista Božji sinovi; progonjenima zbog pravednosti, što ispunjaju Božju volju, pripada kraljevstvo nebesko. I progonstva, pogrde zbog Isusa moraju stvarati radost i klicanje.

Svako blaženstvo traži produbljeno razmatranje, ne toliko da ga bolje shvatimo, nego da postane dijelak našeg bića, naših misli i naših želja i djelovanja.

Blaženstva nam oslikavaju lik Sina Božjega, Isusa Krista. Ono što je Isus u blaženstvima rekao, to je sam svojim životom potvrdio.

I sveci su to ostvarili u svom životu i postali su “sinovi Božji”. Sveci su ljudi koji su se na izvanredan način u svom životu otvorili Božjem djelovanju. Napuštali su svoju osobnu sigurnost, i prihvaćali svoje ljudsko siromaštvo i uvjetovanost. Nikli su u našoj povijesti, uvjetovani našom ljudskošću, pa i grijehom. Ali imali su posvemašnje povjerenje u Boga, koji je ljubav i život. I stavili su se njemu na raspolaganje i u svakom čovjeku gledali brata. Zato, svaki od njih na ovaj ili onaj način ostvaruje lik Krista, Sluge Gospodnjeg. Tražili su volju Božju i ostvarili je, nastojali su prenijeti spasenje, život i ljubav u svoje vrijeme i sredinu u kojoj su i sami živjeli. Uzori su u ostvarenju onog što je novo, izazovno, zahtjevno. Zato su svjetla koja probijaju maglu sebičnosti i zla, odraz su i nazočnost samoga Boga u vremenu i prostoru.

Svetkovina Svih Svetih je blagdan naše vjere u konačnu pobjedu istine i života. Blagdan je naše nade. Bol patnja i smrt nemaju zadnju riječ nego život, život vječni. Oni su nam poticaj da se u životu isplati ljubiti Krista, vjerovati u Krista, nadati se u Krista. Oni su nam poticaj da se isplati podnositi patnje, boli, biti i prezren za Krista, trpjeti za Krista. Oni su nam i naši zagovornici u Kristu jedinom Posredniku Spasenja. Budimo dostojni članovi zajednice Svetih.

Svijest zajedništva

Današnji čovjek mnogo trpi od svoje usamljenosti. Teško nađe prijatelja, svaki mu je tuđinac, ugrožen je na zemlji. Blagdan Svih Svetih mora u nama razbuditi svijest zajedništva, općinstva svetih, što u vjeri ispovijedamo.

Ovo nije blagdan svih svetih u kalendaru, niti svetih zaboravljenih, nego blagdan jedinstva Crkve i njezinog katoličanstva. Blagdan povezanosti Crkve koju sačinjavamo mi na zemlji i oni na nebu, o kojem govori prvo čitanje iz knjige Otkrivenja. Ono nam pokazuje golemi broj (izražen brojkom 144.000) opečaćenih iz židovstva i “veliko mnoštvo” neprebrojivo iz svakoga naroda i plemena, puka i jezika. Zauvijek su sabrani pred Ocem i Jaganjcem u slavi.

Isus je blaženstva ostvario u sebi. On je u najvišem stupnju čovjek blaženstva, ostvarenje Sluge Gospodnjeg. U blaženstvima nam je pokazao put, kako se postaje istinski Sluga Gospodnji. Blaženstva su kodeks Kraljevstva, što je naš cilj.

I budući da se Kraljevstvo nije još u svojoj punini ostvarilo u nama, blaženstva nam pokazuju koliko smo još daleko od ostvarenja. U nama još uvijek vlada “stari čovjek”: osvetoljubivost, egoizam, zatvorenost, grubost, lukavstvo, probijati se preko svake pravde i pravednosti. Blaženstva nam otkrivaju koliko smo Božji, djeca Božja, baštinici Kraljevstva, koliko smo u zajednici Svetih Božjih. Blaženstva nam pokazuju da nam samo ovaj hod omogućava da se oslobodimo otuđenosti, usamljenosti, neodgovornosti i postanemo doista radosna Božja djeca.

Općinstvo svetih

“Svet”, svetost je definicija Boga i izriče Božju transcendenciju, odvojenost Boga od svijeta, od čovjeka. Prorok Izaija povezuje svetost s Izraelom: Bog je Sveti Izraelov. Dakle, moguć je odnos između Svetog Boga i svetog čovječanstva. To stalno ponavlja knjiga Levitskog zakonika: “Budite sveti, jer ja sam svet!”. Izrael je odvojen od svijeta da bude posrednik između Boga i čovječanstva: “Vi ćete mi biti narod svet” (Izl 19, 6). Kao što je u Starom zavjetu izabranje Izraela da bude “narod svet”, tako je i u Novom zavjetu Crkva zajednica svetih, “općinstvo svetih”.

Kršćanin je pozvan na svetost. Bitna poruka za to su “blaženstva” koje nam donosi današnje Evanđelja. Isus uziđe na goru kao novi Mojsije i nosi plan svete nove zajednice, Novog saveza. To je plan koji prodire do u srce ljudskog postojanja, što su ostvarili Sveci.

Svetost se ne iscrpljuje u opsluživanju moralnih i zakonskih propisa, nego u darivanju svega sebe u “siromaštvu”, to jest u posvemašnjem otvaranju Bogu, njegovu Kraljevstvu i bližnjemu. To je stav onoga koji je “gladan i žedan pravednosti”, koji žudi za mesijanskim mirom, koji stvara nove odnose ljubavi među ljudima, tko je ponizan, blag, spreman dati život za Kraljevstvo i njegovu pravdu. U blaženstvima otkrivamo savršenu sliku čovjeka blaženstva, Isusa Krista.

Svetost nije povlašteni poziv za neke izabrane. To je poziv svima, svi su pozvani na svetost, što naglašava Drugi vatikanski Sabor. Sveci nisu neki neobični, nastrani, čudni ljudi. Oni dijele s nama naš svakidašnji život. Uzori su i poticaj da ih slijedimo. Svetost je različita, odgovara kulturi i rasi, vremenu i prostoru, ali uvijek je to posvemašnje predanje u vjeri i ljubavi Kristu, ostvarenje blaženstva koje donosi istinsku radost, već ovdje na zemlji. Slijedimo ih!

__________________________

30. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Jr 31, 7-9
Heb 5, 1-6
Mk 10, 46-52

Razmatranje

Mesijanska radost

Bit mesijanske radosti je u oslobođenju i spasenju. I danas su ljudi potrebni spasenja. Čovjek mora priznati da nije sam sebi dostatan. Čovjek uza sav napredak privrede, tehnike, znanosti ostaje ugrožen, kao slijepac “kraj puta”, po strani od tijekova zbiljskog života. Čovjek je sebi nedostatan, nikad u stanju da osigura sebe kao takvoga. Sva osiguranja djeluju samo izvanjski, nisu u stanju da osiguraju čovjekovu istinsku slobodu i spasenje. Kad kažemo: “spasili su mi život”, mislimo pomogli su mi da se otmem pogibelji koja me ugrožavala, kao bolest, napad, zasjeda. To je ipak djelomično spasenje.

Čovjek osjeća potrebu za potpunim oslobođenjem i spasenjem. A tu potrebu može ispuniti samo u Bogu. Za spasenje treba da se čovjek prene, iziđe iz svoje grešnosti i sudbinski povjeri Kristu. Crkva je zajednica onih koji vjeruju da je Isus Bog i Spasitelj, da je Isus došao radi nas ljudi, radi našeg spasenja, da je tu, s nama. Crkva je zajednica onih, koje je Bog po Kristu oslobodio i spasio, te po Kristu u Duhu Svetom idu prema konačnom spasenju, dok ne dođe. To nam naviješta Služba riječi.

Prvo čitanje nam donosi odlomak iz “Knjige utjehe” proroka Jeremije. Godina je 622. prije Krista. Vrijeme Jošijine obnove koja zahvaća i područja Izraela, sjevernog kraljevstva. Prorok tješi raspršene Izraelce, odvedene u ropstvo godine 721. Poziva na radost koja izvire iz nutrine, ali zatim izbija na van, postaje skupna i pretvara se u hvalu i zahvalu. Bog pruža svoju utjehu “ostatku” Izraelovu nakon pretrpljene kazne. Sam vodi “slijepe i hrome, trudnice i rodilje”. Bog se otkriva kao “otac” koji se pomiruje sa svojim “prvijencem” Izraelom. Sve je to u punini ostvario Isus Krist.

Isus privlači: jedni idu za njim da čuju od njega riječ, drugi da dobiju od njega spasenje. Evanđelje nam donosi izlječenje slijepca na izlasku iz Jerihona. Izliječeni slijepac nam otkriva tajanstveno uvođenje u vjeru. Taj hod počinje kad se Isus pojavi u čovjekovu životu. Njegov prolazak je tajanstven: slijepac ne vidi Isusa, ali predosjeća Gospodinovu prisutnost u događajima i predaje se njegovoj inicijativi.

Stade vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!” Mnogi su ga htjeli ušutkati, ali uzalud. On i dalje viče. Treba puno hrabrosti da se ustraje u svojoj početnoj vjeri. Isus ga poziva. Neki pristupe slijepcu sokoleći ga: “Ustani! Zove te!” Sam ne bi došao do Isusa, da mu neki ne pomognu. On baci sa sebe ogrtač i dođe k Isusu. “Dići se” kao uskrsnuti, baciti ogrtača, kao svući staroga čovjeka. Konačno susret s Isusom: “Što hoćeš da ti učinim!” Slijepac će: “Učitelju moj, da progledam!” Isus mu veli: “Idi, vjera te je tvoja spasila!” Progleda i uputi se za Isusom. Slijepac je našao put spasenja, i nastavlja svoj životni put u jedinstvu s Kristom.

Drugo čitanje nam donosi Isusa kao Velikog svećenika i našeg zagovornika kod Oca. Pisac uspoređuje levitsko svećeništvo i Kristovo. I Isus je uzet između ljudi, postavljen da prinosi žrtve za ljude, suosjeća s narodom, odvjetnik je, ne sudac. Isus prima to dostojanstvo od Boga, ali budući da je vječni Sin, ima vječno svećenstvo, svećenik je po redu Melkisedekovu, i nadilazi i izlazi iz levitskog svećenstva.

Radost spašenih jedna je od temeljnih poruka današnje Službe riječi. Kršćanstvo je novost: blaga, radosna, vesela novost. Radost je jedna od bitnih obilježja kršćanskog života. Zašto je ta radost u našem životu tako često zamagljena, osjećamo se potišteni, promašeni, zaboravljeni? Isus nam donosi istinsku radost i dovikuje svima: “Kličite od radosti!” Ako smo grijesima opterećeni, priznajmo ih pred Gospodinom, da doživimo i svjedočimo u našem svijetu radost oslobođenja i spasenja, što su sigurni znakovi da je mesijansko vrijeme nastupilo u nama.

Radost spasenja

Moramo se radovati što nas je Bog spasio. Spasenje dolazi od Boga. Moramo spoznati i svjedočiti to Božje djelo.

Susret s Isusom je poziv, kojim počinje hod u vjeri. Tko ostane nepokretan uz put, i ne zaziva Gospodina, neće ga nikad susresti. Moramo biti otvoreni da prihvatimo Božji poziv, i onda kad nas sve odvraća oko nas, u ovom sekulariziranom i materijaliziranom svijetu. Jedan novinar pitao je bivšeg ovisnika što radi u Zajednici (“Cenacolo” s. Elvire). “Kad sam mu rekao da molimo, i da tražimo ljudske vrijednosti koje smo izgubili, on se začudio.” I nastavlja: “Vidite dokle smo došli. Da sam mu rekao da sam nekoga ubio, silovao ili prevario, ne bi se začudio. Danas kad kažeš da želiš živjeti pošteno i da moliš Boga, ljudi ti se čude. To je tragično.”

Trebamo ustrajati u vjernosti Bogu. On će sigurno doći i reći nam: “Ustani!”. I očima pročišćenim i blistavim radosno ćemo ga slijediti do blažene vječnosti. Budi pripravan, da Isusa koji prolazi, zamoliš da te ozdravi i spasi.

Moramo biti svjesni da zajednica mesijanskog naroda nije sastavljena od jakih i moćnih, samodostatnih, nego od siromašnih i bijednih, tu su: “slijepi i hromi, trudnice i dojilje”. Njima je upravljeno očinsko i spasenjsko lice Boga. Njima se otvaraju oči srca te spoznaju znakove vremena i Božje spasenjske zahvate. Njima se otvara Božja ljubav, i od njih se rađa novo čovječanstvo otkupljeno i spašeno. Ministerijalno i opće svećenstvo njima se mora posvetiti i očitovati im Kristovu ljubav i ljubav nebeskog Oca.

__________________________

29. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Iz 53, 10-11
Heb 4, 14-16
Mk 10, 35-45

Razmatranje

Otkupnina za mnoge

Danas se mnogo govori o vlasti, moći, autoritetu, te o služenju i službama. Gdje postoji ljudsko zajedništvo, tu je i vlast (obitelj, općina, država). Izvor vlasti je u društvenosti čovjekove prirode. Sveto pismo govori da je svaka vlast od Boga (Rim 13, 1). U Crkvi je hijerarhija, sveta vlast koja se dobiva polaganjem ruku. Mora vladati, sazivati i voditi zajednicu, ali nadasve služiti, spasiti je. Tako su vladanje i služenje dvije poglavite crte u Crkvi. Isus nije protiv toga da netko u Crkvi bude najveći, “prvi”, ali to svoje dostojanstvo mora vršiti u služenju, biti sluga sviju. Veličina čovjeka nije u tome da bude moćan, utjecajan, nego da bude ljudima pomoć, povjerenje, radost kako nam je Isus životom i riječju pokazao.

Prvo čitanje donosi nam četvrtu pjesmu o Sluzi Patniku. Otkriva nam pomirbenu vrijednost patnje koja se prihvaća u poslušnosti. Mojsije i Aron u pustinji moraju neprestano posredovati da ispaštaju grijehe buntovnog naroda (Izl 32, 30; Br 17, 11-17). Jednako i Jeremija. Tako i pravedni Sluga Jahvin svojim patnjama i bolima “opravdat će mnoge i krivicu njihovu na sebe uzeti”. U patnjama otkrivamo Božju ljubav. Taj paradoks ostvaren je u potpunosti u Kristu. I naše patnje ako su s Kristom podnesene, postaju otkupiteljske, imaju pomirbenu vrijednost. To je jedini odgovor na bolno pitanje: Zašto ljudi trpe.

Isus po treći put naviješta svoju muku, smrt i uskrsnuće. Među apostolima imamo različite reakcije. Neki pomalo shvaćaju da se približava čas, trenutak kada treba s Kristom trpjeti. Dvojica Zebedejevih sinova traže povlaštena mjesta u Kraljevstvu. Vjeruju da je Isus Mesija i Sin Božji, a kao takav sjedi na prijestolju okružen sucima. Isus govori o muci, ali on će neprijatelje kazniti božanskom osvetom. Isus dvojici braće veli: mogu li piti “čašu” koju on pije i “krstiti se” krstom kojim se on krsti. “Čaša” u Starom zavjetu označava sud Božji nad grešnicima (Hoš 5, 10), koju će ispiti do dna (Jr 25, 28). Ima i žrtveni značaj (Br 4, 14). Isus, odbačen od svijeta, za spas svijeta umire kao žrtva i tako pomiruje čovječanstvo s Bogom. “Krštenje” je isto slika Božjeg suda. Proroci naviještaju kao će stari grešni svijet biti potopljen vatrom, vodom, vjetrom, da iskrsne novi svijet.

Dva učenika spremno odgovore: “Možemo!” Isus je Sluga Patnik i Sin Božji, Otkupitelj. Učenici ne mogu slijediti Isusa u njegovoj jedinstvenoj i neprenosivoj ulozi. Ipak mogu sudjelovati s Isusom Patnikom: ispiti čašu, krstiti se u patnjama. Sakramentalno se pridružujemo Isusovoj muci umirući s njime u krštenju i živeći plodove uskrsnuća u Euharistiji.

Isus veli dvojici učenika da će to biti udio i njihove sudbine, ali sjesti “zdesna ili slijeva” u vlasti je Oca (“kojima je pripravljeno” teološki pasiv!).

Isus svima kaže: On je Mesija ali i Sluga Patnik, koji se žrtvuje za mnoge. Marko nam bilježi Isusovu najznačajniju izreku: “Sin čovječji došao je da život svoj dade kao otkupninu za mnoge.” “Otkupnina” je vrijednost koju nekome dajemo za nešto na što trebamo steći pravo. Ima nešto zašto čovjek ne može položiti otkupninu: čovjekov život, koji smrt grabi bez naknade, ako Bog ne pruži otkup. Sin čovječji plaća osloboditeljsku otkupninu za krivce i preuzima na se njihovu sudbinu i osudu. Dok u Danielu (Dn gl. 7) Sin čovječji sudi i njemu služe, Isus je došao ne da sudi nego da služi.

Domoći se visokih položaja, postići unosnu karijeru, mnogi smatraju ciljem svoga života. Isus onima koji traže prva mjesta veli da trebaju ispiti čašu. Tko želi suditi, treba da prođe kroz kušnju. Tko želi biti prvi, mora biti sluga sviju. Učenici moraju dijeliti s Kristom sudbinu, kroz odbačenost i napuštenost, kroz “patnju” ući u slavu.

Poslanica Hebrejima (2. čit.) puna je utjehe, ohrabrenja, bodrenja. Prvi kršćani, posebno obraćenici iz židovstva, nalazili su se u teškoj pustinji: napustili su svoje predaje, hram i žrtve i svoju zemlju. To je mučno. Što su za to dobili? Pisac im veli: neizmjerni nadomještaj: Isusa, Velikog svećenika koji prodrije nebesa.

Isus je jedini Veliki svećenik koji je prodro u Svetinju nad svetinjama, otvorio nam pristup Bogu i donio nam mir. Bio je iskušan u svemu, i postao nam blizak u muci i iskušenju. Iskušenje ostaje osnovna stvarnost vjernika. Ali imamo Velikog svećenika koji nas zagovora. Oslonimo se na njega. Rečeno je da sveci brže razumiju grešnika nego grešnici jedan drugoga. Koliko će nas više Isus, koji je sama Svetost, razumjeti. Stoga imajmo pouzdanja u našega Gospodina i Spasitelja koji sjedi na “Prijestolju milosti”.

Svaki put kad se učenici stave na stranu ugnjetavača i neljudske vlasti, izdaju učitelja, predaju ga da ga pogube. Svaki put kad učenik, koji ima odgovornost i poslanje da služi, a to pretvara u sebično i oholo gospodovanje, ruši Crkvu, svodeći je na socijalno-političku organizaciju. Svaki put kad se kršćanska zajednica pušta voditi od sile, sjaja vlasti, pobjede struktura, vraća se na poganstvo. Svi u Crkvi, i kler i laici, pozvani smo da u ljubavi služimo braći, da “pijemo onaj kalež i primimo ono krštenje, koje nas čini slugama sviju i samo tako bit ćemo prvi u Kraljevstvu” (sv. Augustin).

__________________________

28. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Mudr 7, 7-11
Heb 4, 12-13
Mk 10, 17-30

Razmatranje

Prave vrednote

Čovjeka okružuju mnoge vrednote, oči mu se često ne mogu zasititi: tu je moć i vlast, bogatstvo, srebro, zlato, zdravlje i ljepota... Koja je najveća?

Prvo čitanje nam donosi riječi židovskog mudraca koje stavlja u usta Salomona, po židovskoj predaji najvećeg mudraca, koji poručuje da je najveća vrijednost božanska mudrost, koja uistinu čini čovjeka sretnim i bogatim. Mudrost je pravilan odnos čovjeka prema Bogu, da bude otvoren i raspoloživ, da može vladati svijetom. Samo mudrost vodi u život, sreću, blaženstvo. Mudrost je dar Duha. Za kršćanina Isus je utjelovljena, učovječena mudrost, mudrost križa, Božja mudrost.

Evanđelje postavlja na pravo mjesto posjedovanje, imanje, bogatstvo. Isus traži suverenost duha gledom na posjedovanje. Za Markovo Evanđelje rečeno je da je evanđelje “tajanstvenih objava”. Mladić dotrči i klekne pun poštivanja pred Isusom, da ga pita što mu je činiti da baštini život vječni. Traži sigurni put. Pitanje koje je već postavio i drugim rabinima, školama, pokretima. Isusov odgovor nije odgovor neke škole, pokreta, nego božanski nalog koji obvezuje bezuvjetno. Ne dostaje samo ispunjavanje zapovijedi, treba prodati sve i podati siromasima i slijediti Krista. Mladić se smrknu i ode žalostan.

Isus će na to: “Kako li će teško imućnici u kraljevstvo Božje!” I učenici su ostali zapanjeni. Isus nadovezuje malu prispodobu: “Lakše je devi kroz ušice iglene, nego bogatašu u kraljevstvo Božje.” Znači bogatašu je to nemoguće. Vjera je dar, zato dodaje: “Bogu je sve moguće!” Petru, koji u ime dvanaestorice govori kako su oni sve ispunili, veli: Tko sve ostavi “poradi mene i poradi Evanđelja, u ovom vremenu prima, s progonstvima, stostruko, i u budućem vijeku život vječni!”

Isus ne proglašava bogataše prokletima niti društvene siromahe blaženima, nego naglašava kako se treba solidarizirati sa siromasima, braniti njihova prava; kako istinita sreća nije u posjedovanju nego u davanju. Isus traži nenavezanost na ono što prolazi. Nije to mržnja, obescjenjivanje ovozemnih vrednota, nego njihovo pravo vrednovanje: koristiti ovozemna dobra da usrećujemo potrebne i siromahe, i pribavimo tako vječnu sreću.

Istina, čovjek misli po ljudsku: Što je “naravnije” nego zadovoljiti težnji za posjedovanjem i osigurati svoju egzistenciju? Zar je “imati” grijeh? Istina, to je “naravno”, ali to treba nadvladati, jer je blaženije “davati”. To je pravo bogatstvo. Samo davanje istinski obogaćuje. “Imati” često umanjuje čovjekovo “biti”. Stvara nemir, glad za većim posjedovanjem, stvara škrtca, nečovjeka. Uz to, bogatstvo zadovoljava samo jednu dimenziju ljudskog postojanja, a samo darivanje otklanjanjem sebičnosti, obogaćuje “postojanje”.

Poslanica Hebrejima (2. čit.) otkriva nam narav biblijske riječi: ona je živa i djelotvorna, to je riječ Boga živoga. To je objaviteljska riječ: ostvaruje obećanje, spasenje i “počinak”. Ako nije prihvaćena, postaje prijetnja i kazna. Božja riječ je snažna (Iz 55, 11), proroke preobražava i čini ih svjedocima Božje prisutnosti. U Isusu postaje utjelovljena. I u svakome koji se opredijeli za Kraljevstvo.

Snaga Božje riječi se ovjerovljuje na kobnom polju čovjeka: bogatstvo, stvari, dobra, samodostatnost. Krist je u tome radikalan i zahtjevan. I vjernik mora na tom području biti odlučan, jer idol bogatstva je moćan i razdirući. Izbor između Boga živoga i mrtvog idola bogatstva mora biti odlučan. Pobjeda nad mrtvim dražima stvari i nad “imati”, ljudima je nemoguće, ali Bogu je moguće sve. Stoga molimo Boga za taj dar.

Isus traži od onoga koji stupa u apostolsku službu odricanje od bogatstva i da ga slijedi nepodijeljena duha. Samo čudo Božje milosti, kome ništa nije nemoguće može to ostvariti.

Božja riječ je uvijek izazov, mač, objava. Koliko smo shvatili Božju riječ otkriva stvarnost: koliko je njena snaga prisutna u našem životu. Božju riječ moramo čitati, u nju vjerovati, ali nadasve živjeti da postane biće našeg bića.

__________________________

27. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Post 2, 18-24
Heb 2, 9-11
Mk 10, 2-16

Razmatranje

Kršćanska vizija ženidbe

Služba riječi pruža nam kršćansku viziju ženidbe. Evanđelje i prvo čitanje su duboko povezani.

Post gl. 2 i 3 iznose duboko razmatranje mudraca o Čovjeku svih vremena i svih prostora, u njegovu odnosu s Bogom, s prirodom i sebi sličnima. Glava 2 iznosi veličanstven Božji naum glede prirode i čovjeka, plan sav prožet skladom i svjetlom. Glava 3, naprotiv, narušen plan po čovjeku koji kida veze s Božjim planom i dolazi do tragičnih posljedica koje su prisutne u ovom svijetu.

Ove stranice su uvijek jedan ispit savjesti da se vratimo i surađujemo s prvotnim Božjim naumom.

Prvo čitanje donosi odlomak iz Post 2. U njemu imamo odnos čovjek-čovjek, temelj društva, iznesen u slici uzvišene bračne ljubavi, ljubavi muža prema svojoj ženi. Čovjek se na zemlji osjeća izgubljen, usamljen. Gospodin Bog reče: “Nije dobro da čovjek bude sam! Načinimo mu pomoć, kao što je on.”

Usamljenost čovjeka koju nosi u sebi biva nadvladana u dva vremena. Bog najprije čovjeku predočava čar svemira i životinjskog carstva. I čovjeku znanost, tehnika i kultura omogućava prodrijeti u tajnu materije, prirode i energije, što upravo znači biblijski: “nadjenuti ime”. Međutim, čovjek se i dalje osjeća nepotpun, usamljen.

I Bog mu dovodi ženu. Pojavom žene nestaje samoća. Bolovi, radosti, tjeskobe, mučna pitanja se prenose u srce drugog stvorenja ali koje je “pomoć kao što je on”. I čovjek zapjeva prvu ljubavnu pjesmu, koja neće prestati odjekivati kroz prostor i vrijeme: “Evo kosti od moje kosti, meso od mesa mojega! Ženom-isshah neka se zove, od Čovjeka-ish kad je uzeta!” U hebrejskom muž i žena su ista riječ u muškom i ženskom rodu. Među njima se stvara zajedništvo, jedinstvo tako duboko da postaju “jedno tijelo”, što ni smrt ne raskida jer “ljubav je jača od smrti” (Pj 8, 6).

Stvarajući ženu Bog uzima od čovjeka “rebro” da označi veličinu i dostojanstvo žene, ravnopravnost i istu narav. Ako ovaj međuosobni odnos muža i žene napukne, prestane razgovor, sporazumijevanja i ljubav. Ako žena postane mužu samo prazni idol i predmet naslade, čovjek se vraća u svoju usamljenost.

Evanđelje nam donosi teologiju ženidbe i dijete kao subjekt pouke starijima. Farizeji dolaze Isusu da ga kušaju u veoma složenom pitanju, o kojem se židovske škole u tim vremenima među sobom razilaze, kako shvatiti rastavu braka, prema Pnz 24, 1-4, u užem ili širem smislu. Isus se ne poziva na razna tumačenje, nego na temeljnu normu u stvaranju: “Bog muško i žensko stvori ih... i dvoje njih bit će jedno tijelo.” Isus se poziva na idealni naum Božji, po kojem treba mjeriti i vrednovati kršćanski brak. Ideal ukazuje na posvemašnje darivanje koje ne može biti raskinuto “zapovijeđu” pa bila to i Mojsijeva. Isus ističe neraskidivost braka što znači slobodu i puninu ljubavi.

U kršćanskom braku prihvaća se dijete kao dar ljubavi, dar Boga, kao samog Isusa Krista koji u djetetu poučava kako treba prihvatiti Kraljevstvo u poniznosti, otvorenosti, ljubavi.

Odlomak poslanice Hebrejima (2. čit.), koja dolazi iz teoloških krugova sv. Pavla, gleda u Kristovu utjelovljenju sjeme Uskrsa, kada Isus biva ustoličen kao Veliki svećenik, spasitelj i zagovornik. Utjelovljenje i muka imaju svećenički značaj što izriče tipični glagol “učiniti savršenim” svećeničkog posvećenja. U muci Krist postaje čovjek u punom smislu, dostigavši tako puninu utjelovljenja: “premda je Sin, iz onoga što prepati, naviknu slušati i, postigavši savršenstvo, posta svima koji ga slušaju začetnik vječnog spasenja – proglašen od Boga Velikim svećenikom”. (Heb 5, 8-9)

“Današnje ekonomske, socijalno-psihološke i političke prilike unose ozbiljni nered u obitelj... Tu izrazito ljudsku ljubav se Gospodin udostojao iscijeliti, usavršiti i uzdignuti posebnim darom svoje milosti i ljubavi.” (GS 47. 49) Supružnici moraju surađivati s darom milosti i ljubavi, budući se radi o postojanju ljudskog roda u koje su i Čovjek i Bog uključeni.

I svaki vjernik pozvan je da moli Oca nebeskoga da obdari naš narod dobrim i svetim obiteljima.

__________________________

26. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Br 11, 25-29
Jak 5, 1-4
Mk 9, 38-43. 45. 47-48

Razmatranje

“Ne ide s nama!”

Napast monopolizirati Boga u jednom pokretu, u jednoj klasi, u jednoj grupi velika je napast Crkve i danas. Bog živi i u onima, koji ne pripadaju Crkvi. To je jasno izraženo na Drugom vatikanskom saboru: Crkva vjerna duhu evanđelja, poštuje osobe kao i društva koja, premda ne pripadaju njoj, poput nje i s njome sudjeluju u promicanju čovjeka (GS 44). Služba riječi nam govori kako moramo izbjeći da se vjera svede na zajednički egoizam, na bolesno sektaštvo.

Mojsije moli Gospodina da ne stavi na njega samoga “teret naroda”. (1. čit.) Gospodin mu reče da skupi sedamdeset muževa između starješina izraelskih i njegovih nadglednika. I Bog ih obdari Mojsijevim duhom i počeše prorokovati. Eldad i Medad ostali su u taboru i bili su zahvaćeni proročkim duhom i stadoše prorokovati. To izazove zavist čuvara Šatora mladog Jošue. Mojsije mu odgovori: “O kad bi sav narod postao prorok!” Prorok Joel naviješta za mesijanska vremena: Jahve će “izlit Duha svoga na svatko tijelo.” (Joel 2, 1-2). To je ostvareno na Duhove (Dj 2, 16-21).

Bog je slobodan pri dijeljenju svojih darova i djeluje mimo uobičajenih okvira i društvenih struktura i podjeljuje dar proroštva izvan “Šatora”. Imamo tu razliku između institucije i karizme. Nije to rečeno samo u prilog karizmatičkih pojava u Izraelu, nego je potvrda da Bog djeluje i preko institucija i karizmatika. Tako je i u Crkvi. Kod Boga nema pristranosti ni obzirom na osobu ni s obzirom na narod.

Evanđelje nam donosi niz raznovrsnih izreka povezanih temom poziva. Kraljevstvo Božje je najveća vrednota koja nadilazi sve druge vrednote. Prvi prizor: čovjek koji izgoni zloduha u Isusove ime, i učenici mu brane jer “ne ide s nama”. To javlja Ivan koji se samo ovdje pojavljuje u Marku. Kao i brat Jakov i on je nagao i borben. Isus odgovori: “Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje Ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.”

Na prvi pogled to se suprotstavlja Isusovoj izreci: “Tko nije sa mnom protiv mene jest.” (Mt 12, 30; Lk 11, 23). Ali ovdje Isus misli na osobe, koji su imali priliku dobro upoznati Isusa. Neprijatelj je Kristov koji se protiv njega bori i njegov nauk odbacuje. Crkva ne može imati isključivost Isusova autoriteta, postavljati mu uvjete i granice, imati monopol na sve što se izvodi u Isusovo ime.

Isus nagrađuje one koji primaju učenike u njegovo Ime. Čaša hladne vode u vrućoj i bezvodnoj Palestine je veliki dar. Isus obećava nagradu onima koji rade ne misleći na nagradu.

Isus izriče tešku kaznu za onog koji sablazni jednog od najmanjih. Najteža i najodurnija smrt utapanjem je nešto bolje! Smrt utapanjem znači biti bez groba, vječno nepokopan, nikad pokoj naći. “More” je i simbol pakla. Takav se sam osuđuje na vječnu propast.

Ako nas sablažnjava ruka, noga, oko, treba to odsjeći i iščupati, da ne budemo bačeni u pakao. Nije oko, noga, ruka koja nas upropaštava, nego srce odakle izvire svako zlo. Na njega trebamo paziti. Isusove riječi treba uzeti ozbiljno, ne doslovno.

Jakov izriče strašni “jao” bogatašima koji se nepravedno obogatiše uskraćujući pravednu plaću radnicima i nisu pomagali siromasima. (2. čit.) Svaka društvena nepravda i svaki manjak ljubavi vapi za osvetom Bogu. U što stavlja ludi bogataš svoje pouzdanje: novac, raskošne haljine, srebro i zlato, jelo i uživanje, ustat će kao njegovi tužitelji u dan obračuna (Jak 5, 3-4). Griješili su i ludo postupali. Nisu shvatili Božju milost, nisu znali “uložiti” svoje bogatstvo. Svatko će biti kažnjen u onome čime je griješio.

“Svaki je čovjek nosilac Boga i istine.” (Pascal) Stoga ne smijemo zavidjeti, dobru što drugi čini, ako je to dobro Božja stvar. Evanđelje je Božji dar, i moramo ga pronositi svijetom bez duha odvojenosti, samodostatnosti, sektaštva, jer time se snaga Božje riječi guši i rasplinjuje. Posebno ako iza toga stoje ekonomski, politički pa i religiozni interesi. Tko ljubi čovjeka iskreno, ako i ne pozna Isusa, Isusu služi skrbeći za bolesnog, gladnog, žednog, golog... (Mt 25, 31-46). Molimo Gospodina da nam otvori oči da vidimo u svijetu sve koji dobro čine, da se i mi svrstamo u kolonu samarijanaca, cirenaca koji Krista, ranjena i polumrtva poslužuju

U središtu današnje Službe riječi je teško i jezivo prokletstvo za onoga koji se ne brine za krhkost i slabost svoga brata i prepušta ga sama sebi ili ga svojim vladanjem baca u smrt i vječnu propast. U nama postoji jedna eksplozivna snaga, u našim rukama i riječima. Nastojmo je upotrijebiti ne da zastrašujemo i rušimo svoga brata, nego da ga izgrađujemo i jačamo u dobru. To je Isusov duh.

__________________________

25. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Mudr 2, 12. 17-20
Jak 3, 16 - 4, 3
Mk 9, 30-37

Razmatranje

Poruka djeteta

Dijete je najslabije biće, prvotni predmet zauzetosti i pažnje roditelja. Prihvatiti ta mala i siromašna stvorenja je kao prihvatiti Krista, velik je čin bogoštovlja. I upravo jer je znak lišenja vlasti i oholosti, postaje učitelj i vođa. O tome nam govori današnje Evanđelje.

Prvo čitanje donosi nam odlomak iz glave koja je najogorčeniji tekst u Bibliji o progonu pravednika. Umišljeni bezbožnik bezočnim i odveć naivnim, materijalističkim, izazovom dodaje i uvrede i nasilje pravedniku. Imamo vjerni odraz aleksandrijskog antisemitizma koji proživljava pisac. Ali progonitelj je sada Židov, otpadnik od vjere otaca. Pravednik je siromah, obespravljen, ali Bogu i njegovu Zakonu ostaje vjeran. Njegovo ponašanje i posvemašnje predanje u Boga razjaruje bezbožnika. Krepost uvijek izaziva zavist i progonstvo. Već filozof Platon veli: “Pravednika će drugi bičevati, mučiti, baciti u klade, izvadit će mu oči, naposljetku, pošto ga izmuče svakakvim mukama, nabit će ga na kolac.” Ovo opće iskustvo povezano s proročkim tekstovima o Sluzi Jahvinom pozadina je Isusova navještaja muke i uskrsnuća. Patnja i smrt ne mogu uništiti nadu u život.

Evanđelje nam donosi drugi navještaj muke i uskrsnuća. Isus prolazi Galilejom, kao posljednji opraštaj s okolišem njegova djelovanja. Posvećuje se pouci svojih učenika. Jače osvjetljava navještaj muke i uskrsnuća. “Predaje se u ruke ljudima”, prezent označava da se to već počinje ostvarivati, a pasiv (teološki) da to nije slučajnost, nego ostvarenje Božjeg spasenjskog nauma. David, nakon popisa pučanstva, priznaje krivnju i Bog mu preko proroka nudi da izabere kaznu. On izabere onu koja dolazi od Gospodina, jer pasti u ruke Jahvine je lakše, jer je “veliko njegove milosrđe”. Ljudi su više nepravedni i bezdušni.

Učenici ne razumiju Isusova govora, i ne usuđuju ga se pitati, a putem tiho, da ih Isus ne čuje razgovaraju o prvim mjestima u kraljevstvu. Oni su čvrsto uvjereni da dolazi zemaljsko kraljevstvo u kojem će neki biti prvi i vodeći.

Kad su došli u Kafarnaum, u kući (simbol Crkve), Isus sjede, znak da im ima nešto veoma važno reći. On im kaže: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.”

I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: “Tko god ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji me posla.” Aramejska riječ talia može označiti i dijete i slugu.

Dijete koje Isus uzima, nije dijete u našem smislu riječi – neki idol obitelji, niti predočen zbog njegove malodobnosti, još manje zbog njegove nevinosti. Dijete koje Isus uzima je onakvo kako se vidi u tolikim arapskim naseljima i drugdje i danas: gladno, golo, musavo, puno krasta i muha. Dijete je i tada bilo tvrdoglavo, neposlušno, nezrelo. Dijete je postavljeno kao uzor, što je golo, gladno, žedno, bolesno, utamničeno... Isus se poistovjećuje s takvom vrstom ljudi. I jauk pravednika Starog zavjeta nalazi u Isusu svoje upotpunjenje u trpljenju i poniženju, u smrti na križu, poistovjećujući se tako sa svim patnicima svijeta.

Drugo čitanje donosi nam značajnu riječ Jakova: suprotstavlja pravu mudrost lažnoj, razotkriva lažnu svjetsku mudrost i neumorno ju raskrinkava. Mudrost svijeta je tjelesna, zemaljska, đavolska. Prava mudrost je odozgo, evanđeoska, vazmena. Korijen lažne mudrosti je podijeljeno, nevjerno srce, odakle izviru požuda, zavist, mržnja. Prava mudrost je srce otvoreno, spremno, poučljivo, vjerno. To je plodno tlo, na kojem može Riječ klijati, rasti, sazrijeti. Dolazi odozgo, plod je osobnog obraćenja, Božji je dar. Sastoji se u podlaganju Bogu, hodanju prema njemu, u čišćenju i priznanju vlastite bijede. Tako se u nama dvije ljubavi bore za prevlast: ljubav prema svijetu i ljubav prema Bogu. I primirja nema, dok ne pobjedi jedna ili druga. Nastojmo surađivati s milošću Božjom da prevlada u nama ljubav prema Bogu.

Isus je posebno prisutan u malenima, progonjenima, siromašnima, koji se posve predaju u vjeri i ljubavi Bogu, što je simbolični označeno u “djetetu”. Tko ovakvo dijete prima u ime Isusovo, prima njega, i u njemu Oca koji ga je poslao. To je važno danas, kada se obitelj odriče svoje istinske radosti ne prihvaćajući dijete kao dar Božji.

Vlast u Crkvi

U Crkvi nema povlaštenih mjesta, gospodovanja. Najveći mora biti posljednji i svima poslužitelj. Vlast u Crkvi je jedino: ponizno služenje, vlast posljednjeg mjesta (Mk 9, 35; Mt 23, 11; Lk 9, 46-48; 22, 24-27; Iv 13, 14-15).

Učenici znadu dobro da se ovi razgovori ne sviđaju Isusu, zato potiho međusobno o tome raspravljaju. Međutim, Isus čita u srcima i pita ih, kad su došli u Kafarnaum, “u kuću”, što su putem raspravljali. Oni umuknuše. Isus sjede, znak da želi dati važnu pouku: “Tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.” Ono što će on postati u muci: sluga, rob u rukama ljudi do smrti među dva razbojnika. I da to zorno predoči, “uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga”. Želi pokazati kako prednost kod Boga nemaju mogućnici, najveći, nego najmanji, posljednji, kojima nije obećana zemaljska slava nego kraljevstvo nebesko. Biti poslužitelj znači posluživati malene, slabe, siromašne, potrebne, koje najbolje predočava dijete.

Isus nastavlja: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji mene posla.” Siguran put susresti se s Kristom i u njemu s Ocem, ostaje ponizno i s ljubavlju služenje malenima, siromašnima, bolesnima, spremnost žrtvovati se za njih do smrti kao Gospodin.

Poniznost, duh požrtvovnosti, ljubav oslobađaju čovjeka od zavisti i duha svadljiva, govori Jakov (2. čit.) Mudrost odozgo je “čista, mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena”. Oslobađa nas požuda koje su izvor ratova, borba među vjernicima, kad se traže prva mjesta.

Opis služenje – diakonia u Crkvi osvjetljava značajan tekst Drugoga vatikanskog sabora: “Pastiri Crkve, slijedeći Gospodinov primjer, služe jedan drugome i drugim vjernicima, a ovi neka surađuju s pastirima i učiteljima.” (LG 32). Vlast u Crkvi nije “autokracija”, gospodovanje nego služenje zajednici. Svi moraju postati sluge jedni drugima, moraju doprinijeti rastu (autoritet dolazi od augere-omogućiti rast!), pomagati jedni druge i Crkvu, da “prvi bude od svih posljednji i svima poslužitelj”. “Sluga slugu Božjih”, najviše je evanđeoski naslov Svetog Oca. To mora biti i svakoga od nas.

Dostojanstvo Kristova učenika je prihvatiti križ usamljenosti, progonstva, izrugivanja, zapostavljanja sve do smrti. Ali se radi o križu, koji donosi plodove: mir, pobožnost, blagost, radost, križ koji pozna i Uskrs i radosti vječnog blaženstva. “Oholice ustadoše na me i moj život traže silnici, ali Bog mi pomaže, Gospodin krijepi život moj.” (pripjevni psalam)

__________________________

24. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Iz 50, 5-9a
Jak 2, 14-18
Mk 8, 27-35

Razmatranje

Sin čovječji mnogo mora trpjeti

Kršćanstvo nije religija boli, nego nas uči kako patnje, žalost, bol, koje prate čovjeka, možemo učiniti pobjedom. To ostvarujemo sjedinjujući svoje patnje i boli sa Sinom Božjim, da u njemu slavimo pobjedu nad patnjom i smrću i s Pavlom uskliknemo: “Gdje je smrti pobjeda tvoja? Gdje je smrti žalac tvoj?..., Hvala Bogu koji nam dade pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu!” (1 Kor 15, 53. 57)

Prvo čitanje donosi nam patnje Sluge Jahvina, 3. pjesma. Zlo je na djelu. Sluga Jahvin mora se suočiti s najtežim poniženjem. I to ne kao slučajnost, već zbog božanskog poslanja, koje mu je povjereno. Sluga je pravi Jahvin učenik: otvoren njegovoj Riječi, a ne kao Jona koji se suprotstavlja poslanju, niti kao Jeremija, koji se pokušava oprijeti Božjem pozivu i optužuje Boga da ga je “zaveo”. Opisi patnje su strašne: bičevanje po leđima, bolno ponižavajuće čupanje brade, pljuju mu u lice, svakovrsne nepravde. Ipak ostaje uza sve to vedar i nepokolebiv.

Evanđelje nam donosi “srce” Markova Evanđelja. Isus postavlja pitanje: “Što govore ljudi, tko sam ja?” Jedni drže Isusa za Ivana Krstitelja koji je uskrsnuo (i Herod se tome mišljenju priklanja), drugi za Iliju, treći za nekog proroka. Dakle, smatraju ga velikim prorokom. Isus sada Dvanaestorici postavlja pitanje: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar u ime Dvanaestorice ispovijeda: “Ti si Pomazanik – Krist!” Petar odmah ispovijeda da je Isus doista Mesija. Punu ispovijest Isusova otajstva imamo tek na kraju Markova Evanđelja u ispovijesti satnika podno križa: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji.” (Mk 15, 39)

Isus naviješta svoju muku i uskrsnuće. “Sin čovječji mnogo mora trpjeti.” Naslov Mesija zamjenjuje sa Sinom čovječjim, da naglasi spasenjsku značajku muke i uskrsnuća. Jednako i pred Velikim svećenikom: prihvaća da je Mesija, ali odsad će gledati Sina čovječjega. (14, 53-65)

Petar ne shvaća: kako Mesija može trpjeti? On očekuje slavnog Mesiju. Ne shvaća proroštvo koje opisuje Mesijinu muku i smrt i uskrsnuće. Petar ovdje uosobljava svakoga od nas. Prihvaćamo Gospodina, ali trpljenje, križ? Htjeli bismo kršćanstvo bez križa. Uznemiruje nas i sablažnjava sablazan križa.

Isus nastavlja: Pravi učenik mora uzeti križ, izgubiti život poradi Isusa i Evanđelja da bi ga spasio. Ovdje je značajan imperativ: učenik mora vjerovati u Boga unatoč trpljenju, slijediti Krista na putu spasenja. To je temeljna poruka Evanđelja, temeljna značajka kršćanstva.

Jakov ističe da je vjera bez djela mrtva, djela bez vjere su prokletstvo. (2. čit.) Nema suprotstavljanja vjere i djela. Oboje se rađa iz riječi koju poučljivo slušamo i vjerno u djelo provodimo. Oboje su dar Božji, oboje znak pravog bogoslužja, religioznosti, zalog istinskog blaženstva. U naravi je ljubavi da prijeđe u djelo. Riječ je klica, i traži da se razvije. Nije ona izgovorena da draška uho nego da pokrene razum i srce, nije dana za našu radoznalost, nego da joj odgovorimo. Zaustavimo li se samo na djelima, ona stvaraju nemir, ako nisu prožeta vjerom, jednako je i vjera prazna, ako ju ne prate djela ljubavi.

Učenici smo Kristovi ako ispovijedamo Krista Mesijom i Sinom čovječjim koji nas je svojom patnjom, smrću i uskrsnućem spasio. I slijedimo ga na tom putu “noseći svoj križ”.

Tko je Isus?

Evanđeoski navještaj muke danas je središte Markova Evanđelja. Istina, Petar ovdje priznaje Isusa samo Mesijom, a ne kao kod Mateja “Sinom Božjim” (Mt 16, 16). Kod Marka je puno svjetlo Isusova otajstva izrečeno na kraju, na usta satnika podno križa: “Zaista, ovaj čovjek bio je Sin Božji.” (Mk 15, 39) Petrova ispovijest vjere još je nepotpuna, i osiromašena je mišljenjem naroda društveno-političkim mesijanizmom.

Narod vidi u Isusu samo vatrenog i silnog baštinika Ilije, ili jednu blijedu inačicu Ivana Krstitelja, kojeg učenici njegovi ne mogu prežaliti, ili ga smatra nekim od proroka. Petar u svojoj ispovijesti otkriva značajno obilježje njegove fizionomije. Isus je ostvarenje nade Izraela, iščekivanje koje postaje sigurnost, sunce koje prikuplja sve raspršeno svjetlo (sv. Augustin). Isus pita Dvanaestoricu: “A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Pitanje je upravljeno Crkvi i svakome od nas, da odmjerimo svoju vjeru, da ispitamo njenu autentičnost, da ju očistimo od lažnih varljivih slika i otkrijemo pravi lik Isusa Krista. Isusovo pitanje je ujedno i poziv da rastemo u vjeri do pune objave u svjetlu vazmenog navještaja.

Petar je mislio da je otkrio Isusov identitet. Istina, naslov Mesija je ispravan, Isus će ga upotrijebiti u svojoj izjavi Velikom svećeniku na židovskom sudištu (14, 61-62), ali naslov ostaje nepotpun i dvoznačan. Zaista, Isus neće spasiti čovječanstvo kraljevskim putem moći i trijumfa, došao je da služi, a ne da gospoduje, i život svoj da položi za spas svijeta.

Isus izriče svoje mesijansko poslanje i kako će se ono ostvariti: po smrti i uskrsnuću. Isus će triput ponoviti navještaj smrt-uskrsnuće, što je i ispovijest prve Crkve (1 Kor 15, 3-5). I učenik mora u tome slijediti svoga Učitelja. Mora biti i on čovjek predanja bez pridržaja, mora uzeti križ, i spreman i izgubiti život svoj poradi Krista i radosnog navještaja Evanđelja.

Zacrtavši tako svoje mesijansko poslanje, Isus se poziva na proroštvo o “Sluzi Gospodnjem”, Patniku, koji se žrtvuje za slobodu čovječanstva, i njegove patnje donose spasenje i mir Izraelu i svemu svijetu. (1. čit.)

Kao i Jeremija Sluga Jahvin je progonjen radi Riječi koju mora slušati i objavljivati. To je navještaj “umornima”, to jest obeshrabrenom Božjem narodu. Međutim, ovaj glas, glas Božji, nije saslušan, nego je osporavan nasiljem: udaraju ga po leđima kao “nerazumna čovjeka” (Izr 10, 13). Njega, koji je Mudrac, glasnogovornik Božji, drže za lakrdijaša. Prezir se pretvara u napad dok mu pljuju u lice i čupaju bradu. Međutim, on kroči dalje, vjeran svome poslanju, siguran u svoju pobjedu, jer Bog je uz njega (Iz 50, 7-9). Sluga je kao i Krist predstavljen kao čovjek radosne vijesti i muke. Muka dobiva novu vrijednost, nije više znak odbačenja, nego izabranja.

Isus je Mesija-Krist i Sin Božji. Vjera je Crkve. Vjera u nama mora se stalno čistiti od natruha i rasti. Svako svođenje vjere na socijalu, na izazovno siromaštvo, na mistiku koja se odvaja od društva i života u svijetu, znači polagano ubijanje vjere. Vjera je život, Uskrs, stalno i radosno opredjeljenje. To je otvaranje Bogu u Kristu snagom Duha Svetoga. Vjera se očituje u nošenju vlastitog križa i u sebedarju bratu koji uz nas nosi svoj križ.

__________________________

23. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Iz 35, 4-7a
Jak 2, 1-5
Mk 7, 31-37

Razmatranje

Gluhi čuju, nijemi govore

Patnja je dio našeg postojanja. Čovjek nastoji ukloniti zlo. Znanost nam koristi da se uklone posebno fizičke boli. Isus poznaje boli i patnje. Došao je liječiti. U njegovu kraljevstvu nema boli. Liječi stvarno, fizičke patnje, a napose spašava od grijeha, koji su u mnogim slučajevima izvor patnji i boli, liječi u sakramentima. Već sada, a u potpunosti u eshatonu. Ali već su sada vjernici sjedinjujući svoju bol Kristovim patnjama, iako ostane bol, ispunjeni mirom i radošću.

Prorok govori o novom izlasku (1. čit.). Fiziološke bolesti bit će svladane: sljepoća, gluhoća, hromost i njemakov će jezik klicati. I geofizička pretvorba prostora: pustinja, stepa, sažgana zemlja postat će puna izvora. Dakle, cijelo čovječanstvo i priroda bit će preobraženo. Proroci fizičke nevolje prenose na ćudoredne, čovjek je jedno biće: tijelo i duša. Slijep je onaj koji ne zna raspoznavati Božja djela; gluh koji ne čuje glas Božji, nijem koji mu ne daje hvale. U potpunosti ta iščekivanja ostvaruje Isus.

Evanđelje nam donosi izlječenje gluhog mucavca. Isus ga uzima “nasamo od mnoštva”. Izbjegava mnoštvo, da ne shvate krivo njegove pokrete i izjednače ga s pokretima židovskih iscjelitelja i vračara. Zašto ovdje znakovima, dok drugdje samo riječju ozdravlja? Radi se o gluhom mucavcu. Isus mu pokretima želi pomoći da shvati da ga želi spasiti. U liječenju je uvijek osobni susret s Kristom. Isus slikovito čini znak onog što se događa, i tko je na djelu. Isus utisne prste u njegove uši, pljuvačkom se dotakne njegova jezika, pogleda u nebo i reče: “Effata! – to će reći: Otvori se!” Čudo je rječito. Isus je onaj koji je došao liječiti našu bijedu. Čudo je “znak” da se proroštvo ostvaruje (1. čit.). Isus je Mesija, koji ima doći.

“Effata” je Marko sačuvao u materinskom Isusovu jeziku. Ulazi u obred krštenja kao znak da moramo biti poučeni u vjeri slušanjem Božje riječi, i izražavati vjeru molitvom i životom.

Isus brani da se čudo razglasi. Ali oni su razglašavali “preko svake mjere”, zadivljeni govorili: “Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.” U ovim riječima imamo svjedočanstvo naroda da su počela nova vremena, konačnog spasenja.

“Dobro je sve učinio!” podsjeća nas na prvo stvaranje (Post gl. 1). Dakle, s Isusom počinje novo stvaranje. Čudo je Božji zahvat u korist čovjeka. Isus ga ne čini da zasiti ljudsku znatiželju za čudesnim, nego da čovjeka spasi, izliječi, ozdravi, dovede do spasenja. Povratak vida i sluha znak je božanskog oproštenja: da ozdravljeni otkrije Božja čudesna djela i otvori se Božjoj riječi. Čudo je ostvareno u Dekapolisu, poganskoj sredini. Spasenje je ponuđeno ne samo Židovima nego i poganima.

Drugo čitanje nam donosi odlomak iz poslanice Jakova: protiv nejednakosti i suđenja drugih. Kršćanin ne smije biti pristran i gledati tko je to. I ne smije suditi druge. Mora slijediti primjer Krista. Baština kraljevstva i vijenac života udjeljuje se ne bogatašima, nego ubogima koji su “bogataši u vjeri”, koji djelima dokazuju pravo bogoslužje, koji ljubav prema Bogu životom i riječima potvrđuju.

Evangelizacija nije samo u riječima, mora se očitovati u djelima. Misionar dolazi s evanđeljem ali liječi i tjelesa, ublažava bol i utažuje glad. Svaki od nas mora evangelizirati životom, dobrotom ljubavlju. Svi smo na to pozvani. Kod toga ne smijemo zaboraviti da je Božja riječ jača od naših bolova i siromaštva našeg vremena (kao glad, žeđ, nezaposlenost, droga). Bog sam dolazi da nas spasi. Isus se pojavio kao liječnik duša, kao Mesija, Spasitelj, kao Početak novog vremena. I to svoje djelo nastavlja u Crkvi svojoj, i u svakom od nas. Nikada nismo sami: Gospodin je uvijek s nama.

__________________________

22. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Pnz 4, 1-2. 6-8
Jak 1, 17-18. 21b-22. 27
Mk 7, 1-8a. 14-15. 21-23

Razmatranje

Božji Zakon

Kršćanstvo nije skup zakona, nešto izvanjsko, usputno, da se ispune neke naredbe, nego je očitovanje božanskog života, poziv na spasenje, odgovor na milosnu Božju ponudu. Zakon je savez, put, naredba, sud, riječ, obećanje, pouka, život, izraz Božje objave na koju moramo odgovoriti. Ne smijemo stvarati svoje zakone, “predaje” lagodne, lake, ugodne izvan Božjeg zakona. To je poruka današnje Službe riječi.

Prvo čitanje nam donosi proglašenje Zakona i njegove blagodati: blagoslovi (berakah) i obećanja. Zakon zauzima uzvišeno mjesto u pobožnosti Izraela. Najviši je izraz mudrosti, ponos Izraela. Temelj je i jamstvo Božje prisutnosti, Božje spremnosti da usliši molitve svojeg naroda. “Niti što nadodajte onome što vam zapovijedam, niti što od toga izuzimajte!” (Pnz 4, 7) To je ustaljeni obrazac koje susrećemo i izvan Biblije, u pravnim dokumentima Egipta. Posebno u samoj Bibliji (Jr 26, 2; Izr 30, 6). Znači mora ostati neizmijenjen. Isus je Zakon dopunio, pounutrašnjio, objavio ono temeljno u njemu. Božju volju.

Evanđelje nam donosi oštru osudu farizejskog tumačenja Zakona, pozivajući se na riječi proroka: “Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke – uredbe ljudske. Napustili ste zapovijed Božju, a držite se predaje ljudske.” (Mk 7, 6-7; Iz 29, 13) Proroci napadaju izvanjsko i magijsko obavljanje bogoštovnih obreda. Naglašavaju tijesnu povezanost života i bogoštovlja. Licemjerstvo je odvojiti to dvoje.

Isus naglašava suprotnost između “ljudskih predaja” i Božjih zapovijedi. Za farizeje su one bile važnije od Zakona. Isus tumači istinski smisao čistog i nečistog. Pavao veli da je svako stvorenje dobro (1 Tim 4, 4), nasuprot gnostika, koji preziru materiju, tijelo i ženidbu. Kao što religija koja obožava materiju postaje idolo-poklonstvo, tako je i patvoreno ćudoređe, vrsta idolopoklonstva.

Značajna je povijest koinos-nečistoga. Po sebi čisto znači: privatno, osobno, nasuprot zajedničkom, običnom, javnom, nečistom. Hasideji-farizeji su mnoge obične-profane stvari proglasili nečistim. Krist vraća profanu vrijednost stvarima i pokazuje osobni značaj čistog i nečistog, dobra i zla. Nisu stvari nečiste, zle, nego ih takvima čini osoba. “Ništa što izvana ulazi u čovjeka, ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi – to ga onečišćuje.” Toga nema u rabinskoj književnosti. U Novom zavjetu tu misao često susrećemo (Dj 10, 14; 15, 28; Gal 2, 11-17; Rim 14, 14).

Isus navodi popis nekih mana koje su u srcu čovjekovu tako prisutne i koje čovjek mora nadvladati, kao “bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje”. Koliko su ove mane i danas prisutne u ljudskom srcu i koliko onečišćuju čovjeka!

Drugo čitanje nam donosi odlomak prve katoličke poslanice, “brata Gospodina”, Jakova, rasijanim vjernicima iz židovstva po svijetu. Ističe da je prava vjera čitav život. Preporođeni smo riječju Istine. To je dar i poklon odozgor, “od Oca svjetlila”. Daje nam svjetlo da svijetli u tami i život kao ustuk smrti. Sve je sadržano u Riječi Istine što je objava evanđelja. Riječ je zakon slobode, kraljevski zakon. Put k slobodi je staviti u djelo riječ, svladavajući strah, nesigurnost, tugu za ostavljenim dobrima.

Posebno ističe bratsku ljubav, živjeti bez računice i bez zavisti, čekati s puno pouzdanja i zauzetosti Onog koji će doći. Potiče na evanđeosku dosljednost, na misionarsko zalaganje, na svjedočanstvo u vjeri i u životu. “Bogoljubnost čista i neokaljana jest: zauzimati se za sirote i udovice u njihovoj nevolji, neokaljanim se čuvati od ovoga svijeta”.

Živjeti moramo vjeru ne izvanjski, usputno, kao plod navika. Ona mora biti osobni posvemašnji odgovor, sa svim posljedicama koje iz toga izlaze. Licemjerstvo je stvarati svoj zakon, bolji, “prirodniji”, “ljudskiji”. Samo nas Gospodnji Zakon čini uistinu i prirodnima i ljudskima, u evanđeoskom Isusovu tumačenju, koji se očituje u ljubavi i brizi za “udovice i sirote”, što znači za sve nezbrinute, napuštene, zaboravljene, za sve patnike svijeta. Bez toga Crkva, kao svaki vjernik, gubi svoju snagu kvasca i svjetla.

__________________________

21. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Jš 24, 1-2a. 15-17. 18b
Ef 5, 21-32
Iv 6, 60-69

Razmatranje

Temeljno opredjeljenje

Tvrd je Isusov govor u sinagogi u Kafarnaumu da je jedino u njemu moguće uspostaviti čvrste veze prijateljstva, doseći sreću u Bogu, koja nema kraja i koja ne može prestati. I mnogi su ga ostavili i od učenika koji su ga slijedili. Slijedili su ga zbog čudesnih znakova, a ne zbog onoga što On je. A može ga se slijediti samo ako ga posve prihvatimo u vjeri, u onom što On je. Temeljno opredjeljenje, konačna odluka je u središtu današnje Službe riječi.

Jošua poziva narod u šekemsko svetište na obnovu saveza nakon ulaska u zemlju obećanja (1. čit.). Narod mora jasno i čvrsto odlučiti hoće li služiti Bogu ili idolima kanaanskim ili onima koje je napustio Abraham. Podsjeća ih na dobročinstva koje im je iskazao Gospodin i poziva ih da služe, to jest slijede putove koje im je Bog odredio, da se odluče za Onoga koji ih jedino može učiniti jakim i sretnima. Narod jednodušno potvrdi: “Služit ćemo Gospodina, jer on je Bog naš.”

Evanđelje nam donosi završetak govora u sinagogi u Kafarnaumu. Sada učenici mrmljaju i govore: “Tvrda je to besjeda? Tko je može slušati?” Previše je Isus rekao o sebi. Nije lako nasljedovati Isusa očima vjere. Nije lako prihvatiti da život dolazi samo od njega, i da se ne mogu osloniti na svoje sile nego samo na milost Božju.

Mrmljanje nije posljedica onoga što im je rekao o Zakonu, niti što je porušio njihove nacionalističke mesijanske predrasude, nego sama osoba Isusova. Teško im je “slušati”, to jest vjerovati da je sišao s neba, da je biće nebeskoga božanskog podrijetla. Isus ponovno govori o svojoj božanskoj naravi: “A što, ako vidite Sina čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?” Isus usmjerava na uskrsnuće, koje će otkriti kako njegovo “tijelo” uzlazi onamo gdje je Sin Božji prije bio, od vječnosti.

I zaključuje: “Duh je onaj koji oživljuje: tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život.” Da je Isus samo sveti čovjek ili prorok, da je njegovo tijelo samo ljudsko kao i sviju nas, sve što je učio i činio bilo bi nevažno. Čovjek je po sebi smrtan, ali ulazak Duha u povijest mijenja njegovu sudbinu, i najveličanstvenije se to očitovalo u Sinu čovječjem. U Isusu živi Duh Božji, i njegovo tijelo je zaodjenuto božanskom moći u uskrsnuću, zato su njegove riječi “duh i život”. Duh je životna snaga u svijetu i u povijesti spasenja, jer Krist koji se objavljuje ima riječi života, koji jedini daje smisao osobnoj i sveopćoj povijesti.

Euharistija nije samo bratsko blagovanje nego dioništvo na božanski život Trojedinoga Boga: poistovjećenje s Isusovim proslavljenim čovještvom, po Duhu Svetom povezuje nas s Ocem. Bratstvo je posljedica euharistije, a ne obratno.

Ponovno izbija mogućnost: vjerovati ili ne vjerovati. Tama nastoji ugušiti svjetlo. Isus zna, nije razočaran, ojađen, nego se ponaša kao onaj koji je u središtu zbivanja i njime upravlja. Konačna propast pojedinca je njegova nevjera. Isus ide naprijed s malom skupinom onih koji su rođeni od Duha. Treba se odlučiti za konačni izbor ili s Kristom u život ili bez Krista u konačnu tamu i propast. Kome da idemo? S Petrom moramo stalno ponavljati: “Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.”

Pavao izriče smjernice za obiteljski život: uzajamna bračna ljubav mora biti odraz ljubavi Krista za Crkvu. (2 čit.) Temeljni zakon kršćanskoga obiteljskog ćudoređa: ono što je Krist učinio za nas, i kako je ostvario svoj odnos s Ocem. Ženidba kao ustanova, kao sakrament mora biti osvijetljena teologijom Kristove žrtve za njegovu Crkvu i u svjetlu odnosa Krista s Crkvom. Bračna veza je prisutnost Boga koji ju je htio, prisutnost Krista koju ju je otkupio i uzdigao na dostojanstvo sakramenta. Tek kad je uzdignut i življen u toj cjelovitosti, kršćanski brak omogućava iskrene radosti koje je Bog obećao.

Temeljno opredjeljenje je često dramatsko, razdiruće, bolno. Ono nas često potresa, stvara rascjep u nama: prihvatiti sablazan i ludost križa, odreći se mrtvih idola, bogatstva, vlasti, oholosti, a što je tako privlačno, i učiniti čvrstu odluku: predati se Kristu u vjeri što jedino daje smisao našem životu i unosi u nas mir i radost.

__________________________

15. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Am 7, 12-15
Ef 1, 3-14
Mk 6, 7-13

Razmatranje

Poslanje apostola

Poslanjem Dvanaestorice Isus ostvaruje i izvršava djelo spasenja svijeta. Što to znači izvješćuje nas današnja Služba riječi.

Prvo čitanje nam donosi sukob svećenika Amasje i proroka Amosa. Amasja je svećenik odmetničkog svetišta, podignuta zbog političkih ciljeva kralja Jeroboama, u službi interesa krune. U takvim okolnostima nadahnuta riječ nije se mogla čuti. Ona biva ušutkana. Za dvorskog kapelana jedino je zanimanje preživjeti.

U Bibliji susrećemo uz proroke koje poziva i šalje sam Jahve i proroke profesionalce, “sinovi proročki”, koji od toga žive. Amasja misli da ima pred sobom jednog samozvanog vidioca. U snazi svojega religioznog autoriteta kaže mu: “Odlazi, vidioče! Bježi u zemlju Judini i ondje prorokuj!” Amasja ne služi Bogu nego kralju. Imamo tipični primjer odbijanja i zatvaranje pred objavom.

Amos mu odgovori iznoseći svoje zanimanje, svoj poziv i zakonito područje svoga djelovanja. Po zanimanju bio je skromni stočar i gajitelj divljih smokava. Nije prorok profesionalac. Božji poziv unosi nemir u njegov život. Gospodin ga “uze od stada”, kao Davida. Bog se redovito služi malenima, a ne mogućnicima da ostvari svoj naum spasenja. Prorok ne govori svoju nego samo Božju poruku. Njegovo poslanje odvija se na daleko dubljem planu od običnih ljudskih zanimanja, i ne potpada pod kraljevsku vlast. Bogu su Judino i Izraelsko kraljevstvo jedan narod, narod saveza. Narod je najprije Božji, a onda kraljev. Zato može upraviti riječ bez posredništva kraljevske vlasti.

Drugo čitanje donosi nam Pavlov himan Presvetom Trojstvu o Božjem naumu na početku poslanice Efežanima. Božji naum je dar i oproštenje što odražava Božju ljubav prema nama, i moramo u Kristu živjeti kao slobodni ljudi u njegovoj ljubavi.

Evanđelje nam donosi važnu prekretnicu u Isusovu javnu djelovanju. Isus je stalno u pokretu, obilazi gradove i sela. I sada šalje Dvanaestoricu da nastave njegovo djelo. Ne smiju se nigdje zaustaviti, nigdje stati. Odlomak predstavlja veliku povelju apostolata. Susrećemo tipično istočnjačke datosti kao sandale, otresati prašinu, dva po dva, da jedan drugome bude na pomoć i daju svjedočanstvo dobrog života i evanđeoske istine.

Prva riječ (Mk 6, 8-9) Isusova propisuje kako će apostoli biti opremljeni: jedna haljina, sandale i štap; zabranjuje kruh, torbu i novac o pojasu. Posvemašnje siromaštvo je u sukladnosti s porukom: “Tražite najprije kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, i sve će vam se nadodati.” (Mt 6, 33). Ne smiju biti opterećeni suvišnim teretom, uvijek moraju biti spremni krenuti dalje. Ulaze u opasnost i samo Božja sila im dostaje. Poslanje je bitno religiozni čin. U hram se ulazi bez prtljage na službu Božju. I za Pavla je propovijedanje liturgijski čin (Rim 15, 16).

Druga riječ (Mk 6, 10-11) govori o prihvaćanju ili neprihvaćanju poslanika. O važnosti gostoprimstva govori i Didahe, rani kršćanski spis. Potiče da se putujući misionari primaju. Ali ako ostane više od tri dana i traži novac, znak je da je lažni prorok.

Oni koji ih primaju znak je da su se otvorili evanđelju. Koji ih ne prime neka otresu prah ispod svojih nogu njima na svjedočanstvo. Slično Izraelac kad ulazi u Svetu zemlju strese prah sa sandala da ništa nečisto ne okalja sveto tlo. Oni koji odbijaju evanđelje su isključeni iz izabranog naroda, to su pogani, nečisti. Područje svetoga nije više omeđeno na stvari ili mjesta nego se prebacuje u unutrašnjost. Pravo bogoslužje je slušanje riječi Božje. To je temelj svetosti. Sveta zemlja je tamo gdje se prihvaća Božja riječ. Pavao će stresti prah s nogu haljina pred Židovima u Antiohiji pizidijskoj (Dj 13, 51), u Korintu (18, 6) i obratiti se poganima.

Sadržaj propovijedanja: poziv na obraćenje koje će popratiti izgon zloduha i ozdravljenja nemoćnih. O ishodu ne kaže ništa. Značajno: dok je u Starom zavjetu naglasak na poziv, ovdje je na poslanje.

Poruka za sve: uspjeh misijskog poslanja nije u novcu, ugledu, tehničkim sredstvima – što ne treba podcjenjivati – nego na Božjoj sili, svjedočanstvu svoga života i svoje ljubavi.

Temelj nade Crkve

Učenik je misionar Krista i mora biti slobodan od političke ili društvene prisile, vezan samo na Božju riječ. Njegovo predanje Božjoj riječi je posvemašnje, i siromaštvo je njegovo svjedočanstvo.

Prvo čitanje nam donosi poziv proroka Amosa. Rodom je iz kraljevstva Jude i Bog ga šalje u sjeverno kraljevstvo Izrael. Izbor je neopoziv, nema osobnih odlika niti pripada “proročkim sinovima”. On je “stočar i gajitelj divljih smokava”. Odaziva se i slobodno naviješta ne svoju poruku nego Gospodina koji mu reče: “Idi, prorokuj mojemu narodu Izraelu!” Amasja, službeni svećenik i kraljev činovnik brani mu propovijedati u odmetničkom kraljevskom svetištu u Betelu. Nastaje sukob između proročkog poslanja i državne religije, između Božje riječi i zabrane navještaja iz političkih, državnih razloga. Amos je istjeran iz Betela, ali on je ispunio svoje poslanje, iako na izgled izgleda promašaj.

Himan blagoslova kojom počinje poslanica Efežanima (2. čit.) iznosi sažetak Božjeg nauma spasenja u sedam etapa. Imamo šest blagoslova-berakah u kojima iznosi bogatstvo dara koje Bog poklanja čovjeku, na što vjernik zahvaljuje Bogu koji je jedini izvor tih milosti.

Prvi razlog blagoslova je izabranje čovjeka u Božjem naumu na udioništvo božanskog života, što je u biti dioništvo u božanskoj ljubavi.

Drugi razlog je predodređenje na koje vjernik slobodno daje pristanak i u Kristu ostvaruje božansko sinovstvo.

Treći je razlog otkupljenje, vrhunac Božje milosti, sloboda i milosnost njegove ljubavi u povijesnom djelu Kristova otkupljenja.

Četvrti razlog je objava otajstva: Krist obnavlja i ujedinjuje sve pod svojim autoritetom, da sve privede Bogu: stvoreni svijet porušen grijehom čovjeka, Židove, pogane i anđele pod jednu Glavu.

Peti razlog je baština: vjernici postaju već sada baština Božja, njegova najdragocjenija stvarnost.

Konačno šesti razlog je dar Duha novom Izraelu, koji je baštinik svih blagoslova. I sve “na hvalu Slave njegove”.

Poslanje Dvanaestorice je u Marku sažetak izreka šire besjede apostolske (Mt gl. 10). Ističe se hitnost i napetost, radikalno zalaganje i siromaštvo. Dvanaestorica su pridruženi Isusovu navještaju dolaska kraljevstva, i oni moraju nastaviti s istom plemenitošću i velikodušnošću.

Marko prilagođuje govor Crkvi (u Rimu) kojoj piše. Ispušta omeđenje: “K poganima ne idite i ni u koji samarijski grad. Pođite radije izgubljenim ovcama doma Izraelova.” (Mt 10, 5-6). Bit poslanja je po uzoru Krista: propovijedati i ozdravljati, izgoniti zloduh kao i Isus koji počinje svoje poslanje izgonom nečistog duha (1, 13-28). Kao što su dionici njegova djelovanja, bit će i njegove sudbine: dionici neshvaćanja i odbijanja, što je znak apostolskog poslanja i njegove autentičnosti.

Današnja nam liturgija osvjetljava lik navjestitelja Božje riječi. Bitne značajke su vjernost, cjelovitost i sloboda. Sadržaj je “otajstvo”: “obuhvatiti pod jednu Glavu, u Kristu, sve” (rekapitulacija). Možda Pavao misli na štap (capitolo) oko kojeg se namotava svitak-knjiga. Poslanje apostola-vjernika mora sve djeliće života, ljubavi, rada, kulture povezati u Kristu koji jedini daje valjanost, čvrstoću, podlogu i temelj našem naviještanju.

Apostol naviješta samo jednu poruku: uglaviti sve u Kristu, jednom riječju Krista i spasenje. I na to su svi pozvani, svaki vjernik mora osjetiti odgovornost svetosti proročkog poziva i poslanja i s Pavlom reći: “Jao meni, ako Evanđelje ne naviještam.” (1 Kor 9, 16)

__________________________

14. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Ez 2, 2-5
2 Kor 12, 7-10
Mk 6, 1-6

Razmatranje

Neposlušnost Božjoj riječi

Bog govori preko proroka, preko apostola, preko utjelovljene Božje Riječi. U Isusu Kristu ostvaruje se u punini Božja prisutnost, Božja mudrost i djelovanje. Čovjekova sloboda izabire slobodno svoju sreću i blaženstvo prihvaćajući Božju riječ, ili svoju propast vječnu odbijajući Božju riječ.

Bog vodi svoj narod preko proroka i jedini put spasenja je slobodna poslušnost Božjemu glasu. (1. čit.) Proročki poziv i poslanje proroka Ezekiela je teško i beznadno. Mora govoriti narodu “odmetničkom”, sinovima “tvrdokorna pogleda i okorjela srca”. Čini se jalov posao. Ne samo da neće uroditi nikakvim plodom, nego će čak pogoršati opće stanje, pospješiti neumoljivi rasap. Ali prorok mora poslušati i prenijeti narodu Božju riječ. Svaki pojedinac snosi odgovornost, može prihvatiti ili ne prihvatiti, ali moraju postati svjesni da je među njima prorok.

Evanđelje nam donosi veoma važni događaj: drugo i konačno Isusovo odvajanja od njegove rodbine i mještana. Isus dolazi u Nazaret ne kao običan građanin koji privatno posjećuje svoju širu obitelj, nego u pratnji učenika, u punoj snazi svoje učiteljske uloge, obdaren mudrošću i silnim autoritetom. “Mnogi” primjećuju kako su te njegove osobne osobine u posvemašnjoj suprotnosti s njegovim skromnim porijeklom i još skromnijim zanatom. Njegovo tjelesno porijeklo bilo je svima poznato. Poznaju njegovo zanimanje. Osjeća se prizvuk prezira na zvanje “drvodjelja”, ne toliko za Izraela koliko za grčko-rimski svijet koji je cijenio samo takozvane slobodnjačke poslove.

Gospodin je apostolu Pavlu dao izvanredne milosti, spoznaju, izvanredne službe, naročite objave (2. čit.). Ali i ljudske slabosti: “trn u tijelu”, neka gadna bolest koja mu ometa vršenje službe. Triput je molio Gospodina da ga oslobodi toga. I Gospodin mu reče: “Dosta ti je moja milost, jer snaga se u slabosti usavršuje.” I nastavlja: “Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer, kad sam slab, onda sam jak.”

Zahvalni smo za ovu Pavlovu izjavu. Kršćanski život je često u procjepu između ciljeva koje postavljamo i što stvarno ostvarujemo, biju nas sa svih strana križevi, nerazumijevanja, progoni, i molimo Gospodina. A Bog kao da na sve šuti. Moramo s Pavlom i u tim trenucima, ako ne “uživati” onda bar zahvaljivati Bogu što nas je učinio dostojnima svojega križa.

Neposlušnost Božjoj riječi u poslanju Ezekiela, Pavla, Isusa je očita. Međutim, nisu prestali naviještati Božju riječ. Isus odlazi u druga sela i gradove. Nevjera i ravnodušnost ne smije nas zaustaviti u naviještanju Evanđelja, nego nas još jače poticati da sijemo sjeme ljubavi i radosti Božje riječi, koja će jedina imati zadnju riječ u svijetu.

Odakle to ovome?

Bog svoju prisutnost ostvaruje preko proroka i preko njih šalje svoju poruku. Ali čovjekova oholost i samodostatnost odbija Božju poruku i ne otvara se Bogu poniznom i pouzdanom vjerom.

Evanđelje nam donosi značajan događaj: Isus osporavan u svome kraju. Nakon duže odsutnosti Isus posjećuje svoj kraj Nazaret. Ne dolazi u privatni posjet rodbini i svojoj majci. Dolazi sa svojim učenicima kao Učitelj s izvanrednim naukom i autoritetom. Subota je i poče učiti u sinagogi. “Mnogi” ga slušaju preneraženi. Postavljaju pitanje: “Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama?” A oni dobro poznaju njegovo porijeklo, njegov zanat – drvodjelja i njegovo tjelesno porijeklo. I “sablažnjavaju se o njega”.

Bibličari ističu pasive: “mudrost dana”, “silna djela događaju se”. Taj teološki pasiv otkriva da je tu Bog na djelu. Vjeruju da Bog daje mudrost i čini velika djela preko svojih proroka. I da će Veliki Prorok kojeg očekuju to ostvariti. A Isus je za njih običan čovjek, znadu njegovo tjelesno porijeklo i njegov zanat. Gdje je učio? Ako je on običan čovjek, odakle ta čudesna djela koja ostvaruje? Ako je Bog, zašto živi kao i svaki od nas?

To je sablazan utjelovljenja i križa. Nazaret postaje simbol Izraela, i svakog od nas koji tražimo kao i Nazarećani da im Isus učini zemaljski život ljepšim, bogatijim, sretnijim. Nazarećani Isusa prihvaćaju kao čovjeka, ali ne kao Boga.

Isus se “čudio njihovoj nevjeri”, te nije učinio ni jedno čudo, osim što je ozdravio nekoliko nemoćnika. To potvrđuje poslovicom: “Nije prorok bez časti, doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.” Poznata poslovica u židovskom i grčko-rimskom svijetu. Ali ovdje prorok ima posebni naglasak: Isus je Prorok, koji ima doći. Obistinjuje se: “K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše.” (Iv 1, 11) Teško je spojiti vrijeme i vječnost, ljudsko i božansko, zemlju i nebo koje se povezuje u Isusu Kristu, Bogu i čovjeku. Samo to u milosti vjere shvaćamo i prihvaćamo.

Nazarećani smo tako često i mi. Poznajemo Isusa često samo po tijelu, kao čovjeka, a ne kao Boga. Ne želimo da se miješa u naše privatne stvari, u našu sudbinu, u naš život. Želimo da to sebi sami uredimo bez njega. Tražimo ga samo kad je nevolja, bolest, smrt. Tražimo njegovu prisutnost kao Boga. Zato se čuda ne događaju u našem životu, u našoj povijesti, radi naše nevjere. Molimo Gospodina da nam umnoži vjeru te da i u nama i po nama ostvaruje čudesa svojega spasenja i ljubavi.

Kamen spoticanja

Proročka je riječ često izazovna, izbacuje nas iz naše uhodane svakidašnjice, i prorok postaje “kamen spoticanja” kao i sam Gospodin (Iz 8, 14).

Krize, sumnje, neuspjesi ne smiju nas obeshrabriti, jer se upravo na tom terenu Božja milost proslavlja. I u slabostima i osporavanju Božje riječi ona ostaje izazov, znak, nemir, tjeskoba koja urodi dobrim plodom. Potrebna nam je vjera u Gospodina Isusa Krista, prihvaćajući njegovo utjelovljenje i smrt i uskrsnuće, jer samo nam to otkriva smisao i naših patnja i stradanja i naše smrti kao prijelaz u život vječni.

__________________________

13. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Mudr 1, 13-15; 2, 23-24
2 Kor 8, 7. 9. 13-15
Mk 5, 21-43

Razmatranje

Začetnik života

Bog voli život, a ne smrt. Vjera spašava i daje život. Te misli nam iznosi današnja Služba riječi.

Prvo čitanje nam donosi razmišljanje židovskog mudraca o životu i smrti, o pravednosti i grijehu, o Bogu i njegovim stvorenjima. Bog nije stvorio smrt, ona je posljedica grijeha. Ni Podzemlje, sila smrti, bez grijeha ne bi imala vlast nad zemljom i čovjekom. Koji je lijek u takvom beznadnom stanju gdje vlada bolest i smrt? Mudrac veli: pravednost je besmrtna; ona je isto što i mudrost: traženje Boga u jednostavnosti srca, ispravan stav prema Bogu i prema ljudima. “Bog nije stvorio smrt niti se raduje propasti živih.” “Đavolovom je zavišću smrt ušla u svijet i nju će iskusiti svi koji mu pripadaju.”

Evanđelje nam donosi četiri prizora: na morskoj obali (Mk 5, 21-24), na putu, u dvorištu kuće (5, 38-40), u sobi djevojčice (5, 41-43). Marko dramatično iznosi razgovore, živahno opisuje pojedinosti što otkriva da je izvještaj iz prve ruke, pripovijedanje očevica, Petra.

Nadstojnik sinagoge Jair, utjecajna osoba, padne pred Isusove noge, i usrdno ga moli da mu ozdravi kćerkicu na umoru. Pred bolešću su svi jednaki, nemoćni, bespomoćni. Isus odmah pođe. Silan svijet ga okružuje.

Na putu žena koja boluje od krvarenja, dotače se u vjeri i ozdravi. Isus joj veli: “Kćeri, vjera te je tvoja spasila!”

U dvorištu kuće ugleda “buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas”. Kaže im: “Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo nego spava.” I podsmjehivali su mu se. Isus uđe s Petrom, Jakovom i Ivanom u sobu, svjedocima preobraženja kao i getsemanske agonije. Isus uhvati djevojčicu za ruku i reče joj: “Talita, kum!” što znači “Djevojčice, zapovijedam ti, ustani!” Usta i poče hodati. Ilija i Elizej nad mrtvacom mole i muče se, Isus samo dodirom ruke uskršava mrtvu djevojčicu. Reče da djevojčici dadu jesti. Isus nije samo “začetnik života”, nego je Bog pun nježnosti i ljudskosti. Isus im “dobro poprijeti” neka toga nitko ne dozna. Ali čudo je rječitije od samih riječi!

Marko potvrđuje da se može samo očima vjere otkriti otajstvo Isusove osobe, njegovo božanstvo, dok svjetina koja sanja o nacionalnom, ovozemnom, pobjedničkom mesiji gleda u Isusu samo čudotvorca. Ozdravljenoj ženi veli: “Kćeri, vjera te je tvoja spasila!” Jairu na glas da je kći umrla veli: “Ne boj se! Samo vjeruj!” Ne spašava čudo nego vjera. Čudo je prigoda, znak za mnogo dublje životno iskustvo. Imamo napredak s obzirom na objavu Starog zavjeta: Ne susrećemo Gospodina tek u prekogrobnom životu, onaj koji vjeruje susreće ga već sada, i u boli i u smrti. U vjeri sve postaje shvatljivo, i bolest i smrt.

Pavao (2. čit.) potiče Korinćane da budu darežljivi u korist Crkve matice u Jeruzalemu. Djelotvorna ljubav (hrestos) najveća je od svih karizmi, kojima obiluje Korintska Crkva. Bez nje ni vjera, ni riječ, ni spoznanje, ni proricanje ne koristi ništa. Isusov primjer ih potiče: od utjelovljenja do razapinjanja: izabrao je siromaštvo, a ne bogatstvo. A mi obratno tražimo bogatstvo. Milostinjom se stvara ravnoteža, istinsko zajedništvo, na temelju jednakosti sviju.

Bog je u Isusu posvjedočio da je ljubitelj i začetnik života. Isus je “uskrsnuće i život”. Posvjedočio se kao Bog ljubavi i traži da ga u tom slijedimo. Jer vjera nam otkriva Isusovo otajstvo, a ljubav nam pomaže da živimo u prisnom zajedništvu s njime i sa svim ljudima, posebno patnicima i stradalnicima.

Bog – ljubitelj života

Bog “ljubitelj života”, “Bog živih a ne mrtvih”, uskrsnuće i život, Bog je izvor života. Pravedniku i vjerniku daje mogućnost besmrtnog života u zajedništvu s njime. To su misli današnje Službe čitanja.

Prvo čitanje: aleksandrijski židovski mudrac, pod okriljem Salomona, savršena mudraca i kralja, upravlja poruku narodima da uzljube pravednost. Pravednost je “korijen besmrtnosti” (Mudr 15, 3). Duhovna smrt grijeha i nepravde završava u beznadnoj fizičkoj smrti. To je očajnička sudbina grešnika koji je odbio Božji dar. Za pravednika njegova pravednost već u životu ostvaruje slavu i besmrtnost. Svi su pozvani na pravednost, što je život vječni, jer je Bog “ljubitelj života” (11, 26) i želi da svi ljudi sačuvaju netaknutu “sliku” božansku, jer je Bog “stvorio čovjeka za neraspadljivost i učinio ga slikom svoje vlastite naravi”. Prvi put u Bibliji pisac poistovjećuje zmiju napasnika u raju s đavlom. Dobro i zlo su u sukobu u povijesti. Bog je na strani dobra, što je ljubav, život, radost.

Evanđelje nam donosi ozdravljenje žene koja boluje od krvarenja i uskrsenje Jairove kćeri. Žena koja boluje od krvarenja, što je zarazna bolest, uspije kroz silan svijet koji je gnjeo Isusa dodirnuti se skuta njegove haljine. Dodirne je i ozdravi. Ali Isus fizičko ozdravljenje osjeti i potraži u mnoštvu ženu koja sva u strahu i trepetu, svjesna onog što se dogodilo, pristupi i baci se preda nj i kaza mu sve po istini. Isus sada ovu ženu “odrješuje”: “Kćeri, vjera te je tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svoga zla!” Isusovo djelo zahvaća čovjeka u njegovoj cjelovitosti, dušu, duh i tijelo, da ljudsko postojanje učini sve vjernije slici Božjoj na kojoj je čovjek stvoren.

Uskrsenje Jairove kćeri moramo gledati u ozračju pashalne vjere. Čudo nas samo usmjeruje u vjeru u Krista. Samo u svjetlu Kristova uskrsnuća bol i smrt, trpljenje nevinih kao Jairove kćeri, biva osvijetljeno. Isus u svojem čovještvu preuzima bol i smrt, tragične ljudske stvarnosti i pretvara ih u slavu božansku i u život vječni.

Pavao vjeran svojem poslanju, skuplja darove za siromašnu Crkvu u Jeruzalemu (2. čit.). Skupljanje ima svoj izvor u Isusu Kristu koji “premda bogat, radi vas postade siromašan, da se i vi njegovim siromaštvom obogatite.” To je sažetak otajstva Isusa Krista. Isus Krist mora im biti poticaj da budu velikodušni, da budu kao i Krist koji je “prošao zemljom čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao” (Dj 10, 38). Pavao ne traži da Korinćani postanu siromašni, moli da dadu svoj “suvišak”, da bude jednakost. Potkrepljuje to navodom o skupljanju i podijeli mane u pustinji (Izl 15, 18): “Ništa nije preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.” Dajući milostinju možemo se samo obogatiti duhovnim dobrima. Primjer Isusa Krista je temelj svakog pothvata bratstva, ljubavi i kršćanske jednakosti.

Bog je ljubitelj života. To je Isus posvjedočio. Živimo u civilizaciji smrti: pobačaj, eutanazija, smrtna kazna, siromaštvo, nepravde, poniženja dostojanstva čovjeka i drugi zločini protiv života. Kao kršćani moramo biti ljubitelji života, slijediti Isusa “prolazeći zemljom čineći dobro”, istinski borci za civilizaciju ljubavi i života.

__________________________

12. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Job 38, 1. 8-11
2 Kor 5, 14-17
Mk 4, 35-41

Razmatranje

Vjera i ljubav

Olujno more predstavlja iskustvo zla, uvijek prisutna u ljudskom životu. Moć nad morem u Starom zavjetu pridržana je Bogu. To je jasno očitovanje njegove moći. U Evanđelju je ta sila podložna Isusu Kristu.

Prvo čitanje je završetak pjesničkog dijela Knjige o Jobu. Job u svojim neshvatljivim teškim patnjama vapi da mu se Bog objavi. Bog mu se objavljuje u oluji, što je vlastitost Bogojavljenja u Starom zavjetu. Ove stranice spadaju među najbolje stranice mudrosne književnosti. Isprazno je i preuzetno čovjeku raspravljati s Bogom o njegovim postupcima. On je uvijek onaj Drugi.

To potvrđuje ovaj svečani, gotovo epski, opis stvaranja mora. More, strahotno i mitološko biće, bučno i uzburkano, Bog je izveo iz zatvora utrobe zemlje, zatvoreno vratnicama koje može samo Božja svemoć otvoriti. Ono se pojavljuje kao bespomoćno novorođenče, koje Bog oblakom kao povojima i maglom gustom kao pelenama odjenu. Kad je odraslo, zrelo da shvati, odredio mu je granice koje ne smije prijeći. Ova slika mora pokazuje Izraelu, kako se ne smije ničega bojati, pa ni mora, usobljenja kaosa i zla, ako svoje pouzdanje stavi u Boga.

I pripjevni psalam (Ps 107, 13-30) govori o izbavljenju iz olujnog mora. To je zahvalnica, ex-voto, Bogu za spasenje.

Evanđelje nam donosi živahan i podroban opis oluje na moru. Isus spava na krmi, na mjestu kormilara. To je jedino mjesto u kojem se govori da je Isus spavao. Nasta žestoka oluja, valovi su već lađu gotovo napunili. Probude Isusa: “Učitelju! Zar ne vidiš da ginemo?” Isus se probudi, zaprijeti vjetru i moru: “Utihni! Umukni!” I smiri se vjetar i nasta velika utiha (galene megale). Marko snažno (u izvorniku) opisuje oprečnost između opisa oluje, tjeskobna pitanja učenika i Isusove mirne zapovijedi nakon koje nasta “velika utiha”. Isus im tada reče: “Što ste bojažljivi? Kako nemate vjere?” Isus ovdje u Marku prvi put kori učenike. Oni moraju znati, da biti u lađi s Gospodinom znači biti u pogibelji, izložiti se najtežim opasnostima, snažnim neprijateljskim navalama. Ali i imati sigurnost spasenja. To vrijedi za Crkvu svih vremena.

O kakvoj vjeri je govor? Učenici traže izvanredni zahvat. Isus nije došao da nas sačuva od progonstva i nevolja. Slijediti Isusa znači izložiti se prijetnjama i živjeti dubokom vjerom. Nije to vjera koju imaju Jobovi prijatelji koji nastoje spasiti ugled Božji iznoseći uvjerljivi razlog patnja i nevolja u svijetu – grijeh. Vjera nije samo neko prihvaćanje istina vjere, nego posvemašnje predanje njegovoj riječi koja nadilazi razum, posvemašnje predanje onome koji je na izgled odsutan, “spava”, a ipak nazočan svojom moći kojoj se pokoravaju i vjetar i more. To je vjera koja se nada protiv svake nade. Ne možemo naći sva rješenja za naše često beznadno stanje. Sigurno je da Bog govori i u oluji, kroz naše patnje i boli. I moramo mu se u vjeri predati bez pridržaja, znajući da je Bog uvijek naš dobri Otac.

Apostoli prestrašeni pitaju: “Tko li je ovaj, te mu se vjetar i more pokoravaju?” Strahopoštovanje otkriva da u Isusu učenici već nazrijevaju da je Isus Bog i Gospodin.

Pavao (2. čit.) govori nam o ljubavi Kristovoj koja mora biti načelo našem životu. Ljubav Kristova prema nama, ljubav otkupiteljska, stvarna i spasiteljska, koja nas “obuzima” (urget), potiče i prisiljava, vodi i zarobljava, ispunja i sažiže. Radi se o različitim vrednotama koje se stječu u jedno. Ljubav koja ima i povijesnu vrijednost: “Jedan za sve umrije”. I kršćanin mora ići ususret Kristu obuzet istom ljubavlju kojom se i Krist njemu približio, mora se suobličiti uskrslom Kristu. Kao Uskrsli nije više “po tijelu” (zatvoren, ograničen). I odnos prema drugima uzdignut je na višu razinu. “Staro uminu, sve novo, gle, nasta!” Kršćanin mora biti ljubavlju ispunjen da ne “živi više sebi, nego Onomu koji za nas umrije i uskrsnu”.

Ne smijemo klonuti i biti bojažljivi u olujama života. Imajmo vjeru u Krista koji jedini smiruje “vjetar i more” da nastane “velika utiha”. Ali vjera koja se posvjedočuje u ljubavi prema Kristu i poistovjećuje s Kristovom ljubavlju prema nama.

Što ste bojažljivi

U našem životu često smo izloženi olujama života, raznovrsnim kušnjama, biju nas valovi nemila vremena. Izgleda nam kao da su sve paklene sile uperene na nas. Vjernik se ni u tim trenucima ne smije preplašiti, biti bojažljiv. Tu je Isus koji jedini obuzdava silu vjetra i mora da nastane velika utiha. To nam žele osvijetliti današnja čitanja.

Sve se lako svlada, samo treba imati vjeru u Isusovu moć, ne smijemo biti malodušni. Isus je jači od najstrašnijih razornih sila. Kao nečistim dusima, tako i svemu što se suprotstavlja ostvarenju Kraljevstva, Isus zapovijeda jer je Bog. Potrebno je imati vjere koja tjera strah. Vjera i strah ne idu skupa. Iako se čini da “spava”, da ne zahvaća, on je uvijek prisutan i dobro zna naše patnje. Pogledom usmjerenim u njega, i samo u njega, izlazimo pobjedonosno iz oluja, orkana našega života. Jer samo on stvara “veliku utihu”, milosni počinak, već i u ovom životu.

Bojažljivost, slaba vjera otežava nam shvatiti zlo u svijetu i gorčinom ispunja naš život. Bog želi da čovjek traži, pita, dopušta i pitanja očajničke duše. I Isus uslišava tjeskobni zaziv učenika. Ali nas poučava da vjera mora rasvjetljivati naše tamne životne staze i hraniti naše pouzdanje i bez čudesnih zahvata. Gospodin je često skriven i postupno se objavljuje i samo na kraju potpuna zasja. Tom postupnom rastu objave mora rasti i naša vjera, koju neće plašiti ni na izgled beznadne situacije.

Zlo u svijetu je stvarno, to je najočitije ljudsko iskustvo. U olujama života, u trenucima napuštenosti i mi tjeskobno zazivamo Isusa da pomogne. Isus nikad ne spava, niti Bog “miruje”. Uvijek je blizu nas, i spreman nam je pomoći. Ali ne smijemo biti bojažljivi i slabe vjere. Moramo vjerovati u Onoga kome se i “vjetar i more” pokorava, koji je uistinu naš Spasitelj i Gospodin.

__________________________

11. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Ez 17, 22-24
2 Kor 5, 6-10
Mk 4, 26-34

Razmatranje

Rast Božjega Kraljevstva

Prispodobama u današnjem Evanđelju Isus iznosi čudesni rast Božjega kraljevstva i njegovo širenje. Ne iznosi nauku o kraljevstvu, nego govori o dolasku kraljevstva. Svrha prispodoba nije da puku skrije pouku, nego da je očituje razumljivim jezikom. Ali svi ne razumiju. “Bliži” se zanimaju za pouku i njima Isus omogućava da dublje shvate i prodru u svu istinu.

Prvo čitanje donosi nam prispodobu o cedru proroka Ezekiela. Cedar je kraljevsko drvo, prikladan da bude znak kraljevske moći. Možda prorok ima u vidu mit o kralju drveta, koje raste u središtu zemlje i svojom sjenom prekriva sav svijet. Prorok to uzima kao prispodobu i tumači je povijesno. Želi narod ohrabriti i utješiti. U pozadini je razorenje Jeruzalema, nevjernog Izraela, sveopća katastrofa. Bog sada zakletvom potvrđuje obnovu Izraela. “S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj... Razgranat će se ona i postati cedar predivni... i sve ptice gnijezdit će se u sjeni grana njegovih.” Ova obnova je plod Božje dobrote. I svi će narodi (ptice) znati da sam ja Jahve. Obraćenje neće biti plod razmišljanja, nego činjenica promatranja i svjedočiti će kako Bog od mrtvog Izraela (drvo suho) čini narod veliki.

Evanđelje nam donosi dvije dražesne usporedbe. Prva o sjemenu koje samo od sebe raste bačeno u zemlju. Bog stvaranjem zemlji daje tu moć. Moramo se staviti u tadašnje prilike, kad seljak nije poznavao današnju agrotehniku. Danas seljak prati rast i uklanja štetočine u vrijeme rasta i dozrijevanja. No ostaje istina u prispodobi, da čovjek ne zna kako nastaje, raste i dozrijeva sjeme bačeno u zemlju. Isus to primjenjuje na Kraljevstvo Božje. Ne ovisi o čovjekovu trudu, on može bdjeti ili spavati, sjeme samo od sebe raste i donosi plod.

Farizeji misle da se dolazak kraljevstva može pospješiti pokorom; zeloti silom i oružanom pobunom; apokaliptičari misle da mogu odrediti vrijeme, način i mjesto na temelju čudnovatih proračuna. Dolazak kraljevstva je Božje, a ne ljudsko djelo. Ono je već prisutno u Isusu Kristu.

I druga prispodoba o gorušičnom zrnu, poslovično sitnom u Isusovo vrijeme, koje se razvije u razgranato stablo, nerazmjerno sjemenu, te se i ptice pod sjenom njegovom gnijezde. Na čuđenje sviju Kraljevstvo se širi i zahvaća sve narode svijeta.

U obje prispodobe naglašeno je da Kraljevstvo Božje nije plod čovjekova rada, nego Božjeg zahvata, iako ljudska nedostatnost služi za njegovo ostvarenje. Ono je već sada prisutno u Isusu Kristu, ono već sada raste i razvija se. Nezamjetne ali neodoljive sile biljnog života pomažu nam shvatiti Božje djelovanje. Rast kraljevstva ne ovisi o političkim, novčanim i kulturnim faktorima, nego od unutarnje snage koja djeluje u Crkvi, a to je sila Duha Svetoga. To ulijeva u nama vedrinu i nadu u pobjedu Kristova kraljevstva pa i u danima progonstva, kad nam se čini da je ono osuđeno na nestanak i na potpunu propast.

Pavao govori o napetosti između sadašnjeg i budućeg vremena. Sadašnji život nije hod u gledanju (bez slika, nije konačno postignuće i posjedovanje) nego hod u vjeri. Vjera je blago ali nije sigurnost posjedovanja. Mi živimo useljeni u tijelu i iseljeni od Gospodina koji je dostigao puninu svoje stvarnosti za sav svijet. Kršćanin shvaća stvarnost svoga položaja i najradije bi prešao iz stanja odvojenosti: “iseliti se iz tijela i useliti se k Gospodinu”. Ali izražava žarku želju da bude po volji Gospodina. Ne prezire sadašnjost, niti umanjuje vrijednost ovoga života, niti smatra ovozemno stanovanje tamnovanje duha (platonizam). I jedno i drugo je povezano, sadašnjost i budućnost, glavno je da omilimo Gospodinu. Sadašnji život je traženje, što ćemo sigurno naći u budućem životu. Pojaviti nam je se “pred sudištem Kristovim, da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio – bilo dobro, bilo zlo”. A jesmo li dobro upotrijebili vrijeme vjere, da na kradju uđemo u posjed gledanja?

Kraljevstvo Božje ne smijemo svesti na ideološku, sociološku, etičku razinu, da postane neplodno i siromašno u popisu etičkih čina koje smo učinili. Ono je milost, prije svega hod Boga ususret čovjeku. Naša molitva mora biti hvala, poklon i zahvala na tom daru, više nego molba i prošnja.

Pred budućnošću bezvjerci padaju u očaj pred raspadanjem u smrti: čovjek se u smrti raspada u ništavilo; epikurejci prihvaćaju sadašnjost kao pozlaćeni zatvor i nastoje se naužiti što više zemaljskih užitaka; Pavao i vjernici nazrijevaju važnost sadašnjosti i ne gledaju u njoj predsoblje vječnosti, nego mjesto da se žrtvuju u ljubavi za bližnjega, svjesni da je Isus pobijedio smrt i da ih čeka slava u ljubavi i intimnosti s Ocem.

Riječ Božja posijana u naše srce raste i kad mi “spavamo”, i u našim rastresenostima i u ravnodušnostima. To je izvor naše nade i predanja u Boga. Nitko se ne spašava po svojim djelima nego po vjeri i milosti. Međutim, djela moraju biti plod i znak da smo doista prihvatili u vjeri Kraljevstvo Božje i da ga provodimo u život.

__________________________

TIJELOVO
SVETKOVINA PRESVETOGA TIJELA I KRVI KRISTOVE

Čitanja:
Izl 24, 3-8
Heb 9, 11-15
Mk 14, 12-16. 22-26

Razmatranje

Posljednja večera

Posljednja večera otkriva nam otajstvo Isusa Krista istinitog Velikog Svećenika, otajstvo Crkve, koja je njegovo Tijelo, čin je sklapanja Novoga saveza u krvi Kristovoj. Zato se slavi spomen Gospodnje večere dok ne dođe i započne eshatološka gozba.

Prvo čitanje nam govori o sklapanju Sinajskog saveza. Mojsije najprije sve riječi i sve odredbe popisa i pročita narodu, a narod sve prihvaća. Slijedi obred sklapanje Saveza. Mojsije popisa sve riječi; podiže oltar od 12 stećaka za dvanaest Izraelskih plemena; mladi Izraelci prinesu žrtve paljenice i pričesnice; Mojsije pola krvi izlije na oltar, znak prisutnosti Boga; čita Knjigu saveza i narod sve prihvaća; potom uzme krvi i izlije na narod uz riječi: “Ovo je krv Saveza koju Gospodin sada s vama sklapa na temelju svih ovih riječi.”

Poslanica Hebrejima (2. čit.) govori o Isusu Velikom svećeniku koji “po svojoj vlastitoj krvi uđe jednom zauvijek u Svetinju i nađe vječno otkupljenje”. Pisac ima pred očima židovski blagdan Kippur-Pomirenja. Veliki svećenik jednom u godini, na taj dan ulazi u Svetinju nad svetinjama i obavi obred pomirenja za sav narod. Isus samo jednom uđe u Svetinju, svojom krvlju, i zasluži nam vječno otkupljenje. Nije to “krv jaraca i junaca i pepeo juničin” koja samo tjelesno čisti, nego “Krv Kristova – koji po Duhu vječnom samoga sebe besprijekorna prinese Bogu”, koja čisti “savjest našu od mrtvih djela, na službu Bogu živome”.

Evanđelje svojim uvodom stvara svečano i tajanstveno ozračje za slavlje Posljednje večere. Isus dvojici učenika na diskretan način otkriva ono skriveno i nepredviđeno: susrest će čovjeka koji nosi krčag vode, on će ih dovesti do domaćina koji će im pokazati “veliko blagovalište, prostrto i spremljeno”. Oni moraju pribaviti žrtveno janje, beskvasni kruh, vino, gorko zelje i umak. Iz Isusovih riječi izbija nježnost i prisnost s učenicima – “sa svojim učenicima”, ondje “nam” pripravite pashu. Pasha je obiteljski blagdan, ali učenici stvaraju Isusovu obitelj, ostavili su svoje kuće i obitelj da budu s njim.

Sve je pripravljeno u kratko vrijeme. Isus sve predvidi, zato nema zbunjenosti, nestrpljenja. Trenutak je važan, sve se mora odvijati u potpunom miru, prije zbunjenosti i strke što će slijediti u noći. To je trenutak najveće objave koju Isus daje svojim učenicima, u kojoj otkriva smisao svojega života i smrti, objavu koja se mora duboko utisnuti u njihovo sjećanje i koja se mora kao “spomen” kroz vjekove Crkve činiti.

Crkva isto tako mora slaviti Gospodnju večeru u tišini i sabranosti, bez buke i rastresenosti, jer je to slavlje Kristove prisutnosti među nama, obredi se moraju odvijati svečano i dostojanstveno, kako to Crkva čini kroz vjekove.

Isus u ovoj gozbi daje sve što Bog kani svojima dati, svoju osobu, uključivši dioništvo u smrti. Takva Kristova ljubav neće biti nikad nadiđena: dar je eshatološki. I ljudi neće nikada naći nešto što bi nadvisilo vrijednost ove večere: Što je Bog za nas, sve je tu.

Krv saveza

“Ovo je krv moja, krv saveza”. Isusove riječi na Posljednjoj večeri Služba riječi želi osvijetliti čitanjima, koja nam govore o krvi Saveza, o Krvi Kristovoj.

Ovaj savez je izvor i pralik svih slavlja saveza u Izraelu tijekom povijesti. On je temelj na kojemu Novi zavjet razvija teologiju Kristove žrtve. Poslanica Hebrejima (2. čit.) ističe Isusa kao Velikog svećenika. U njoj su preuzete teme Sinajskog saveza da se uoči kako su se one u punini ostvarile u Kristu i njegovoj žrtvi. Isus je Veliki svećenik, ne kao Mojsije nego Veliki svećenik “budućih dobara”. Isus ne slavi u rukotvorenom Šatoru koji prati Izraela kroz pustinju, nego u “većem, i savršenijem Šatoru – nerukotvorenom”, u svom proslavljenom tijelu. Krist ne prinosi krv jaraca i junaca kao na Sinaju nego lijeva “svoju vlastitu krv”. Krist nam ne daje neko prolazno oslobođenje, kao ono od egipatskog ropstva i susljednih vremena, nego “vječno otkupljenje”. Krist ne čisti samo obredno, izvanjski, nego svojom Krvi – po Duhu vječnom samoga sebe besprijekorna prinese Bogu – da očisti “savjest našu od mrtvih djela”, da služimo Bogu.

Tako Isus prvi savez po svojoj krvi zamjenjuje Novim Savezom, savršenim, učinkovitim, unutarnjim i konačnim, o kojemu pjeva i kojeg naviješta prorok Jeremija (Jr 31, 31-34). I taj Savez nije kao sinajski vezan uz čovjekovu vjernost, nego je dar milosne ljubavi Božje, na koju čovjek u ljubavi treba odgovoriti.

Gozba zajedništva opisana je u Evanđelju. Inicijativa polazi od Isusa koji šalje dva učenika da priprave pashu. U kruhu i vinu koji se dijele, izraelska obitelj vidi Božji dar oslobođenja od egipatskog sužanjstva. Isus novim riječima ukazuje na novi Božji dar, na Tijelo i Krv nove žrtve, Krv novoga saveza.

U dvorani Posljednje večere rađa se nova ljudska zajednica vezana uz Boga na novi i neizrecivi način. Svetkujući euharistijsku vazmenu večeru, pripravljamo se na “prijelaz” s Kristom na eshatološku gozbu u kraljevstvu Božjem. U toj gozbi se zajednica osjeća povezana s Gospodinom, vezama neuništive ljubavi i uzajamnog bratstva. I svaka euharistija je anticipacija eshatološke gozbe u kraljevstvu Božjem.

Današnja svečanost nam otkriva duboku tajnu Crkve koja je Tijelo Kristovo; otkriva nam otajstvo Kristova utjelovljenja, koje ruši snove političkih i vjerskih mesijanizama okrenutih ovozemnosti, i uspostavlja temelj istinskog mesijanizma: ljubav i darivanje do smrti. Otkriva nam i ispunjenje naših najdubljih težnji duše, da se možemo osobno susresti i razgovarati sa svojim Bogom, naći snage za svoje teškoće, svjetla za svoje problema. Posebno da se na ovom ognju ljubavi i svjetla zagrijemo te postanemo i mi u ovom svojem svijetu žarište božanske ljubavi.

__________________________

SVETKOVINA PRESVETOG TROJSTVA

Čitanja:
Pnz 4, 32-34. 39-40
Rim 8, 14-17
Mt 28, 16-20

Razmatranje

Otajstvo vjere

Otajstvo Presvetog Trojstva na prvi pogled se predstavlja kao nepoznata stvarnost, otajstvo pred kojim zatajuje svako umovanje, u koje se ne može prodrijeti, koje se ne može shvatiti. Međutim, misterij-otajstvo ne označava tamnu i nedostiživu stvarnost, nego nešto što se može doumiti, što ljudskom razumu otvara mogućnost dubljeg prodora u tajnu. Otajstvo nije neko iracionalno iskustvo, naprotiv ono pruža razumu mogućnost da raste u svojoj spoznaji, iako nikad neće do dna razotkriti otajstvo.

Prvo čitanje iz prvog Mojsijeva govora otkriva nam Božju objavu i skritost Boga, Boga koji je blizak i dalek, gore na nebu i dolje na zemlji. Bog se objavljuje svojem narodu znakovima, čudesima, izbavljenjem iz egipatskog ropstva snažnom rukom. U tom Božjem očitovanju Izrael otkriva da je Bog jedan, da je Bog milosrdan i blag, da je sama dobrota i ljubav, zato mora držati njegove zakone i zapovijedi da mu bude dobro i poživi na zemlji koju mu Bog daje zauvijek.

Novim zavjetom ulazimo u nedostupno svjetlo da ostanemo na životu. Tu je Otac, Sin kojeg Otac šalje i Duh Sveti. Crkva u ime Presvetog Trojstva otvara svaku liturgiju i završava, svaki blagoslov osoba i stvari. To nam osvjetljavaju drugo čitanje i Evanđelje.

Pavao govori o dva duha (2. čit.): čovjekov duh, počelo njegova bivovanja, djelovanja, ljubavi ali i grijeha, ropstva, neslobode. I Duh Božji: početak ljubavi i zajedništva koji prodire u ljudski duh, zahvaća ga kao vjetar, vatra koja sve prožima. Stvorenje koje se otvara tom Duhu biva preobraženo u sina Božjega, postaje član božanske obitelji, subaštinik Prvorođenca Sina Božjega. Na njegovim usnama ne pojavljuje se molitva podložnika prema gospodaru, nego čuvstveni zaziv djeteta: Abba! Po tom Duhu imamo istiniti i vlastiti pristup u unutarnji božanski život. To se ostvaruje po krštenju što je korijen svega kršćanskog događanja i podržava se po slušanju Božje riječi.

Otajstvo Presvetog Trojstva je otajstvo koje osvjetljava otajstvo čovjeka. Bog nije samo predmet naših filozofskih i teoloških rasprava, nego i Biće naše ljubavi i molitve. Ne smijemo o Bogu i Trojstvu govoriti hladno i nezainteresirano, već s ljubavlju.

Presveto Trojstvo

Kršćanska teologija, bogoštovlje, život, obilježeni su vjerom u Oca, Sina, Duha Svetoga, u Trojstvo, presvetu Trojicu, trojedinog Boga. Bog Abrahamov je Bog Isusa Krista. Isus je Božji Mesija, Prorok, Sluga Jahvin, poslanik, posrednik, veliki svećenik ali i Sin. Usmjerenje k Trojstvu ostvarujemo po Kristu u Duhu Svetom.

Bog je velik i njegov je život tajna. Pred njim je najprirodniji čovjekov stav šutnja i poklon. Bog je velik, nedokučiv u svojoj neograničenosti, mudrosti, svetosti, slavi; ostaje vječno što jest, a ipak se ljudima objavio. I objavljujući se nije kao ideja, predmet spoznaje, nego kao svjetlo, život, ljubav. Božjem otajstvu možemo se približiti samo putovima kojim nam se on približava, a to su: ljubav, dobrota, nježnost; posebno u Sinu i šaljući Duha, koji nad bezdanima lebdi i stvara ljepote svemira, zemlje, čovjeka, što prosipa nebesima i zemlji svoju veličinu i slavu.

U Isusu se Božja veličina objavila u ljudskom liku. Otkriva se kao prijatelj, drug, dobrotvor, liječnik, učitelj, otac, koji dolazi u pohode, oprašta, smiluje se, liječi, prihvaća grešnike, siromahe, djecu, sve. Postao je kao jedan od nas. I sklapa savez vječni s otkupljenim i spašenim čovječanstvom.

Božji Duh ostvaruje Božju prisutnost u nama, saveznički, suradnički, sinovski odnos između Boga i ljudi, u kome kličemo: Abba! Oče!

Budući da su odnosi Oca, Sina i Duha Svetoga stvarni i osobni, i naši moraju biti osobni, zahvatiti našu najdublju stvarnost, čitavu osobnost. Ti odnosi se uspostavljaju po vjeri i ljubavi, po osobnom odnosu s Isusom Kristom, jedinim Posrednikom, u sakramentima, u euharistiji, u slušanju riječi, u zajedništvu s ljudima u ime Isusovo, u služenju čovjeka patnika, siromaha, zatočenika...

Trojstvo se očituje u djelovanju spasenja: Otac poklanja svoju ljubav da bismo postali djeca Božja; Duh tjera ropski strah i ispunja nas sinovskim osjećajima; Sin nas kroz patnju u proslavu uči kako se postigne baština. Duh nas oslobađa od samodostatnosti, od poganskog fatalizma i determinizma, i sprema nas na pobjedničku borbu protiv duha tijela.

Istina vjere

Slaviti svečanost Presvetoga Trojstva je sjećanje i zahvala za spasenjsko Božje djelo, koje se očituje kao dar Oca i Sina i Duha Svetoga. Sve dolazi od Oca, koji je izvor božanskog i stvorenog života. Otac se objavljuje po Sinu koji ulazi u našu povijest postavši čovjekom i dariva nam milost spasenja po Duhu Svetome.

Bog se ne predstavlja kao neka monada zatvorena u sebi, nego kao zajedništvo života, kao Otac, Sin i Duh Sveti, Trojstvo koje dohvaća svaku stvarnost, privlačeći sve svojom ljubavlju. Sin Božji koji je postao čovjekom kao i mi, može biti jedini Posrednik, jer je Bog i čovjek, i po uskrsnuću dana mu je “sva vlast na nebu i na zemlji”, postao je Gospodin-Kyrios. U njemu i mi postajemo djeca Božja i možemo Ocu upraviti zaziv Isusove intimnosti sa svojim Ocem: Abba! Tatica!. Svjedoči nam to Duh Sveti koji je izliven u nama. (2. čit.)

Svečanost Presvetog Trojstva je slavlje Boga prisutna u povijesti; slavlje prisutnosti Boga u dubinama bića čovjeka koji postaje “hram Duha Svetoga” i “sin Božji”; slavlje prisutnosti Boga u Crkvi; slavlje prisutnosti koju moramo živjeti, osjetiti, produbljivati, otkrivati sve više, iako je nikad nećemo iscrpsti do dna; slavlje našeg zajedništva, života po Kristu u Duhu Svetom u Ocu.

__________________________

DUHOVI – NEDJELJA PEDESETNICE

Čitanja:
Dj 2, 1-11
1 Kor 12, 3b-7. 12-13
Iv 20, 19-23

Razmatranje

Novi Božji narod

Duh Sveti je stvaralac Novog saveza, ostvaruje djelo otkupljenja koje je Krist svojom smrću i uskrsnućem ostvario. On stvara u svakom pojedincu novog čovjeka, čini ga sinom Božjim u Kristu, daje mu dar nove ćudoredne svijesti. Ono što je Otac u Kristu ostvario, daje se po Duhu Svetom. A Duh u svakom pojedincu ostvaruje, naravno u onom koji vjeruje, i misliti i htjeti i djelovati.

Današnje prvo čitanje posebno ističe novu mogućnost uzajamnog razumijevanja među ljudima, što nadilazi pobrkanost jezika stvoreno u povijesti; stvaranje novog Božjeg naroda, spašenog čovječanstva, a da se ne potiskuju osebujnosti pojedinog naroda, njegov jezik i kultura, nego se navještaj Božje riječi usklađuje s osjećajima, mislima i jezikom i kulturom svakog pojedinog naroda.

Luka u Djelima apostolskim (1. čit.) stavlja silazak Duha na apostole na dan Pedesetnice, kad se u kasnom židovstvu slavi spomen dara Saveza i dara Zakona. Nadahnjuje se na sinajski događaj: vjetar, potres, vatra, ali nadasve na proroštva o “Novom savezu” (Jr 31, 31-34 i Ez 11, 19-20; 36, 24-25). Nad Crkvom s tisuću kultura, jezika i rasa, izlijeva se Duh, koji je korijen jedinstva, i bogatstvo unutarnje Crkve. Svi narodi koji su prisutni u Crkvi, kulturno-jezičnoj različitosti, slušaju istu poruku Krista i ispovijedaju istu vjeru.

Već u rabinskoj predaji opisuju iskustvo Sinaja ovako: “Glas Božji na Sinaju razdijeli se u sedamdeset jezika, da bi svi narodi mogli razumjeti Božju riječ.” Sedamdeset je simbol za sve narode, kao što i kod Luke nabrajanje dvanaest naroda ukazuje na sveopćenitost Crkve Božje.

Drugo čitanje je uzeto iz poslanice Korinćanima, gdje Pavao raspravlja o ispravnoj upotrebi darova Duha (karizma). Korintska zajednica je njima obogaćena da bude vidljivi znak svjedočanstva prisutnosti Duha i pomoć tek osnovanoj zajednici, u kojoj vjera još nije uspjela posve preobraziti ustrojstvo prožeto poganskim mentalitetom u duhovsko. Korinćani su u napasti da posebno cijene najupadnije darove i da se njima neuredno koriste u ozračju sličnom nekim poganskim obredima.

Pavao odgovara da su ti darovi dani na dobro zajednice i da prema tome ne mogu biti povodom suparništva. Na kršćanskim je sastancima znak istinitosti, ne zanos, trans, opsesija, nego sadržaj govora, izlaganje najviših kršćanskih istina, istina koje govore o božanskom životu i Božjem životu u nama. Darovi Duha su dar Trojedinog Boga, i daju se za izgradnju Tijela Kristova, Crkve. (usp. BJ)

Evanđelje nam govori o Isusovu ukazanju na dan uskrsnuća, i želi naglasiti da nedjelja u Crkvi mora biti dan radosti, kad se Isus susreće sa svojom učenicima i donosi im mir i daje svoje poslanje, dar Duha Svetoga i vlast oproštenja grijeha. Dok Luka izljev Duha Svetoga stavlja u Pedesetnicu, Ivan već na dan uskrsnuća, da naglasi slavlje okupljanja nove zajednice, novoga Božjeg naroda u kršćansku nedjelju.

Isus ulazi kroz zatvorena vrata, razgoni strah i sumnju pokazujući im “ruke i rebra” i dariva im svoj mir, sveukupnost spasenjskih dobara. Učenik znači biti poslan, biti svjedok Isusove slave i prisutnosti. Uskrsli im daje svoje poslanje: “Kao što mene posla Otac, i ja šaljem vas.” “Dahne u njih” što nas podsjeća na stvaranje čovjeka (Post 2, 7), i znak je da se radi o novom stvaranju, o novom Božjem narodu. Darom Duha Svetoga Isus daje učenicima vlast “otpustiti ili zadržati grijehe”. Apostoli postaju dionici Isusove eshatološke sudačke vlasti.

Evanđelist Ivan stavlja dar Duha Svetoga istog dana kad i uskrsnuće, da naglasi, kako je tada počelo novo stvaranje, i da je svaka nedjelja od sada vazmena nedjelja u kojoj se slavi Kristovo vazmeno otajstvo i dar Duha Svetoga, dan radosti i mira za sve koji vjeruju. Kršćanin mora prihvatiti Isusovu riječ i sudbinu kao nadahnuće za svoj život, kao mjerilo, normu, stil života. Zato nam je potreban dar Duha Svetoga da donosimo plodove Duha.

“Dođi duše Presveti – sa neba nas posjeti – zrakom svoje milosti.”

__________________________

6. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 1, 15-17. 20a. 20c-26
1 Iv 4, 1-16
Iv 17, 11b-19

Razmatranje

Lik apostola

Današnja Služba riječi ocrtava nam lik apostola, Kristova učenika. Na Posljednjoj večeri Isus moli Oca da čuva one koje mu je dao, da “budu jedno”. Moli da ih sačuva od pogibelji i mržnje “svijeta”, za kojeg je rekao da ne moli (Iv 17, 9). Nije to svijet – Božje stvorenje koje je dobro, nego svijet grijeha, nad kojim vlada Zli. Apostoli nisu “od svijeta” zato ih svijet mrzi. A moraju djelovati u tom svijetu. Isus moli: “Ne molim te da ih uzmeš od svijeta, nego da ih sačuvaš od Zloga”. Molitva ocrtava vladanje svakog apostola: biti u svijetu da ga evangelizira, kristijanizira, ali ne pustiti se zavesti od zasjeda svijeta, i ne bojati se mržnje, što je znak da ne pripadaju svijetu.

Najveća zasjeda svijeta je zabluda, koja iskrivljuje savjest i spoznaju Boga i vodi čovjeka u propast. Isus moli Oca: “Posveti ih u istini: Tvoja je Riječ istina!” Istina je Riječ koja izvire od Boga, koja mora biti znak razlučivanja apostola od svijeta i očuvati ga od zabluda svijeta. Oni moraju biti “posvećeni” u toj istini, odvojeni od svijeta i posvećeni služenju Istini, što je Krist. To je posveta, koja ih odvaja od svijeta desakralizirana i posvećuje do žrtve života kao i njihova Učitelja, do žrtve križa. To je smisao riječi: “I za njih posvećujem samoga sebe, da i oni budu posvećeni u istini. “

Isusova molitva je zasjenjena izdajom Jude: “Ja sam ih čuvao... i sačuvao, te nijedan od njih ne propade – osim sina propasti – da se Pismo ispuni.” Proroštvo je predvidjelo ne odredilo Judinu izdaju. Ovaj bolni gubitak dokazuje da samo onaj koji se odupire Isusovoj ljubavi propada.

Djela apostolska (1. čit.) nam donose izbor Matije na mjesto Jude koji je bio “vođa onima što uhvatiše Isusa... a ubrajao se k nama i imao udio u ovoj službi.” Izbor mora pasti na čovjeka koji je slijedio Isusa “počevši od krštenja Ivanova pa sve do dana kad bi uzet od nas – treba da bude s nama svjedokom njegova uskrsnuća”. Apostol mora biti svjedok Isusova uskrsnuća, neosporavan dokaz njegova božanstva i spasiteljske moći.

Kako danas svjedočiti nakon dvije tisuće godina Kristovo uskrsnuće? Pismo svjedoči o uskrsnuću, ali mnogi su otporni prema njemu i ne primaju riječ.

Postoji još uvjerljivije svjedočanstvo, a to je svjedočanstvo života, posebno uzajamna ljubav: da budu “jedno”. To Ivan razvija u Prvoj poslanici (2. čit.). “Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama” to jest imamo život i radost u sebi, i po ljubavi učinimo Isusa prisutna i pomažemo braći doći do vjere. Ljubavlju svjedočimo, da je Otac poslao “Sina kao Spasitelja svijeta”, da onaj Isus kojega propovijedamo kao umrla i uskrsnula za spas svijeta, nije neka priča, mit, nego je po ljubavi živ i prisutan među ljudima. Ljubav koja se očituje i postaje vidljiva u našem svijetu, posebno ljubav prema potrebnima, bijednicima, napuštenima, ne poznaje granice naroda, rase, jezika i kulture. Svima uvjerljivo govori o Isusu, koji je za nas umro i uskrsnuo i po ljubavi postaje prisutan među nama.

Novi Božji narod

Uzašašćem je završila ovozemna Isusova prisutnost, obećanje dara Duha još se nije ispunilo. (1. čit.) Imamo međuvrijeme nade i iščekivanja. Prvi zadatak zajednice koja iščekuje “obećanje Oca”: nadopuniti broj dvanaest Kristovih apostola. Isus je izabrao Dvanaestoricu djelovanjem Duha (Dj 1, 2). Dvanaest označava povezanost s izabranim narodom, s Izraelom. Oni su predstavnici novog Izraela (Ef 2, 10), novog Jeruzalema (Otk 21, 14). Treba ispuniti prazninu radi nevjere Jude, kako je predviđeno u Božjem naumu i kako je Krist prorekao. Bog sve vidi, naša kolebanja, naše odluke. Nismo predestinirani, nego slobodno odlučujemo o svojem spasenju ili propasti.

Apostol mora biti svjedok Kristova spasiteljskog djela, da je “vidio i slušao” Gospodina, živio s njim od početka, da bude svjedokom njegova uskrsnuća. Bitna značajka apostola i temeljna uloga njegova poslanja: da je vidio Gospodina uskrsloga, koji je isti s onim Isusom koji je živio na zemlji, i naviještati evanđelje: Isus je zaista uskrsnuo.

Zajednica predlaže kandidata i moli da Gospodin pokaže kojeg je izabrao da primi mjesto “apostolske službe”. On je koji poziva. Gospodinovo je to djelo. I baciše kocku i kocka pade na Matiju; “tako bi pribrojen jedanaestorici apostola”. Sada je zajednica okupljena oko Dvanaestorice, što je temelj novog Izraela, znak i počelo jedinstva Božjeg naroda, pripravna na dolazak Duha Svetoga.

I mi smo na krštenju dobili proročko i apostolsko posvećenje da svjedočimo za Krista. Ostvarujemo li to? Što nam nedostaje? Kaže nam Ivan u svojoj poslanici (2. čit.).

Molitva Ocu

Evanđelje nam donosi Isusovu molitvu Ocu svome za svoje učenike. Iz te molitve nije isključen svijet kojeg Bog ljubi (Iv 3, 16), nego svijet koji ostaje u neznanju i nevjeri, predan sudu (17, 25). U devet redaka devet puta spominje “svijet”. To je svijet pod silom Zloga, Sotone. I apostoli moraju u tom svijetu biti sol zemlje, naviještati istinu, evanđelje. Ova molitva nam omogućava najdublji pogled u kršćansku zajednicu, koja živi i djeluje u svijetu, iako nije od svijeta.

Isus moli za one koji ostaju u svijetu. U svijetu su kao tuđinci i prolaznici, čeka ih progonstva, potrebna im je pomoć da mogu nastaviti njegovo djelo spasenja svijeta.

Sudbina je Crkve živjeti u svijetu i ne biti od svijeta; vršiti utjecaj u svijetu kao kvasac, a ne potpasti pod utjecaj ideologija i sustava svijeta; ispuniti poslanje u svijetu koje joj je dano. Isus ne moli da učenike čuva od teškoća, bolesti, progonstva, da im dade dugi i mirni život, nego da ih oslobodi od Zloga, da budu s njime jedno, da budu sinovi svjetla. Kršćani nemaju svoj jezik, svoju državu, svoju vojsku, svoje trgovine... Oni žive u svijetu koji ih mrzi, a oni na tu mržnju odgovaraju ljubavlju. Učinkovitost poslanja u svijetu ovisi o našem zajedništvu s Kristom i njegovom žrtvom koja je izvor svakog posvećenja i poslanja, da budemo svjedoci Kristova uskrsnuća (1. čit.) i to svjedočanstvo posvjedočimo bratskom ljubavlju (2. čit.).

U današnjem svijetu u kojem vladaju moć novca, vlasti i karijere, u njemu nestaje bratstvo. Nismo braća zato što smo jedni drugima teški, a brat bratu nije težak. U svijetu u kojem nestaje bratstva, ljubavi, pravde, u kojem vlada mržnja, nasilje, krv, moramo biti sol i svjetlo, svojom bratskom Kristovskom ljubavlju pokazivati drugima put istinske radosti i blaženstva.

__________________________

UZAŠAŠĆE GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA

Čitanja:
Dj 1, 1-11
Ef 1, 17-23
Mk 16, 15-20

Razmatranje

Misterij Kristova tijela

Uzašašće je Kristovo ustoličenje, trenutak kad je postao Krist i Gospodin. Naša ljudskost, naše čovještvo došlo je u najbližu blizinu Boga, Krist je postao Gospodar i središte sveukupnog stvaranja. I jer smo s Kristom neraskidivo povezani, to je i naša konačna sudbina.

Uzašašće je i “prva” paruzija, prva etapa cjelovite povijesti spasenja. Krist nije nestao, nego nešto postao: novi način postojanja omogućava mu da postane “Glava” Crkvi. Učenici to nisu očekivali već apokalipsu posljednjeg Božjeg čina. Isus ih uči: dolazi vrijeme Duha, Kristova nova prisutnost na način Duha, a za Crkvu vrijeme svjedočenja i propovijedanja. Poslanje Crkve do druge paruzije je naviještanje evanđelja, vrijeme “velikih djela”. Crkva je bitno navjestitelj i svjedok i znak da je u Isusu Kristu Bog definitivno sjedinjen s čovječanstvom i čovječanstvo s Bogom.

Luka nam donosi dva različna opisa uzašašća. Prvi, kojim završava Evanđelje (Lk 24, 44-53): naliči na svečano slavoslovlje Isusova javnog djelovanja, nadahnut liturgijom blagdana Pomirenja, kao dokumentarna književna vrsta, kao druga strana vazmenog otajstva.

Drugi: uvod u knjigu Djela apostolskih, u početak djelovanja Crkve, nadahnut kozmičkim i misionarskim situacijama, pun simbola. “40 dana” je uvod u novu etapu, kao što i Izrael prije ulaska u Zemlju obećanja putuje pustinjom 40 godina. Isus prije javnog nastupa posti 40 dana. Krist je onaj koji posjeduje Duha i izvor je i počelo Crkve.

“Podiže se njima naočigled, i oblak ga ote njihovim očima.” “Oblak” označava Božju prisutnost u svijetu: Uskrsli je mjesto Božje prisutnosti u svijetu. Prisutan je u onima koji zaodjeveni Duhom Svetim postaju članovi Crkve. Isus daje učenicima znati da kraljevstvo Božje nije od ovoga svijeta, ali se gradi ovdje.

Dva čovjeka u bijeloj odjeći (nebeska bića) rekoše im: “Ljudi Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uzet na nebo, isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.”

Ovaj opis uzašašća ima dramatski ton: rastavljanje, kidanje. Isus je “uznesen”, “uzet”, “otet”. Uzašašćem počinje kozmičko kraljevstvo Gospodinovo, njegova prisutnost u svijetu. Sada Crkva može biti prisutna u svakom vremenu i mjestu. Crkva se može definirati: “još ne”, i “ipak već”, to jest kraljevstvo Božje već djeluje, ali ono je i obećanje.

Evanđelje nam donosi posljednji uskrsni izvještaj. Uzašašće je početak sveopćeg i spasiteljskog i apostolskog djelovanja i karizmatičkog svjedočanstva Crkve. Isus apostolima predaje svoje poslanje i u njima nastavlja svoje djelo. Oni moraju biti svjedoci vjere. Ukazuje na znakove koji će pratiti njihovo svjedočenje da mogu nadvladati neprijateljske sile.

Drugo čitanje donosi nam Pavlovu molitvu Duhu Svetom, da vjernicima Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac Slave, dade “Duha mudrosti i objave”. “Mudrost” ne samo onu mudraca Starog svijeta, da otkriju sudbinu čovjeka nego otajstvo Božje moći, samoobjavljivanje Oca Slave, Boga u Isusu Kristu; njegovo uzdignuće iznad svakog “Vrhovništva i Vlasti i Moći i Gospodstva i svakog imena”; svijest o veličini slave, o božanskoj moći koja djeluje u onima koji vjeruju.

Otajstvo Kristova tijela, njegovo uzašašće, postupno u Crkvi raste: Najstarija je vjeroispovijest: Krist je “zdesna Oca”, uzašao na nebo (Rim 8, 34). Zatim Isus je “uznesen” kao Ilija, kraljevstvo dolazi, nestanak njegov kao Velikog svećenika iza zastora (Dj 1, 1-11; Lk 24, 44-54).

Druga generacija govori o njegovoj prisutnosti u poslanju i navještaju Crkve (Mt 28, 16-20).

Treća generacija postavlja pitanje kako vjerovati? Vjera nije očevidnost, ona je dar koji moramo sa zahvalnošću primiti.

No sva ova na izgled različita svjedočanstvo žele naglasiti jedno: Isus Krist je svojim čovještvom u Presvetom Trojstvu, i postao nam je Veliki Svećenik koji nas zagovara i moli za nas, i koji je prisutan u svojoj Crkvi i u svakom vjerniku. To je naša kršćanska vjera.

Čovjek je po naravi biće na svijetu, po milosti usmjeren Ocu. Molimo i živimo tako da se to u našem “izlasku” ostvari i da uđemo u Dom Oca svojega.

__________________________

6. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 10, 25-26. 34-35. 44-48
1 Iv 4, 7-10
Iv 15, 9-17

Razmatranje

Bog je ljubav

Današnja Služba riječi govori nam o ljubavi koja ima svoj model, uzor, arhetip u božanskoj ljubavi, jer “Bog je ljubav”. Izgleda nam često da tu stvarnost niječu svakidašnja bolna iskustva: bol, rat, glad, nezaposlenost, zločini, nasilja. Kršćanstvo uza sve to ispovijeda kao temeljni članak vjere i raspoznajni znak kršćanina: Bog je ljubav.

Kako uskladiti patnju s Bogom ljubavi? Filozofija na to nema odgovora. Ostaje nespoznatljiva datost: Bog i porazno gorko iskustvo. Kršćanin ne niječe ni jedno ni drugo. On je svjestan da je konačna stvarnost – Bog obavijen otajstvom. Naša razmišljanja o čovjeku su jedno mucanje, tapkanje po skrivenom otajstvu.

Kršćanstvo vjeruje da nešto postoji izvan Boga. I to “van njega” očito nije Bog, nije savršeno. Tu je i čovjek sa svojim sposobnostima i sa svojom odgovornošću. Tom čovjeku dan je neki zadatak, dan mu je na raspolaganje život i sudbina. U čovjekovo raspolaganje sa samim sobom, Bog ne intervenira u svojoj moći i slavi, Bog se nudi da mu pomogne, pruža mu ruku, želi surađivati s njim. Uzima čovjeka kao partnera. I to je išlo dotle da je postao član tog čovječanstva. Bog je toliko ljubio čovjeka, da je i svoj život položio za njega, da ga spasi. Bog sam je proživio ljudsko iskustvo, bolno i ranjivo, živeći u svemu kao i mi, do smrti, smrti na križu, do iskapanja sve patnje, da pokaže iskustveno i doživljeno da na koncu sve, pa i patnje imaju svoj smisao, iako nam je često i prečesto skrit.

Ljubav je od Boga

Ljubav je lijepa riječ, ali općenita i višeznačna. Služba riječ govori nam danas o ljubavi, i otkriva tajnu prave ljubavi.

Ljubav je Otac koji je poslao “Sina svog kao pomirnicu za grijehe naše” (2. čit.). Ljubav je Sin koji je položio život “za svoje prijatelje” (evanđelje). Ljubav je Duh Sveti koji nije “pristran” i nestrpljiv je dok se ne izlije nad sve narode (1. čit.). Ljubav Božja nije plod naših zasluga: “U ovom je ljubav, ne da smo mi ljubili Boga, on je ljubio nas.” (1 Iv 4, 10) Bog je iz ljubavi čovjeka stvorio ni iz ništa i otkupio od grijeha. Bez prethodne Božje ljubavi čovjek ne bi bio u stanju da ljubi. Kao što život ne dolazi iz stvorenja nego iz Stvoritelja, tako i ljubav dolazi od Boga, koji je jedini izvor neizmjerne ljubavi.

Ljubav Božja nas dohvaća po Kristu. “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja vas ljubio.” (Iv 15, 9) Isus prelijeva ljubav Očevu na ljude, onu istu kojom je on od Oca ljubljen. I želi da živimo u ovoj ljubavi, da “ostanemo u njegovoj ljubavi”. Isus je ljubio ljude ljubavlju kojom njega Otac ljubi i traži od učenika: “ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio”. “Vi ste prijatelji moji ako činite što vam zapovijedam”.

Isus očituje ljubav prema nama tako što je život svoj položio, u smrti na križu. Isus veli: “Čuvao sam zapovijedi Oca svojega, te ostajem u ljubavi njegovoj”. Ako učenici čuvaju zapovijed ljubavi, i oni ulaze u zajedništvo s njime kao prijatelji.

“Ostanite u mojoj ljubavi” znači: kao i Isus učenici moraju biti spremni položiti život (kod sinoptika “uzeti križ”); znači činiti bližnjemu dobro kao što je i Krist nama; znači slijediti Krista i ostvariti što nam je zapovjedio; znači prihvatiti i širiti objavu evanđelja.

Stvaralačka Božja ljubav

U Prvoj poslanici sv. Ivana apostola (2. čit.) piše: “U ovome je ljubav, ne da smo mi ljubili Boga, nego – on je ljubio nas i poslao Sina svoga kao pomirnicu za grijehe naše.” Između nas i Boga postoji Posrednik, Sin Božji. Stoga “Bog je ljubav” nije samo definicija stvarnosti božanske nego ukazuje smjer i cilj te ljubavi: “Bog Sina svoga prvorođenca posla u svijet da živimo po njemu.” Po posredništvu Sina imamo život i puninu ljubavi jer “svaki koji ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga”. Samo ljubav nam omogućava novi život po krštenju i spoznanju Boga. Onaj koji ne ljubi ne poznaje Boga.

Još određenije Isus govori u Evanđelju. Isus reče: “Kao što je Otac ljubio mene, tako sam i ja ljubio vas. Ostanite u mojoj ljubavi.” Ljubav od Oca prelazi na Sina i od Sina na učenike. U tom se ostvaruje “radost potpuna”. Značajka ove ljubavi je: “Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio! Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje.” Ljubav Oca se odražava u Sinu, ljubav Sina rađa međusobnom ljubavlju. Ljubav stvara prijatelje, koji u ljubavi otkrivaju otajstvo Boga.

Ljubav Božja zahvaća sve. “Svaki koji ljubi, od Boga je rođen.” Znači ljubav se ne zaustavlja na učenicima i prijateljima. Kristu pripadaju ne samo oni koji su zapisani u knjige krštenih, koji pripadaju određenoj rasi, kulturi, nego svaki koji ljubi.

Crkva zahvaća osim registriranih vjernika i tolike “anonimne” kršćane, sve one koji ne poznaju Krista, ali žive u ljubavi i pravednosti. Duh Sveti djeluje i u njima. Stoga se ne smijemo kao kršćani hvaliti svojim izabranjem, nego smatrajmo svoje izabranje kao služenje svoj braći, pa i onima koji nisu kršćani, u kojima možemo otkriti malo svjetlo, “stijenj koji tinja” života ljubavi i pravde, koja nas spašava.

__________________________

5. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 9, 26-31
1 Iv 3, 18-24
Iv 15, 1-8

Razmatranje

Vjera i ljubav

Današnja Služba riječi želi naglasiti da ne dostaje znati samo što je Isus učio i činio, pa ni Evanđelje, nego trebamo biti s njim povezani.

Prvo čitanje nam govori o prvom dolasku Pavla u Jeruzalem nakon obraćenja. Pavao je svjestan da mu je predano propovijedanje među poganima, ali to mora priznati Crkva. Stoga polazi u Jeruzalem, da se susretne s Petrom kome je povjereno područje Židova. Jeruzalemska, majka Crkva, nije savršena, ona je zatvorena i negostoljubiva. Učenici su ga se bojali. “Nisu vjerovali da je učenik”. Barnaba ih uvjeri da je Pavao učenik, da je “odvažno propovijedao u Ime Isusovo” u Damasku.

Evanđelje nam donosi Isusovu prispodobu o trsu i lozi izrečenu na Posljednjoj večeri, koja otkriva vezu između njega i njegovih učenika. Isus se predstavlja: “Ja sam pravi trs, a Otac je moj vinogradar.” “Pravi” trs u osobnom isključivom smislu, a ne idealnom, jer je Sin. On je svjetlo, kruh, trs. Jedino on ostvaruje znakovitost trsa.

U Starom zavjetu loza-vinograd označava Obećanu zemlju (Br 13, 23), izabrani narod. No trs je češće rađao kiselišem negoli vinom (Hoš 10, 1; Iz 5, 1-7; Jr 5, 10; Ez 15, 1-6...) Isus je “pravi trs”, on će zamijeniti stari narod i Ocu donositi pravo vino. Izrael je pralik, onaj koji je Isus ostvario, pravi Izrael, pravi trs, vjeran i plodan. Još više, Isus je izvor pravog života, a vino je dar Duha. Bitno je: “ostati u meni” u Isusu, što pet puta ponavlja. Isus-trs omogućava lozama da donose roda, mnogo roda (6 puta ističe), da se proslavi Otac.

Biti kršćanin znači: vjera u Krista i djelotvorna ljubav. Vjera traži djela. Otac daje sve, ali potrebno je ostati u vezi s trsom, ostati u Kristu, da imamo potrebne sokove. Na nama je krivnja ako ne donosimo plodove. Znak je da nismo u Kristu. Po djelima ljubavi se “proslavlja Otac”.

Jedini Posrednik

Nakon alegorije Dobrog pastira (prošle nedjelje), današnje Evanđelje donosi nam alegoriju: Izraela kao vinograda Gospodnjeg. Ali Isus govori o jednom trsu, i to je osoba Isusa Krista, a ne izabrani narod. Kao i u alegoriji o “Dobrom Pastiru” tako i ovdje slika nije izvor spoznaje, nego je to odijelo, ruho objave, i treba gledati na stvarnost Uskrslog Gospodina da shvatimo otajstvo.

Isus je “pravi” trs, to znači prava, istinita, vjerodostojna stvarnost, iako nevidljiva, koju možemo shvatiti samo u vjeri. Kao da želi reći: nije izraelski narod predmet spasenjskih briga Oca vinogradara, nego osoba Isusa Krista. Otac se brine za Sina, Sin je stvarnost i sredstvo spasenja, jedini Spasitelj. Nije odnos Bog i izabrani narod, nego Otac i trs-Isus. Narod Božji su loze na trsu, što je Krist. Nemamo života u sebi, nego samo ukoliko smo povezani s Ocem po Kristu, jedinom Posredniku spasenja. Odnos s Bogom se ostvaruje u posvemašnjoj i životnoj povezanosti s Kristom. Vinogradar-Otac se brine za loze samo ukoliko su povezane s jednim trsom – Uskrslim Gospodinom. To je veoma važna teološka tvrdnja, koju razrađuje Pavao u slici Tijela: “Od dvojice sazda jednoga novog čovjeka te obojicu u jednome Tijelu izmiri s Bogom po križu, ubivši u sebi neprijateljstvo”. (Ef 2, 16) Bog je dostupan samo u Kristu.

Ostanite u meni

Nužni uvjet da donosimo rod jest da Isus bude u nama i mi u njemu: “bez mene ne možete učiniti ništa.” I za Crkvu rod ne donose sve savršenije tehnike ili profinjeni političko-ekonomski mehanizmi, nego posvemašnje oslanjanje na Riječ Božju i snagu Duha. To potvrđuje završetak prvog čitanja: “Crkva je bila u miru i saziđivala se živeći u strahu Gospodnjemu te rasla utjehom Duha Svetoga”. “Ovime se proslavlja Otac moj, da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.” (Iv 15, 8)

Rod koji donosi naše mistično zajedništvo s Kristom jest rast u vjeri i ljubavi (2. čit.). “Ne ljubio riječju i jezikom nego djelom i istinom.” Ljubiti moramo “djelom” i “istinom”. To su dva kriterija iskrenosti i istinitosti naše ljubavi. “Istina” je za Ivana objava Krista prihvaćena u vjeri: da budemo kao i Krist spremni život položiti za braću. Vjera i ljubav su bitne značajke naše kršćanske stvarnosti. Bitni rod koji vjernik ucijepljen u Krista – Trs istiniti mora donositi zapovijed je ljubavi: “Ovo je njegova zapovijed: da vjerujemo u Ime Sina njegova Isusa Kista i da ljubimo jedni druge.” (1 Iv 3, 23)

U tom svjetlu shvaćamo zašto nas Otac “čisti” kroz patnje i kušnje, da donosimo više roda. I možemo s Pavlom uživati “u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama”, ako smo “u Kristu i on u nama”.

__________________________

4. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 4, 8-12
1 Iv 3, 1-2
Iv 10, 11-18

Razmatranje

Tko je za mene Isus?

U svom životu osjećamo se tako često osamljeni, ostavljeni, nesigurni. Ljudi oko nas nam izgledaju tako tuđi, tako sebični, pa čak i zlobni. Svatko se brine za sebe, pa ako treba i preko nas, da postigne svoj uspjeh. I razočarani smo u brata čovjeka. I često je taj uz nas, tako blizak u našem životu, o kojem ovisi naš život, s kojim bismo morali dijeliti svoj zajednički kruh i ideale.

Da, čovjek ne može bez oslonca. Ali čovjek, kakav bio, uvijek je nesiguran: bio to prijatelj, drug, suputnik. Današnje Evanđelje nam otkriva Isusa, koji je sama ljubav i dobrota, koji može u našem životu unijeti sigurnost, vedrinu, svijest da smo u dobrim rukama, i da se ne moramo bojati.

U Evanđelju današnje nedjelje Isus se dvaput predstavlja: “Ja sam Pastir dobri”. “Ja sam” označava njegovu narav jednaku Ocu (“Ja jesam” Izl 3, 14). Kad dodaje neku oznaku (svjetlo svijeta, kruh života itd.) otkriva svoje biće u odnosu prema ljudima, koje spašava kao Spasitelj. Ovdje kao Pastir, i to “dobri” (kalos) kao uzor u posvemašnjem darivanju života.

Dobri Pastir

Vazmeno otajstvo dana promatramo pod likom Dobrog Pastira. Evanđelje nam donosi alegoriju s paraboličnim elementima o Dobrom Pastiru. Znači, lik i djelatnost ljudskog pastira ovaca ne dostaju da bismo shvatili ono što Isus želi reći. Slika je samo znak koji nam govori o posve jedinstvenom otajstvu Krista.

Najamnik ostavlja ovce ako mu je ugrožen život, jer život je, ljudski govoreći, važniji od ovaca, i ne smije ga izložiti da spasi ovce. I vlasnik stada, brine se za svoje stado, ali teško se može reći da to čini iz ljubavi prema ovcama, i ako mu je život u opasnosti on ostavlja svoje ovce. Isus se predstavlja kao “dobri” Pastir u drugom smislu: on nije najamnik ni vlasnik stada, iako ovaj ima nešto od “dobrote” i stalo mu je do ovaca.

Ono što se ne nalazi u pastira ima u odnosu Isusa i učenika: spremnost život položiti za njih, da budu zaštićeni. U prenesenom značenju pastir znači vođa. Ali i tu nije uobičajeno da vođa žrtvuje svoj život za svoje pristaše i podložnike. Zato Isus kaže da je Pastir “dobri” (kalos) i time izriče sebe i svoje poslanje. On sam to može biti jer je Bog (“Ja sam!”), živi u zajedništvu s Bogom (“poznajem Oca”), poznaje njegovu volju i moć.

Isus je u svojem odnosu s ljudima, različit od sviju i nad svima: osjeća, vrednuje, postupa s njima kao što to čini sam Bog. Za svoje ovce on se dariva u žrtvi križa. Kad veli da je poslan i ljubljen od Oca, da dade život i da ga nanovo uzme, ne želi kazati da je za njega smrt neka igra, nego želi naglasiti, da se u smrti ne podlaže nekoj sudbi, nego se spontano predaje najtežoj patnji, snižavajući se na razinu onih koje ljubi, i otkriva dokle želi biti solidaran s njima.

Vrhunac je ljubavi u žrtvovanju sebe za druge, koje doživljava ne kao druge, nego kao samog sebe u otajstvu uzajamne spoznaje i ljubavi Isusa i učenika, jednaku onoj između Oca i Sina. Smatrati svoj život manje vrijednim od života ovaca, dokaz je ljubavi i voljnog darivanje sebe, koji po naravi ima život bez granica: “Vlast imam položiti život, vlast imam opet uzeti ga.” Znak je da je odluka prihvaćenja smrti čin ljubavi. Bogu Ocu smo važniji od Sina kad je njega dao za naše spasenje! S nama postupa kao sa svojim sinovima, bili Židovi, bili pogani, jedno smo Kristovo stado. To Ivan ističe: “Gledajte koliku nam je ljubav darovao Otac: djeca se Božja zovemo i jesmo.” (2. čit.)

Nedjelja Dobrog Pastira

Današnja nedjelja je nedjelja Dobrog Pastira, vođe i pratioca na putu svoje zajednice. Isus se predstavio kao Dobar Pastir u okviru blagdana Posvete Hrama, koji označava svečani spomen posvete novog hrama nakon povratka izgnanika iz Babilona (515. god. prije Krista) i posvete hrama od Jude Makabejca godine 165. prije Krista. Isus se predstavlja “vrata ovcama” i misli na savršeni Hram, što je sam Isus Krist (Iv 2, 21), u kojem se istinski klanjatelji Ocu klanjaju “u Duhu i Istini” (4, 23).

U današnjem Evanđelju Isus se dvaput predstavlja: “Ja sam Pastir dobri!” “Ja sam” prisjeća nas na objavu Boga u gorućem grmu na Sinaju: “Ja sam” (Izl 3, 14). Krist se objavljuje kao Bog. Slijede dva kraća govora.

Nakon prve izjave Isus suprotstavlja pastira i najamnika (Iv 10, 14-16). Na tamnoj pozadini najamnika koji zatajuje u času opasnosti, koji utjelovljuje prijeteću, oholu i zainteresiranu oporbu “Židova”, jače odskače lik istinitog Pastira, kome posvećuje drugi odlomak (10, 14-16).

Isus u tradicionalnoj simbolici pastira (Ez gl. 34) ocrtava pozitivno prisan odnos koji veže njega sa svojim vjernicima. “Poznati” je u biblijskom jeziku izričaj prisnosti, prijateljstva, najuzvišenije ljubavi. Isus je svoje ljubio do kraja (Iv 13, 1), njegova muka-smrt-proslava je čin ljubavi za svoje stado. To darivanje uspoređuje s haljinom, koju netko “odloži” i opet “uzme”. To je predanje plodno i osvjetljava i daje smisao Isusovoj žrtvi: “Veće ljubavi nitko nema od ove, da tko položi život za prijatelje svoje!” (15, 13) Nije to neki čisto herojski čin: smrt je za Krista put k vazmenoj slavi, puno oslobođenje koje Bog daje čovječanstvu.

Apsolutni Kristov primat izražen je jasno i odvažno u Petrovu govoru pred Vijećem (1. čit.): “I nema ni u kome drugom spasenja. Nema, uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima, po kojem nam se spasiti.” Petar pred Vijećem predstavlja Isusa kao Pastira i savršen Hram. Petar na Krista primjenjuje riječi psalmista 118, 22: “kamen koji vi graditelji odbaciste, postade kamen zaglavni”. Bilo je to rečeno za hram, razoren i obnovljen, kojeg neprijatelji mrze, ali eno je uvijek živ i blistav. Krist postaje točka povezivanja, “kamen zaglavni”, koja povezuje sve zdanje povijesti i otkupljenog čovječanstva. Petar je u govoru na Duhove rekao: “Tko prizove ime Gospodnje bit će spašen.” (Dj 2, 21; Jl 3, 5). “Prizvati ime” znači posvema se priljubiti jednoj osobi, uzajamno “spoznanje” pastira i stada.

Poznati je “vidjeti Boga kakav jest” (2. čit.) Čovjek okružen ljubavlju Oca postaje “dijete Božje”. “Svijet”, simbol nevjere, to ne poznaje. Naprotiv “poznaja” ljubavi Božje stvara sinovstvo. To se Božje sinovstvo već ostvarilo po krštenju: “sad smo djeca Božja”, ali “još se ne očituje što ćemo biti”. Puna spoznaja bit će kad se Krist u svom drugom dolasku očituje u slavi, i tada “bit ćemo njemu slični, jer vidjet ćemo ga kakav jest”. Spoznaja-ljubav bit će potpuna, vječno blaženstvo.

Život Crkve i svakog od nas je u osobnom susretu s Kristom, u iskustvu zajedništva i dijaloga, koji produbljuje našu spoznaju Krista, to jest našu ljubav, dok ne dođe do savršenstva u Bogu koji je Ljubav po svojoj biti, jer “Bog je ljubav”.

__________________________

3. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 3, 13-15. 17-19
1 Iv 2, 1-5a
Lk 24, 35-48

Razmatranje

Poziv na obraćenje

Kristovim uskrsnućem pobijeđen je grijeh i njegova posljedica – smrt. Zato poziv na obraćenje, da priznamo svoj grijeh i obratimo se Bogu, prožima današnju službu riječi.

Prvo čitanje nam donosi izvadak iz misionarskoga Petrova govora Izraelu. (U Dj imamo 8 misionarskih govora: 6 upravljenih Izraelu 2, 14-36; 3, 12-26; 4, 9-12; 5, 29-32; 10, 34-43; 13, 17-41, i 2 poganima: 14, 15-15; 17, 22-31) Svaki sadrži: uvod, izvješće: smrt i uskrsnuće Kristovo na temelju Pisma (Izraelu), proglas: Krist je ustoličen za Vladara svijeta, poziv na obraćenje.

Krist je novi Mojsije, Vođa koji uvodi narod u obećanu zemlju; Sluga Patnik i Pravednik, Začetnik života i sveopće obnove. Uskrsnuće nije povratak u život nego stvarno mesijansko ustoličenje, pomazanje, sinovstvo i proslavljenje, uvod u sveopće obnavljanje “svega što Bog obeća na usta proroka svojih odvijeka”. Ali i poziv na obraćenje. Krist je do slave došao po smrti, tako i sveopća obnova po obraćenju, priznanjem Isusa za Gospodina i oproštenjem grijeha.

Drugo čitanje iz Ivanove poslanice ističe da je Krist “pomirnica za grijehe naše”. Prvi uvjet je priznati svoj grijeh i ne smatrati da se možemo opravdati samo vanjskim obredima. Grijeh se ne može olako uzimati. On spada u tragičnu stvarnost našega života. Ipak, nema razloga za očajanje ili bezvoljnost. Isus Krist je pomirenje nepomirljiva. Nije samo uništio našu grešnu prošlost. On je naš zagovornik kod Oca, žrtva pomirnica za naše grijehe. Zagovara nas prikazujući se Bogu kao neprestani i vječni prinos.

Drugi uvjet je “spoznati Boga” i ostati u njemu. U Bogu nema spoznaje koja bi bila odijeljena od ljubavi. I spoznaja kod pravog vjernika nužno uključuje napor čitava njegova bića, spoznaja koja se očituje u ljubavi prema Bogu i bližnjemu. U Starom zavjetu mjesto je Božje prisutnosti bio Šator sastanka u pustinji, Kovčeg – Hram na Sionu. U Novom zavjetu je to uskrsli Gospodin, koji nam daje svoga Duha, i daje nam “novo srce i novo spoznanje” (Iv 5, 18; Ez 36, 25-27).

Evanđelje nam donosi jeruzalemsko Isusovo ukazanje apostolima (usp. Iv 20, 19-23). Ovo ukazanje imalo je veliko značenje za prvu Crkvu. Vjera Crkve se rodila iz ukazanja Uskrsloga apostolima. Apostoli nemaju vjere u uskrsnuće, stoga uskrsnuće nije proizvod njihove mašte. Krist im daje svjedočanstvo da nije “duh”, utvara. Dopušta im da dodiruju ruke i noge i pojede pred njima komad pečene ribe.

Isus ih poučava: uskrsnuće je stvarna činjenica, a ne neko posebno duhovno življenje nakon smrti. Zahvaća dušu i tijelo. Nakon što su se uvjerili o zbilji fizičkoga uskrslog tijela, iako proslavljenog ali stvarnog, daje im vazmenu poruku o važnosti njegova trpljenja, smrti i uskrsnuća. Isus ih podsjeća na ono što im je rekao dok je bio s njima: “treba da se ispuni sve što je u Mojsijevu Zakonu, u Prorocima i Psalmima o meni pisano”. Uskrsli im “otvori” pamet da spoznaju Pisma. Odlučujući znak vjere u uskrsnuće je spoznaja Pisma.

Uskrsnuće je povezano s oproštenjem grijeha, poslanjem apostola i obećanjem Duha. Smrt je kazna za grijeh. Uskrsnuće je znak dokidanja grijeha. Smrt je najneprijateljskija stvar na svijetu i nerazumljiva zagonetka. Isus je dragovoljno prihvatio smrt, i u smrti pobijedio “posljednjeg neprijatelja” – smrt.

Priznajmo grijeh da se spasimo. M. Majmonides je rekao: “Jeruzalem je razoren jer nije rekao: sagriješio sam!” Ali oproštenje je uvijek djelo Božje ljubavi. Krist oprašta, Krist proslavljeni. Priznavajući i ispovijedajući svoje grijehe i mi primamo od Krista oproštenje, ulazimo u zajedništvo s Kristom i u njemu po Duhu s Ocem.

Oproštenje grijeha

Misao vodilja današnje Službe riječi je “oproštenje grijeha”, to jest oslobođenje čovječanstva od svoje ograničenosti i bijede, i to po Kristovom Vazmu. Petar iza uskrsnog proglasa veli: “Obratite se, da se izbrišu grijesi vaši” (1. čit.). Ivan u svojoj poslanici piše: Isus je “pomirnica za grijehe naše” (2. čit.). U Ime Uskrslog Krista “propovijedat će se obraćenje za otpuštenje grijeha po svim narodima” (evanđelje).

Središnja misao današnje Službe riječi je oslobođenje čovjeka i početak nove povijesti čovječanstva. Evanđelje nam donosi Lukin izvještaj Isusova jeruzalemskog ukazanja. Imamo tri datosti u ovom ukazanju Krista njegovoj Crkvi. Prva: Isus se sam predstavlja zajednici: “stane posred njih i reče: ‘Mir vama!’” (Lk 24, 36)

Druga i najznačajnija datost je reakcija učenika. Kristovo uskrsnuće je otajstvo koje nadilazi čisto eksperimentalno ovjerovljenje i apologetski pristup ne dostaje da ga spoznamo. Uskrsnuće se doživljava u vjeri. Učenici su na početku toliko zbunjeni da nisu mogli prepoznati Krista. Misle da je “duh”, utvara. Međutim, Lukin izvještaj nas poziva da otkrijemo tragove ovog događaja. Luka govori: gledati, dirati, jesti ribu, noge, ruke..., što upućuje na stvarnost “tjelesnu”. Isus iz Nazareta, utjelovljeni Sin Božji, prisutan je i dalje u našoj povijesti. Nije “duh”, utvara odijeljen od svoje čovječnosti, iako je sada njegova prisutnost različita i teže se dohvati. Ali kroz ovo iskustveno traženje vjera se hrani i dolazi do spoznaje da shvaća: “Ta ja sam to!”

Na te dvije datosti nadolazi temeljna datost: poslanje Crkve. Ona ima svoje izvorište u Uskrslom Kristu i u Pismima, i sadržaj je propovijedanje oproštenje grijeha svim narodima. Tako svoje poslanje uskrsli predaje Crkvi.

To potvrđuje Petrovo propovijedanje (1. čit.). “Ime” Kristovo, to jest njegova djelatna i spasenjska prisutnost, ušla je ponovno u povijest liječeći zlo i patnju hromoga. Petar sada to tumači u propovijedi. Ona se temelji na tri događaja: “Izraelci, što se ovome čudite” (Dj 3, 12). To je proslava Uskrsloga, poziv na vjeru, priznanje Božje inicijative. Uskrsli je Svetac i Pravednik, Začetnik života.

“Znam da ste to uradili iz neznanja.” (3, 17) Poziv je na slušanje, na razumijevanje Pisma, na Božji naum, poziv na vjeru koja ništi prijašnju “tjelesnu” presudu.

Konačno: “Pokajte se i obratite, da se izbrišu grijesi vaši.” Treba stvoriti životni obrat, promijeniti svoj način mišljenja i prihvatiti kraljevstvo da se izbrišu grijesi.

Oslobođenje od zla i grijeha je u središtu tople Ivanove poslanice (2. čit.). Oslobođenje od zla i grijeha se ostvaruje dvostrukim pokretom: Bog ide ususret čovjeku grešniku po Sinu “Isusu Kristu, Pravedniku”. “Pravednik” u biblijskom jeziku ima značenje spasenjsko. On je naš Zagovornik (Paraklet) koji nas brani i zagovara. Na ovaj Božji pokret, čovjek mora odgovoriti “spoznajom” Boga. U biblijskom jeziku “spoznaja” ne znači apstraktna i čisto spekulativna spoznaja, nego čuvstvena, voljna, učinkovita. Zato je i njezin kriterij “čuvati zapovijedi”. U susretu ovih dvaju pokreta stvara se “savršena ljubav” što je sve plod Kristova Vazma.

Oproštenje grijeha rađa se iz križa i slave uskrsnuća. Tu se očituje Božja ljubav prema nama. Ali taj dar nije automatski i magijski, traži odgovor čovjeka, traži se obraćenje-metanoia. Bez toga nema pristupa u Kraljevstvo.

__________________________

2. VAZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Dj 4, 32-35
1 Iv 5, 1-6
Iv 20, 19-31

Razmatranje

Uskrsli Gospodin je Raspeti Isus

Uskrsla vjera je sila koja povezuje prve vjernike u neraskidivo zajedništvo, zajedništvo osjećaja i života i stvara “jedno srce i jednu dušu” (1. čit.) To zajedništvo ima svoje izvorište u navještaju apostola koji “velikom silom davahu svjedočanstvo o uskrsnuću Gospodina Isusa”. Vjera koja se posvjedočuje ljubavlju prema potrebnima, prema braći u Kristu, odričući se i onoga, na što čovjek tako ljubomorna gleda, svojih zemaljskih dobara. Njihova vjera nije neka teorija, ideologija, nego je konkretna i djelatna, što daje pečat njihovu životu u odnosu prema Bogu i prema bližnjemu.

Potrebno je danas naglasiti snagu vjere koja se očituje u ljubavi prema potrebnima, bolesnima, napuštenima, koji se nalaze na rubu društva. Prava kršćanska ljubav očituje se i postaje plodna u brizi za braću koja su u nevolji. To je najjače svjedočanstvo svijetu.

To je vjera, koja pobjeđuje svijet (2. čit.), vjera da je Isus Sin Božji, koji dođe “kroz vodu i krv”, znamenja njegove muke i spasenjske smrti, iz koje se rađa uskrsna vjera, sakramentalni život. I Duh Sveti to ostvaruje.

Evanđelje nam donosi dva susljedna Isusova ukazanja. Isus ulazi “kroz zatvorena vrata” i pozdravlja ih pozdravom uobičajenim kod Židova i arapskog svijeta: “Mir vama!” U Bibliji i u ustima Uskrslog to nije obični pozdrav. Mir je dar Božji i uključuje puninu dobara i milosti. Isus daje mir koji svijet ne može dati.

Pokaže im zatim ruke i rebra, iz kojih je potekla krv i voda, simboli Duha Svetoga koji će im uskoro dati. Znakovi rana na tijelu Uskrslog ostaju vječno svjedočanstvo spasenjske vrijednosti Isusove smrti.

Isus im predaje svoje poslanje: “Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas!” Ne smijemo u tome gledati samo davanje autoriteta, obrazac moći Dvanaestorici u pravnom smislu institucionalnog ustrojstva Crkve. Otac šalje Isusa u svijet, najveći autoritet i vlast, da se žrtvuje na križu, da po uskrsnuću dade život svijetu. I učenici su poslani u svijet da dadu život, neki u mučeništvu, svi u svjedočanstvu ljubavi za život svijeta.

Isus nije došao da sudi svijetu, nego da svijet spasi. Tako i učenici dobivaju vlast i moć oprostiti grijehe. Isus je objavitelj milosne ljubavi Oca, to moraju i njegovi poslanici svjedočiti. Za one koji ne primaju njihovo poslanje, kao i za Isusa vrijedi: sami sebe osuđuju. Podjela što je počela već za Isusova života, nastavlja se i nakon uskrsnuća, između onih koji vjeruju i spašavaju se, postaju djeca Božja, i onih koji ne vjeruju i ostaju u grijesima i nevjeri, već su sebe osudili.

“Oproštenje grijeha” imamo u sakramentu pomirenja. Ali ono mora zahvatiti sav pastoralni rad, propovijedi i kateheze, sve mora biti usmjereno da vjernici dobiju “oproštenje grijeha”, mir i radost spasenja.

Iz Kristove smrti dolazi spasenjska snaga. Toma želi biti siguran da je Uskrsli isti s Raspetim, da se žrtvovana ljubav koja se očitovala u smrti Kristovoj i dalje očituje u Uskrslom, da smo doista spašeni. Više od dokaza da je Isus doista uskrsnuo, Toma se želi uvjeriti da je Bog prihvatio Isusovu muku i smrt i da smo spašeni. Uskrsli mu daje to svjedočanstvo i Toma izriče najjasniju i najuzvišeniju ispovijest vjere u cijelom Novom zavjetu: “Gospodin moj i Bog moj!”

Evanđelist završava izvještaj Isusovim riječima: “Blaženi koji ne vidješe a vjeruju!” Isus se ukazao onima koje je poslao kao svjedoka uskrsnuća u svijet. Blaženi su oni koji vjeruju svjedočanstvu Duha koje se očituje u svjedočanstvu Crkve: Isus nije samo Učitelj nego i Spasitelj, nije samo donositelj darova, nego Darovatelj vječnoga života, nije samo čovjek nego Gospodin i Bog. To mora biti naša vjera, koja nam svjedoči da smo spašeni “kroz vodu i krv”, kroz Gospodinovu muku, smrt i uskrsnuće, vjera koja nas usrećuje i osigurava vječno blaženstvo.

Toma Blizanac je tip koji teško vjeruje: oslanja se samo na svoje mišljenje koje smatra opravdanim. Isus se ponovno ukaže i pozove Tomu da se uvjeri i “ne bude nevjeran nego vjeran”. Toma je povjerovao u Isusa, postao njegov učenik, ali ne može nadvladati krizu Velikog Petka. Nije dosta Isusa priznati Učiteljem, Mesijom, već Sinom Božjim koji ostvaruje spasenje svijeta. Susret s Kristom čini Tomu “vjernim” i priznaje Isusa Sinom Božjim: “Gospodin moj i Bog moj!”

Isus dodaje: “Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.” Nije to samo pobuda da vjerujemo, nego i obećanje blaženstva u susretu s Kristom u vjeri.

Ako vjerujemo u Krista, djeca smo Božja (2. čit.) i moramo to posvjedočiti svojom ljubavlju prema braći. Vjera potvrđena djelima ljubavi pobjeđuje svijet sa svojim granicama i strahovima. Kao što se Sin Božji vidljivo i opipljivo utjelovio, i naša vjera se mora utjeloviti u riječima i djelima, da se očituje ozbiljna i istinita. Ljubav nije neko ganuće, sredstvo, zanos duha, ljubav je djelovanje i zadaća. Bratska ljubav postaje iskrena i istinita, kad se trudimo da ljubimo braću.

Kako to ostvariti? Kaže Isus: “zapovijedi moje nisu teške” (Mt 11, 30), iako je zahtjev velik. Jer vjerom se združuju dva bića: Krist i mi. I taj se zadatak ostvaruje bez buke, ali je od presudne važnosti. Po tom susretu stavlja Krist u nas svoj život, svoju pobjedu, plod predanosti na križu, što nam omogućava ostvariti pobjedu ljubavi.

“Uskrs rađa vjeru, a vjera rađa ljubav” (sv. Maksim). Nismo sretni jer nemamo vjere koja rađa ljubav. Naša nedjeljna okupljanja su prigoda da ostvarimo blaženstvo vjere i nađemo svoju sreću i radost u vjeri koja se očituje u ljubavi prema bratu, čovjeku, slici Božjoj.

__________________________

USKRSNI PONEDJELJAK

Čitanja:
Dj 2, 14. 22-32
Mt 28, 8-15
(Lk 24, 13-35)

Razmatranje

Uskrs – blagdan Kristova ustoličenja

Prvo čitanje nam donosi govor Petra na dan Pedesetnice – proglas Kristova ustoličenja i poziv na obraćenje. Iznosi sažetak Isusova javnog djelovanja: Isusa Nazarećanina Bog “potvrdi silnim djelima, čudesima, znamenjima”. Zatim donosi okolnosti smrti: “po rukama bezakonika razapeste i pogubiste”. Ali “Bog ga uskrisi, oslobodivši ga grozote smrti (groba) jer ne bijaše moguće da ona njime nadvlada”. Petar navodi riječi iz Ps 18, 6. To potkrepljuje navodom Psalma 16, 8-11. Oba psalma govore o oslobođenju od smrti. David je umro i “eno mu među nama groba sve do današnjeg dana”. Prema židovskoj predaji Davidov grob se nalazi upravo u prizemlju dvorane Posljednje večere, odakle Petar govori. Petar navodi Ps 132, 11 u kojem David govori da njegov nasljednik neće vidjeti smrti. Isusa Bog uskrisi od mrtvih i “svi smo mi tome svjedoci. Vazam je blagdan njegova mesijanskog ustoličenja. Smrt nije okončala njegovo poslanje. Ono se nastavlja.

Biblijski dokazi nisu dokazi za uskrsnuće, oni služe da otkrijemo značenje uskrsnuća. “Dokazati” spada na svjedočenje. Biblijski dokazi samo potvrđuju mesijansku nadu.

Uskrsnuće je prijelaz iz zemaljske, trpeće, tjelesne uvjetovanosti u slavno, duhovno nebesko postojanje. Isus živi u nevidljivom svijetu, nedodirljiv, neopipljiv. Isus se kod ukazanja daje dirati. Dodir želi kazati i naglasiti da je Raspeti stvarno uskrsnuo, da se dao vidjeti, dirati. Poklon je religiozni znak štovanja koje Crkva upravlja Uskrslom Gospodinu.

Evanđelist Luka sažima Isusova ukazanja u tri slike: ženama (Lk 24, 1-12), učenicima (24, 13-35), Jedanaestorici (24, 36-49). To su tri grupe s kojima je Isus u svom javnom djelovanju bio povezan. To se nastavlja i nakon uskrsnuća.

Pravi susret s Kristom imamo u slušanju Božje riječi, u lomljenju kruha (euharistija) i ispovijedanju vjere. To stvara kršćanske zajednice. Pisma nam srce čine vatrenim, ali euharistija omogućava prepoznati Krista. Tako će biti do konca svijeta: Isus je među nama prisutan dok čitamo Pisma i u euharistiji, ako to obavljamo u vjeri i ljubavi.

“Ostani s nama!” mora biti i naša molitva, u svakoj noći. I nastojmo biti kao Isus jedni za druge, s drugima, uz druge, navjestitelji uskrsne radosti koja izvire iz vjere u uskrslog objavitelja velike ljubavi Božje koja mora zahvatiti cijeli svijet. Ljubav je jedina sila koja pobjeđuje mrak, nasilje, mržnju svijeta, i stvara svijet ljudskiji, bratskiji, božanstveniji.

__________________________

USKRS
(Nedjelja uskrsnuća Gospodnjega)

Čitanja:
Dj 10, 34a. 37-43
Kol 3, 1-4
Iv 20, 1-9

Razmatranje

Vjera u uskrsnuće

Čovjek danas sebi umišlja da je nerazoriv gospodar, da raspolaže sam sobom, sam gradi svoju budućnost, da je kovač svoje sreće. Uvijek govori o dostignućima, o boljoj budućnosti koju stvara, za koju radi i živi. Ipak je ranjiv, nemoćan je pred smrću. A onda čemu sve, ako mora umrijeti?

Kršćanstvo je vjera koja propovijeda da je i granična stvarnost prekoračena. Pronosi svijetom radosnu vijest: Onaj koji je bio raspet i ležao u grobu, uskrsnuo je, živ je. “Isus koji je umro, a Pavao tvrdi da je živ” (Dj 25, 19), to je svjedočanstvo i smisao naše vjere.

Prvo čitanje nam donosi povijesni hod Kristov: Onaj koji “prođe zemljom čineći dobro”, bio je raspet, i “treći dan” uskrsnu. Židovski učitelji vele, da je potrebno tri dana da uskrsne Izrael i da dođe u Jeruzalem. Bog je uskrisio Isusa iz Nazareta. Uskrsnuće od mrtvih, koje su i proroci navijestili, započelo je Kristovim uskrsnućem. Uskrsnuće nije više predmet eshatološke nade, kršćanstvo tu nadu proživljava već u sadašnjem trenutku, u vjeri. Isusovo uskrsnuće je početak eshatološkog uskrsnuća, Isus je već postavljen od Boga “za Suca živih i mrtvih”.

Pavao ističe (2. čit.) da su krštenici “suuskrsli” s Kristom. To traži i novi način života. Kršćanin treba težiti za onim “gore”, gdje Krist sjedi zdesna Bogu; naš život mora biti skriven s Kristom u Bogu, život novi darovan po uskrsnuću Kristovu, da se jednom s njim pojavi u slavi.

Evanđelje nam ne opisuje samo uskrsnuće. Nitko nije bio prisutan. Ali ukazuju na prazan grob i na ukazanja. Svi evanđelisti se slažu da je prazan grob nađen prije zore u nedjelju. Marija Magdalena dođe na grob “još za mraka” i nađe kamen s groba dignut. Tijela nema, tko ga je ukrao?

Otrči i javi Petru. Petar i “drugi učenik” trčeći stižu na grob. Ovaj “drugi učenik” ugleda povoje gdje leže i ubrus smotan na jednom mjestu. Dakle, tijelo nije ukradeno. I “povjerova”. Prazan grob nije “tlapnja”. Dva svjedoka to potvrđuju. “Drugi učenik” – Ivan povjerova u uskrsnuće, prisjećajući se Isusovih riječi. Ali puno svjetlo dolazi kad im Duh Sveti rasvijetli smisao Pisma: “Isus treba da ustane od mrtvih. “

Uskrs je blagdan vjere u vječni život, blagdan ljubavi, istine, pravde. Smrt nema posljednju riječ, a tako ni mržnja, ni patnja, ni laž. Uskrs je pobjeda pravednosti protiv grijeha, svjetla protiv tame, istine protiv laži, snage protiv klonulosti, ljubavi protiv mržnje, života protiv smrti. Uskrs daje smisao našem životu. Ako je Krist uskrsnuo, vjerujemo da ćemo i mi uskrsnuti. Vjera u uskrsnuće čini nas najsretnijim ljudima na zemlji; ako nema uskrsnuća onda smo najbjedniji od svih ljudi. “Ali sada: Krist uskrsnu od mrtvih, prvina usnulih!” dovikuje nam apostol Pavao (1 Kor 15, 20).

Poruka Uskrsa

Uskrs je najveći kršćanski blagdan. Nije to blagdan proljeća, prirode koja se rađa na život silom prirodnih zakona, nego navještaj da je čovjek otet svijetu smrti da bude nanovo rođen u Bogu. To je blagdan prije nepoznate slobode, darovane od Duha kojeg smo primili na krštenju. Uskrs je za kršćanina ključ povijesti, svjetske i vlastite. Bog je svojom nedokučivom ljubavlju htio zahvatiti u našu povijest grijeha. Uskrs nam svjedoči kako ljudski život postaje nanovo nezamisliva vrednota, zahvaljujući činu Oca koji uskrsnu Sina svoga i u njemu sve vjernike. Samo u Kristu Uskrslom postajemo doista živi. Sve što je izvan Uskrsloga, ostaje predano smrti, ništavilu, raspadanju.

Uskrs je prijelaz iz smrti u život. Svijet bez Krista nije samo bolesnik ili rob ili umirući, nego mrtvac. Krist nas uskrsnućem izbavlja ne samo od ropstva grijeha nego od ništavila smrti, što je posljedica grijeha. Uskrsna radost je svijest težine opasnosti i podzemlja iz kojeg smo oslobođeni i sigurnost da smo i mi zajedno s Kristom uskrsnuli.

Uskrs nije samo obljetnica jedne smrti i uskrsnuća, nego vjera da je Isus živ, da je ovdje i sada prisutan među nama, svojim vjernicima, da živi s Crkvom do kraja, s nama, u našoj zajednici. Mržnja, laž, nepravda kao da slavi slavlje na Veliki Petak. Uskrs je pobjeda ljubavi, istine i života, besmrtnosti, neumrlosti.

Uskrs nam otkriva naše dostojanstvo i naš poziv (2. čit.). Postali smo djeca Božja, dionici božanske naravi. Zato kršćanin mora “za onim gore težiti”. Sada je to život skriven u Bogu s Kristom, ali će se jednom objaviti kad se zajedno s Kristom pojavi u slavi.

Osuđen, mrtav, poražen, uskrsnuo je. Pobijeđena je smrt. Isusova prisutnost u svijetu odsada nema granica tijela ni prostora. Novi život još se ne vidi, samo njegov navještaj. Vjera nam otkriva tragove života skrivena u Bogu, koji će se na kraju objaviti. Vjera u uskrsnuće stvara heroje, kršćanske mučenike i ispovjednike, mučenike vjere i ljubavi.

Navještaj uskrsnuća

Nedjelja Uskrsnuća Gospodinova ne donosi nam izvještaj samog Kristova uskrsnuća. Uostalom ne nalazimo ga ni na jednoj stranici Novog zavjeta. Evanđelja nam svjedoče da je Isus uskrsnuo i povlašteni svjedoci su ga vidjeli, razgovarali s njime, blagovali s uskrslim Gospodinom.

Vjera je dar, a ne čovjekovo dostignuće. Kad je vjera dana, shvaćaju se Pisma, raspoloženi smo za svjedočanstvo proroka. Slijedi da Uskrs nije događaj koji se propovijeda toliko da dokažemo da je Isus Sin Božji, niti da su svjedoci vjerodostojni. Apostoli su svjesni da Vazmeni događaj nadvisuje spoznajnu moć čovjeka i čisto povijesno ovjerovljenje, iako je povijesni događaj. Naša vjera nije vjera u nekoga koji svjedoči da je vidio Krista, nego u Krista živa i prisutna u Crkvi. Apostolsko propovijedanje ide za tim da navijesti Kristovu prisutnost u Crkvi. Svjedoci nisu samo svjedoci događaja koji se jednom zbio, nego koji se i sada, i ovdje zbiva, te i mi možemo vjerovati kao i oni.

Uskrsnuće je prisutnost koja zahvaća u naš život i preporađa nas na novi život. Uskrsnuće stvara od učenika koji su ga napustili i od grupe izgubljene i bez nade, prve vjernike najveće čovjekove nade. Uskrs zahvaća i u naš život grijeha i bijede, i pripravlja nas za “epopeju novog izlaska u zemlju pune slobode, prema svitanju novog dana” (Claudel).

Svjetlo Uskrsa neka nas zahvati, a milost otjera sve trulo, nečisto, grešno. Oslobođeni starog prokletstva živimo novim životom u novom Kristovom svijetu.

__________________________

VELIKA SUBOTA (Vazmeno bdjenje)

Čitanja:
Post 1, 1 - 2, 2
Rim 6, 3-11
Mk 16, 1-8

Razmatranje

Vazmeno bdjenje govori, poziva, privodi Kristu. “Velika tišina na zemlji, velika šutnja i samoća, velika smirenost. Zemlja se prestrašila i zašutjela. Stvoritelj svemira, Riječ spava.” Zato smo okupljeni ove noći radi Isusa. Pošto je umro nije ostao u grobu, uskrsnuo je. Počinje novo stvorenje. Opet je na djelu Riječ i Duh. Slavimo ove noći život, svjetlost, novi Dan. Otvorimo se Duhu da nas obuzme i prožme, osvijetli i razdani svojim darovima. Da se ostvari dublje zajedništvo s Kristom i s braćom u vjeri.

Služba riječi je obilata. Omogućava nam da kroz povijest spasenja otkrijemo navještaj Kristova događaja. Svijet izišao iz kaosa, tame (Post 1, 1 - 2, 2) ukazuje na novo stvaranje u Kristu. Abraham prinosi Izaka i prima ga na rubu groba (22, 1-18), pralik je Kristove žrtve i uskrsnuća. Prijelaz preko Crvenog mora u kome Egipćani nalaze smrt, a Izraelci su spašeni (Izl 14, 15 - 15, 1), slika je novog rađanja u krštenju. Jeruzalem blista od sjaja, obnovljen nakon razaranja (Iz 54, 5-14), slika je novoga duhovnog Jeruzalema. Izgnanici oživljavaju kao zemlja iza kiše (55, 1-11), naviješta izvore spasenja koje nam je Isus svojom smrću i uskrsnućem ostvario. Mudrost se na zemlji pojavila, među ljudima udomila (Bar 3, 9-15. 32 - 4, 4), ukazuje na Riječ Božju koja je Tijelom postala i “ušatorila” se među nama. “Novo srce i nov duh” (Ez 36, 16-17a. 18-28) najava je novog saveza, novog stvaranja.

Konačno poslanica (Rim 6, 3-11) potvrđuje kako je nastao prijelaz iz kaosa tame na svjetlo, iz ropstva na slobodu, iz smrti na život – u krštenju. “Krštenjem smo zajedno s Kristom ukopani u smrt, da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života”; “smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu”.

Evanđelje (Mk 16, 1-8) je navještaj uskrsnuća. Žene koje su ga tražile, ušavši u grob ugledaju “mladića zaogrnuta bijelom haljinom, sjedi zdesna”. Kaže im: “Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo su ga položili.”

Sva četvorica evanđelista donose da je to bilo “u prvi dan sedmice”, rano ujutro, o izlasku sunca, da označe da time počinje novi Dan novoga stvaranja.

Temeljna značajka Markova izvještaja je: kamen je odvaljen, prisutnost nebeskoga glasnika, poslanje žena da budu glasnice uskrsnuća, ukazanje u Galileji. Smrt je pobijeđena. Krist Raspeti živi. Pažnju pisca ne privlači toliko tema praznoga groba, nego poruka: Raspeti uskrsnu! I učenicima i Petru žene moraju reći: “Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče”.

Isusovo uskrsnuće nije vraćanje u život kao kod Jairove kćeri, mladića udovice, Lazara, niti duhovna besmrtnost kako uče Grci, nego je djelo Božje koje je dovršetak spasiteljske djelatnosti. Uskrsnuće je “povijesni” događaj. Nije lako govoriti o uskrsnuću. Uvijek je bilo problematično i za Židove i za pogane (Dj 17, 32; 23, 8), tako i danas. Ipak Crkva bi prestala biti Crkva bez propovijedanja: Isus je živ! Raspeti je uskrsnuo!

Zato odjekuje i ove noći riječ mladića u bijeloj haljini, riječ anđela: “Isus Nazarećanin, Raspeti! Uskrsnu!”

Kristovo uskrsnuće je novi način bivovanja, po kojem je Krist priopćiv svakome koji mu se vjerom povjeri. Nismo sami: Krist živi u nama. To naviješta, svjedoči, govori ova sveta noć.

I noć je postala Dan. Isus živi, novi Adam, početak je novog stvaranja, nove zemlje i nebesa; on nam daje svoga Duha, koji naša kamena srca čini od mesa, udahnjuje novi duh, daje nam novo srce, novo bivovanje. Živimo snagom Duha novim životom koje smo u krštenju primili, da živimo novim životom, vječnim u Kristu koji “uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt više njime ne gospoduje”.

__________________________

VELIKI PETAK (Muka Gospodnja)

Čitanja:
Iz 52, 13 - 53, 12
Heb 4, 14-16; 5, 7-9
Iv 18, 1 - 19, 42

Razmatranje

Obred Velikog Petka ima tri dijela: Služba riječi sa Sveopćom molitvom, klanjanje svetom križu i pričest.

Služba riječi počinje s četvrtom pjesmom o Sluzi Jahvinu, predslikom Krista Patnika, koji njegov narod odbacuje, ali ga Bog uzvisuje po uskrsnuću. Slijedi: trpljenje Sluge je izvor spasenja, kako za pojedinca koji prihvaća Božju volju i nalazi svoj mir, tako i za sve ljude – “poput ovaca smo lutali, mnoštvo će biti opravdano njegovim patnjama.”

Trpljenje nije kazna za njegove grijehe ni posljedica Božje samovolje. To je trpljenje žrtva naknadnica i pomirnica. Sluga tako ulazi u zajedništvo trpljenja s drugima. U njemu je samom čvrsta volja da se daruje, volja koja proistječe iz njegove nutarnje prozračnosti: “sam se ponudio na smrt”. U Sluzi pojedincu novi narod-Crkva proživljava svoj otajstveni poziv, dopunjuje ono što nedostaje Kristovim mukama.

Muka po Ivanu odvija se u drugačijem ozračju od triju sinoptika. Isus nije pritiješnjen silom zla i udarcima neprijatelja u iščekivanju da ga Bog izbavi. Muka je Isusova borba protiv tame, kneza ovog svijeta, svjedočanstvo dano istini, uzdignuće Isusovo, slava Oca i objava njegove ljubavi. Križni put nije put k slavi nego put slave, to je kraljevski, pobjedonosni put. Isusova smrt nije neki promašaj, nego uzdignuće u slavu, to je očitovanje božanskog i kraljevskog Kristovog dostojanstva, izriče svećeničko, sakramentalno i crkveno značenje njegove muke. Kristovo čovještvo se razara u smrti da postane Novi, duhovni Hram, nepresušivo vrelo sakramentalnog života i svakog blagoslova. Muka po Ivanu je očitovanje Isusove ljubavi i ljubavi Očeve za palog čovjeka. Zadire duboko u život svih ljudi.

Muka je ispunjenje Pisma (19, 24. 30. 36). Ispunja se u nešivenoj donjoj haljini i neprelomljivim kostima. U oba slučaja nazrijevamo jedinstvo Kristova tijela i Crkve. “Sva” Pisma ispunjavaju se u Kristovoj žeđi (19, 28-30) koju samo Duh Sveti može utažiti (živa voda obećana mesijanskim danima), Duh kojega on predaje Crkvi (19, 34).

Križ postaje znak pobjede koji resi krune careva i njihove stjegove, odličja i znakove odlikovanja. Ali križ ostaje uvijek znak protivljenja. Zato nam nikad ne smije postati idol. Pogled na njega i klanjanje vodi nas u zajedništvo potlačenih i izgubljenih, i traži obraćenje, promjenu mišljenja.

Kršćanstvo ne slavi patnju radi patnje, niti pasivno podnošenje boli. Krist je dragovoljno i spremno prihvatio svoju muku i smrt. Nevin i nedužan Sluga Patnik donosi nam spasenje i ljubav. Htio je da ta ljubav zablista. I to Raspeta na križu, svjedoku vječne ljubavi. Križ je stalni poziv da prihvaćamo križ, opredijeljenost za ljubav i Dobro. Križ znači stati uz Boga i boriti se za spasenje svijeta.

Klanjanje svetom križu mora biti izraz i svjedočanstvo da ne gasimo ljubavi, da se znamo žrtvovati za druge, biti uz potlačene i ugrožene.

Pričest na Veliki Petak nas podsjeća da euharistija nije samo gozba, nego i žrtva: tijelo koje se žrtvuje, krv koja se prolijeva.

Nakon obreda kao da je Bog zašutio, ostaje Božji grob, da bi naša savjest progovorila, naša se ljubav rasplamsala.

__________________________

VELIKI ČETVRTAK (Večera Gospodnja)

Čitanja:
Izl 12, 1-8. 11-14
1 Kor 11, 23-26
Iv 13, 1-15

Razmatranje

Počinje Sveto Trodnevlje. Bogoslužje je protkano dubokim biblijskim mislima iz povijesti spasenja. Liturgija je ozbiljna, poučna, prodorna. Tumači povijest spasenja i vrhunac te povijesti: Vazmeno otajstvo Isusa Krista.

Prvo čitanje govori nam o prvoj vazmenoj večeri. Izraelci su okupljeni za put u slobodu iz ropstva. Pasha je oslobodilački i spasiteljski čin: prijelaz iz smrti i grijeha u život i slobodu. Isus slavi pashu pred polazak u smrt što znači pobjedu nad grijehom i smrću.

Pavao nam otkriva (2. čit.) uz kakvu cijenu nas je spasio. Isus slavi posljednju židovsku pashu, i otvara novu, eshatološku, novi savez u svojoj krvi. To je nova pasha, koja će se slaviti ne samo jednom u godini, nego svaki dan dok “on ne dođe”, Gospodin u slavi.

Euharistija spomen čin Kristove ljubavi, žrtve, ne može se odijeliti od služenja ljubavi. Zajedništvo s Bogom se ostvaruje zajedništvom s drugima, bližnjim. Euharistija je anamnesis – spomen čin koji uprisutnjuje Krista; diakonia – služenje, prihvaćanje braće; koinonia – stvara prisno zajedništvo.

Pasha je blagdan prolaza Gospodnjeg. Isus svojom smrću otvara pravi prijelaz k Ocu, On je naša pasha.

Evanđelje nam donosi silinu Isusove ljubavi u pranju nogu. Došao je Isusov “čas”, čas tame i smrti ali i proslave. On se dragovoljno i svjesno predaje tom času. Znak je to njegove ljubavi “do kraja”. I to želi zorno pokazati pranjem nogu.

Prati noge kod Židova tog vremena, čin je sluge (ili žene i djeteta). Petar, kome je Isus prvi pristupio vidi u tome neshvatljivo poniženje, apsurd da gospodar zamjenjuje roba, da bi se Mesija mogao toliko poniziti. Petar ne shvaća da ovo “odlaganje gornje haljine” već simbolizira smrt. Kad je Isus najavio svoju smrt, Petar je to odlučno odbio: to se Isusu ne smije dogoditi. Stoga Petar i sada to odlučno odbija. Isus mu odgovori da o tome ovisi zajedništvo s njime, udio na mesijanskim dobrima. Petar popusti i spreman je da ga svega opere. Isus veli: “Vi ste čisti, ali ne svi” i misli na izdajnika.

Crkva je puna blistavih primjera služenja nevoljnima i potrebnima, napuštenima i beznadnima. Pridružimo se i mi toj slavnoj četi koja pruža svijetu najočitije svjedočanstvo Krista Gospodina, koje čovjek svih vremena, posebno danas, jedino razumije i prihvaća.

__________________________

CVJETNICA - NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Čitanja:
Iz 50, 4-7
Fil 2, 6-11
Mk 14, 1-15. 47

Razmatranje

Objava Boga ljubavi

U središtu današnje Službe riječi je navještaj Muke po Marku. Prvo i drugo čitanje uvode nas i tumače izvještaj Muke.

Prvo čitanje iz Knjige utjehe i nade (Iz gl. 40-55) donosi nam treću pjesmu o Sluzi Jahvinu. Navještaj je umornima kojima se predstavlja kao uzor ustrajnosti u nadi. Prorok iznosi progonstva i nasilja koje podnosi. Udaraju ga po leđima kako se postupa sa životinjama (Job 16, 7-11; Izr 10, 13), njega koji nosi Božju riječ. Na Isusu se to ostvarilo doslovno, na njemu koji je Riječ Božja.

Drugo čitanje je himan prve Crkve koji Pavao unosi u poslanicu Filipljanima, da potakne vjernike da slijede Kristov primjer. Isus “trajni lik Božji”, pravi Bog, sebe “oplijeni” postavši “ljudima sličan, obličjem čovjeku nalik”, u poslušnosti prihvati smrt – smrt na križu za spas svijeta. Zato ga Bog “preuzvisi” nad svima, postaje prinos sveopćeg kulta i dobiva ime Kyrios-Gospodin, koje u grčkoj Bibliji odgovara imenu Jahve. U njegovu poniženju i njegovu uzvišenju otkrivamo otajstvo Isusa Krista. Samo u Isusovu događaju, u njegovu križu otkrivamo Boga koji se objavljuje u Sinu.

Ova dva čitanja nam pomažu shvatiti sve bogatstvo Isusove Muke, čovjeka koji je odbačen od svojeg naroda, a koji nam jedino otkriva istinito “lice Božje”, budući da samo on može reći Bogu “Abba-Tatica!”

Marko nam donosi dvije večere: jedna u Betaniji (14, 3-9), druga pashalna (Mk 14, 22-24). U prvoj imamo pomazanje, znak mesijanskog priznanja, povezano sa smrću i ukopom; pashalna večera očituje slobodnu volju u prihvaćanju smrti kao žrtve za naše spasenje. Unutar te dvije večere Marko unosi dogovor između Jude i Velikog vijeća da im preda Isusa (14, 1-2. 10-11). Isus naviješta Judinu izdaju i Petrovo odricanje (14, 17-21. 25-31). Isus je predstavljen kao Mesija koji prihvaća križ, umire radi našeg spasenja, ali je odbačen, izdan, napušten i od svojih.

Uhićenjem (14, 43-51) Isus je napušten od sviju, apostoli zastrašeni bježe. Mladić koji bježi slika je bijega učenika koji slijede Isusa, ali ne shvaćaju još otajstvo toga čovjeka.

Tko je Isus temeljno je pitanje Markova Evanđelja. Sada se počinje očitovati i križ će dati konačni odgovor. Isus pred Velikim vijećem otkriva svoju bit. Na pitanje Velikog svećenika: “Ti li si Krist, Sin Blagoslovljenoga?”, Isus odgovara: “Ja jesam! I gledat ćete Sina čovječjega koji sjedi zdesna Sile i dolazi na oblacima nebeskim.” Odluka je pala: smrt je zaslužio (14, 52-65). U isto vrijeme Petar se odriče Isusa (14, 66-72).

I rimska vlast priznaje Isusovu istinu u načinu izvršenja kazne: kralj nastupa u pratnji dvaju ministara, jedan zdesna, drugi slijeva, kao i natpis: “Kralj židovski”. Vrhunac izvještaja muke i Evanđelja je ispovijed satnika: “Zaista, ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” U Raspetom prepoznaje Sina Božjega (15, 39).

Pogled na križ čisti našu vjeru od neispranog shvaćanja Boga. Bog na križu nam se predstavlja kao Bog koji sebe “oplijeni” dijeleći sudbinu čovjeka. Naš Bog nije daleki Bog, već Bog blizak, prisan s našim patnjama, naš brat koji nas poziva da prihvaćamo druge kao braću. Bog na križu ulazi u povijest da joj dade smisao. I smrt nije više promašaj, svršetak nego je, kao i Isusova, prijelaz u slavu. Bog na križu nije Bog strogi sudac, nego milosrdni Spasitelj, koji čeka da se izgubljeni sin vrati u zagrljaj Oca (Lk gl. 15), Bog koji ne želi smrti grešnika nego da se obrati i živi, koji hoće sve ljude spasiti.

Muka po Marku je proročki naviještaj, proglas koji nam omogućava u događajima otkriti spasenjsku prisutnost Boga, koji je postao čovjekom i umro na križu da nas spasi. Iznosi događaje stvarne, krute, sablažnjive. Međutim, na križu se otkriva “mesijanska tajna”, tko je Isus, koju satnik i svi koji vjeruju u Krista ispovijedaju: Isus Krist Raspeti zaista je Sin Božji, Spasitelj.

Cvjetnica

Cvjetnica je početak Velikog tjedna. Cvjetnica je povezana s procesijom s palmama i grančicama maslina. Procesija ima svoje porijeklo u Jeruzalemskom obredu. Narod kliče Kristu kao i Jeruzalemci prigodom svečanog Isusova ulaska u Jeruzalem: “Hosana Sinu Davidovu!”.

Međutim, procesija ne smije zasjeniti čitanje Muke. Moramo je čitati u vidu uskrsnuća. Bez proslavljenog Gospodina, Kristova patnja bila bi kao tolike patnje i stradanja nedužnih ljudi koje pune stranice naše povijesti. Samo u uskrsnuću Isusova muka ima svoje značenje i važnost. Muka, posebno u Marku, zahvaća veliki dio Evanđelja. Kao da želi reći kako čitajući Evanđelje, Isusova čudesa i nauk moramo promatrati pogledom usmjerenim na Raspetog.

Markov prikaz Muke je najkraći i smatra se najstarijim. Želi naglasiti bitno: Isus čovjek u svojoj smrti na križu, objava je njegova božanstva. To će izraziti rimski satnik videći kako Isus umire u potpunoj ostavljenosti od sviju, pa i od Boga, koga zaziva: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” I nije dobio odgovora. I nema glasa kao na Isusovu krštenju na Jordanu, i kao na preobraženju na Taboru, i ne spominje nikakvo čudo. Bog umire bez utjehe Oca, prihvaćajući tu Božju volju. Ali upravo ta nemoć Sina Božjega, otkriva njegovu osobu, njegov stvarni identitet, njegovo biće, što otkriva satnik.

Učenici to još ne shvaćaju. Tako na večeri u Betaniji ne mogu shvatiti čin žene, njenu namjeru pomazanja, iako im Isus otkriva: “Učinila je što je mogla: unaprijed mi pomaza tijelo za ukop.” Marko ističe da je skupocjenu nardovu pomast izlila po glavi. Tako su se mazali kraljevi i svećenici. Časti onoga koji se u svojoj muci otkriva kao Mesija-Kralj i Svećenik.

__________________________

5. KORIZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Jr 31, 31-34
Heb 5, 7-9
Iv 12, 20-33

Razmatranje

Smisao saveza

Što je Novi savez? Koji mu je smisao? Kako se ostvaruje? Misli su današnjega liturgijskog čitanja.

Prvo čitanje donosi nam znamenito, najdragocjenije proroštvo proroka Jeremije, koje je više puta ponovljeno u Novom zavjetu (Heb 8, 8-12; 1 Kor 11, 15; Lk 22, 20). Jeremija ruši tlapnje. One moraju uzmaknuti da bi porasla prava nada. Tlapnja je uzdati se u čovjeka, u hram, u religiozne čine i zaboraviti na Gospodina. I kad svi gube nadu, i vide neminovnu propast, jedino Jeremija budi nadu. Bog će iznova početi s novim ljudima, obnovljenim i pročišćenim čovječanstvom. U srca će njihova upisati svoje zakone, sklopiti novi, duhovni, sveopći, konačni Savez. Povezan je sa Sinajskim savezom: Bog se ne poriče. Ali je novi: Bog se ne ponavlja.

Jeremija govori o unutarnjoj i osobnoj religiji. Religija mora biti unutarnja: vanjsko opsluživanje mora biti izraz iskrenosti i vjernosti srca; mora biti osobno: Bogu je stalo do pojedinca, no ni pojedinac ni zajednica ne smiju dati tek nešto, nego moraju darovati sami sebe.

Nije sva novost u tome. Jeremija misli na savez u čovjekovu srcu, u koji će Bog unijeti svoju ljubav i svoju stvaralačku moć. Traži da se odreknemo grijeha, za što je potreban obnoviteljski, stvaralački, spasiteljski zahvat, koji je Bog očitovao u stvaranju, izlasku i u Isusovu uskrsnuću.

Jeremija živi tu novost koju naviješta, te je tako predocrtava. To se proroštvo ostvarilo u Isusu Kristu. Smisao saveza nije sud, nego oproštenje grijeha. Novi savez proizlazi od Boga koji se slobodno objavljuje. On se stvara u ljubavi križa i odgovor je na tu ljubav.

Ivanovo Evanđelje ima svoj izričito misionarski cilj. Svrha mu je pokazati susljednu povezanost Krista i Crkve. Ono što se događa u prvoj Crkvi, predoznačeno je u Isusovu djelu. Tako i obraćenje pogana imamo na početku: posjet Samariji (Iv 4, 31-42) i dolazak Grka na svršetku Isusova javnog djelovanja (12, 20).

Grci koji traže Isusa su početak Kristove “proslave”, plod njegove smrti i uskrsnuća. Otkriva nam u čemu se sastoji poslanje Crkve: najprije treba ljude dovesti Isusu. I to nenametljivo: ne nametati svoje ideje, vezati ljude uz svoju osobu, uz svoj način mišljenja, vrednovanja, tražiti svoju slavu, zabavljati ljude. Učenik mora služiti Gospodinu, iznositi samo njegovu riječ nepatvorenu, njegovo evanđelje.

Grci žele znati kako postići spasenje. Isusov odgovor malo zbunjuje: “Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilati rod.” Dražesna mala prispodoba izriče srž pitanja: Spasenje se postiže slijedeći Krista, preko križa, smrti i uskrsnuća. Zrno koje umire i donosi rod je Isus, Crkva i svaki učenik. Umrijeti i donijeti rod znači susresti Krista, biti Crkva, biti učenik. Nije to kršćansko mrtvljenje koje donosi “zasluge”, nego zakon misionarskog dinamizma Crkve: poput Krista umrijeti iz ljubavi prema Bogu i ljudima: Takvo umiranje donosi rod.

Isus prihvaća svoj “čas”, čas križa i uskrsnuća, čas rađanja Crkve i njezino poslanje. Crkva se rađa iz križa. Krist je osuda svijetu, ali i očitovanje Božje ljubavi i vrijednosti umiranja za druge, stvaranje novog saveza ljubavi, novoga bratskog svijeta.

Poslanica Hebrejima (2. čit.) s malo riječi doziva nam u pamet Kristovo trpljenje. Dvoje ističe: Kristovo trpljenje nije u suprotnosti s istinom da je on Sin Božji. To je u skladu s Božjim naumom. Križ nije sablazan. I drugo: trpljenje je znak otkupljenja i stvara Novi savez, posvemašnje predanje u Božje ruke, što se mora očitovati i u bogoslužju i u našem životu.

Današnja Služba riječi daje nam smisao Isusove muke i smrti u kontekstu Novoga saveza. Teologija slave je simpatičnija od teologije križa. Međutim, nema proslave bez križa. Oboje su neraskidivo povezani u Božjem spasenjskom naumu.

U vremenima beznađa, kad je izgledalo da je Bog zaboravio svoj narod i raskinuo savez, prorok Jeremija naviješta najutješnije proroštvo: Novi savez. (1. čit.) Bog će svoj Zakon upisati ne na kamenim pločama nego u “dušu”, u “srca”. I tako će se ostvariti ono bitno u savezu: “I bit ću Bog njihov, a oni narod moj.” Spoznat će Gospodina i “malo i veliko”. Bog će zbrisati njihova bezakonja. Novi savez koji je sav u nutrini i osobnom susretu s Bogom ostvaruje Krist kroz svoje uzdignuće, kroz svoju smrt i uskrsnuće.

Kristova žrtva nije samo smrt, nego cijeli pashalni događaj. Krist nije neki heroj koji se žrtvuje za prolazne ljudske ideale. On prolazeći kroz smrt donosi čovječanstvu po uskrsnuću vječni život. Stoga je kršćanska vizija svijeta u isto vrijeme i realistička i optimistička, tijelo i duh, mrtvo zrno i zreo klas; izgubiti da nađemo, život zemaljski i vječni, poniženje i slava, smrt i život, čovještvo i božanstvo.

Ne smijemo svesti vjeru samo na horizontalu, na borbu protiv nepravda i zloporaba, ali niti na neki maglovit i daleki duhovni horizont. Kršćansko viđenje je kao i križ: zahvaća sve čovječanstvo i njegove stvarnosti, ali je i vertikala usmjerena Bogu. Dva kraka križa se povezuju u srcu Krista, čovjeka i Boga. Tako mora biti i u našem životu.

__________________________

4. KORIZMENA NEDJELJA

Čitanja:
2 Ljet 36, 14-16. 19-23
Ef 2, 4-10
Iv 3, 14-21

Razmatranje

Ljubav darovana i zahtjevna

Bog je ljubav i traži naš odgovor, našu vjernost, naše sudjelovanje. Vjera i nevjera, oslobođenje i osuda, ljubav i tama isprepliću se u povijesti spasenja, kao i u životu svakog pojedinca. Moramo se otvoriti svjetlu, ljubavi, istini da postignemo život u punini.

Prvo čitanje nam donosi svojevrsni sažetak povijesti spasenja. Babilonsko izgnanstvo je temeljna kriza u dozrijevanju Izraela. Pisac živi u 3. stoljeću prije Krista. Zajednica je siromašna, Samarijanci su sagradili Hram. Pisac želi ojačati vjeru u zajednici: Bog je utemeljio njihovu zajednicu, Hram na Sionu je jedino mjesto susreta s Bogom. Siromaštvo, bijeda je čas “čišćenja”, a ne znak da je Bog odbacio svoj narod i prekinuo Savez. Prorok Jeremija u izgnanstvu vidi nužnost. Kajanje nije dosta, samo Božje čudo može spasiti, obnoviti i ostvariti istinsku obnovu.

Vidi kako se ćudoredni život naroda nepopravljivo raspada. Grijeh je prodro u sve narodne slojeve. Grijeh je sve potkopao, izobličio sve strukture čak i svete: Hram, Savez, Zakon. U narodu nema straha Božjega. I sama vjera u Božju dobrotu je izobličena. Ona nekako lažnom sigurnošću potiče na grijeh.

Ipak ima nade. Izgnanstvo postaje sredstvo obnove. Stare religiozne vrednote Izraela nisu dostatne. Treba promijeniti svoje srce. Jedino u obraćenju može se pronaći Gospodin. Izgnanstvo pokazuje da Bog nije vezan uz neke strukture, niti je zatočenik nekog područja i neke religiozne prakse. Treba dublje zaći u srce i posvuda će se naći Gospodin.

Ljubav je posve i neopozivo darovana (2. čit.) i opet krajnje zahtjevna (evanđelje). Kako spojiti milosrđe Oca i neumoljivost suca? Ljubav Božja nije eros: privid i gluma, zanos i umiranje, nego agape: stvaralačka ljubav, sloboda, život. I jer je stvaralačka traži i postavlja neumoljive zahtjeve: darovanost i zahtjevnost. Ljubav je traženje i darivanje, biti s drugim, biti za drugoga. Ljubav isključuje grijeh. O toj ljubavi govori nam i današnje evanđelje.

Nikodem, član Velikog vijeća, učitelj u Izraelu poziva Isusa iz Nazareta, “drvodjelca”, na noćni razgovor i dolazi do svjetla. Kod Ivana Isus je Očev objavitelj, a ne toliko propovjednik Kraljevstva. Vjera, kojoj se uvijek opire čovjekova sljepoća, je nešto središnje (5 puta se spominje). Što vjerujemo? U Krista raspeta, u čin ljubavi, koji se u svojoj dubini očitovao na križu. I novo rođenje je prijelaz iz čovjekove posvemašnje nesposobnosti da ljubi k novoj mogućnosti da ljubi.

Tu je sva veličina kršćanstva. “Bog je tako ljubio svijet da je dao svojeg Sina Jedinorođenca, da ne pogine nijedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni.” Poslao ga je ne da sudi svijetu, nego da se svijet po njemu spasi. I to traži zahvalnost, obraćenje, nasljedovanje. Obraćenje je za Ivana: vjera u Božju ljubav, a nevjera je: ljubiti zlo. I to je plod Kristov, Božje čudo, a ne čovjekovo djelo. To ističe drugo čitanje.

Spasenje je milost i novo stvaranje. Vjera se mora obistiniti u djelima, pokazati u životnim stavovima. Kako? Da pravo shvatimo Boga, koji je “bogat milosrđem”, koji nas uzljubi “velikom ljubavlju”, i da se toj ljubavi predamo. Moramo biti svjesni svojeg siromaštva i sigurnost imati u Bogu. Ljubav nalazi tada u nama pogodno tlo za Božje djelovanje, osposobljava nas da ljubimo poput Krista i izvodimo Božja djela.

Ljubav je u tome da postanemo jedno s proslavljenim Kristom. Božja nam je ljubav darovana. U nama stvara nove vrednote: pročišćuje nas i osposobljava da bismo ljubili kao što on ljubi, Božjim srcem, i dobre i zle, pravedne i nepravedne, prijatelje i neprijatelje. Božja je ljubav zahtjevna i traži naš odgovor. Usmjerena je prema našem dobru, našem usavršenju. U tom svjetlu i patnje i kazne imaju spasenjsko značenje i vode do konačne sreće.

U srednjem vijeku ova nedjelja zvala se nedjelja “zlatne ruže” kojom su se častile moći svetog križa. U liturgiji je nedjelja nazvana “Gaudete” po ulaznoj pjesmi: Veseli se, Jeruzaleme, i slijedila je procesija u ružičastim odijelima, oltar se kitio cvijećem, a sviraju orgulje. Toga danas nema, ali misliti na povijesna događanja u liturgiji uvijek je korisno.

__________________________

3. KORIZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Izl 20, 1-17
1 Kor 1, 22-25
Iv 2, 13-25

Razmatranje

Izvori sigurnosti i sreće

Služba riječi pomaže nam otkriti temelj i izvor naše istinske sreće i blaženstva, sigurnosti i budućnosti.

Prvo čitanje donosi nam dekalog (Deset riječi-zapovijedi) koji je temelj Saveza. Odražava nomadsko-pastirsko vrijeme, nema robovlasničkog društva. Zapovijedi su naravnog Zakona, ali su uklopljene u spasiteljski plan, uz Boga Izbavitelja koji je narod “izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva”.

Izražen je u apodiktičkoj književnoj vrsti, u 2. licu, kao Božja riječ, o kojoj se ne može raspravljati. Toliko je bezuvjetan da se ne spominju sankcije, posebni slučajevi, iznimke ili posljedice, kao kod kazuističkih ili pravničkih zakona, koji se izriču u 3. licu. Izvorno su zapovijedi predane u jednostavnom obliku, kao jedna riječ (u izvorniku), koje su sačuvane u 6. 7. i 8. zapovijedi, ostale su bile naknadno proširene.

Predane su nam u dvije predaje: Izl gl. 20 koje nam danas stavlja liturgija na razmatranje i Pnz gl. 5. Razlika je: U Izl subotnji počinak temelji se na Božjem djelu stvaranja (Post gl. 1), u Pnz na izbavljenju iz Egipta; k tome u Izl žena je unutar kućnog dobra, dok je u Pnz žena odvojena. Inače Pnz je više humaniji i ističe dostojanstvo svakog čovjeka, posebno žene.

Slične sažete zapovijedi naravnog zakona nalazimo i u drugim sredinama, posebno u Egiptu (Knjiga mrtvih), ali nigdje ovako sažeto, povezano uz Boga kao izričaj njegove volje, i to Boga Spasitelja i Otkupitelja.

Imamo neku sličnost i kod ugovora lenskih gospodara i vazala na Starom Istoku. Počinje s povijesnim okolnostima, koji su nametnuli vazalske odnose. Utvrđuju se uvjeti saveza: vjernost, vojna i gospodarska pomoć. Tekst ugovora zapisuje se na dvije ploče i jedna se polaže u hramu boga suverena, a druga u hramu boga vazala. Završava prokletstvom ili blagoslovom: ukoliko vazal ne ostane vjeran obvezama čeka ga prokletstvo, dok vjernost prati blagoslov. Neki tumači iz toga izvode da je dekalog bio ispisan na dvije ploče, i kako je jedno mjesto susreta naroda s Bogom, obje su ploče bile položene u Kovčeg saveza.

Dekalog stavlja biblijski narod u položaj vazala koji je sa svojim lenskim gospodarom vezan ugovorom saveza. Dekalog je sredstvo preko kojeg će Izrael otkriti volju Božju. Dekalog je Božja riječ koja izbavlja Izraela, riječ slobode i saveza. Kršćansko ćudoredno ponašanje ne počiva na općoj etici ili filozofskoj ideji o Bogu, nego na Božjoj volji. Dekalog mu pomaže da živi u zajedništvu s Bogom, izvorom sigurnosti i sreće.

Evanđelje nam donosi čišćenje hrama u Ivanovom izvještaju. Za razliku od sinoptika koji događaj stavljaju u Velikom tjednu, Ivan ga donosi na početku Isusova djelovanja i to u vrijeme slavlja židovskog Vazma. Sinoptici gledaju u događaju objavu Krista kao Proroka koji čisti Hram, dok Ivan naglašava mesijanski značaj: Hram je kuća “Oca mojega”. Evanđelist primjenjuje na Isusa riječi psalmista: “Izjeda me revnost za Dom tvoj.” (Ps 69, 10), psalma koji prva Crkva primjenjuje na Muku Gospodnju.

“Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.” Židovi misle na rukotvoreni hram, koji je počeo obnavljati (graditi) Herod 20. godine prije Krista i dovršen je tek za rimskog upravitelja Albina 63. godine poslije Krista. Isus govori o Hramu svoga tijela koje će “podići” (egheire i za uskrsnuće!) u uskrsnuću. Čovještvo Kristovo je novi Hram, nova Očeva kuća, mjesto savršene žrtve, vrelo blagoslova.

Čišćenje hrama kod Ivana nema vid pročistit postojeće svećenstvo i hram (Mal 3, 1-4), da mu se dade prvotna svrha, koja nije u broju žrtava, sjaju obreda, skrupuloznosti propisa, nego u unutarnjem raspoloženju; niti da će nacionalni hram zamijeniti hram za sve narode; već da je Isus u svom čovještvu novi Hram, novo svećenstvo, novi kult koji traži klanjatelje “u duhu i istini”, jer upravo takve klanjatelje traži Otac (Iv 4, 23).

Susret s Bogom ostvaruje se samo u Kristu Raspetom (2. čit.). U Korintu neki žele svesti Evanđelje na neke ljudske sile, na ljudsku mudrost i filozofiju. Čovjek je uvijek u iskušenju da Boga i njegovo djelo zatvori u svoje kategorije, da ga shvati na svoj način. Samo Krist i to Krist raspeti otkriva nam Božju silu i Božju mudrost. Židovi traže “čudesni znak”. Isus im odgovara da je jedini znak: Krist Raspeti – novi Hram u svojem tijelu. Za Grke je raspeti Krist “ludost”, ne mogu shvatiti da neki Spasitelj-Bog završi kao zločinac na križu. Raspeti ostaje “Božja mudrost”, Krist raspeti, kao središte vjerovanja i života. Krist slab i krhki, otkriva Božju jakost.

I danas ljudi imaju svoje kategorije o uspjehu, standardu, afirmaciji... Crkva uz cijenu prezira i ismjehivanja naviješta kao i uvijek Krista raspeta. I svjesna je da samo Raspeti daje pun pogodak, jedinu sigurnost za uspjeh i blaženstvo. Samo Raspeti i Uskrsli pruža nam ne samo sreću, radost i jamstvo u ovom životu nego i stamenu nadu budućega vječnog života.

__________________________

2. KORIZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Post 22, 1-2. 9a. 10-13. 15-18
Rim 8, 31b-34
Mk 9, 2-10

Razmatranje

Božja volja

Vrijeme korizme je vrijeme posta, molitve i žrtve, vrijeme predanja u Božju volju. Liturgijska čitanja nam donose uzore predanja u volju Božji. Abraham je velik jer je spremno sve podredio Božjoj volji i vjernosti njegovim obećanjima. Vjeruje u Božju riječ i spreman je žrtvovati i sina. Isus, kao Sluga Jahvin, spremno izvršava što je Ocu po volji. Spreman je položiti život jer zna da ga Bog zbog svoje vjernosti neće ostaviti u Podzemlju. Žrtva i smrt nije zadnje, nego Božja riječ čovjeku, Božja vjernost.

Prvo čitanje i Evanđelje vode nas na brdo. U prvom čitanju brdo je Morija (brijeg Amorejaca), u predaji simbolično brdo Hrama. “Uzmi svog sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš...” Teška zapovijed. Kao da Bog sebi proturječi, ruši svoja obećanja. Ali poslušnost je vrjednija od žrtve. Svjestan je da obećanje ne ovisi o Izaku, nego o Bogu. Ljubi Boga više nego svoje dijete. Spreman je žrtvovati sina obećanja Božjoj volji. Otac vjere, prijatelj Božji, kreće sa sinom prema brdu. Tri dana šutnje Boga nakon njegove teške zapovijedi. Prekida ju samo razgovor Abrahama sa Sinom, koji pita: gdje je žrtva? – što je ispušteno u današnjem čitanju. I dolazi do žrtvenog čina kojeg zaustavlja Jahvin Anđeo, sam Bog, i daje Abrahamu veliko obećanje: blagoslov će biti za sve narode.

Kao vjernici doživljavamo strašnu i bolnu šutnju Boga na putu vjere. Vjera nam se tada očituje u čistoj i goloj stvarnosti. Abraham se mora odreći očinstva i osloniti se samo na Božju riječ. Riječ Božja ruši njegovo očinstvo, da primi sina obećanja. Ne možemo plodove Božje ljubavi uživati prije nego u dubini svojeg bića ne iskusimo podvojenost i žrtve, razvlašćenjem svoga “ja” i oslonimo se samo na Boga i njegovu riječ.

Evanđelje nas vodi na brdo Preobraženja – Tabor. Isus je jasno najavio svoju smrt i uskrsnuće, Petar smatra da moćno i slavno kraljevstvo, koje proroci navješćuju, ne može doći kroz patnju i smrt (Mk 8, 31-33). Krist želi da svjedoci muke i uskrsnuća dožive unaprijed vazmeno otajstvo, slavno i božansko otajstvo što se skriva u tom ljudskom liku. Na Isusovu krštenju, u Preobraženju i u Vazmu objave su odlučne i snažne, i razotkrivaju nam površinu postojanja i osobe Isusa iz Nazareta, na izgled obična i skromna čovjeka.

Petar reče Isusu: “Učitelju, dobro nam je ovdje...” Petar želi odmah uživati mir i radost uskrsnuća, brišući tamni i patnički hod; Božju šutnju i smrt. U tom pitanju prepoznajemo sebe: To smo mi: želimo odmah konačno svjetlo i mir, ući u nebeski Jeruzalem. Evanđelist kaže za Petra: “Nije znao što kaže!”. Nema puta do slave bez patnje, bez križa, bez Božje šutnje.

Stari kažu da je biser plod bolesti školjke. Što je teža to je biser bolji i dragocjeniji. I naš put je hod kroz boli, a ne udobnosti i sigurnosti, put patnje i smrti koji vodi u slavu i preobraženje.

Otac kao na krštenju progovara: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!” Na krštenju je riječ upravljena Isusu, ovdje učenicima i svima nama. Moramo slušati Isusa i kad nam govori o svojoj patnji i smrti koje nas uvode u slavu uskrsnuća i preobraženje.

Drugo čitanje je himan Božjoj ljubavi. Kršćani su progonjeni, optuženi pred samim Bogom, kao Job. Apostol veli: Tko će nas optužiti? Bog? Ali on je dao Sina svoga. Sotona koji tuži? Bog čovjeka ljubi iako ne zaslužuje toliku ljubav. Krist? Ta zar može osuditi on koji je za nas umro! Bog koji je u kritičkim situacijama podizao suce i kraljeve da spasi svoj narod, u posljednjim vremenima dao nam je Sina koji svojom smrću i uskrsnućem postaje Spasiteljem. Božju ljubav ništa ne može osujetiti, ništa slomiti. Stoga nema životnih prilika u kojima bi vjernik morao biti tjeskoban, kolebati u vjeri i gubiti predanje u Božju vjernost. To je uvjerenje Pavlove zajednice, to mora biti i naše.

Bogu ostati vjeran, izvršiti njegovu volju i kad traži i najveću žrtvu, izvor je blagoslova. Abrahamu zasluži blagoslov za sve narode na zemlji. Isusova poslušnost Ocu čini ga “prvorođencem od mrtvih” (Kol 1, 18), “prvorođencem među mnogom braćom” (Rim 8, 29). Bog ostaje vjeran, uza sve naše nedostatke, promašaje, grijehe ako smo spremni ispuniti njegovu svetu volju. A “ako je Bog za nas, tko će protiv nas?”

__________________________

1. KORIZMENA NEDJELJA

Čitanja:
Post 9, 8-15
1 Pt 3, 18-22
Mk 1, 12-15

Razmatranje

Vrijeme kušnje

Ljudski se život ne može shvatiti bez kušnje. Stalno smo u situacijama koje nas izazivaju na opredjeljenje i odluke. Bez kušnje ne možemo poznati sebe. Biblija nam otkriva kako su kroz kušnju prolazili Božji ljudi. Nisu svi kušnju izdržali (Adam), niti pozivu ostali uvijek vjerni (David). I Sin Božji je “kušan u svemu slično kao i mi” (Heb 4, 15), da može pomoći onima koji su u kušnji (2, 18).

Kršćanin ide za Kristom, što znači biti kušan. I to ne samo kušnjama kojima se mi sami izlažemo, nego koje dolaze iznenada. I u napastima kao i Krist moramo dati prednost Bogu pred svijetom i ljudima, križu pred lagodnošću, budućnosti pred sadašnjošću, duhovnom pred materijalnom.

Prvo čitanje donosi nam sklapanje saveza Boga s Noom, ocem novog čovječanstva. Savez je znak Božje ljubavi i dobrote i ima kozmičko značenje: duga, što je Božji luk koji je odložio na nebu postaje simbol mira. Nadahnuti pisac nije donio ovaj izvještaj da opiše katastrofu potopa nego da iznese Božje obećanje, da potopa više biti neće, što znači Jahvinu moć nad stvorenjem. Jedini Stvoritelj može osigurati postojanost svojih dijela i sigurnost ljudi.

Drugo čitanje povezuje se s prvim, govori o krštenju. Potopne vode su simbol voda krštenja, iz kojeg se spašava novo čovječanstvo, čovječanstvo spašenih. Stari svijet propada, nastaje novo stvaranje i novi savez. Vjerojatno je to hvalospjev iz obreda krštenja.

Isus je doista umro, iskusio ljudsku sudbinu smrti, ali izišao iz boravišta mrtvih, uskrisio. Sišao nad pakao, proširio svoju vlast nad Podzemlje, boravište mrtvih i ostvario konačnu pobjedu nad smrću, sotonom. Uzašao na nebo pokorivši anđele, Vlasti i Sile. Kristova vlast proteže se nad vremenom, kojemu je on Alfa i Omega, nad zemljom, podzemljem i nebom. Sve povezuje u sebi: i čovječanstvo i anđeoski svijet, svemir i povijest.

Evanđelist Marko nam donosi u par poteza Isusovu kušnju u pustinju, a tako puno prisjećaja. Duh koji ga je ustoličio za Mesiju “nagna” ga u pustinju. U pustinji bijaše četrdeset dana kao Izrael prije susreta s Bogom. Kušao ga Sotona. Ne kaže na koji način. Bio je sa zvijerima, kao Adam u raju. Anđeli mu služili, znak da je pobijedio napast, Sotonu. Tako nam Marko prikazuje Isusa kao novog Adama, kao uosobljenje novog Izraela, koji se rađa iz vode i Duha.

Evanđelje donosi i početak Isusova propovijedanja i bitni sadržaj evanđelja: “Obratite se! Vjerujte Evanđelju!”

“Obratite se!” Nije to žalobni poziv na pokoru, ni poticaj na osjećajnost, da se žalostimo radi grijeha; nije ni psihoanalitički poziv na sublimaciju svijesti; još manje poziv na borbu protiv nepravde, ili na pijetizam ili legalizam. To je poziv čovjeku da odgovori Bogu koji ga poziva, i promijeni svoje krivudaste putove. Iz posvemašnjeg obraćenja Bogu rađa se novi svijet odnosa: odnosa Boga s ljudima, čovjeka i čovjeka, čovjeka i svemira. Druženje sa zvijerima koje gube svoju divljinu (Post gl. 2; Iz gl. 11), ukazuje na uspostavljanje prvotnog sklada naše povijesti kojeg je razorio Adam. Obraćenje je jezgra evanđeoskog navještaja, mora biti i jezgra našega života.

Današnji čovjek ispunjen je strahom, tjeskobom, životnom tjeskobom. U strahu poznaje predmet straha i pokušava ga izbjeći. Kod tjeskobe čovjek se osjeća ugrožen nesvjesno, svega se boji. Tjeskoba je duboko ušla u današnjeg čovjeka. To su teške kušnje današnjeg čovjeka. Korizmeno vrijeme je i oslobodilačko vrijeme. Bog nam se objavljuje kao Osloboditelj od straha pred prirodnim silama (1. čit.); Krist nas je oslobodio tjeskobe i nismo više robovi ni Vlasti ni Sila, oslobodio nas je od robovanja društvu kao nadosobnoj tiraniji sile – prirode.

S Kristom i u Kristu, snagom njegova Duha, možemo se osloboditi straha i tjeskoba, prirodnih sila i robovanja pogubnim strukturama. Zato je potrebno obratiti se i ozbiljno vjerovati Evanđelju.

__________________________

PEPELNICA

Čitanja:
Jl 2, 12-18
2 Kor 5, 20 - 6, 2
Mt 6, 1-6. 16-18

Razmatranje

Korizma je vrijeme buđenja prirode. I kršćanin mora razbuditi u sebi svoja iščekivanja i nade, svoju kršćansku svijest, da živi obnovljenim novim životom.

Simbolika pepeljanja ima svoj snažan smisao. Pepeo je znak ništavosti, raspadanja ljudskog tijela, njegova fizičkog izgleda. U liturgiji postaje znak priznanja ljudske grešnosti, znak kajanja, znak spremnosti za obraćenjem. Čovjek je pred Bogom bijedno i nemoćno stvorenje, ali vjeruje da ga Bog neće ostaviti u prahu i pepelu, nego da će imati udio na Božjem vječnom životu.

Okrutne i neljudske ideologije, svoje žrtve su u “pećima” upepeljili kao znak pobjede nad neprijateljem. Auschwitz postaje “nova Golgota svijeta” (Ivan Pavao II), simbol poganstva koji trijumfira nad svakom nadom i vjerom u uskrsnuće. Nacisti i njima slični, postigli su suprotno. Stvorili su “svece pepela”, svece koji nemaju relikvija, uzdignuti na oltar bez njihovih tjelesa, kao sv. Maksimilijan Kolbe, sv. Edith Stein i tisuće drugih.

Pepeo za pepeljanje učinjen je iz maslinovih grančica koje su blagoslovljene na Cvjetnicu, koja nas uvodi u otajstvo našeg spasenja, u smrt i uskrsnuće Gospodinovo. Zato pepeo, znak smrti čini smrt slatkim prijelazom u zagrljaj Oca, smrt postaje “sestrica” koja nas uvodi na “gozbu ljubavi” u nebo. Tako pepeo, znak pokore i obraćenja ima svoj najdublji, vazmeni smisao.

Pepelnica nas uvodi u milosno vrijeme da se pred Bogom istinski obratimo, “obraćenjem srca”. Ono se zbiva u nutrini, u najdubljoj intimnosti ljudskog bića, gdje se čovjek susreće sam sa svojim Bogom, priznaje svoje slabosti, krivnje, i stvara odluku da će promijeniti svoj život, izbjeći daljnja lutanja u životu, pomiriti se s Bogom i uskladiti svoj život s Božjom voljom, s njegovim planovima, s njegovim Evanđeljem.

Stare pokore nisu više u modi. Ali poziv na pokoru, tako snažno i zahtjevno izrečen u Evanđelju, moramo ostvariti. Ima više načina: odricanjem nepotrebnog, milostinjom, prihvaćenjem drugoga, djelima ljubavi, služenjem... No bitno je da svaki način pokore mora izraziti najdublji smisao pokore, a to je naše obraćenje, obrat koji mora nastati u dubinama našeg bića, početi svoje kršćanstvo živjeti na istinski i dostojan način. Pokora u biblijskom jeziku znači i pokora i obraćenje.

Počinjemo vrijeme pripreme na središnji kršćanski blagdan. Moramo ostvariti istinsku unutarnju, duhovnu, ozbiljnu promjenu života, da bismo po uskrsnuću iz raspadljivosti prešli u neraspadljivost, iz vremenitosti u vječnost, iz smrtnosti u besmrtnost. Služba riječi nam tu pomaže.

Skakavci su opustošili zemlju (1. čit.). Nema ni teladi ni janjadi, ni vina ni ulja da se prinesu Gospodinu žrtve paljenice i ljevanice. Prorok prenosi riječi Gospodnje narodu da se vrate Gospodinu “svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć”, da se okonča pošast i prinose opet Jahvi žrtve paljenice i ljevanice. Post mora biti znak obraćenja svega naroda, čak i “nejač na prsima” mora postiti, mora biti to istinsko, unutarnje obraćenje. Takav post postaje jamstvo blagostanja i života s Bogom.

Gospodin u Evanđelju ističe molitvu, post i milostinju. No vršenju tih temeljnih djela religioznosti ne smije biti izraz taštine, dati im publicitet, da se ljudima svidimo, nego moraju se vršiti u tajnosti, u nutrini srca, da se svidimo Bogu, i samome Bogu. Pounutrašnjenje tih čina uvire u sinovski život s Ocem.

Pavao svjestan svoga poslanja nagovara i zaklinje Korinćane: “Dajte, pomirite se s Bogom”. (2. čit.) Krist je sakramenta pomirenja. Pomirenje i novo stvaranje je plod Kristove smrti, nevina Jaganjca, u njemu smo “pravednost Božja”. Ta milost ne smije biti uzaludna. Ne smijemo odgađati svoje obraćenje. Apostol insistira: “Evo, sad je vrijeme milosno; evo sad je vrijeme spasa!” To vrijedi za svako vrijeme, a posebno za ovo sveto korizmeno vrijeme koje počinjemo današnjim danom i činom pepeljanja.

__________________________

7. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Iz 43, 18-19. 21-22. 24b-25
2 Kor 1, 18-22
Mk 2, 1-12

Razmatranje

Oproštenje i pomirenje

Svijest grešnosti kao da je u opadanju. Ipak grijeh je stvarnost. Zbog grijeha svijeta Krist je umro. U čovjeku postoji osjećaj odgovornosti i krivnje, dobra i zla, grijeha i svetosti.

U životu čovjek često osjeća potrebu za oproštenjem. Osjećamo da nismo smjeli biti kakvi smo. I stvara se mučno iskustvo i nemir. Nastojimo odgovornost skinuti sa sebe, druge okriviti ili pokušati se opravdati. Ali uzalud. Nesvjesno tražimo Onoga, koji jedini može zbrisati i uništiti grijeh – “oprostiti”. Grijeh svoj želimo toj Osobi priznati, da dobijemo oproštenje.

Kršćanstvo je vjera opraštanja i pomirenja. U Kristu Isusu došao nam je ususret osobni Bog, milosrđa i praštanja. Samo On je onaj koji nam može oprostiti grijehe. Oproštenje Božje nije nešto “kao da nije bilo”, nego nešto novo, novo stvorenje, novi osobni kontakt s Bogom.

Prorok tješi izgnanike u babilonskom sužanjstvu (1. čit.). Govori im u simbolima da ga njegovi shvate, a neprijatelj ne razotkrije. Simbol Izlaska: Bog je izbavio pretke iz egipatskog sužanjstva, tako će i njih. Izrael otkriva u jednoboštvu vjeru: Bog je uvijek isti, kako je djelovao u početku, tako će i na koncu. Ali i čovjek je isti: izabrani narod grijehom i svojim bezakonjima muči svoga Boga. Zato Bog najavljuje: “radi sebe opačine tvoje brišem i grijeha se tvojih ne spominjem”. Najavljuje novi narod koji će hvalu Bogu kazivati.

Savjest nas muči, peče promašena nada. Iako se prošlosti ne možemo posve osloboditi, možemo je prihvatiti, strpljivo nositi, da dobijemo oproštenje, sigurnost da smo još uvijek ljubljeni.

Evanđelje nam donosi neobični prizor: nosači zbog mnoštva ne mogoše unijeti uzetoga k Isusu, otkriju krov nad mjestom gdje bijaše Isus i spuste postelju na kojoj je ležao pred njega. Isus vidjevši njihovu vjeru, kaže uzetome: “Sinko!! Otpuštaju ti se grijesi!” Obraća se bolesniku s milim naslovom: “sinko”. Bog je blizak i prisan sa svakim. “Oprošteni su” imamo pasiv, što ukazuje na Božje djelovanje. Dakle, Isus je Bog. Mesijansko vrijeme je nastupilo (Iz 33, 24; Jr 31, 34; Mih 7, 18).

Prisutni pismoznanci počeše misliti u svojim srcima: “Što to ovaj govori? Huli! Ta tko može grijehe otpuštati doli Bog jedini?” Isus proniknu da tako mozgaju u sebi. To je svojstvo Božje (Iv 2, 25; Dj 1, 24; 15, 8). Isus im posvjedoči da ima vlast opraštati grijehe. “Sin čovječji” zato je došao da donese oproštenje i opravdanje, a ne osudu. Isus je Sin čovječji i već na zemlji ima vlast oprostiti i osuditi, i ne samo kada dođe na oblacima na svršetku svijeta. I ovo oproštenje otvara nam put vjere u Krista, da ga prihvatimo. Isus oslobađa uzetoga, dok se drugi zatvaraju i postaju uzeti – grešnici! “On huli!” Svjetlo bolesno oko zasljepljuje.

Danas se osjećaj za Boga izgubio, a time i osjećaj za grijeh, pa i za Krista i njegovo oproštenje. Možda krivo shvaćamo oproštenje, kao nešto što se ispravlja, kao grižnju i prijetnju, a ne kao izgradnja mira i pravde na svim područjima ljudskog života. Zato nam je potreban Krist, zato nam je potrebna vjera koju traži.

Godine 57. dolazi u Korintskoj Crkvi do teške krize. (2. čit.) Potrebna je Pavlova prisutnost. A on je odsutan da se ne dobije dojam da je on “Gospodar njihove vjere”. Zato mu predbacuju da je on “da” i “ne”. Pavao se brani: Krist je “da”, to mora biti i on. Krist je “da” Ocu bez primisli, što nam je omogućilo da s Kristom budemo i mi “da” Ocu, da budemo iskreni. Imamo značajan trojstveni obrazac (2 Kor 1, 21-22): Ocu pridaje pomazanje i pečat, Duhu zalog slave, Sinu učvršćenje u vjeri. I to je taj “da” koji osigurava ispunjenje. Potreba za iskrenošću danas se naglašava. Odbacuju se tabui. Javno mišljenje osuđuje licemjerje, neautentičnost. Vrlina iskrenosti smatra se vrhuncem u današnjem svijetu. Kao kršćani to moramo riječima i životom svjedočiti.

U Euharistiji je Isus Krist osoba koja se “predaje” za nas, krv prolijeva za otpuštenje grijeha. Sve nam u misi govori o praštanju. Na nama je: hoćemo i u miru poći izmireni s Bogom, da živimo izmireni s ljudima, ili smatramo da nam ne treba pomirenja, i odlazimo kao što smo i došli puni nemira i tjeskoba.

Isus bijaše “Da”

Božja vladavina nad poviješću prevladava u Drugom Izaiji (Iz gl. 40-55). Prorok zvan Drugi Izaija živi i djeluje u 6. stoljeću prije Krista. Na obzorju se pojavljuje nova velesila koja vlada poviješću. Jeruzalem je već dulje vremena razoren, narod se nalazi u babilonskom izgnanstvu. Prve pobjede perzijskog kralja Kira najavljuju rušenje babilonskog carstva i nadu povratnika budi da će se vratiti na svoja ognjišta.

Za našeg proroka je to početak novog doba i konačni raskid s prošlošću. Kao što je s ocima započela povijest spasenja koja dosiže svoj vrhunac u izlasku iz egipatskog ropstva, sada prorok najavljuje novi izlazak koji će potamniti sva čudesa prvog i neće se trebati “spominjati onog što se zbilo”. Bog sam će se staviti na čelo povratnika: “neće gladovati ni žeđati, neće ih mučiti ni žega ni sunce” (Iz 49, 10).

Povijest spasenja nije nostalgično sklonište prošlosti, nešto što se vraća, nego navještaj nade slave, o kojoj nitko ne može ni sanjati, nitko ne može reći: “Znao sam.” (48, 7). Samo Bog je Gospodar povijesti, poganska božanstva nad njom nemaju nikakve vlasti, ta i ne postoje. I ta uzbuđujuća novost, prema kojoj blijedi sve što je bilo, očitovanje je nesavladive ljubavi Božje. Proroci prije izgnanstva nastupaju kao branitelji Božji: optužuju narod za njegove grijehe i navještaju kaznu. Drugi Izaija naviješta: “Ja opačine tvoje brišem.” Jahve je oprostio svojem narodu “radi sebe”, radi svoje slave, grijehe i opačine.

Taj je navještaj proglašen u živom Markovu opisu čuda uzetog čovjeka. Više nego na ozdravljenje naglasak je na opraštanju: “Sinko! Otpuštaju ti se grijesi!” Proroci navještaju da Bog ne želi smrti grešnika, nego da se obrati i živi. Isus najprije oprašta grijehe, jer to je izvor radosti, pravde, blagoslova i života. Pismoznanci ispravno mrmljaju: samo Bog može oprostiti grijehe, i vide u tom činu hulu na Boga. Isus se ne predstavlja kao nacionalni mesija, nego kao Bog Spasitelj, jedini koji može otpuštati grijehe. Isus nam objavljuje lice Oca dobrote i ljubavi: “Jer samo za tren traje srdžba njegova, a čitav život dobrota njegova.” (Ps 30, 6) Vlast liječiti tjelesa je privremeno i omeđeno, ono ne preobražava čovjeka u njegovu najdubljem postojanju, to jest u njegovoj radikalnoj grešnosti.

Čudo tako postaje znak Isusove pobjede nad grijehom i zakonom koji čovjeka čini robom. Stoga je narod zanesen, svjestan da se nešto novo zbiva: “Takvo što nikad još ne vidjesmo!” Čudo je ostvareno “na očigled svima”. Marko naglašava ovo univerzalno otvaranje, piše za obraćenike iz poganstva. Drugi Izaija već najavljuje to za mesijanske dane: Jahve je jedini Gospodar povijesti, on je kao takav Bog svih naroda, i na sve narode se prelijevaju naklonosti koje je Bog iskazao prema Izraelu. Narodi će ispovijedati vjeru u Boga Izraelova: “Jedino je kod tebe Bog. Jedino je u Jahvi pobjeda i snaga.” (Iz 45, 14. 24)

Pavao Drugu poslanicu Korinćanima piše “uz mnoge suze, iz velike nevolje i tjeskobe srca” (2 Kor 2, 4). To je teška zajednica velike metropole, koja ga optužuje, kleveće, sudi da je prevrtljiv. (2. čit.) Pavao se brani predstavljajući Krista kojeg slijedi njegov vjerni učenik Pavao kao jedan “Da”. Isus je “Da” jer su se u Kristu ostvarili proročki navještaji oslobođenja i oproštenja; Isus je “Da” svojim sjajnim svjedočanstvom vjernosti Ocu do smrti; Isus je “Da” posvemašnjim predanjem Ocu bez pridržaja.

I svaki vjernik mora biti “Da” u praštanju, u svjedočenju, i vjeri. “Da-Amen” kao Isus koji je uosobljeni “Amen” Ocu (Otk 3, 14). U ovaj “Da” vjernik je pomognut milošću sakramenta, na što vjerojatno aludira simbolizam “pomazanje” i “pečat”. Naš “Amen” je “zalog”, to jest prisutnost u sjemenu, onog “Da”, po kojem ćemo biti u punini suobličeni Kristu, u kojem je bilo uvijek samo “Da” a nikad “Ne” – odbijanja i grijeha, kao što je to tako često u nama.

__________________________

6. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Lev 13, 1-2. 45-46
1 Kor 10, 31 - 11, 1
Mk 1, 40-45

Razmatranje

Čovjek važniji od zakonskih propisa

Besprizorni i socijalno nepodobni opterećuju zajednicu. Oni su balast, teret, kao gubavci, udareni zaraznim neizlječivim bolestima, ovisnici, invalidi i slično. U Starom zavjetu prema gubavcima postoji strogi zakon koji ih izbacuje iz društva i napušta svojoj sudbini. Isusov stav prema gubavcima i ugroženima, prema svima koji u društvu nemaju mjesta s drugima, je posve drugačiji. On gleda u gubavcu prije svega čovjeka, prvu vrijednost, važniju od svih zakonskih propisa.

Prvo čitanje donosi nam zakonske propise o gubavcima. Na starom Istoku pridaje se uzrok demonima, kako se vidi iz asirsko-babilonskih egzorcizama. Židovski zakon donosi prvi pokušaj znanstvenog kategoriziranja prema empirijskom zapažanju. Ne daje terapeutske propise, nego obranu od zaraze. “Guba” je i svaki tumor, ne u našem smislu. Gubavac je udaren od Boga, odvojen od društva, proklet. Rabini nabrajaju 72 različne vrste gube i svaka ima svoj uzrok u određenom grijehu. Gubavac mora nositi rasparanu odjeću, imati raščupanu kosu, gornju usnu (“bradu”) mora pokriti u znak žalosti i zbunjenosti. Kad ugleda čovjeka mora vikati: “Nečist! Nečist!” Mora biti “odvojen od drugih”, nema pristupa hramu i vjerskim slavljima. Kasnije su imali posebno mjesto u sinagogama. Stan mu je izvan “tabora”, izvan grada, nasamo.

Isus gleda u gubavcu bolesna i potrebna čovjeka, a ne društveno, religiozno odbačenog. Tijelo čovjeka nije mjesto kazne, nego Božjeg zahvata. Isus pristupa gubavcu ljudski, “ganut”. Njegova ljudska narav i osjećajnost je u poslanju Božje ljubavi, put kojim Božja ljubav dolazi k ljudima. Isus dira gubavca, liječi ga. Gubavac nije nečist, udaren, proklet od Boga. On je čovjek patnik, kojega Isus iscjeljuje. Isus se oslobađa zakonskih propisa, ali poštuje zakon, kad otpravi izliječenog zaprijetivši mu da se pokaže svećeniku i prinese za svoje očišćenje.

Bolest je posljedica grijeha po uhodanom učenju tadašnjih rabina, Isus u izliječenom gubavcu očituje da je kraljevstvo Božje nastupilo i vjeru u Isusovo poslanje, koja je uvjet ozdravljenja i oproštenja, i omogućava ulazak u Kraljevstvo.

Pavao (2. čit.) na sakramentu euharistije vidi ostvarenje jedinstva u crkvenim zajednicama. Ne trudi se da brani istinu vjere, što i nije u pitanju, nego želi istaknuti utjecaj euharistije na Kristovo Tijelo, na Crkvu. Euharistija ostvaruje jedinstvo svakog pojedinca s Kristom. Krv saveza omogućava zajednički život između Boga i čovjeka. Kruh i vino stvaraju zajedništvo i suprotstavlja zajedništvo s lažnim bogovima preko idolatrijskih žrtava (1 Kor 10, 2). Euharistija ostvaruje zajedništvo svakoga sa svima, i to u jedno Tijelo, Crkvu.

Pavao opominje Korinćane da ne daju sablazan ni Židovima, ni poganima, ni Crkvi Božjoj, razarajući to jedinstvo. Poziva ih: “Nasljedovatelji moji budite, kao što sam i ja Kristov!”, da budu “sve svima”. Euharistija mora biti znak, sjeme, izraz jedinstva u ljubavi.

Crkva mora nastaviti kroz prostor i vrijeme objavljivati Kristovu ljubav posebno onima ‘neproduktivnim’, na rubu društva, ostavljenima i napuštenima. Današnja Služba riječi mora biti ispit savjesti za svakog: što sam ja na tom polju učinio? I moramo donijeti konkretne odluke, što ću danas na tome učiniti. Euharistija neka nam bude izvor i poticaj da Kristova ljubav nađe i preko nas put do ljudi: neproduktivnih, na rubu društva, starcima, huliganima, ovisnicima...

Gubavi se čiste

Job, udaren gubom, veli da je guba “prvijenac smrti” (Job 18, 13). Za rabina (židovskog učitelja) gubavac je živ mrtvac, i neko izvanredno ozdravljenje bilo bi isto što i uskrsnuće od mrtvih. Ta se bolest smatra najtežim oblikom fizičke nečistoće koju čovjek može doživjeti. Svećenik je po Zakonu imao pravo i dužnost nekoga proglasiti nečistim i isključiti ga iz života zajednice. (1. čit.) Bio je lišen kulta, odijeljen od zajedništva života s Bogom, jednak onom koji leži u grobu. Za Židova razlika između čista i nečista je kao između života i smrti. To je raskid između svetog što je dostojno i može stati pred Bogom i profanog što je nedostojno i ne može stati pred Bogom. Odatle oni podrobni obredi da se čovjek očisti od onoga što se Bogu ne mili, kao seksualna nečistoća, dodir s mrtvacom, s gubavcem...

Evanđelje nam donosi Isusov stav s gubavcem. On ga se dotače, to jest preuzima na se njegovu bolest, dijeli s njime njegovu sudbinu. Ne obraća se nekom apstraktnom čovjeku, nije došao da otkupi teoretsko čovječanstvo, nego ove konkretne osobe, sa svim njihovim bolima i tegobama. Ne nastupa kao svećenik Starog zavjeta koji poučava narod što je čisto a što nečisto, prosuđuje kada izvjesna bolest ima dodir sa sakralnim, određuje tko je isključen iz kulta. Isus se objavljuje kao autentični glasonoša Jahve, dapače kao sama prisutnost Boga, koji ruši svaku lažnu zakonsku pregradu. Dodir s Isusom znači približiti se onome koji donosi Kraljevstvo i čovjek mora osjetiti njegovo suosjećanje s patnjom.

Isus “ganut” pruži ruku. U grčkom to znači sudioništvo s patnjom, u kojoj gleda gnjevan nešto što je u suprotnosti s prvim Božjim naumom, jer “Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih”. (Mudr 1, 13)

Središnjost evanđeoskog navještaja zrači iz svakog odlomka Evanđelja. U današnjem Evanđelju je naglašena borba protiv stvarnosti zla. Čudo je znak da je Isus započeo dvoboj sa silama zla, znak da su nastupila vremena Kraljevstva Božjega, da je došao za Sotonu čas konačnog pada. Isus ne gleda kao Židovi u demonima pojedina zasebna bića, nego gleda Zlo kao uosobljenje Sotone.

Vjernik koji sve to doživljava osjeća se kao da se nalazi na bojnom polju, ali je svjestan da je poraz Sotone već tu, ostvarena pobjeda dobra nad zlom, života nad smrću, svjetla nad mrakom. Zato je vjernik siguran usred suprotnosti sadašnjice da je Kraljevstvo Božje među nama, da već živimo posljednja vremena, svjestan da “Bog iako ne uslišava sve naše želje, ali ostaje uvijek vjeran svim svojim obećanjima”. (Bonhoeffer)

“Pazi, nikome ništa ne kazuj!” Isus brani ozdravljenomu da ga prokazuje kao čudotvorca, dok je on Spasitelj. Ali to će se u potpunosti objaviti u vazmenom otajstvu, u kojem se može rukom dodirnuti Kristova pobjeda nad zlom i smrću, dok umire kao “proklet” na križu. Međutim, izliječeni propovijeda i razglašava činjenicu. Vjera je po svojoj naravi misionarska, nužno zrači oko sebe, traži druge da im saopći snagu i radost spasenja kojom nas Bog okružuje.

Kršćanin mora biti nasljedovatelj Kristov, kako nas Pavao poziva (2. čit.). Kršćanin ne smije biti ravnodušan prema svijetu koji ga okružuje, zatvoren u sebe, kao u pustinji. Ljubav Kristova ga sili da se otvori drugima, posebno prema onima na rubu društva, koje predstavlja gubavac u današnjem Evanđelju. I to nisu samo oni koje je društvo ili medicina proglasila takvima, nego i svi koji žive uz nas i koje sustavno izbjegavamo, kidamo s njima i najosnovnije veze, kao pozdrav, radi naše sebičnosti, povrijeđenosti, zlobe.

Prvo načelo kršćanstva je sloboda, budući je Krist porušio sve zakonske pregrade, ali nad slobodom ima nadmoć ljubav, koja mi brani da ne dadem sablazni bližnjemu. Isusov zakon nije skup apstraktnih pravila, nego korjeniti i konkretni izbor života, koje nadahnjuje ljubav jer “samo ljubav izgrađuje” (1 Kor 8, 1).

I teologija i filozofije nalaze se pred ljudskom patnjom i boli, prouzročene od prirode, osoba i struktura, i ostaju bez riječi. Samo u Kristu nalazimo rješenje. On je stalno prisutan u ovoj zoni ljudskog postojanja. Njegova je borba protiv zla i granica čovjeku prirodnih ili nametnutih. I traži da tamo gdje je bol, moraju biti prisutni i njegovi učenici, kršćani.

Ali ne dostaje samo borba protiv zla i nepravde u svijetu, ona mora biti povezana s ljubavlju, milosrđem, predanjem i izgradnjom bratskijeg i pravednijeg i ljepšeg svijeta.

__________________________

5. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Job 7, 1-4. 6-7
1 Kor 9, 16-19. 22-23
Mk 1, 29-39

Razmatranje

Bolest i grijeh

“Tko li sagriješi on ili njegovi roditelji, da se slijep rodio?”, pitaju učenici Isusa (Iv 9, 2). Postavlja se pitanje i traži se odgovor: ima li trpljenje svoj izvor u grijehu? Je li nužno povezano trpljenje i grijeh? Isus ne prihvaća taj način gledanja, da je bolest posljedica grijeha. Prilazi čovjeku u njegovoj fizičkoj i duhovnoj stvarnosti, u njegovoj zbilji trpljenja i grijeha. Na oboje proteže svoju iscjeliteljsku moć.

Prvo čitanje donosi nam odlomak iz Jobove knjige koja govori o patnji. U današnjem čitanju govori o različitim oblicima fizičkog i duhovnog trpljenja koji zahvaćaju ljudski život. Slika vojničkog života govori kako je to mučan posao, vrlo težak i neugodan napor života. Toliko je to prisutno u ljudskom životu da nam onemogućuje da se odmorimo i ne dopušta da mirujemo.

Slika čunka pokazuje na prolaznost života: brzo radi i ubrzo nestane svake niti. Trpimo zbog nedovršenosti u kojoj nas stavlja život. Žudimo za srećom kojoj se nadamo i koju naslućujemo, a koja nam se izmiče iz ruku.

Biblija ne prekriva zbilju ljudskih boli. Možda nikad iz ljudskih usta nije izašlo nešto ogorčenije od Jobovih riječi: “O ne bilo dana kad sam se rodio i noći što javi: ‘Začeo se dječak!’” (Job 3, 3) Job tvrdi činjenicu: I nevin čovjek trpi (16, 16-17).

Kršćanstvo nije sredstvo za ublaženje boli, čak ne donosi ni opravdanje boli. Trpljenje je stvarnost. I kršćanin s njim suočen ponaša se poput Isusa: svjestan je da grijeh i trpljenje postoje, te nastoji da spašava i od grijeha i da ublažava trpljenje.

Pavao (2. čit.) govori o obvezi propovijedanja. Nije to stvar vlastite pobude, niti hvastanja, nego obaveza, dužnost. “Jao meni, ako Evanđelja ne naviještam!” On to provodi besplatno i postao je svima sve, sebe učini “slugom svima”. Evanđelje je navještaj radosti svima, posebno slabima i nemoćnima.

Evanđelje nam donosi četiri sažetka: ozdravljenje Petrove punice; ozdravljenje uvečer, kad prestane subotnji počinak, velikog broja bolesnika; Isusa ujutro traži narod sa svojim bolesnicima i radi njih; proširuje propovijedanje na svu Galileju.

Isus je došao da izliječi naše bolesti i oslobodi nas od grijeha. Spasiteljsko Isusovo djelovanje u biti je spasenje od grijeha. Tome smjera Isusova muka i smrt i uskrsnuće. Ali i spasenje od posljedica grijeha, što su bolesti, tjelesne i duhovne boli, nevolje, smrt, i koje su od bitne važnosti za čovjeka. Isus naviješta Kraljevstvo, oslobađa od grijeha i iscjeljuje boli i patnje. Isusovo spasenje zahvaća čovjeka u svoj cjelini: tijelo, duh i duša. Novi vid Isusova čudotvornog djelovanja je upravo u tome što zahvaća čovjekov duh zbog kojega upravo trpljenje tjera čovjeka u očajanje, jer razara čitavu osobnost. Postajemo sve više svjesni da je duševna bol sa svojim tragičnim posljedicama opasnija od fizičke boli.

Isus je svoju spasiteljsku moć predao učenicima, Crkvi. Crkva nastavlja Isusovo djelo: oprašta grijehe, ali i liječi posljedice grijeha, bolesti i patnje, posebno duševne patnje i unosi mir i spasenje u stvarnost koju Bog preobražava.

Svaki kršćanin pozvan je da misli na bolesnike, da im pristupa s ljubavlju, da im služi što se pretvara u služenju Kristu. Da im ublažimo boli i da se ne osjećaju kao napušteni, osamljeni. Bolest i grijeh su dvije stvarnosti u životu.

Krist je došao da nas spasi od grijeha ali i od posljedica grijeha. Bolesniku moramo pružiti duhovnu pomoć, da oslobodivši se grijeha, prihvaća bolest kao Božji blagoslov, suobliči se s Kristom ranjenim za naše spasenje i dođe do slave.

Vjera

Bol i patnja uvijek muči čovjeka svih vremena i svih kultura. Biblija, koja je zrcalo ljudske stvarnosti, puna je vapaja koji se dižu sa zemlje. Dosta se prisjetiti da je trećina Psaltira (150 psalama) u znaku boli i vapaja Gospodinu koji kao da ne čuje. I današnja Služba riječi govori o patniku svih vremena – o Jobu, donosi ozdravljenje Petrove punice, mnogih i raznih bolesnika i o izgonu mnogih zloduha.

Knjiga o Jobu spada u remek djela svjetske književnosti. Ona iznosi patnju i vapaje pravednog Joba koji postaje simbol patnika na zemlji. U knjizi je bol samo polazište da se usmjerimo i otkrijemo milosnost vjere i otkrijemo istinito Božje lice koje se ne može svesti na ljudske mjere.

Job ostaje vjernik, ali se sablažnjava nad patnjom. Tradicionalna teologija u patnji vidi kaznu za grijeh, što kruto i neumoljivo zastupaju prijatelji koji su ga došli tješiti. Job se protivi takvom tumačenju patnji. Ne može prihvatiti Boga koji je stvoren po ljudskoj misli. Traži i vapi Bogu da se očituje. I Bog mu se objavljuje kao onaj koji se ne može svesti na ljudske kategorije. I patnja dobiva novo svjetlo, i ne može se svesti na ljudsku logiku i zaključke. Ostaje tajna i treba je kao takvu prihvatiti.

Tako i Markovo Evanđelje traži vjeru koja se ne temelji na čudo, nego je radosni i slobodni bezuvjetni odgovor na poziv. Isus ne čini čudesa da budu dokaz koji opravdava vjeru. Brani da se čudesa prepričavaju i povlači se u samotno mjesto na molitvu. Čudesa više ukazuju na otajstvo koje se skriva u Kristu. Govori se zato o “mesijanskoj tajni”. Vjerovati ne znači izdvojiti jednu točnu definiciju o Isusu, kako čine i demoni, nego predati se posve njegovoj osobi, prihvatiti njegovu sudbinu, put križa koji vodi do pobjede. Ispravan stav vjere imamo u Šimunovoj punici koja se izliječena od svoje bolesti odmah stavlja posluživati Isusu i braći. Ovjerovljenje istinitosti vjere je upravo: slijediti Isusa u životu i u ljubavi.

Spasenjsko otajstvo Krista nadilazi granice jednog naroda i rase. Ono je ponuđeno svim narodima. Značajno je to izraženo u Evanđelju: “donošahu ‘sve’ bolesnike... ‘sav’ grad nagrnu... ozdravi ‘mnoge (sve)’ bolesnike... u zloduhe ‘mnoge’ izagna... ‘Svi’ te traže... prođe ‘svom’ Galilejom”.

I bol iznesena u Jobu ima univerzalno značenje: bol koja se noću pretvara u noćne more i strahove, bol koja završava smrću i grobom. I Krist dok ima pred sobom tu ljudsku stvarnost, ne obraća se samo pojedincu, nego dijeli tjeskobu sa svima, i patnje i bolove, da sve spasi. Punina vjere i ljubavi najprije se očituje subjektivno u odluci vjernika, u njegovu posvemašnjem predanju Isusu, a zatim u poslanju koje se rađa iz vjere i ljubavi. Pavao veli: “Jer, premda sam slobodan od svih, sam sebe svima učini slugom... Svima bijah sve... A sve činim poradi Evanđelja.” (2. čit.)

Vjera i ljubav nas sili da se približimo i poslužujemo svakom bolesniku, patniku bez razlike jezika, narodnosti, religije i kulture. Da se znamo za bolesne žrtvovati besplatno, da osjete našu ljubav. To je poziv Kristov nama i danas, što potpuno ostvaruju posvećene duše kao jedna bl. Majka Terezija i njezine sestre i brojni karitativni redovi i ustanove u Crkvi. Ali i svaki od nas mora doprinijeti tome svojom pomoći i molitvama da bolesni svijet ozdravi i spasi se.

__________________________

4. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Pnz 18, 15-20
1 Kor 7, 32-35
Mk 1, 21-28

Razmatranje

Obećanje – ispunjenje

Izrael prima i doživljava iskustveno Božju naklonost prema sebi, ali usmjerenu prema budućnosti, u kojoj očekuje Božji pohod i veći dokaz ljubavi. Tako prima i sluša proroke, koji govore riječ Božju, vode ga u danima izgubljenosti. Ali čeka Proroka.

Prvo čitanje govori nam o obećanju Proroka. Ustanove i službe u izabranom narodu su: kralj, svećenik i prorok. Mojsije je prorok. Pisac stavlja u Mojsija usta ove riječi. Od tri službe izdiže posebno proročku. Piše dok svećeništvo i kraljevstvo proživljuje tešku krizu. Kralj je uključen u političku sferu, svećenik u bogoštovnu, prorok naviješta riječ Božju u svim okolnostima individualnog i društvenog života. Svećenik i kralj drže se Zakona, dok prorok unosi novost, Boga posve Drugoga.

Prorok ima moć da odjelotvori svoju riječ, učini Božju prisutnost djelotvornom. Bog preko Mojsija naviješta da će podići “proroka između njihove braće”. Misli se na niz proroka koji će se susljedno pojavljivati. Ali ubrzo teološka misao usmjerava pogled na Proroka koji ima doći i ostvariti sve ono što je Bog obećao.

Pavao govori o suzdržljivosti i služenju Gospodinovu (2. čit.). Osjeća se napetost u korintskoj crkvi: s jedne strane enkratijska uzdržljivost, s druge strane razuzdana seksualnost (1 Kor 5, 10-13; 6, 12-20). Pavao je istakao kako su sve vrednote relativizirane, pa tako i ženidba. Navodi razlog: “sadašnje nevolje”, “tjelesne nevolje” čovjeka koji živi u posljednjim vremenima. Neženstvo je vrijedno ne samo u koliko čovjek postaje gospodar nad samim sobom i oslobađa se nevolja puti, nego što je istinski sluga Gospodnji, nastoji ugoditi samo Gospodinu, i staviti se u službu Kraljevstva, “uzorno i nesmetano” privržen Gospodinu za karitativna djela.

Evanđelje nam donosi prvo čudo u Markovu Evanđelju. Kod Marka čudesa su iznesena u književnom obliku: iznosi stanje bolesnika, Isusovu vrhovnu vlast i moć, neposrednu djelatnost njegove riječi i pokreta, i odraz u narodu. Ovakav književni oblik ide u prvom redu za tim da se naglasi Kristova moć.

Čovječanstvo tada vjeruje da je podložno nečistim duhovima, koji su uzrok bolesti, smrti, kataklizmi. Isus je Poslanik koji će to dokončati. On je “Svetac Božji”, “Nazarećanin”, kako ga opsjednut nečistim duhom naziva. Čudo nije poziv na vjeru kao kod druge dvojice sinoptika, nego oružje Božjeg poslanika protiv vlasti nečistih duhova, koji se očituju u bolesti i u smrti. Čudo je shvatljivo samo u vazmenom otajstvu. Herod se priklanja mišljenu: “Ivan Krstitelj uskrsnu od mrtvih, i zato čudesne sile djeluje u njemu”. (Mk 6, 14-16). I kod čuda susrećemo riječ egeirein što znači ustati, uskrsnuti (5, 41; 9, 26-27).

Matej luči Isusova djela i riječi, dok ih Marko spaja. U sinagogi su bili zaneseni “njegovim naukom”. “Ta učio je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.” Dakle, ostvaruje se obećanje dano Mojsiju: Prorok se pojavi, koji ima vlast, ali još više “Svetac Božji”, kao onaj koji ima moć. Čudesima očituje i potvrđuje svoje poslanje. Isus se predstavlja kao onaj koji ima vlast i moć, kao onaj koji razara sotoninu moć, što će se potpuno ostvariti u njegovoj smrti i uskrsnuću.

Prorok se suočava s novinom Božje riječi, otkriva smisao predaje da se ne ukruti i ne postane neplodna, čita Božju volju i potiče na obraćenje i obnovu. Isus u najvišem stupnju ispunja obećanje: otkriva i ostvaruje Božji naum, ulijeva sigurnost da se novo konačno očitovalo i ostvarilo.

Naslovi Sin Božji, Logos, Sluga Jahvin, Mesija, Gospodin su isključivo Kristovi naslovi, dok je prorok zajednički s drugim osobama. Isus je “više nego” prorok, jer je Sin Božji. Svoju proročku službu nastavlja u Crkvi: apostoli i proroci su temelj Crkve. Prorok u Crkvi govori u Božje ime potaknut od Duha (2 Pt 1, 21), proriče budućnost (Dj 11, 28), otkriva tajnu srdaca (1 Kor 14, 24-25), “uzdiše, opominje, tješi” (1 Kor 14, 3), tumači Pismo i otkriva božanska “otajstva” (Ef 3, 5). Isusovo proročko poslanje nastavlja se u Crkvi, u svakom pojedincu koji se usklađuje s voljom Božjom, obraća se i obnavlja, i daje svjedočanstvo svijetu svojim životom i djelima vjere i ljubavi.

__________________________

3. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
Jon 3, 1-5. 10
1 Kor 7, 29-31
Mk 1, 14-20

Razmatranje

Obratite se i vjerujte Evanđelju!

Poziv na obraćenje važan je i u dane Jone proroka, i u dane Isusove, i danas, za mene! Obraćenje je neumoljiv zahtjev i za nas koji se redovito okupljamo na nedjeljnu svetu misu. Evanđelje je nedostižan glas i program koji nas “progoni”, suočava s našim kršćanskim dostignućima, koji nas sudi, postavlja u pitanje svaki čas i dan! Otkriva nam kako naša vjera još nije osobna i životna, kako još djetinje gledamo na viziju svijeta, kako nam je potrebna vjerska kultura, prije svega obraćenje i vjera u evanđelje.

Po Isusu Kristu Božje kraljevstvo je blizu. Bog se čovjeku odlučno približio: dao nam je novi smisao života, otvorio nam nova obzorja. To nije dosta. Nužno je ponudu prihvatiti, uzeti je ozbiljno, kao mjerilo i kriterij svega svoga nadanja i očekivanja i priznati svoju uvjetovanost i nedostatnost. Ali nužno je osjetiti potrebu toga, inače se neće ostvariti susret s Isusom. Vjerujte evanđelju, povjeriti mu se, ne zato jer je evanđelje, ili Bog nas treba, nego mi Boga, evanđelje! Ne dostaje postati simpatizeri, oduševljeni, ushićeni porukom evanđelja, nego i ući u kraljevstvo, postati dionici na Gospodnjoj gozbi.

Prvo čitanje nam donosi neočekivano obraćenje Ninivljana na propovijed proroka Jone. Dolazi u Ninivu ne kao misionar, nego kao navjestitelj Božjega suda. I gle, neočekivano, oni se obraćaju. Jonu je to ražalostilo. Jona želi naviještati domaćeg Boga, svoga Boga, svoju teologiju, svoje usko ograničeno gledanje, a ne Boga koji je posve drugačiji, slobodnog i milosrdnog, koji jednako prihvaća obraćene pogane kao i Židove. Jona znači golubica što je simbol Židova, koji smatraju da je Bog samo Bog Židova, i obraćenje mora biti obraćenje k Bogu Židova, i postati Židovi. A Bog je milosrdan prema svakom narodu koji se obrati.

Pavao ističe: “Vrijeme je kratko!” (2. čit.) Nastupila su posljednja vremena i sve se relativizira: i najosnovniji temelji ljudskog postojanja: i ženidba i celibat, i radost i žalost, i posjed i siromaštvo, uživanje ovog svijeta kao i ne uživanje: “Prolazi obličje ovoga svijeta!” I započeo je već novi svijet.

Evanđelje nam donosi početak Isusova propovijedanja i poziv prvih učenika. Sažetak Isusova djelovanja Marko iznosi u četiri tvrdnje: “Ispunilo se vrijeme, približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju.” Središnja je misao obraćenje: što znači novo vrednovanje samih sebe i ljudi oko nas, novo vrednovanje života i svih životnih iskustava. Znači promatrati sve s Božjega gledišta, vagati sve Božjom vagom. Angažirati se za bolji svijet. (P. Duda)

Drugi dio je poziv učenika. Kao i kod Ivana imamo isti ljudski kontekst: braća, sumještani, iz istog kraja, istim se zanatom bave. Isus ih pozove i oni ostavljaju sve i slijede ga. Ne kao rabinski učenici koji se okupljaju oko svoga učitelja, nego da dijele s njime njegov životni put, njegovu sudbinu. Ne poziva se na Zakon, niti na predaju starih, nego nastupa svojim autoritetom, kojeg će u druženju s Isusom otkriti da je Isus doista Gospodin i Sin Božji.

I nas Isus poziva na obraćenje i da ga slijedimo, da svaki dan “učinimo nešto lijepo za Boga”. (Bl. Majka Terezija)

Kraljevstvo Božje

Osnovna misao današnjih čitanja je Kraljevstvo Božje. Ono nije ograničeno samo na neke ljude, ono je ponuđeno svim ljudima, to je osobni poziv, i traži odgovor odmah, traži se osobna odgovornost, ali se ono ostvaruje u zajednici, u Crkvi.

Jonino propovijedanje nije samo poziv na obraćenje nego poziv na obraćenje za Kraljevstvo. (1. čit.) Izraelski narod je progonjen i ismjehivan od drugih, vapi za božanskom pravednošću. Ali ta pravednost je po ljudskoj mjeri, uska, sebična, zavidna. Ne trpi druge narode. Sve želi samo on.

Jona je pravi prorok i mora naviještati sud, govorit o sudu. Ali navještaj je uvjetovan. Bog oprašta ako se narod obrati. Dakle, ne kako to misli i želi Izrael, da Ninivljani postanu Izraelci. Ninivljani se obraćaju i Bog se sažali “zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio”.

To je poziv na pokoru i nama. Često nas pogani, bezbošci uče u čemu je pravo obraćenje, Ninivljani, neprijatelji Božjeg naroda. I Božje milosrđe se na sve širi. Pripadati Božjem kraljevstvu ne smije biti teret ili napor, nego radost i neusporedivo bogatstvo.

Kraljevstvo je blizu, tu, može postati naše. Mi mu moramo otvoriti vrata srca, stvoriti prostor i postati raspoloživi obraćenjem i vjerom. Ono je prisutno i djelatno u Isusu. I jedini put je prihvatiti i slijediti Krista da uđemo u Kraljevstvo.

Kraljevstvo je dalje prisutno i djelatno u zajednici. Zato otvoriti se Kraljevstvu ne znači samo prihvatiti neke nove propise i prionuti uz Krista kao pojedinac, nego otvoriti se Kristovoj zajednici, Božjem narodu, Crkvi. U tome je smisao obraćenja i vjerovanja. Dolazak Kraljevstva stavlja čovjeka pred mogućnost izbora. Suočavanje s Kraljevstvom omogućava čovjeku da promijeni svoj put, da sve proda i kupi u njivi sakriveno blago. Evanđelje je radosna vijest, navještaj Očeve ljubavi. Obraćenje nije samo pobuditi u sebi svijest grijeha, nego i pouzdanje i sigurnost u oproštenje. Zato pokora nije u tugovanju, mora ju prožimati radost da Otac nebeski sve vidi i nagrađuje.

Poziv učenika je primjer otvaranju Kraljevstvu. Misao vodilja je slijediti Isusa, provoditi s Isusom zemaljski život i ispuniti Isusovu mesijansku zadaću. Učenici ostavljaju sve, da kao i Krist žive odsada “za druge”.

Ali i svaki kršćanski poziv je život “za druge”: roditelji za djecu, djeca za roditelje, glavari za svoje podložnike, državni vođe za svoj narod itd. Poziv dolazi od Krista. Uvijek je to milosni dar. Čovjekova sloboda je odgovor na poziv: odgovor spreman i posvemašnji, “odmah”. “Slijediti” znači ostaviti osobe i stvari. Nijednu “vezu” ne smijemo pretpostaviti Kristu. Odreći se i sigurnosti života, koji je i tako nesiguran pred nama. Dijeliti s Kristom njegovu sudbinu, uključivši i križ, svoj križ. “Biti s Kristom i naviještati ga. Znači apostolski put: bezuvjetno prianjati uz Krista (slijediti ga) i misionarsko otvaranje svijetu (ribari ljudi).

Da, Isus traži obraćenje, preobražaj, da postanemo maleni, poučljivi, sposobni ljubiti i žrtvovati se za druge, da ne tražimo samo užitak za sebe, nego da to omogućimo drugima. I naći ćemo istinski smisao svojeg života i istinske radosti.

__________________________

2. NEDJELJA KROZ GODINU

Čitanja:
1 Sam 3, 3b-10. 19
1 Kor 6, 13c-15a. 17-20
Iv 1, 35-42

Razmatranje

Poziv na učeništvo

Zvanje je temeljna odrednica vjerničkog života. U svakom zvanju gledamo Božji poziv. Poziv na učeništvo, da dijelimo svoju sudbinu s Isusovom, da nam Krist bude vođa i Učitelj u životu, da smo pozvani, zvani i zvanje “za druge” kao i Krist – najviši je domet kršćanskog postojanja. Odazivom na poziv sudjelujemo i svrstavamo se na Božju stranu, odgovaramo Božjoj ljubavi, ulazimo u Kraljevstvo Božje.

Prvo čitanje nam donosi poziv proroka Samuela. Samuel u budnosti, bez pojavnog viđenja, čuje Riječ. Imamo produhovljen poziv. Živi Bog zahvaća u čovjekov život. Poziv je na proročku službu.

Pavao u Prvoj poslanici Korinćanima (2. čit.) produbljuje smisao grijeha. Neki krivo shvaćaju kršćansku slobodu: “Sve mi je dopušteno!” Apostol veli: vjernik je hram Duha Svetoga, Duh “prebiva” u čovjeku kao u hramu. Zato tijelo mora biti čisto i prema njemu treba postupati sa strahopoštovanjem. Kupljeni smo “otkupninom” od Krista, ne pripadamo sebi. Krist nas je otkupio od Zakona i puti, kao i od ropstva. Kršćani se u životu moraju očitovati kao zreli i razumni ljudi, otvoreni poticajima Duha i nasljedovati Krista, novog Adama.

Evanđelje nam donosi poziv prvih Isusovih učenika. Ivan Krstitelj skreće pozornost na Onog, koji je prisutan, a skrovit i tajnovit. Evanđelist Ivan to uokviruje u prvi tjedan Isusova javnog djelovanja, kojim nastaje novo doba, eshatološko vrijeme. Na poticaj Ivana koji je Isusa prokazao kao “Jaganjca Božjega”, dvojica učenika, Andrija i neimenovani (Ivan), Krstiteljevi učenici, otkrivaju Mesiju i slijede ga. To je početak njihova apostolskog djelovanja. Poziv mogu probuditi ljudski odnosi bratstva, prijateljstva, iste službe itd. Ipak je to uvijek Božji zov, Kristov zov, kome se moramo odazvati.

Imamo ovdje jasnu poruku: što znači biti Isusov učenik? Dvije značajne riječi označavaju temeljni stav učenika: slijediti i nagrada: naći, vidjeti, ostati.

Božji poziv

Bog, Isus poziva. Koji se odazivaju postaju novi ljudi: Samuel prorok Božji, dvojica učenika Krstiteljeva apostoli, Šimun Kefa-Petar-Stijena. Samo se traži otvorenost, spremnost, vjernost.

Tko je učenik? Isus je veći od Ivana. Ali i više: učenik ostaje očaran Isusom, radostan što je susreo Mesiju-Krista, daje svjedočanstvo o njemu. Susret s Kristom je nešto zarazno. Učenik postaje znak kao i Ivan Krstitelj. Nije dosta susresti se sa znakom, treba postati znak.

“Što vi tražite?” Prva je Isusova riječ. Ako želimo postati Isusovi učenici moramo tražiti, žuditi, željeti Krista. Osobni susret s Kristom nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Postaje novi čovjek, sretan i zadovoljan, svjestan da je Kraljevstvo Božje nastupilo.

Ivan evanđelist se kao starac sjeća toga susreta, koji ga je preobrazio, i ostao mu vjeran. Zapamtio je dobro i vrijeme: deset sati, što odgovara četiri sata poslije podne, kad počinje novi dan po židovskom računanju: bio je to novi dan novog stvaranja. I broj deset kod Židova i grčkih mistika označava puninu. U Isusu Kristu nalazimo puninu objave, života, koje smo postali dionici, i ulazimo u dom Oca. Počela su posljednja vremena.

Što je za mene Isus? Ako ga željno tražim, sigurno ću ga i naći i u njemu ispunjene svih mojih želja i čežnja, puninu života i radosti.

Duhovni vođa

Kao što kod poziva Samuela Eli svećenik vrši ulogu duhovnog odgojitelja, tako ovdje Ivan Krstitelj, koji učenicima ukazuje na Jaganjca Božjeg. To će biti i Andrija koji dovodi brata k Isusu. Preko brata ili oca koraci na putu poziva postaju sigurni i jasni. Imamo odlučni poziv koji mijenja ime, što u biblijskoj predaji izriče osobu i njegovu sudbinu: “Ti si Šimun. Zvat ćeš se Kefa.” Bog se ne obraća bezimenoj masi, nego svakome osobno i traži osobni i posvemašnji odgovor.

Poziv je prema tome razgovor između dviju osoba koje se povezuju da ostvare zajednički program. Nije to poziv da se slijedi neka ideja, apstraktni plan, nego poziv da se uđe u odnos s jednom osobom. Nije to neki opći pristanak uz neku stranku ili pokret, već životni zadatak koji preobražava um, volju i srce.

Kršćanski poziv traži preobražaj osobe, koja postaje novi čovjek, slijedi vlastiti osobni poziv. Poziv uvijek polazi od Boga koji nas trga iz grešne prošlosti i usmjerava blistavoj budućnosti. Poziv traži radostan odaziv da uđemo u zajedništvo s Kristom. I konačno kao novo stvorenje, dobivamo novo ime, postajemo hram Duha i ulazimo u Kraljevstvo, u dom Očev.

Na tom temeljnom i odlučnom putu potrebna nam je bratska, očinska ruka duhovnog učitelja, duhovnog vođe kao što je bio Eli za Samuela, Krstitelj za dvojicu učenika, Andrija za brata Šimuna. Često mnogi na putu prema kršćanskoj savršenosti klonu na pola puta, ili već blizu cilja. Potrebna nam je tada ruka duhovnog vođe koji će nam uliti nade i odvažnosti da krenemo dalje, u jasne visine.

__________________________

BLAGDAN KRŠTENJA GOSPODINOVA

Čitanja:
Iz 42, 1-4. 6-7
Dj 10, 34-38
Mk 1, 7-11

Razmatranje

Objava Krista

Blagdan krštenja Gospodinova daje nam odgovor na pitanje: Tko je Isus iz Nazareta? Sin drvodjelca Josipa, sin Marijin? Koja je njegova bit i njegovo poslanje?

Prva pjesma Sluge Jahvina (1. čit.) iznosi njegove značajke, njegovo poslanje, duh i učinak. On je “Sluga”, što u Bibliji označava uvijek bliski odnos ovisnosti i prijateljstva s Bogom. Uključuje i posebno Božje odabranje i poziv i poslanje i zaštitu. Na njega je izlio “svog Duha”. Uloga Duha u Bibliji je raznolika: ispunja i oživljuje svu vasionu, daje čudesnu i neodoljivu snagu sucima, osposobljava za trajno ili privremeno poslanje. Proroci osjećaju njegovu prisutnost i djelovanje, oni su ljudi Duha. Izlijevanje Duha je znak mesijanskih vremena. Na Mesiji će počivati u punini (Iz 11, 1-2). Prorok Joel naviješta izljev Duha kao sveopći dar mesijanske zajednice (Jl 3, 1-5). Duh ima misionarsku zadaću da shvatimo poruku spasenja i primimo Duha.

Drugo čitanje nam donosi uvod Petrova govora u kući stotnika Kornelija u Cezareji. “Bog nije pristran”. Šalje Isusa da donese blagovijest mira svim narodima, da bude Spasitelj svima. Zato ga Bog “pomaza Duhom Svetim”. Pomazanje je obred pri uvođenju u službu velikog svećenika i kralja. I proroci su pomazani. Posebno Mesija-Krist-Pomazanik. To se zbilo kod krštenja.

Tko je Isus iz Nazareta? Otkriva nam Evanđelje. Evanđelje blagdana nam donosi najprije Ivanovo svjedočanstvo u kojem svjedoči da je Isus “jači” od njega, da mu nije “dostojan sagnuti se i odriješiti mu remenja na obući”, da će krstiti Duhom Svetim. Drugim riječima, Isus je Krist i Gospodin.

Zatim imamo događaj krštenja. Čim Isus izađe iz vode “ugleda” nebesa otvorena i Duha, poput golubice gdje silazi na nj. To je Kristovo “pomazanje”, uvođenje u službu za izvanredna djela, početak Isusova javnog djelovanja. Isus se objavljuje kao čovjek Duha.

Glas “zaori” s nebesa: “Ti si Sin moj! Ljubljeni! U tebi mi sva milina!” Isus je “Sin Božji” (Ps 2, 7), ujedno je i “Ljubljeni” (= Jedinorođenac), Sluga Jahvin (Iz 42, 1), koji ostvaruje naum spasenja. Isus je pravi Bog, Krist i Sluga. On je Spasitelj koji odnosi grijeh svijeta, svjetlo narodima i spas do nakraj zemlje. Isus iz Nazareta, čovjek koji živi u palestinskom gradu, govori mjesnim jezikom – palestinsko-aramejskim, jednak nama. U trima trenucima očituje se otajstvo njegova bića: “Ti si Sin Božji” na krštenju, na početku njegova javnog djelovanja; u sredini u preobraženju; podno križa u ispovijesti stotnika.

Krštenje Gospodinovo je objava Kristova božanstva i objava Presvetog Trojstva: Oca, Sina i Duha Svetoga.

Prvi teolozi i oci dali su više pokorničko značenje ovom događaju. Isus kao Sluga daje zadovoljštinu za grijehe sviju, postaje nam uzor obraćenja. Prva Crkva i danas pridaje događaju mesijanski značaj. Ovim događajem počinju mesijanska vremena. Bog je obećanja ispunio, progovorio konačno u Riječi. To je službeno Isusovo uvođenje u svijet. Isus je Sin Božji, ali i Krist-Mesija i Sluga Patnik. Događaj ima i eklezijalno značenje: Isus je bez grijeha, prima krštenje Ivanovo ne za sebe, nego za Crkvu, za sve nas. Otkriva nam otajstvo i našeg krštenja.

Studenac krsne vode naziva se u istočnoj liturgiji Jordan. Isus je naš Jordan, rijeka milosti, izvor bogati koji natapa cijeli svijet, u kome nam se otvara ulazak u istinsku zemlju obećanja. Po krštenju u Kristu postajemo djeca Božja, Otac nas prepoznaje za svoju djecu, ljubljenu. To je i poziv i poslanje, da budemo svjedoci spasenja, svjetla i ljubavi, da poput Isusa i mi prolazimo svijetom “čineći dobro”. To je nešto najljepše što mogu ljudi reći i za nas, i jedina nam je preporuka pred Gospodinom.

Biti i zvati se kršćaninom

Krštenje Gospodinovo je ishodište Evanđelja, čas otkad započinje Isusovo javno djelovanje, ima istaknuto mjesto u objavi Isusa Krista. To je očitovanje Isusa kao Sina Božjega i Krista, koji je pomazan Duhom i ustoličen u mesijansku službu. Objava je otajstva Isusa iz Nazareta, njegove neslućene snage i uspješnosti djelovanja.

Današnji blagdan je i blagdan našeg krštenja. Isus je prvorođenac od mrtvih, i prvorođenac od krštenika. U krštenju postajemo djeca Božja, miljenici Božji. Ne smijemo misliti samo na povlastice krštenja, nego moramo osmisliti svoje krštenje prihvaćanjem križa Gospodinova odakle dolazi snaga krštenja (Mk 10, 38). Svi koji su rođeni Duhom Božjim ti su sinovi Božji (Rim 8, 14). Prigoda je da u sebi posvijestimo otajstvo svoga krštenja, dopustiti Bogu da nas svojim Duhom obuzme i povuče u službu ljudima i Bogu. Da slobodno i osobno prihvatimo obaveze koje su u času našeg krštenja izrekli Crkva i roditelji, da se otvorimo Duhu i poput Isusa prođemo zemljom “čineći dobro”.

Sv. Grgur Nazijanski veli: “I kako svi već imaju neki nadimak, bilo da su im ga dali roditelji ili su ga sami sebi nadjenuli, već prema svojim životnim okolnostima, nama je bila čast i veliko ime: biti i zvati se kršćanima.” Moramo i mi biti ponosni da smo kršćani, ali i da živimo svoje krštenje životom ljubavi prema Bogu i bližnjemu.

Krštenje Gospodinovo je završetak božićnog vremena i prijelaz u vrijeme kroz godinu. U središtu je ne toliko sam događaj krštenja koliko objava osobe i bića Isusa Krista.

__________________________

BOGOJAVLJENJE

Čitanja:
Iz 60, 1-6
Ef 3, 2-3a.5-6
Mt 2, 1-12

Razmatranje

Poklon naroda

Svetkovina Bogojavljenja je susret dvaju pokreta: Boga koji se rađa u vremenu i prostoru ljudske povijesti; čovjeka koji traži iskrenim srcem Boga, odlazi iz svoje zemlje ususret svome Gospodinu, iako ga ne pozna. Na tom putu su raspršeni znakovi koji nas vode: kozmički znak zvijezde, to jest tajanstveni jezik svemira i njegova događanja i objaviteljski znak u riječi Božjoj izričita u proroštvu Miheja, kao svjetiljka nogama našim. Svima je omogućen pristup spasenjskoj objavi, pa i poganima. Mudraci su predstavnici poganskih naroda.

To nam objavljuje prvo čitanje i pripjevni psalam. Čovjek koji traži Boga obavit je svjetlom, kao zagrljajem Boga koji ga preobrazuje i uzdiše k sebi. Simbolika svjetla prožima današnju Službu riječi. "Zemlju tmina prekriva i mrklina narode".

Apostol Pavao u poslanici Efežanima objavljuje otajstvo, rasporedbu milosti Božje, koje ne bi objavljeno "sinovima ljudskim drugih naraštaja", a sada "u Duhu objavljeno svetim Kristovim apostolima i prorocima: da su pogani subaštinici i 'sutijelo' i sudionici obećanja u Kristu - po Evanđelju". Baština, tijelo, obećanje su tri temeljna izričaja teologije milosti, koja čovjeka povezuje s Bogom.

Pred objavom Boga, uz traženje i prihvaćenja svjetla, imamo odbijanje, strah, neprijateljstvo, tamu. Matej već na početku svojeg Evanđelja donosi otajstvo odbijanja, bunta, grijeha. Uz vjerne mudrace, tu je i Herod uznemiren, "on i sav Jeruzalem s njime". Glavari svećenički i pismoznanci mnogo znadu o Mesiji, znadu gdje će se roditi, ali ga ne žele prihvatiti, priznati. Naprotiv pogani, grešnici, koji se ne oslanjaju na svoju samodostatnost, nego traže iskrenim srcem istinu, i nalaze je. Oni postaju prvijenci Crkve obraćenika iz poganstva.

U neprihvaćanju Isusa nalazi upravo narod izabranja, službeno židovstvo. Postali su slijepi i okorjela srca. No, to se može dogoditi i vjerniku kršćaninu koji može postati nevjernik, ako svede svoju vjeru na običaj i zaledi je. Bogohulna riječ francuskog pjesnika J. Prévert-a: "Oče naš koji je jesi na nebesima, ostani gdje jesi!" koliki kršćani je danas i nesvjesno ponavljaju. U našem srcu mora plamtjeti riječ drugog francuskog pjesnika Rimbaud-a: "Ja čekam Boga pohlepno." Ili ono što je zapisao D. Bonhoeffer godine 1944. u nacističkom zatvoru: "Problem koji me nikad ne ostavlja na miru je znati što je Krist!"

Traženje Isusa traži žrtve, napor, strpljivost. Ne možemo samo otkrivati Krista kao "revolucionara i osloboditelja", kao "osporavatelja", kao "utopijski lik". Isus je neizmjerno više. On je Bog koji je postao čovjekom. Odbijanjem vjere u Krista Boga, ostajemo u tami. A to nam se lako dogodi radi površnosti, ravnodušnosti, komoditeta, taštine. I tako vjera zamire. Moramo ustrajati kao i mudraci dok ne ugledamo "Dijete s Marijom, majkom njegovom" i poklonimo mu se kao Bogu srca našega i čežnja našega bića. Glas Gospodnji poslušajmo, ne budimo srca tvrda, danas, sada i ovdje u ovoj svetoj službi Božjoj.

Objava Krista

Otajstvo Božića imamo u dvije svetkovine: Na Božić slavimo otajstvo Boga koji je postao čovjekom, naš brat po svojem čovještvu. Na Bogojavljenje slavimo objavu njegova božanstva u poklonu mudraca.

Prvo čitanje je himan radosti koji naviješta poziv pogana na vjeru. Oni će prepoznati i pokloniti se u Djetetu svoga Kralja i Boga. K svjetlosti koja izlazi iz Jeruzalema, koračaju narodi. Dolaze noseći darove. Proroštvo se ostvarilo u poklonu mudraca. To se ostvaruje kroz prostor i vrijeme u Kristovoj Crkvi.

Pavao (drugo čitanje) vidi tu ono "veliko Otajstvo" koje ne bi obznanjeno sinovima ljudskim drugih naraštaja, da su i pogani postali subaštinici i sudionici obećanja u Kristu Isusu po Evanđelju.
Evanđelje nam to objavljuje. Mudraci ispovijedaju: "Vidjesmo gdje izlazi zvijezda pa pođosmo pokloniti mu se!" Nisu posumjali. Nisu sustali pred teškoćama dugog putovanja. Nisu ih zaustavili ni sažalni smijeh njihovih zemljaka. Kao i praotac Abraham, tako i mudraci s Istoka zapute se ne znajući kamo.

I obzorje svakog vjernika ispunjeno je znakovima vremena. Bog poziva i trebamo poslušati njegov zov, spremno započeti svoje obraćenje, svoj novi život prisnosti i ljubavi sa svojim Bogom, i nađemo onoga koga traži naše biće.

Mudraci su ustrajali na svom putu, iako nisu znali mjesto gdje se rodio Isus. Tako i svaki vjernik mora ustrajati u dobru i u traženju Krista, pa i kad prolazi "tamne noći" unutarnje tjeskobe, kad i ne sjaji više zvijezda koja mu pokazuje put. Ta zbunjenost, tama, nesigurnost se nadvladava samo vjerom, golom i čistom, koja se oslanja na Božju riječ. Dosta mi je znati da me Bog zove. Ne smijem u Boga svoga posumnjati, u njegovu ljubav i dobrotu.

Kako je moralo djelovati na mudrace uznemirenost, strah i tjeskoba Jeruzalema. Nema nikakva znaka radosti i veselja u čast i slavu "novorođenog Kralja". Pače nezainteresiranost, ravnodušnost, nevjera. Mudraci ostaju čvrsti. Doznavši proročku riječ gdje se ima roditi Mesija, radosni polaze i poklone mu se.

Koliko puta i nas to snađe u našem traženju Gospodina. Znanost i tehnika ubacuju često sjeme sumnje i nude nova rješenja i smisao našeg života. Razne ideologije i javno mišljenje stvara veliku zabunu u srcu vjernika. Da li sam ja jedino na pravom putu? Vjernici kao da se umanjuju? Ponestaje vjere, bolje ljubavi prema Bogu i dosljedno međusobne ljubavi. I u tim trenucima moramo ostati čvrsti u vjeri i nadi, i to ljubavlju potkrijepiti: ljubavlju prema Bogu i ljubavlju prema bliženjemu.

S mudracim i mi prinosima trajno svoje mistične darove Bogu: zlato naše ljubavi, tamijan naših molitava i smirnu naših patnja i boli, stradanja i nesigurnosti. Budimo sigurni da ćemo naći u Isusu i cilj našeg života i smisao našeg života, svoju vremenitu radost i mir i vječno blaženstvo.

__________________________

2. NEDJELJA PO BOŽIĆU

Čitanja:
Sir 24, 1-2. 8-12
Ef 1, 3-6. 15-18
Iv 1, 1-18

Razmatranje

Suprotnosti božićnog otajstva

Liturgijska čitanja nam ukazuju na suprotnosti tame i svjetla, tijela i božanstva, konačnog i beskonačnog koje su nadiđene u utjelovljenju i otkupljenju Sina Božjega.

Susrećemo tu suprotnost u mudrosnom hvalospjevu Siraha, sastavljenog oko 180. godine prije Krista (1. čit.). Postoji šutnja Božja prije stvaranja i povijesti spasenja: Bog u svojoj nedostupnoj veličajnosti, bezgraničnosti, vječnosti, savršenstvu. Ali njegova narav je Ljubav, a ljubav znači susret, priopćavanje, darivanje. I Bog “usta svoja otvara” i iz njegovih usta izlazi Mudrost, stvaralačko počelo svemira i povijesti. I nastaju raznovrsna bića koje Bog sam ukrašava šarenilom čudesnih boja. Mudrost nađe konačno “spokoj u milosnome gradu” i ukorijeni se u “slavnom narodu”.

Božić je slavlje stvaralačke Mudrosti koja nam se u Kristu očitovala bez kojeg “ne postade ništa što postoji” (Iv 1, 3). Božju šutnju prekida stvaralačka Riječ. Tako nas Biblija poziva da imamo pozitivni odnos prema svijetu, da u stvorenjima gledamo odsjaj božanske mudrosti i ljepote, da “prema veličini i ljepoti stvorova možemo prepoznati Tvorca” (Mudr 13, 5). Na tom se temelji “ekološka teologija”, kao zadatak ne samo iz ekonomsko-socijalnih interesa, nego i iz ljubavi prema očuvanju prirode, zemaljskog vrta.

Evanđelje nam donosi čudesni kristovski Proslov Ivanova Evanđelja. Evanđelist voli suprotnost simbola: tama-svjetlo, Krist-svijet. I “svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze... svijet ga ne upozna. K svojima dođe, i njegovi ga ne primiše”. Postoji tama koja pokušava ugasiti i potisnuti svjetlo, svijet koji ne prihvaća Isusa. I svaki kršćanin je uvučen u tu suprotnost i mora se opredijeliti za svjetlo, pravdu, istinu.

Na tamnoj i dramatskoj pozadini grijeha, Pavao u zanosnom hvalospjevu iznosi pojavu Krista. Gospodnja oluja srdžbe obrušava se na Židove i Grke, na svakog čovjeka, i ni jedan čovjek ne može se spasiti svojim silama. I evo na obzorju pojavljuje se Krist. Njegovo spasenjsko djelo je određena prije postanka svijeta. Ne dolazi samo da izliječi rane čovjekove nego da mu donese nešto neočekivano novo. Bog nas je predodredio “za posinstvo”.

Pravnom slikom izriče naše novo postojanje: u Kristu postajemo subaštinici slave savršenog i prvog baštinika Krista, ulazimo u neočekivano “srodstvo” s Bogom. Krist je uzeo naše grešno i krhko tijelo te više nismo stranci nego “ukućani Božji”.

Židovska predaja traži da onaj koji prisustvuje smrti jednog Židova mora rastrgati svoje odijelo. I Talmud tumači: “Kad se gleda čovjeka na umoru to je kao da gledaš kako nestaje knjiga Zakona u plamenu.”

Ta “svetost” čovjeka je za kršćanina mnogo dublja. Kršćanin je suobličen Kristu, koji je Riječ Božja utjelovljena, vječna Riječ od početka. Smrt je za njega radosni prijelaz u vječnu radost koju mu je otvorio Krist Gospodin svojom smrću i uskrsnućem. Međutim, Kristovu prisutnost u nama ugrožavaju sile zla, koje su u nama uvijek prisutne, protiv kojih se moramo boriti snagom milosti Kristove, da živimo i djelujemo kao Božja djeca.

Biti kršćanin

Biti kršćanin znači ispovijedati da je Isus pravi Bog i pravi čovjek. Nije uzeo neko prividno tijelo, kako uče heretici prvih stoljeća (doketi) nego sarks – tijelo slabo, krhko, smrtno; nije bio samo neko više biće, neki velik čovjek, nego pravi Bog. Bog je postao čovjekom, podigao Šator među nama, ušao u našu povijest. U Starom zavjetu Božja prisutnost je bila u znaku, u slavi, u oblaku, sada se objavio u tijelu, koje postaje Hram novog Zavjeta. Apostoli, svjedoci, vidjeli su tu slavu i svjedoče. I mi to vjerujemo. To znači biti kršćani. O tome nam govore današnja liturgijska čitanja.

Starozavjetni mudrac Sirah (1. čit.) govori nam o Mudrosti kao osobi. Ona je stvaralačka Riječ, pojavljuje se u stvaranju, upravlja svijetom, posebno vodi narod izraelski. Njeno je očitovanje mnogostruko. Ona nam otkriva Boga, njegova nevidljiva svojstva, vječnu moć i božanstvo. Ona ima osobni karakter. U duhu razvoja objave prepoznajemo je u Riječi koja postaje tijelom, “utjelovljena Mudrost”.

Poslanica Efežanima (2. čit.) počinje pjesmom hvale i zahvaljivanja Bogu Ocu koji nam je dao puninu svakog blagoslova u Kristu, Sinu blagoslovljenog Boga. Posebno ističe izabranje: “u njemu nas izabra prije postanka svijeta da budemo sveti i neporočni pred njim”, što je sažetak kršćanskog života i duhovnosti, svetosti koja se može održati pred samom Božjom svetošću na sudu. Zatim predodređenje: “u ljubavi nas predodredi za posinstvo, za sebe, po Isusu Kristu”. Posinovljenjem pritjelovljujemo se Kristu, postajemo dionici Božjeg posinstva kao Krist po naravi.

Evanđelje je pjesan Božjoj Riječi, koja u sebi ima bitnu božansku vlastitost – život, i ulaskom u svijet postaje život i svjetlo ljudima. Život u naravnom redu: “Sve postade po njoj... Svemu što postade u njoj bijaše život”; život u nadnaravnom redu, milosni život, i to u izobilju (Iv 10, 10). I “život bijaše ljudima svjetlo”, pravo i istinito koje vodi u život (8, 12). Došao je na svijet da rasprši tmine neznanja i zablude, grijeha, premostio je bezdan između Boga i čovjeka. Ali i stvorio nepremostiv jaz: s jedne strane su oni koji odbacuju dar života i svjetla, određeni za vječnu tamu i propast; s druge strane oni koji ga prihvaćaju kao Očevog objavitelja, kojima podade moć da postanu djeca Božja, koji su rođeni ne od volje tjelesne i muževlje nego od vode i Duha, određeni za vječnu slavu i život.

Isus naše vjere kao da je odsutan u bučnom božićnom slavlju po svijetu, kao da nema mjesta u našem veselju, odsutan u našem društvu, svijetu, obitelji. A ipak on je postao čovjekom, uzeo našu narav, naše lice, našu povijest, postao je naš brat, da u njemu postanemo djeca Božja. Isus nam tako postaje blizak u našem bratu, susjedu, patniku. Ako naše oči budu više ispunjene ljubavlju vidjet ćemo ga i prepoznati ga u bratu. Ljubav čisti oči, da ga prepoznamo.

Biti kršćanin ne znači samo ispovijedati da je Isus pravi Bog i pravi čovjek, nego i prepoznati ga u bratu koji kuca na naša srca, traži malo topline i ljubavi, traži da život i svjetlo koje je Krist donio zasja po našim djelima ljubavi i dobrote.

__________________________

BLAGDAN SVETE BOGORODICE MARIJE

Čitanja:
Br 6, 22-27
Gal 4, 4-7
Lk 2, 16-21

Razmatranje

Sveta Bogorodica

Blagdan Svete Bogorodice odmah nakon Božića, želi nam posvijestiti važnost Marijine uloge u odnosu na Krista i njegovu Crkvu. Pavao smješta događaj Krista u “punini vremena”, to jest u odlučnom trenutku povijesti spasenja.

Prvo čitanje nam pruža neke datosti da shvatimo značajke Starog zavjeta. Poslušali smo lijepi obrazac blagoslova, koje Bog povjerava svećenicima da ga daju Božjem narodu (i danas se daje u sinagogalnoj liturgiji). Nije to obična želja ili obrazac religioznog pozdrava, nego blagoslov Gospoda svome narodu: “Tako neka zazivaju Ime moje nad sinove Izraelove, i ja ću ih blagoslivljati!”

Blagoslov Božji nije samo jedna izjava dobre volje, nego učinkovita stvarnost, jedan događaj, jedno iskustvo. U njemu se veli: Neka te Gospodin “licem svojim obasja”, “pogled svoj svrati” nad svakim Izraelcem. U biblijskom svijetu “vidjeti lice” ne znači samo vidjeti neku osobu, nego biti prepušten u njegovu prisutnost, da mu bude blag i milostiv, ako se radi o Bogu.

U blagoslovu je izričito spomenuto, da Gospodin bude milostiv i “mir” donese, da mu bude zaštita i sigurnost. Upravo ovaj dobrostivi odnos Gospodina prema Izraelu, daje mu njegovu vlastitost, čini ga izabranim, “svetim”narodom, što znači da je na poseban način blizak Bogu, uklopljen u spasenjski naum.

Najveći blagoslov je dar Sina. U njemu otkrivamo pravo lice Boga, njegovu najdublju stvarnost što je objava Ljubavi, koja je u Kristu u punini objavljena. Postao je naš brat, s nama dijeli našu ljudsku uvjetovanost. Radi nas prihvaća gorku smrt na križu, da nas “otkupi te primimo posinstvo”. (2. čit.)

Ta nova i nečuvena blizina Boga našega stvara novi narod sastavljen od djece koja ga mogu zvati Abba, kako palestinska djeca u Isusovo vrijeme nazivaju od milja svoga tatu. Postali smo u Kristu njegova braća i sinovi Božji. Novi, eshatološki Izrael je istiniti baštinik danih obećanja Abrahamu i oslobođen od Zakona. Zakon je istina dobar, svet, pravedan, ali zaodjeven farizejskim legalizmom prestaje biti sredstvo susreta s Bogom da otkrijemo njegovu volju, nego ju skriva i čini nepotrebnom.

Punina vremena

Nova godina! Današnji je dan prepun čestitaka, dobrih želja; prepun riječi, iskrenih, dobronamjernih, plemenitih, ali ljudskih! Što mogu ljudi pružiti? Život će teći neumitno dalje!

I Crkva iste riječi izgovara ali u drugom smislu. Dok želi dobro, radost, uspjeh, pokazuje na Onoga koji daje ljudskom postojanju da to ostvari. Da poput Krista, gubeći, trošeći, žrtvujući život za drugoga, živimo istinsko čovjekoljublje, da se žrtvujemo za bolji svijet, pravedniji i bratskiji, pa i kroz prividne neuspjehe, poraze, poniženja, da na kraju dođemo do pravog života, radosti, sreće, spoznaje.

Prognoziranje, planiranje života, budućnosti, djelovanja u današnjem društvu je aktualno i potrebno. Međutim, mir, blagostanje, sreću, uspješnost daje samo Gospodin. Bez njegove milosti i dobrohotnosti “uzalud se muče graditelji”, “uzalud stražar bdije” (Ps 127).

Čovjek je podvrgnut “počelima svijeta”: pokazuje zavisnost o prirodi, o robovanju silama za koje vjeruje da ravnaju svijetom. Izrael je oslobođen po Zakonu, ali Zakon nema u sebi silu spasenja, naprotiv nanovo zarobljava. Dan je “po anđelima”, i slično “počelima svijeta” drži ljude pod svojim gospodstvom. Isus oslobađa čovjeka po Duhu, te postane posinjen i time baštinik novoga svijeta u kojem je sve dar i sloboda.

To je “punina vremena”. Isus je živio svaki trenutak svojega života u dubini vječnosti, otkriva nam božansku nazočnost, posvemašnju slobodu u sjedinjenju s voljom Božjom. Isus je bio prvi čovjek za sva vremena uistinu slobodan gledom na prirodu i Zakon, s obzirom na grijeh i smrt, u svojoj poslušnosti koja je sva u znaku stvaralaštva i duhovne avanture. Za tu slobodu kršćanin se treba boriti, da bude slobodan od prirode i Zakona, od grijeha i smrti, sinovski i stvaralački angažiran u ovom svijetu.

Nova godina

U starini se u jesen ili u proljeće (početak sjetve, odnosno buđenja prirode) slavila Nova godina. Ostatak imamo u židovskoj Novoj godini: građanskoj u jeseni (tišri), religioznoj u proljeću (nisan). U Rimu se od godine 135. prije Krista prelazi na slavlje Nove godine iz ožujka na siječanj. Slavi se obredima eksekratornim, da se uklone zla, zlu kob, bolesti, i moli se božicu zdravlja Streniju, koju obdaruju granjem i stablima. Stara roba se baca, jedni drugima žele zdravlje, djecu se dariva kolačima (strenna). U kršćanstvu se Nova godina počela slaviti od 16. stoljeća, kad su se počeli stapati kalendari. Godine 1968. Pavao VI. Novu godinu proglašava Danom mira.

Nova godina je puna želja i čestitaka. U njima dominira zdravlje, sreća, uspjeh, što je sadržano u biblijskoj riječi šalom - mir. Istiniti mir može dati samo Bog, samo Krist, koji je Knez mira, “Mir naš”.

Prvo čitanje nam donosi Jahvinu zapovijed i obećanje povezano uz svećenički blagoslov: “Tako neka zazivaju Ime moje nad sinove Izraelove, i ja ću ih blagoslivljati!” “Ime” znači prisutnost Božja među njima. Obrazac sadrži tri značajna elementa:
“Neka te Gospodin blagoslovi i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese!”

Blagoslov kulminira na miru. Blagoslov sadrži blagoslov i sigurnost Božje prisutnosti što donosi mir. Povezano uz Novu godinu želi reći: časovi, dani i mjeseci neka budu pod svjetlosnim znakom Božjeg “lica” koje zrači svjetlo i mir. Povezano uz blagdan Svete Bogorodice ukazuje nam na onu koja je dala svijetu Isusa, prisutnost Božju među ljudima, i Kneza mira.

Pavao govori o “punini vremena” (2. čit.). Nije to kronološka oznaka, nego ukazuje na važnost trenutka: Kristovo rođenje je središte svakog vremena i daje puninu stvarima i događajima. Bog šalje Sina svoga. Okolnosti njegova dolaska su: “rođen od žene” što ukazuje na neuglednost njegova dolaska, postavši ljudima sličan, smrtan i prolazan.

Isus će reći za Krstitelja: “među rođenima od žene nitko nije veći od Ivana. A ipak i najmanji u Kraljevstvu veći je od njega” (Lk 7, 28). “Najmanji” je prema nekim bibličarima sam Isus.

Druga značajka njegova dolaska: “Zakonu podložan”. Događaj se ostvari u ekonomiji spasenja, dok vlada Zakon koji ne pruža čovjeku slobodu, spasenje. Krist je postao podložan Zakonu da podložnike zakona “otkupi”, te svi primimo “posinstvo “. To sinovstvo ostvaruje Krist po Duhu koga odasla u srca naša, i iskustvo prisutnosti Duha u nama je poklik: “Abba! Oče!” kojim u Isusu nazivamo Oca.

Evanđelje nas vodi u noć Isusova rođenja. Pastiri “pohitješe u Betlehem” nakon objave otajstva rođenja Djeteta. Luka naglašava tu hitnost kod Marije koja žurno ide Elizabeti u pohode, dvojica učenika nakon što su prepoznali Uskrsloga hitno odlaze u Jeruzalem. Radost je zarazna, pravu radost želimo dijeliti s drugima.

Luka ističe: “Marija u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svome srcu”. Marija nam postaje učiteljica u čitanju i produbljivanju Božje riječi. “Pribiraše” (symballo, odatle simbol) znači povezivati skupa događaje, ponirati u njih sve dublje, što je neophodno za biblijsko razmatranje. Marija je blažena što povjerova (Lk 1, 45), blažena što “sluša i čuva” Božju riječ (11, 28).

Kod obrezanja nadjenuše djetetu ime Isus. Tako ga je prozvao anđeo prije njegova začeća. Ludolf Saksonski (+1377), dominikanac, u svojem djelu “Kristov život”, veli: “Ime Krist je ime milosti, ali ime Isus je ime slave. Kao što smo po milosti krštenja po Kristu kršćani, tako po imenu Isusovi isusovci. U raju svi ćemo biti isusovci.” Ime Isusovo je “Ime nad svakim imenom”, na Ime Isusovo treba da se “prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika” (Fil 2, 9 s.), “i nema ni u kojem drugom spasenja. Nema, uistinu, pod nebom drugog imena dana ljudima po kojemu se možemo spasiti.” (Dj 4, 12)

Isus je naš Mir (Ef 2, 14) koga je rodila Majka Mira, Sveta Bogorodica. Neka nam bude u Novoj godini Isus zalog blagoslova, njegove djelotvorne prisutnost, i njegova Majka, Majka mira.

__________________________

SVETA OBITELJ

Čitanja:
Sir 3, 2-6. 12-14
Kol 3, 12-21
Lk 2, 22-40

Razmatranje

Nazaretska obitelj

Obitelj je škola i dom, kolijevka čovječanstva, oaza mira i ljubavi. To je i kućna Crkva, u kojoj dijete prima prvu spoznaju o Bogu i uči moliti i zahvaljivati Bogu. U obitelji se osoba uobličuje, osamostaljuje, raste, napreduje, dozrijeva u cjelovitosti ličnosti ne samo u broj. Tu je čovjek kod kuće, osoba nalazi svoj prirodni zaklon, doživljava sebe kao osobu. Danas, iako je obitelj ugrožena, ona ipak ostaje temeljna stanica ljudskog društva. Sveta obitelj Isusa Marije i Josipa ostaje nam uvijek velika škola za obitelji svih vremena i prostora. Sve tu govori, sve je pouka, sve je Božja riječ.

Sirah, židovski mudrac (1. čit.) vidi u obitelji osnovnu stanicu otpora protiv poganstva. Otac mora ići za srećom sviju: osigurati materijalni život obitelji i zaslužiti blagoslov od Boga. Roditelji će biti časni i ugledni, ako im djeca budu dobro odgojena. Sirah ima pred sobom seosku sredinu. Naravna zajednica je isključivo bazična zajednica; obitelj, zadruga, selo osigurava ozračje kulturnih i međuljudskih odnosa.

Danas civilizacija širi obzorje. Čovjek sve manje živi u svojim naravnim zajednicama. Čovjekov život odvija se u svakovrsnim umjetnim zajednicama (klubovi, razna društva, stranke). Obitelj ipak nije izgubila svoju ulogu, ali je mora podijeliti s drugim zajednicama, koje je nadopunjuju, obogaćuju i usavršuju, kao što su škole svih mogućih usmjerenja i uzrasta, gospodarske, društvene, kulturne ustanove... Međutim, pouke židovskog mudraca važe i danas.

Pavao (2. čit.) govori da su kršćani pozvani da ižaravaju Krista u svijet, da žive tako da budu znak Kristove prisutnosti, kao “sveti i izabrani”. Svetost znači odvojenost. Bog je svet, nema ništa zajedničko sa stvorenjem, s ljudima. Izrael je svet, jer se izdiže nad sve narode.

U Isusu Kristu svetost se objavljuje kao priopćavanje njegove onostranosti u ovostranosti. Jednako i kršćanin: svetost nije nadmoćno izdizanje ili prezir drugih, nego dobrota, milosrdna srdačnost, mir i oproštenje. Svetost se očituje u liturgijskom slavlju, ali to ne smije biti nešto odvojeno od života, ona se mora očitovati u životu. (Kol 3, 16-17). Svetost se mora očitovati u braku i obitelji. Ali to se ne ostvaruje čisto ljudskim silama, nego u Kristu, njegovom milošću. U Kristu živjeti, obući Krista, ne znači živjeti odvojeno od drugih, nego živjeti za druge.

Evanđelje povezuje Kristovu povezanost s Bogom: prikazanje u hramu i skroviti život u obitelji. Isus slijedi naravne zakone ljudskog rasta, kako na fizičkoj razini, tako na razini mudrosti i spoznavanja. Iako je čitavim svojim bićem Božji Sin, prihvaća da postupno spozna smjer svoga života, volju Očevu kroz splet odnosa i kroz odgoj što mu pruža određena obiteljska i seoska sredina, iz koje nije moglo što dobra izići (Iv 1, 46). Otklanja znanje što obični čovjek ne zna (Mt 24, 36). Ali živi u posvemašnjoj suglasnosti između čovjekove i Božje volje.

Isus izabire obitelj skromnu, radničku, progonjenu. Iskustveno spozna što je to izbjeglički kruh i gorčina izgnanstva. Pozna borbu za život, traženje zarade, besposlenost. Pozna radosti kao i žalosti bogobojazne obitelji, kao Josipovu smrt. Ali doživljava obitelj kao dom molitve, školu ljubavi, školu rada. Pavao VI. na svom prolazu kroz Nazaret upravlja vjernicima i posebno radnicima svega svijeta poruku: Nazaretska obitelj je škola šutnje, da možemo uspostaviti kontakt s Bogom, tako potreban upravo danas, gdje tolika vika dolazi sa svih strana; škola uzajamne ljubavi, ljubavi koja se usredotočuje u Isusu; škola rada, koji nije sebi svrhom nego radi Krista, radi njegova Kraljevstva, i tako dobiva otkupiteljsku vrijednost, da svijet bude bolji, pravedniji, bratskiji.

U Nazaretskoj obitelji – sve tu govori, sve je poruka, sve je Božja riječ.

Roditelji i djeca

Polovi obiteljske strukture i povijesna potka jedne obitelji su roditelji i djeca. Analiza uzajamnih odnosa na temelju misli Siraha i Pavla (1. i 2. čit.) pomaže nam da ugradimo u kršćansku etiku ovaj temeljni ljudski zadatak.

Sin Božji postavši čovjekom htio je slijediti put sviju: da ima jednu domovinu i jednu zemaljsku obitelj. Izabire jednostavnu i skromnu, koja se ne razlikuje od drugih izraelskih obitelji. Ali nam Evanđelje otkriva neke prizore koji joj daju posebnu duhovnu fizionomiju.

Kad se navršilo četrdeset dana; Marija i Josip uzlaze u Jeruzalem da Isusa “prikažu Gospodinu kao što piše u Zakonu Gospodnjem”. Rasvijetljen Duhom Svetim, starac Šimun prepozna u Isusu “Utjehu Izraelovu”. Primi Dijete u naručje i blagoslovi Boga i reče: “Ovaj je postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan”. I Majci Djeteta: “I tebi će samoj mač probosti dušu”.

Isusovi roditelji, Marija i Josip, nisu došli samo da ispune ono što piše u Zakonu, nego da obnove svoje posvemašnje predanje Bogu. I Bog prihvaća njihov prinos. Šimun posebno spominje Marijine patnje (“mač”) koje će pratiti njezine korake, posebno u žrtvi križa i tako surađivati u poslanju Sina. U duhu žrtve sveti supružnici, Marija i Josip prihvaćaju sve tjeskobe njihova mukotrpnog života: nenadani bijeg u Egipat, gorčinu izbjegličkog života, teškoće napornog rada, siromaštvo i nesigurnost za sutrašnjicu.

Isus im kao dvanaestogodišnji dječak u Hramu reče, da moraju znati da on prvo pripada Ocu nebeskom. Marija i Josip imaju zadatak da ga odgoje za poslanje koje mu je Otac predao. I upravo to traži od njih smisao posvemašnjeg predanja Bogu u suradnji na djelu spasenja.

Evanđelje ističe: “Dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti.” Isus tako postaje uzor svakog dječaka u ljudskom i duhovnom rastu. Značajna bilješka za roditelje: djeca moraju rasti slobodno pod budnim okom roditelja.

Prvo i drugo čitanje pružaju nam važne poruke. Sirah ističe uzajamno poštivanje roditelja i djece. “Gospodin slavi oca u djeci njegovoj... Tko štuje oca, okajava grijehe svoje, i tko časti majku svoju, sabire blago... Sine moj, pomozi oca svoga u starosti, i ne žalosti ga za života njegova.” Mudre izreke Siraha su učinkovito proširenje četvrte zapovijedi. Iako zapisane prije dvije tisuće godina, imaju svoju važnost i danas.

Pavao u poslanici Kološanima ističe uzajamnu ljubav koja od kršćanske obitelji stvara idealnu zajednicu. “Braćo, zaodjenite se... u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost te podnosite jedni druge praštajući.” Ako kršćanska obitelj nije utemeljena na ljubavi i praštanju, teško će ustrajati u skladu i jedinstvu srdaca. Sve se nadvlada tamo gdje vlada ljubav i praštanje, sve postane nesnosno teško tamo gdje ljubavi nema. I jedina ljubav koja traje je ona koja se temelji na ljubavi Božjoj.

Crkva nam kao uzor stavlja Svetu obitelj. U nazaretskoj obitelji Bog je u središtu svega zbivanja i događanja. Ništa se ne čini što nije u skladu s Božjom voljom. I patnje i progonstva prihvaćaju se kao ostvarenje Božjeg nauma, koji tako često ostaje zavit dubokom tajnom. I najbolniji i najteži događaji ne remete sklad u obitelji u kojoj je Isus u središtu svega.

Takva mora biti svaka kršćanska obitelj, da bude jezgra Crkve, i u Crkvi i s Crkvom sudjeluje na djelu spasenja.

Sveta obitelj

Pastiri su pronašli Mariju, Josipa i novorođenče. Našli su jednu obitelj, dijete i supružnike, koji su djevac i djevica. U Betlehemu se rađa obitelj, nova obitelj, Sveta obitelj, kojoj temelj nije “krv” nego vjera. Obitelj koja živi posebno iskustvo, grubu stvarnost siromaštva i izgnanstva, obitelj koja se rađa u štali, koja mora seliti, ugrožena i progonjena od tirana ovog svijeta. O toj obitelji govori nam današnje Evanđelje u jednoj blistavoj stranici evanđelista Luke.

To je povijest jedne obitelji koja je bliska našim obiteljima, a opet istovremeno tako daleka. Radi Kristove prisutnosti ostaje nedostiživa, ali radi ljudskosti postaje bliska i može je se nasljedovati. Tu dvostruku protežnost Luka naglašava već od početaka.

Luka ne govori o “otkupljenju” Isusa, kako propisuje zakon (Izl gl. 13), nego da se “posveti Gospodinu”. Isus nije otkupljen kao što su sva ostala hebrejska djeca prvorođenci, izuzev prvorođenci Levijeva plemena, određeni za sveto bogoštovlje. On je onaj koji otkupljuje, on je Spasitelj, on je Sveti, posve posvećen Bogu.

I susret s jednim starcem može se pričiniti kao uobičajeno ozračje jednog rođenja, znak produljenja života u okviru jedne obitelji. Ovdje to nije slikovit i obiteljski prizor, nego proroštvo. Luka ističe djelovanje Duha Svetoga, koji je izvor proroštva: “Duh Sveti bijaše na Šimunu. Objavio mu Duh Sveti... Ponukan Duhom Svetim dođe u Hram. “

U tom Djetetu povijest dobiva novi smisao, stari Izrael (Šimun) svjedoči da je nada i Utjeha Izraela sada ostvarena i može reći: “Sad otpuštaš slugu svojega”. I otajstvo Djeteta je zacrtano u kratkom hvalospjevu: Isus je “spasenje”, “svjetlo naroda” kao Sluga Gospodnji (Iz 42, 6), “slava Izraela”, tj. živa prisutnost Gospodnja koja počiva nad Izraelom.

Svako dijete ima svoju budućnost i sudbinu, koja se postupno odvija i ostvaruje u muci i radosti, u veličini i slabosti. Isus ima svoju otajstvenu sudbinu. Luka vidi ostvarena dva Izaijina proroštva: “On će vam biti zamka i kamen spoticanja i stijena posrtaja” (Iz 8, 14). “Kamen odabran, dragocjen kamen, temeljac. Onaj koji u nj vjeruje, neće propasti.” (28, 16).

Kao Bog ovo Dijete postavljeno je “na propast i uzdignuće”, “za znak osporavan”. Za onog koji vjeruje u nj bit će pećina na kojoj može sigurno graditi svoje postojanje; za onog koji u nj ne vjeruje kamen spoticanja. Ovo Dijete je znak raspoznajni koji svakom otkriva njegovu tajnu i izvornu stvarnost.

Slijedi proročica Ana koja snagom Duha otkriva u Djetetu “otkupljenje Jeruzalema”.

Dvoje staraca, predstavnici starozavjetnih proroka prepoznaju u Djetetu obećanog i željkovanog Mesiju Spasitelja, dok ga službeno židovstvo ne prepoznaje.

Luka završava ovaj izvještaj rastom Djeteta u galilejskom gradu Nazaretu. Isus je “rastao i jačao” kao i Ivan Krstitelj, kao i svako dijete. Ali Luka ističe ono što ga odvaja od drugih vršnjaka: “bio je pun mudrosti i milost je Božja bila na njemu”. Luka ističe dva božanska svojstva u Isusu: “Mudrost” što znači radikalnu otvorenost prema Bogu i bližnjemu, i milost, odnosno živu i blagotvornu prisutnost Božju. To će se otkriti u slijedećem događaju: Isus među učiteljima u Hramu.

U Isusu Djetetu već je punina ljudske i religiozne zrelosti i središte koje zrači ljubav. Pavao nas poziva da se suobličimo Kristu, da se i mi zaodjenemo “u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost strpljivost” (2. čit.).

__________________________

BOŽIĆ – ROĐENJE GOSPODNJE (DANJA MISA)

Čitanja:
Iz 52, 7-10
Heb 1, 1-6
Iv 1, 1-18

Razmatranje

Spasenje Boga našega

Spasenje, možda prečestom upotrebom, gubi onaj naboj i snagu koju ima u Bibliji. U Bibliji riječ doziva u svijest radosno i trajno iskustvo koje ima Izrael prodorom Boga u njegovu povijest. Dosljedno otkriće Božje blizine na svojem hodu čovjeka na zemlji. Čovjek se ne smije osjetiti napušten, ostavljen, usamljen. Bog je onaj koji ga svojom rukom vodi, spašava i tješi. Pripjevni psalam (Ps 98) pjeva: “Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega.“

Prvo čitanje nam donosi izvadak iz “Knjige utjehe” Drugog Izaije. Naviješta izgnanicima u Babilon radosnu vijest-evanđelje mira, sreće i spasenje, koje se sastoji u tome: “Bog tvoj kraljuje!”. Na Sion se vraća Gospodin. “Gospodin je utješio svoj narod, otkupio Jeruzalem.” Počinje novo doba u kojem odnosi Boga sa svojim narodom, postaju odnosi ljubavi i mira, što za biblijskog čovjeka znači zdravlje, blagostanje, napredak, sigurnost, slobodu.

To je događaj spasenja koji zahvaća cijelo ljudsko postojanje, i ne samo židovski narod nego sveukupno čovječanstvo: “Svi krajevi zemlje vide spasenje Boga našega!” Gospodin je Bog svega čovječanstva i poslanje Izraela je upravo da zrači slavu Božju. Izrael mora biti kao uzdignuto svjetlo koje baca svjetlost na sve strane obzorja, svjetlo koje objavljuje slavu Božju. “Slava” Božja ne znači objava onog što je Bog u sebi, nego objava njegove spasenjske djelatnosti u prostoru i vremenu.

Ova objava Boga, nekoć utjelovljena u poslanju jednog naroda, Izraela, sada je upotpunjena i dosegla punu savršenost u Isusu Kristu. U Isusu Kristu Otac iscrpljuje sve što ima. On šalje svoga Jedinorođenca, da bude najviši i jedini Posrednik, punina objave Boga čovjeku.

To je sažeto u sjajnoj homiliji prve Crkve, u poslanici Hebrejima: “Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu... On koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova. “

U proroštvima Starog zavjeta Božja riječ je bila nekako djelomična, sada postaje Riječ u Isusu Kristu. Umjesto “riječi” dolazi “Riječ” (Claudel).

U svom proslovu Evanđelja Ivan sažima istiniti i vlastiti teološki sažetak svoga Evanđelja, koji nam otkriva prisutnost Boga u Kristu, puna objava Oca, koja daje smisao i povijesti i svijetu. Ovaj “pogled u neizmjernost” (Lacordaire) otkriva nam sve bogatstvo i dubinu Kristova dolaska.

“U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.” Proslov počinje s tri rečenice, koje u rastućem ritmu, otkrivaju vječnu narav Riječi. Krist je predstavljen kao početak novog stvaranja (U početku Post 1, 1), kao onaj koji tumači svu povijest. On je konačna objava Oca koja se otkriva u povijesti ljudi i postaje objava spasenjskog Božjeg djela. Krist ne samo stvara nego i otkupljuje, spašava svijet.

Ivan nam ga predstavlja u trostrukom hodu: U početku Riječ je početak Svjetla i života u prirodi; u svijetu povijesti: Riječ vodi borbu između Svjetla i tame: “svjetlo u tami svijetli, i tama ga ne obuze”; i konačno Riječ postaje tijelom: novi život.

U Isusu Kristu stvaralačka i spasenjska Božja prisutnost slavi svoju pobjedu. Sva dobra spasenja koja obogaćuju i ispunjaju cijelo čovjekovo biće prolaze kroz Krista. “U njemu bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo”.

Oni koji se rađaju na novi život, to ne ostvaruju ljudskim djelovanjem, po ljudskim dinamizmima i energijama, nego Božjim zahvatom. Oni se na novi život rađaju “ne od krvi, ni od volje putene, ni od volje muževlje, nego od Boga”.

“I Riječ tijelom postade i nastani se među nama, vidjesmo slavu njegovu.” Riječ nije samo prisutna u svijetu nego postaje član ljudske rase. Tu prisutnost Ivan izražava neprevodivom riječju u našem jeziku: Božja prisutnost (šekinah) bila je u šatoru pustinjskom, a sada je u “šatoru tijela” Krista čovjeka i Boga. Mogli bismo je prevesti “ušatori se”.

Božanstvo ne stoluje kao neko šutljivo božanstvo, odijeljeno od ljudskog događanja, već je uronjeno u ljudsku stvarnost. I tu ga susrećemo. Njegovu prisutnost, “njegovu slavu” svjedoci su “vidjeli, dirali, osjetili” (1 Iv 1, 1-3) kao “punina milosti i istine”, što su naslovi Boga koji ostaje vjeran obećanjima. Riječ je dosljedno “tjelesno” ostvarenje Božje vjerne ljubavi, saveza neraskidiva i vječna između Boga i čovjeka. Utjelovljenje Riječi ostaje temeljni članak kršćanske vjere.

Evanđelist dvaput donosi Ivanovo svjedočanstvo. On je svjedok Božića, znak koji ukazuje na novo doba povijesti, usmjerava naše poglede prema nadi i miru mesijanskoga novog svijeta, živi znak konačnog događanja našeg postojanja.

Božić moramo doživjeti kao “spasenje Boga našega”.

Djeca Božja

Dolazak Boga na svijet, u tijelu, nema drugog smisla nego da postanemo djecom Božjom.

Prvo čitanje je jedan od najstarijih odlomaka Biblije što nam govori o “radosnoj vijesti”, o evanđelju. Bog je svojom “mišicom” – kao nekoć iz Egipta, tako sada iz Babilona – izbavio svoj narod. Glasonoše radosti navješćuju mir, sreću, spasenje. Stražari su prethodnica goleme povorke koja se formira da slavi ustoličenje Jahvino u Jeruzalemu. Jahve svetom stazom ide u svoj hram. Sam će Jahve odsada vladati, a ne sin Davidov. U Kristu Isusu, davidovski i božanski mesijanizam se spajaju. U njemu i po njemu Gospodin je “utješio svoj narod, otkupio Jeruzalem”.

Poslanica Hebrejima donosi to ustoličenje Gospodina (2. čit.). Povijest je podijeljena na dva razdoblja: nekoć – na kraju; ocima – nama, po prorocima – po Sinu. Proroci su pridonijeli da se povijest razvija, ali nisu joj dali ni razlog ni cilj. Isus joj je začetnik i cilj. On je “odsjaj Slave Božje” koja je u hramu prebivala, On je i Pomirilište svojim ulaskom u Svetinju nad svetinjom. Dakle, sve povezano sa starim proroštvima i žrtvama, postaje stvarnost.

Krist je nad anđelima. U prvoj Crkvi posebno se mjesto predaje posrednim bićima između Boga i čovjeka. Isus ima uzvišeniju ulogu za odnos Boga i čovjeka, posebno nad anđelima. On je “Sin”, univerzalna prednost po uskrsnuću. Isus je nad svima. O tome na teološki način svjedoči u svom Proslovu evanđelja Ivan.

Ivanov Proslov nije običan predgovor, nego početak izlaganja o Isusu kao i evanđelja djetinjstva kod Mateja i Luke. To je hvalospjev Riječi. Ivan želi kazati: temelj svoga postojanja stvorenje nema u kozmosu, nego u Logosu, Riječi, u Bogu. On je život i svjetlo. I uza sve prepreke u povijesti i u svijetu, život i svjetlo pobjeđuje: “tama ga ne obuze”.

Ivan nam omogućava da uronimo u nedokučivu dubinu Isusovog prijašnjeg postojanja. “U početku” nije “početak” kao u Postanku, nego kazuje stanje bez početka, vječnost. Krist je Vječni Bog. Sudjeluje kod stvaranja. Po Riječi “sve postade”. On je život i svjetlo ljudima. Izvan njega je tama, nepostojanje.

Kao Mudrost u svojoj onostranosti, i Riječ je prije svijeta i sve oživljuje. Nastanjuje se u svom narodu i iskazuje mu svoja dobročinstva. To je naum Božji, koji se u svojoj onostranosti i slavi očitovao u svijetu, u njegovu stvaranju i povijesti, te u Izraelu, u njegovu Zakonu i njegovim prorocima.

Ivan naviješta bestjelesni Logos (asarkos) koji je postao tijelo (ensarkos). I tako nas uvodi u povijesnog Krista: istinito Svjetlo, koje daje život ljudima.

I vrhunac: “Riječ tijelom postade.” Sinaj obasjan slavom, prisutnost Božja u šatoru, Slava, punina “milosti i istine”, sve je u Jedinorođencu, koji je postao “tijelo”. Naglasak je ne na bilo koje tijelo, nego na ono krhko, smrtno. Ispovijest je to prve Crkve, onih koji su “vidjeli” njegovu slavu. I oni koji vjeruju u njegovo Ime postaju “djeca Božja”.

Krist Bog, vječan, jednak s Ocem, postao je čovjekom, jedini Posrednik između Boga i čovjeka. Veći od Mojsija: mjesto Zakona naviješta ljubav. On je objava Slave, Šator, Prisutnost. I sve to da mi postanemo djeca Božja.

Krist je Svjetlo, Put, Istina, Život. Je li to i meni? Kako se mi razlikujemo od onih koji ne vjeruju? Ubacujemo li mi u tu tamu svjetlo Kristovo? Posvjedočimo svoju vjeru, svoje božansko djetinjstvo.

Kao djeca Božja zračimo oko sebe svjetlo, radost, ljubav, da pomognemo drugima do vjere, da postanu i oni djeca Božja u istini i ljubavi.

__________________________

4. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja:
2 Sam 7, 1-5. 8b-11. 16
Rim 16, 25-27
Lk 1, 26-38

Razmatranje

Prisutnost Božja

Današnja Služba riječi govori nam o Božjoj prisutnosti u povijesti. Otkrivamo li njegovu prisutnost u svakidašnjem životu? Kako to otkriti?

David u Jeruzalemu, koji je postao njegov grad, želi graditi veličanstveni hram da i Boga ima za građanina svoje prijestolnice. (1. čit.) Tu Davidovu želju prorok Natan iznosi pred Boga i dobije odgovor: Bog, više nego u rukotvorenom hramu, izgrađenu u suparništvu s hramovima poganskih božanstava, želi biti prisutan u stvarnosti koja je više prilagođena čovjeku, u povijesti. Ta prisutnost ovdje je izražena u davidovskoj dinastiji: “Bio sam s tobom kuda god si išao... Podići ću tvoga potomka nakon tebe, koji će se roditi od tvoga krila.” (2 Sam 7, 9. 12). Umjesto kamene “kuće” koju je David kanio podići svome Bogu, Bog će mu podići kuću od živog kamena, od osoba. Bog više voli vrijeme u kojem čovjek prebiva s Bogom nego kameni hram.

Ovaj hram u tijelu i u vremenu podignut je u Kristu. Ivan to iznosi teološki: “Riječ je tijelom postala”. Luka povijesno u izvještaju naviještenja rođenja Isusova Mariji. Ostvaruje se Natanovo proroštvo: “Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke, i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.”

Marija postaje novi Sion. Na Sionu brdu povijesnog Jeruzalema diže živi simbol Božje prisutnosti u povijesti (Davidova palača) i u prostoru (hram) i dim žrtava i tamjana doziva u svijest božansku onostranost koja ide ususret čovjeku. Marija sada postaje eshatološki Sion-Jeruzalem, budući da u njezinu krilu čovještvo prima Sin Božji, i “Sila Svevišnjega ju osjeni”. Tako kroz povijest spasenja u Potomku Davidovu, preko Marije (Mt ističe i zakonsko očinstvo Josipovo), u povijest ulazi živa prisutnost samog Boga Emanuela – S-nama-Bog.

Jezgra navještaja Kristova rođenja jest, da je Marijin sin, začet po Duhu Svetome: Mesija-Krist, Sin Božji, Gospodin. Već vazmeno otajstvo blista nad ovim događajem. Rođenje Kristovo je početak preobrazbe svijeta i povijesti. Čovjek je dobio istinskog brata, koji s njim živi krhkost i patnje u svojem tijelu. U legendi monaha Epifanija piše: “Nemojte nikad tražiti u Kristu lice samo jednog čovjeka, već u svakom čovjeku tražite Kristovo lice. “

O tom “otajstvu” govori Pavao u veličajnom slavoslovlju poslanice Rimljanima (2. čit.). Crkva je zanesena otajstvom utjelovljenja i spasenja koje je ponuđeno čovječanstvu: Otajstvo “sada očitovano i po proročkim spisima” (ovdje spada proroštvo Natanovo) objavljeno je. Crkva slavi Božić radosno u vremenu, otkrivajući u Kristu ključ sveopće povijesti i sudbine svakog čovjeka.

Božja prisutnost u svijetu ostvarena je u Isusu Kristu. Ne tražimo Boga u oblacima, nego ga otkrivajmo u povijesti svakidašnjice, u licu brata u kojem je Krist prisutan. Bog ne zabacuje svoju prisutnost u hramovima, u prostoru, ali ta prisutnost postaje nikakva, ako nije ispunjena njegovom prisutnošću u vremenu. Kršćanska zajednica koja se okuplja u svojim crkvama, mora biti živa zajednica. Crkva je građena od živog kamenja, od osoba, od braće i sestara. “Naučili smo letjeti kao ptice, roniti kao ribe, ali nismo naučili umijeće da živimo kao braća”, tuži se Martin Luther King. Moramo otkriti upravo tu snagu i slavlje Božića, da budemo više braća jedni drugima.

Jedan židovski učitelj Zakona upita jednom svoje učenike po čemu se može prepoznati točan trenutak kad svršava noć i počinje zora. Jedan odgovori: kada se može razlikovati pas od ovce; drugi kada se može razlikovati smokva od datulje? Rabin daje točan odgovor: “Samo onda kad gledajući lice bilo koje osobe u njemu prepoznaješ brata ili sestru. Do tog trena u tvojem je srcu noć i tama.”

Božić će nam biti dan svjetla i radosti, u koliko znamo otkriti u bližnjemu, susjedu, pa i u neprijatelju brata i sestru.

U nebeskom Jeruzalemu nema Hrama. “Ta Gospod, Bog, Svevladar, hram je njegov – i Jaganjac!” (Otk 21, 22)

__________________________

3. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja:
Iz 61, 1-2a. 10-11
1 Sol 5, 16-24
Iv 1, 6-8. 19-28

Razmatranje

Četiri glasa

U današnjoj liturgiji odjekuju četiri glasa, iako različita po zvuku i boji, slijevaju se u jedan navještaj: Kraljevstvo Božje. (G. Ravasi) Prvi je radosni glas proroka zvana Treći Izaija, koji naviješta radosnu vijest izgnanicima u Babilon o povratku na domaća ognjišta (6. st. prije Krista). To je glas topli i zanosni “evanđelja” za siromahe, nada za bolesne, oslobođenje za robove i sužnjeve. Kao glasnik slavlja židovskog jubileja, prorok naviješta oslobođenje, utjehu i mir za cijelu izraelsku zajednicu. Proglašava “godinu milosti Gospodnje”, konačni i savršeni jubilej, u kojem nastaje novi svijet s novim međuljudskim odnosima.

Odnos između Boga i čovjeka postaje savez ljubavi. Gospodin želi sa svojim narodom slaviti nove zaruke koje neće biti više raskinute. U vjenčanoj svečanosti pazi se na haljine zaručnice. Izraelska zaručnica dobiva sada “haljinu spasenja”, bit će zaodjevena “plaštem pravednosti”, urešena vijencem i nakitima radosti i sreće.

Mijenja se i odnos Boga i svijeta, društva. “Evo činim nešto novo, već klija, zar ne opažate?” (Iz 43, 19) “Rosite nebesa odozgo, i oblaci daždite pravednošću, neka se otvori zemlja, da procvate spasenje, da proklije pravda.” (45, 7) Nastaje novo proljeće određeno za društvo pravedno i preobraženo.

Drugi glas je Ivana Krstitelja. Sam sebe definira: “Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji!” On naviješta onoga koji će preokrenuti povijest. Dakle, glas je koji otkriva čovječanstvu konačni put, odlučnu osobu, svjetlo savršeno, koji će krštavati Duhom Svetim, Gospodina, kojemu nije dostojan odriješiti “remenje na obući”.

Krstitelj nema svoju poruku: u sinopticima anticipira onu Kristovu, u Ivanu je svjedok koji pripravlja i potvrđuje ono što će istiniti i jedincati Objavitelj reći. I kada taj glas odjekne, Krstitelj će se radosno povući: “Ta se moja radost upravo ispunila. On treba da raste, a ja da se umanjujem.” (Iv 3, 29-30)

Isusov glas odjekuje u prvom čitanju. Isus u nazaretskoj sinagogi, navodi Izaijin navod i veli: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.” (Lk 4, 16-21) “Danas” se ostvaruje ono što prorok naviješta za budućnost. S Kristom počinje “Godina milosti Gospodnje”.

Četvrti glas odjekuje u Crkvi, u zajednici vjernika (2. čit.). Glas apostola koji naviješta Krista uskrslog, njegovu prisutnost u Crkvi i njegov drugi dolazak. Apostol ističe “volju Božju”, koja ne smije biti apstraktna i uopćena nego konkretna i zahtjevna, da zahvati cijelo čovjekovo biće: “duh, dušu i tijelo”. Naša svagdašnjica mora zračiti: radost, molitvu bez prestanka, zahvaljivanje, rast karizmi i misionarskih obveza, evangelizaciju, čistoću, svetost. Glas Crkve se mora sliti s Marijinim hvalospjevom (pripjevni psalam): “Duša moja kliče u Bogu mojemu!” Svaki vjernik to mora ostvariti u svom životu.

Radujte se uvijek!

Služba riječi u trećoj nedjelji došašća potiče nas na radost. Nedjelja se naziva “Gaudete-Radujte se!” Čovjek živi od čežnje i snova. Najdublja čežnja i san je radost. I traži je. A ljudi su tako zabrinuti i žalosni! Crkva govori o radosti! A u svijetu toliko boli, patnja, nemira, nasilja, terora... Ipak zadnju riječ ima radost u onozemnosti. Ali i sada: radost i ljubav je za svaki ljudski život naprosto nužna! Moramo u Duhu postati izvor radosti za druge.

Radost je u služenju. To je već opjevao i indijski pjesnik R. Tagore:
“Spavao sam i sanjao da je život – radost
Probudio sam se i otkrio da je život – služenje,
Htio sam služiti i upoznao sam da je služenje – radost.”

Evanđelje je radosna vijest. Današnji svijet ne poznaje istinsku radost. Kršćanin mora biti čovjek radosti i širitelj istinske radosti. Mora zračiti radost u ovom svijetu, posebno djelima ljubavi, služenja braći – u kojima služi Kristu koji je izvor naše radosti.

Kršćanin se u svijetu danas lako poistovjeti sa društvom koje živi u sivilu suhoće i hladnoće. Kršćanin ne smije biti “termometar” u sredini u kojoj živi, nego “termostat” koji određuje toplinu u hladnom i bezbojnom svijetu koji ga okružuje (M. L. King). Kršćanin mora svjedočiti Kristovu ljubav prema siromasima, bolesnima, osamljenima, Kristovu strpljivost u svojim patnjama, Kristove patnje za njegovo Tijelo, za Crkvu (Kol 1 24).

__________________________

BEZGREŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE
(8. prosinca)

Čitanja:
Post 3, 9-15. 20
Ef 1, 3-6. 11-12
Lk 1, 26-38

Razmatranje

Bezgrešna

Bezgrešna, Majka Djevica, Hram Duha Svetoga, slika je Crkve i naš uzor sjedinjenja s Kristom. Ono što je ona od početka, od vijeka, to mora biti naš cilj i naša težnja. Bogu se možemo približiti u svetosti, u nevinosti duše, u čistoći srca. A kako je to teško? Dok slavimo Bezgrešnu, molimo je, razmatrajući Božju riječ, da ju možemo slijediti, da postanemo “zamilovani u Ljubljenome”.

Prvo čitanje, Adamov grijeh, sjeća nas na našu grešnost, nedostatnost, na oholost samodostatnosti i neposlušnosti Riječi Božjoj. Sjeća nas na bijedno stanje grijeha, na tamu, suze, jadikovke, na previjanja od boli u beznadnoj nemoći, na siromaštvo što nas čini nesretnima, na rušenje unutarnjeg sklada i harmonije. Osjećamo kako zlo pruža duboko žile u naše biće i uništava ono najljudskije: slobodu i radost. Ali tu je naviještaj oslobođenja koje će nam doći po Kristu, novom Adamu, koji nas izbavlja od grijeha i svega što je s njim povezano, duhovne i fizičke smrti. Po Kristovim zaslugama Marija je već unaprijed izbavljena od istočnoga grijeha, i postaje uzor našeg sjedinjenja s Kristom Gospodinom, da i mi postanemo dionici njegove pobjede.

Mi tu pobjedu možemo ostvariti kao i Marija samo Kristovom milošću. Pavao nas podsjeća da smo “zamilovani u Ljubljenome” (2. čit.). Izabrani smo prije postanka svijeta, predodređeni za “posinstvo”, zamilovani. Ali dok je za nas to budućnost koju moramo ostvariti, iako je ona započela u našem krštenju, za Mariju je to stvarnost od njena začeća: ona je Bezgrešno začeće.

Evanđelje nam donosi naviještenje Isusova rođenja. Sin Božji ulazi u svijet, otvara se dijalog između neba i zemlje. Marija je spremna, Milostipuna, da Boga primi, koji je sva njezina radost. “Raduj se” (haire) sažima ispunjenje starozavjetnih proroka. To je pozdrav Trojstva, koje će po Mariji ostvariti djelo spasenja, koje će svijetu donijeti istinsku radost.

Luka nam iznosi navještaj kao i događaj Duhova: “Duh Sveti sići će na te...” Marija je slika Crkve i Majka Crkve. I Crkva mora uvijek gledati na nju kao svoj tip i uzor i nadahnuće.

I Keharitomene-Milostipuna je novo ime, teško prevodivo, koje izriče isključivo Božje djelovanje i Marijino prihvaćanje. Prorok naviješta: “prozvat ćete novim imenom što će ga odrediti usta moja.” (Iz 62, 2) Marija je sva čista i sveta, bezgrešna, i može primiti Boga svoga, postati Kovčeg Novoga saveza, novi Hram.

Marijina “smetenost” je strah Gospodnji, osjećaj Božje transcendencije, stav onoga koji u buci stvari osluškuje “šutnju vječnosti”, osjećaj poniznosti i čuđenja pred otajstvom koje kuca na naša vrata. Marija je sva usmjerena prema Bogu, spremna ispuniti njegovu volju.

Značajna je različitost u pitanju postavljenom anđelu. Zaharija pita: “Po čemu ću ja to saznati?” (Lk 1, 18) Subjekt je Zaharija. Marija: “Kako će to biti?” (1, 34) Kako se mora vladati, dok želi ostati djevica, da volju Božju ostvari.

Marija je spremna učiniti što Bog hoće, iako ne shvaća svu dubinu otajstva, da će postati Majka Krista i Sina Božjega. To izriče i odgovor: “Neka mi bude!” U grčkom je optativ, što izriče želju da se to što prije ostvari.

To mora biti i naša želja i težnja naše duše: ostvariti u svom životu Božji poziv. Zato moramo i mi da se oslobodimo od svojih grijeha i krivnja, da se iscijele u nama rane onoga grijeha, od kojega je Gospodin divno očuvao bezgrešno začeće svoje Majke, te čisti dođemo svome Bogu i Spasitelju.

__________________________

2. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja:
Iz 40, 1-5. 9-11
2 Pt 3, 8-14
Mk 1, 1-8

Razmatranje

Pustinja

Pustinja, u kojoj se nalazi Izrael i Krstitelj, doziva u pamet nešto bitno: u pustinji se misli na vodu, na hranu, na cilj, što su temeljne postavke postojanja. Uklonjene su suvišne i nepotrebne brige. Ostvaruje se susret s Bogom. Došašće je milosno vrijeme susreta s Bogom.

Nepoznati prorok (1. čit.) nenadano se pojavljuje. Ne donosi podatke svoje biografije, niti vrijeme. Proročki navještaj izgnanim Židovima u Babilonu je utješan: “ropstvo je dokončano, krivnja okajana, dvostruko Izrael je primio za sve grijehe svoje”. Povratak u Jeruzalem bit će trijumfalan: svaka dolina će se povisiti, svaka gora spustiti, što je krivudasto će se izravnati, što je hrapavo izgladiti. Sam Gospodin vodi svoj narod kao Pastir. Kazna za grijeh je završena, i Jahve svoj narod izmiruje sa sobom i sa svijetom.

Sam Bog kao Emanuel je sa svojim narodom. Za njegov prolaz treba pripremiti “sveti put”, kao onaj koji vodi u babilonske hramove. Sam Bog kao i u prvom izlasku iz Egipta vodi svoj narod, on je spasenje. Prorok je glasnik i mora se uspeti na visoku goru i navijestiti povratak prognanika i Gospodina svoj zemlji judejskoj. Njegovo “evanđelje” mora narod učiniti osjetljivim za taj veliki događaj.

Evanđelje nam predstavlja Ivana Krstitelja kao glasnika neposrednog spasenja. Pozadina je jednaka kao hod povratnika – pustinja, mjesto napasti i odluke. U toj pustinji odjekuje jedan glas, jeka Riječi koja će ubrzo odjeknuti u punini u Evanđelju. Krstitelj je i znak, krsti “krstom obraćenja”. Grnula je k njemu “sva zemlja... i svi stanovnici”. Krstitelj postaje sažetak iščekivanja i priprave svega Izraela i sveukupnog čovječanstva, koji ukazuje na Krista koji donosi konačno spasenje.

Sve je, i glas i znak usmjereno na osobu koja dolazi “poslije” a “jači” (oznaka Boga Jr 32, 18) je od njega. On će krstiti Duhom Svetim, i započeti tako novo i konačno stvaranje (Ez gl. 37; Jr 20, 22-23).

Evanđelist ga opisuje na početku svojeg Evanđelja: “Početak Evanđelja Isusa Krista, Sina Božjega”. Marko redovito veli “Isus” (81 puta) da izrekne Isusovo čovještvo i njegovu spasenjsku ulogu (Isus znači Jahve spašava) i postupno objavu njegova božanstva (“mesijanska tajna”).

“Krist” izriče mesijanski vid i sažima iščekivanje, nadu i starozavjetnu teologiju.

“Sin Božji” ovdje ima puni smisao, koji ima u kršćanstvu: Isus je po svojoj naravi Sin Božji, što Marko u svom Evanđelju želi objaviti. Doista riječi koje slijede (Mk 1, 2-3), koje prorok pridaje Jahvi, evanđelist pridaje Isusu Kristu. Taj hod kroz Evanđelje završava ispovijeđu satnika: “Zaista ovaj čovjek bijaše Sin Božji!” (15, 39)

Starozavjetni glasnik i Ivan Krstitelj usmjeravaju poruku na ponovni spasenjski Božji zahvat koji će Bog ostvariti u Isusu Kristu.

Drugo čitanje (vjerojatno je ova poslanica dobila svoj konačni oblik oko 125. godine) donosi nam jednu apokaliptičku stranicu o posljednjem i konačnom Božjem zahvatu. “Dan Gospodnji” je odlučni i završni događaj ljudske povijesti i uspostava kraljevstva pravde i mira u obnovljenom svijetu. Iz pepela svijeta i povijesti nastat će “nova nebesa i zemlja nova, gdje pravednost prebiva.” Temelj novog stvaranja postavio je Isus svojim utjelovljenjem. On je “Alfa i Omega, početak i svršetak” (Otk 21, 6) ove karte svemira i ljudskih odnosa.

Na izgradnju ovog plana poziva nas svake godine Crkva u došašću, ulijeva nam pouzdanje u Pastira i Vođu, i nadu u nama samima i u svijetu. Put tom ostvarenju je slušanje Božje riječi, obraćenje, moralna odlučnost. I cilj nije neki čovjek, nego sam “Sin Božji”. Došašće je vrijeme da produbimo svijest vjere i osvježimo nanovo našu nadu u konačnu pobjedu pravde i mira.

Poziv na obraćenje

Liturgija došašća odjekuje pozivom na obraćenje, da stupamo putovima Gospodnjim.

Došašće je i priprava dolaska Gospodina u slavi na kraju vremena. (2. čit.) U poapostolsko vrijeme jedni su bili nestrpljivi što Gospodin ne dolazi, drugi su se izrugivali tome obećanju i provodili život lagan i sablažnjiv. Petar sve podsjeća da Gospodin ne mjeri vrijeme kao mi ljudi. Za njega je “jedan dan kao tisuću godina, a tisuću godina kao jedan dan”. Što Gospodin kasni, ne znači da nije vjeran obećanjima, nego je “strpljiv prema vama, jer neće da tko propadne, nego da svi prispiju do obraćenja”. Božje milosrđe produljuje vremena, i svaki se mora time okoristiti za vlastito obraćenje i obraćenje drugih. Krist naviješta da je milosrđe nad pravdom. I za islam je “milosrdan” najljepše od “99 prelijepih imena” Alaha.

Vjernik se ne smije utopiti u vremenite stvari, nego budno čekati jer Dan Gospodnji dolazi kao “lupež” u noći, i dok iščekuje mora živjeti “neokaljan i besprijekoran, u miru”, brinuti se za bolesne, utamničenike, siromašne.

Poziv na obraćenje je upravljen svima. Možda mislimo kao farizeji koji su došli iz znatiželje na Jordan da im ne treba obraćenje, a Ivan ih teško prozva: “legla gujina”. Svi imamo nešto ispraviti, da postanemo bolji, savršeniji, svetiji. Zađimo u svoju nutrinu i otkrit ćemo koliko toga ima što treba ispraviti; u svojoj obitelji, u kojoj tako često vlada mržnja i nemir mjesto ljubavi i praštanja i mira. Kakvi su naši odnosi s ljudima!

Istina, živimo u svijetu pokvarenosti, u kojem vladaju zle požude, laži, a mi moramo živjeti kreposno, sveto, istinoljubivo. Gospodin će sigurno doći. Naši dani produljili se ne znam kako kratki su, sve je kratko i tisuću godina je kao najkraći zimski dan. Mora nas Dan Gospodnji – i prvi, kad dođe žića kraj, i konačni, na svršetku vremena, što će biti očita objava prvog – zateći uvijek spremne i budne, da postignemo blaženstvo života budućega vijeka.

__________________________

1. NEDJELJA DOŠAŠĆA

Čitanja:
Iz 63, 16b-17. 19; 64, 2b-7
1 Kor 1, 3-9
Mk 13, 33. 37

Razmatranje

Došašće

Počinje nova crkvena, liturgijska godina. Liturgijska godina slavi otajstvo Kristovo od utjelovljenja i rođenja do uskrsnuća, uzašašća, do paruzije. Liturgijsko bogoslužje kulminira u euharistiji. Nije to samo spomen, uspomena nekog vanjskog događaja, niti psihološko uživljavanje u taj događaj, buđenje čuvstava da se u mašti što življe i doživljajnije unesemo u dotični događaj, nije to neka gluma, nego posadašnjenje, uprisutnjenje događaja spasenja. Ono postaje sadašnji događaj, stvarnost, zbiljski prisutna, da vjernici svih vremena dođu u dodir s njim i ispunjeni milošću spasenja dobiju bogatstvo, milost, spasiteljsku nadu.

To otajstvo Crkva, izabrana zajednica Božja, prolazi, zato nazivamo to vrijeme crkvena godina. Ono se odvija u obredima, zato je to liturgijska godina. Crkva prolazi put koji je Krist prošao: od Oca izašao i postao čovjekom, ponizio se do smrti, smrti na križu, sišao nad pakao, uskrsnuo i uzašao na nebo sjedi s desne Ocu, i opet će doći suditi žive i mrtve.

Prvi dio je došašće, priprava za božićno doba. Došašće znači dolazak, pohod, objava. Došašće označava dolazak Kristov u punini vremena i početak mesijanskog vremena, vrijeme prije Božića, ali i Kristov slavni dolazak na kraju vremena, i dolazak Kristov u naša srca.

Vrijeme došašća je vrijeme molitve i pokore, da se pripravimo na dolazak Gospodnji. Spomenuli smo trostruki dolazak Kristov.

Došašće je vrijeme priprave na proslavu najvećeg datuma na ovoj zemlji, čas koji su iščekivali pravednici i naviještali proroci Starog zavjeta; čas, kad je utjelovljeni Bog stupio na našu zemlju, i započeo novi život na našoj zemlji. Donio je na ovu zemlju svjetlo, mir, spas. Na taj dan se pripravljamo.

Susret Boga i čovjeka

Vrijeme došašća možemo svesti na dva temeljna pokreta: s jedne strane je djelovanje Boga koji “razdire nebesa”, napušta udaljenost svoje transcendencije; s druge strane odgovor čovjeka koji se budi iz sna grijeha i usamljenosti i otvara se zori objave Boga našega Isusa Krista. Ljubav Božja i čovjekova nada se prožimaju u srcu došašća. Tome idu liturgijska čitanja.

Prvo čitanje uzeto je iz pokorničke molitve proroka nakon babilonskog izgnanstva. Iznosi Božje spasenjske zahvate tijekom povijesti. Zašto sada šuti? Prorok odgovara da je Božja “taktika” da čovjeka privuče sebi. Uskoro će se pojaviti na našem obzorju. Bog će se vratiti, “razdrijeti će nebesa i sići”, “pritječe onima što pravdu čine i njegovih se spominju putova”, “svoje će lice otkriti”, lice “oca” i “otkupitelja”.

Tom Božjem pokretu odgovor je obraćenje Izraela koji ide ususret Bogu: “nećemo više lutati daleko od tvojih putova”, “pravdu ćemo činiti” i tvojim putovima ići. Reći ćemo: “Mi smo uvijek griješili, protiv tebe se bunili. Svi postadosmo kao nečisti...” I nastat će tada novo stvorenje: “Mi smo glina, a ti si lončar!” Ti si naš otac!

Pavlova zahvala kojom otvara Prvu poslanicu Korinćanima (2. čit.) otkriva isti pokret. Bog je obasuo zajednicu darovima “u svakoj riječi i svakom spoznanju”. “Svjedočanstvo Kristovo”, Evanđelje u njima svečano odjekuje i ne oskudijevaju ni u jednom daru. Čekaju još konačno objavljenje Gospodina našega Isusa Krista. I kršćani moraju na ovu Božju inicijativu odgovoriti nadom i čekanjem u vjeri. Tada će se ostvariti najuzvišeniji i najneočekivaniji dar, puno “zajedništvo” (koinonia) s Kristom. Kršćani će tada ostvariti s njime jednu stvarnost. Neće samo biti dionici njegove slave, kao što rabini govore za Abrahama, nego i zajedništvo s njegovom osobom.

Pavao to izriče nizom glagola povezanih sa syn-su: suživjeti s Kristom (Rim 6, 8), s njim zajedno trpjeti i biti proslavljeni (8, 17), s njim raspeti (6, 6), s njim umiremo (2 Kor 7, 3), s njim ukopani u smrt (Rim 6, 4), s njim suukopani i suuskrsli (Kol 2, 12; 3, 1) da oživimo zajedno s njim na novi život (2, 13), s njim kraljevati (2 Tim 2, 12), jer smo s njim subaštinici (Rim 8, 17).

Evanđeoska prispodoba nam govori o budnosti. Domaćin otputova pa ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakome svoj posao, a vrataru zapovijedi da bdije. Očekuje se njegov dolazak. Ali dolazak će biti iznenada: uvečer ili o ponoći, za prvih pijetlova ili ujutro. Bog dolazi u svoju kuću, u svoju obitelj. Njegov narod ne smije se predati snu, ravnodušnosti, lijenosti. Sluge moraju biti na svom poslu, a vratar bdjeti.

Povlašteno vrijeme

Čovjek misli na budućnost, teži za nečim boljim, za punim ostvarenjem samoga sebe. Svatko živi za ono što mu donosi budućnost, što mu dolazi ususret, što je za život važno i vrijedno. Stoga je došašće povlašteno vrijeme, dominantna strana općega ljudskog života.

Evanđeoska prispodoba govori o paruziji, o Kristovu drugom dolasku, povezano uz vazmeno otajstvo. Gospodin će doći kao tat u noći (Mt 24, 42-44), i tražit će račun (Lk 12, 35-40). Marko spominje samo “vratara” koji mora bdjeti, a ne spominje polaganje računa, ni sud, nego samo naglašuje budnost. Evanđelist Marko se ovdje otkriva kao onaj koji sluša Petrov navještaj evanđelja. Petar je vratar. Imamo očite aluzije na Petrovo zatajenje Krista u dvoru Velikog svećenika (prvi pijetlovi), na njegovo ponašanje u Getsemaniju. Petar mora bdjeti i učvrstiti svoju braću (Lk 22, 32). Na Petru je sagrađen neuništivi Hram (Mt 16, 18). Dakle, riječ je o budnosti poglavara. Njihovo mora biti služenje ne vladanje, moraju biti uosobljenje zajednice, paziti na znakove vremena Dolaska Gospodnjeg. No to vrijedi i za svakog vjernika. “Svima kažem: Bdijte!” Dolazak Gospodnji uvijek je neočekivan, nitko ga ne može predvidjeti.

Krist je došao. Njegovim utjelovljenjem naša je povijest postala bogatija, određenija, izvjesnija. U Kristu nam zasja Božja blizina i prisutnost. Pozvani smo i moramo ostvarivati zajedništvo s Kristom i bdjeti, iščekujući objavu Gospodina našega Isusa Krista.



© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s