Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova
Bazilika sv. Antuna - Padova

 


RAZMATRANJA
   
 

Nedjelja Krista Kralja

Čitanja:
Ez 34, 11-12. 15-17
1 Kor 15, 20-26.28
Mt 25, 31- 46

Razmatranje

U ovim današnjim čitanjima obuhvaćeni su prošlost, sadašnjost i budućnost, vrijeme i vječnost, vidljivi i nevidljivi svijet, a njihov gospodar, kralj svega stvorenja je Krist. Njegov lik izranja postupno, od proročanskog obećanja Božjeg dolaska među ljude, preko iskustvenog doživljaja Božje prisutnosti do blistave slike nebeske slave i suda. U ovim čitanjima sažeta je ukratko povijest spasenja.

Prorok Ezekiel najavljuje Božji dolazak među ljude; Bog dolazi kao dobri pastir koji će skupiti svoje raspršeno stado, potražiti izgubljene i zalutale ovce, sam ih pasti i dati im počinak, iscijeliti ranjene i okrijepiti onemoćale te bdjeti nad onima koje su jake. Iako se na kraju navodi i Njegova sudačka vlast, težište je stavljeno na milost i dobrotu. One su i u psalmu slikovito izrečene riječima pohvale i slavljenja, gdje se Bog ponovno susreće kao pastir koji vodi vjernika sigurnim putem: Gospodin je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam... Gospodin daje mir, odmor, obilje, blagoslov, krijepi dušu i upravlja čovjekov korak stazama pravim.

Otkrivajući svoje božansko, mesijansko poslanje, Isus podsjeća na riječi iz Starog zavjeta te u evanđelju skida veo s njih i potvrđuje da se odnose na Njega. Ovako naviješta svoje otkupiteljsko djelo: «Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce… Zaista, zaista, kažem vam: ja sam vrata ovcama… Ja sam Vrata. Kroza me tko uđe, spasit će se… Imam i drugih ovaca koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti, i bit će jedno stado i jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem! Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od oca svoga.»

U Isusu Bog sam dolazi spasiti palog čovjeka iskazujući milost i dobrotu, ne samo izabranom narodu nego cijelom ljudskom rodu. Prvi je Njegov dolazak iskazivanje Božje ljubavi čovjeku.

Zato Isus kaže: »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.» Ali odmah nastavlja: «Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti neka bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.»

Tako čovjek svojim izborom sam sebe osuđuje. Sam bira život ili smrt, blagoslov ili prokletstvo.

Gospodin je učinio sve da nam priskrbi život. Dao se poniziti, mučiti, ubiti kako bi nas spasio od smrti i prokletstva, a uskrsnućem od mrtvih otvorio put našem uskrsnuću. Mi, smrtni i grješni ljudi, koji smo Adamova narav, dobivamo tako priliku postati Božji sinovi, oživjeti u Kristu. On čini sa svoje strane sve da nas spasi. Na nama je da – budemo Kristovi, a to znači da slušamo i izvršavamo ono što nam je zapovjedio. Zapovijed Njegova je zapovijed ljubavi. No, u današnje vrijeme, kad je ova riječ od banalne uporabe izgubila sjaj i veličinu, potrebno je prisjetiti se što ona doista znači u kršćanskom smislu.

Nije to puki osjećaj koji danas jest, a sutra ga nema. To je raspoloživost naše duše prema poticajima Duha Svetoga koji onda otvara prostor u našem srcu za svakog čovjeka i daje nam moć ljubiti svakog pojedinog kao samog sebe. Biti Kristov znači ljubiti svakog čovjeka onako kako je Isus ljubio nas! Prepoznati u svakom čovjeku Isusov lik! U svakom potrebitom prepoznati Krista! To znači živjeti! Tako se dobiva karta za Nebo!

U svim čitanjima neodvojivo su povezane Božja milost i pravednost, moć i vlast nad svim stvorenim, dok se njegova pravednost osobito naglašava u slici Krista Kralja na kraju vremena, kada će konačno i zauvijek odvojiti ovce od jaraca, dobre od zlih.

Nemojmo zaspati na našem životnom putu, jer postoji opasnost da se probudimo prekasno i da čujemo riječi: «Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen đavlu i anđelima njegovim!»

Budimo budni i trudimo se da tada čujemo ovo: «Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!» Amen.

__________________________

32. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Mudr 6, 12-16
1 Sol 4, 13-18
Mt 25, 1-13

Razmatranje

Današnja čitanja podsjetila su me na priču o kralju i dvorskoj ludi. Vrlo je znakovita i poučna. U njoj kralj dvorskoj ludi daruje štap uz riječi: «Predaj je osobi u kojoj vidiš ludost veću od svoje!» Nije slutio da bi to mogao biti on sam. Ali, dogodilo se da je kralj obolio i da su mu zaredale posjete jer je bolest napredovala. Konačno, i dvorska luda posjeti kralja. Na ludino pitanje: «O, moj kralju, kako ste?», kralj odgovori: «Loše, moja ludo!» «A nadate li se boljemu?», luda će. «Ne», odgovori kralj i nastavi: «Čini se da ću na put bez povratka!» «Jeste li se pripremili za taj put?» «Nisam, moja ludo, jer ne poznam puta, a tamo se i ne može ništa nositi.» «E, kralju, vama predajem svoj štap jer ste luđi od mene. Idete na put bez povratka, ne znate kamo i ne nosite ništa.»

Ovom kralju slični su mnogi ljudi. Svi mi znamo da ćemo jednom morati napustiti ovaj svijet, a ipak se toliki cijeli život ne pitaju kamo će poslije toga, kako se spremiti za odlazak. No, i mi koji to znamo često to smetnemo s uma pa se uspavamo u prolaznim varkama. Zašto? Zato što tražimo sve drugo osim Mudrosti, a ona je ipak najvažnija. «Lako je vide koji je ljube i nalaze je oni koji je traže. Ona pretječe sve koji je žude i prva im se pokazuje… Ona hodi naokolo i traži sebi dostojne; i pojavljuje im se dobrohotno na stazama, i u susret im dolazi u svakoj misli.» Ona je Božanska istina koja se otkriva onome tko je traži vodeći njegov duh svojim putovima. Ona je hrana i piće duši; siti i utažuje njenu žeđ. Ona je ulje u svjetiljkama, koje su sebi pribavile mudre djevice čekajući zaručnika. Isus je zaručnik, duše zaručnice. Ali sve duše nisu mudre, ima ih i ludih i za njih će vrata kraljevstva nebeskog biti zatvorena. Zato Isus opominje: «Bdijte, dakle, jer ne znate dana ni časa.»

Nitko od nas ne zna što nosi sutrašnji dan. Svi ipak želimo sigurnost. Dapače, oznaka ljudi našeg vremena je težnja za sigurnošću, ali, nažalost, samo materijalnom. Izračunava se prosjek za mirovinu, uplaćuju se dopunska zdravstvena osiguranja, životna osiguranja, stvaraju zalihe. Slično je bilo i u Isusovo vrijeme. To je jedna od ludosti prirođenih čovjekovoj naravi. O njoj Isus govori u priči o bogatašu koji je napunio svoje žitnice pa rekao svojoj duši: Uživaj, sigurna si. «Luđače, još danas će ti se oduzeti duša», veli Isus kao opomenu.

Tragično je kad kršćanin, umom upoznavši božansku istinu, srcem prione za laži koje mu nudi svijet, kad težnju za Vječnim zamijeni privrženošću prema prolaznim stvarima pa umjesto da traži Duha Svetoga - traži opsjene. Takav je doista poput onih ludih djevica iz današnjega evanđelja koje su zaboravile da zaručnika treba dočekati upaljenih svjetiljaka pa nisu pripravile ulja. Ulje je isto što i život po Duhu. Taj se život očituje u djetinjem odnosu prema Bogu i bratskom prema ljudima, u nadahnuću kojim nas Duh vodi da činimo djela dobrote i ljubavi, u poticajnoj snazi Duha koja nas ohrabruje za svjedočenje istine i pravde, taj život se očituje u svemu onome po čemu se naše unutarnje biće suobličuje s Kristom po vjeri i ljubavi. Jer «svi oni koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji». (Rim 8,14) A ako su sinovi, onda su i baštinici. Samo su sinovima Božjim otvorena vrata kraljevstva nebeskoga. Ostali će morati ostati ispred vrata. Trudimo se da ne budemo među onima pred kojima će se vrata zatvoriti, trudimo se da uđemo na vrata, kao što na vrata ulazi svaki dobri pastir. Bdijmo da nas naš zaručnik ne zatekne nespremne: raščešljane, bosonoge, neumivene. Pripremimo ulje da mu osvijetlimo put do svoga srca.

__________________________

Svi sveti

Čitanja:
Otk 7, 2-4. 9-14
1 Iv 3, 1-3
Mt 5, 1-12a

Razmatranje

Današnjom velikom svetkovinom sjećamo svih onih koji su svojom dobrotom, poštenjem i pravičnošću zaslužili biti pozvani na gozbu na kojoj i mi koji smo još na ovome svijetu želimo biti uzvanici. Sva današnja čitanja ulijevaju utjehu i nadu, i snagom svojih riječi jamče nam da ćemo se i mi naći u tome probranome društvu, okupljeni na veličanstvenoj proslavi oko slavljenika koji se raduje silnome mnoštvu uzvanika.

Sveti Ivan apostol je, protjeran na otok Patmos za vrijeme rimskog cara Domicijana, objavu Isusa Krista o sudbini Crkve, njezinoj borbi i pobjedi zapisao u Apokalipsi ili Otkrivenju iz kojega je i današnje prvo čitanje. Svrha mu je pozvati vjernike na obraćenje i budnost, osnažiti im vjeru i utješiti ih u progonima. Upravo se tako, dakle osnaženi i motivirani, osjećamo nakon slike anđela koji ne da nauditi ni zemlji ni moru dok se ne opečate svi vjerni Božji sluge. Tek tada može doći kraj svemu svijetu, kada silno mnoštvo odabranih, odjevenih u haljine “oprane i obijeljene u krvi Jaganjčevoj”, s palmama u rukama, stane pred prijestolje Oca. Oni “dođoše iz nevolje velike”, oni su uspjeli ostati čisti i pravedni, gordi i dostojanstveni, principijelni i nepokolebljivi u svome kršćanskome življenju. Obećana nagrada na nebesima bit će neopisiva, ni blizu najljepšim očekivanjima, bezbroj milja daleko od zamišljanoga blaženstva. Nadići će i najbajkovitije prizore i najidiličnija maštanja. Tako će biti onima koji spremni i čisti dočekaju Kraj, utješeni Božjim riječima: “Dođite k meni svi vi, izmoreni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.”

Danas se spominjemo svih onih koji su svojim kršćanskim neposustajanjem i neodustajanjem već ušli u slavu Božju. Sveci nisu samo apostoli, mučenici, svjedoci vjere, pustinjaci i biskupi, siromašni propovjednici, misionari, karitativci i mistici. Sveci su i svi laici, obični ljudi koji su živjeli onako kako bi Otac volio, nikad ni na koji način eksponirani a kamoli službeno kanonizirani. Sveci su svi neporočnoga života, posebnih darova i, nadasve, duboke vjere. Njih se danas sjećamo i molimo njihov zagovor kod Oca, da nam pomognu doći tamo kamo naša duša čezne prispjeti u Onaj Dan. Kada Krist ponovno i konačno siđe u ovu našu “dolinu suza”, svi Njemu odani naći će utjehu. Tada će na svoje doći svi čisti u srcu, svi mirotvorci i progonjeni zbog pravednosti. To nam, uostalom, u današnjemu evanđelju Isus javno obećaje na gori: “Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju! Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi! Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago čistima srcem: oni će Boga gledati! Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!” Kakva li je utjeha ovo Kristovo obećenje! Čega da se bojimo? Radosno čekajmo susret u nebeskoj domovini, da nas Otac privede na gozbu, k stolu oko kojega su već okupljeni svi sveti koji odavno uživaju u obilju Božjega milosrđa, napokon odmoreni, napokon doživjevši pravdu.

Svijet u kojemu živimo kušnja je koju valja prijeći, sedmoglavi zmaj kojega valja pobijediti, prijeteći ocean koji valja preplivati. Tko se uspije othrvati iskušenjima, tko uspije pregaziti blato ne uprljavši haljine – sigurno će biti među uzvanicima.

Tamo će nas čekati svi Božji mučenici čija je krv, poput Kristove, prolivena i za naše spasenje, svi strpljivi i pobožni pravednici koji su u dubini svoga srca našli odgovore na mnoga pitanja, svi koji su trpjeli i konačno našli mir u mirisnim Očevim skutima. Tamo nas čekaju svi pravednici, i poznati i posve nepoznati, i javno štovani i potpuno anonimni, i službeno kanonizirani i bezimeni, koji su svoj križ hrabro nosili do zemaljske Golgote na kojoj su oslobođeni svih boli i uzneseni k Ocu. Tamo su i naši obiteljski pravednici koji su bili dostojni svečanoga poziva za stol Gospodnji, uvedeni kroz vrata raja u svjetlost i blaženstvo. Sada nas gledaju i čekaju, radujući se susretu s nama i zagovarajući nas kod Oca. Molimo Boga da i mi budemo među onima u kojih su “ruke nedužne i srce čisto, i čija se duša ne predaje ispraznosti...” Tamo su i naše bake i prabake čija je vjera bila duboka kao gorski zdenac. Tamo su svi mučenici, branitelji vjere i domovine, nepravedno mučeni i osuđeni, zbog istine i ljubavi proganjani i zatrti. Sa svima njima se veselimo današnjem svečanome danu kada su stekli zasluženu nagradu i kada se “isplatila” njihova pravednost. Utješeni u Ocu i Sinu, laki kao latice bijeloga maslačka, skriveni u snenim krošnjama, neka nas čekaju i neumorno rade za nas po Božjem izaslaniku Duhu Svetomu, da i mi prispijemo tamo kamo naša duša čezne stići kad dođe vrijeme i kucne čas istine. Amen.

__________________________

31. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Mal 1, 14b-2, 2b. 8-10
1 Sol 2, 7b-9. 13
Mt 23, 1-12

Razmatranje

„Ako ne vidim da vaše riječi odgovaraju vaši djelima, neću misliti da mi savjetujete, već da mi se rugate”, misao je našeg pjesnika Marka Marulića, koja vrijedi za svako vrijeme. Sličnu je misao stavio u usta jednom od svojih likova čuveni Shakespeare: „Nemoj biti bezbožni svećenik i trnovit mi put prema nebu pokazivati, a sam kročiš cvjetnom stazom zadovoljstva, a da za svoju propovijed ne mariš!“ Mislim da se nad ovim riječima trebaju dobro zamisliti svi kršćani, a pogotovo svećenici, te ispitati svoju savjest, jer ponašamo li se tako, bit ćemo sablazan za ljude. I umjesto da ih Bogu dovodimo, odbit ćemo ih od Boga i Crkve. Nikad ne smijemo zaboraviti da mi u očima ljudi ne predstavljamo sami sebe, nego Boga i Crkvu. Po našoj vjerodostojnosti ljudi će zaključiti o vjerodostojnosti naše poruke. U tome je velika naša odgovornost. Jer nam je puno dano, od nas će se više tražiti i bit ćemo strože suđeni.

Isus je došao i pokazao Očevo lice. On se nije poput tadašnjih tumača Božjeg Zakona, farizeja i pismoznanaca, pozivao na pravila, na pravdu, nego je pokazao snagu ljubavi, koja obuhvaća i nadilazi Zakon i pravila. Kao što je Isus pokazao Očevo lice nama, tako smo i mi dužni pokazati ga drugima, posebno izgubljenima i zalutalima. Očevo lice je lice ljubavi. No, mi se, nažalost, često, kao farizeji i pismoznanci, radije držimo propisa, norme, istjerujemo pravdu i pravo zaboravljajući koje nam je poslanje. Zato nas opominje sveti Ivan Maria Vianney: «Koliki će nam na sudnji dan prigovoriti: `O, da ste na naše uvrede odgovorili dobrotom i ljubavlju, danas bismo bili spašeni`.»

Sva tri čitanja ove nedjelje trebala bi nas potaknuti na usklađivanje djela s riječima. U čitanju iz Knjige proroka Malahije radi se o svećenicima, levitima, a u evanđelju o pismoznancima i farizejima. Optužba jednima i drugima ista je: skrenuli su s Božjeg puta, odmetnuli su se od Gospodina jer su mu postali nevjerni. Napustili su istinu i pravdu, o ljubavi da se i ne govori, te jedno govore, a drugo čine – služe sebi umjesto Bogu. Zbog njihova primjera mnogi su se spotakli o Zakon, krenuli krivo slijedeći nevjerodostojne sluge Božje.

Takva optužba aktualna je u svim vremenima. Svećeniku može lako njegova svećenička služba postati samo izvanjski čin ako se uhvati u zamku navike, ako mu se duh zapetlja u zemaljske stvari, čime se uspava i zaboravi na duhovnu borbu. Tada prestane tražiti Božju volju i davati slavu Bogu, nego, ispunjavajući svoju volju, traži vlastitu slavu. U takvom slučaju nužno je potrebno pravo i iskreno obraćenje.

Kao što se prorok morao razračunavati sa svećenicima svoga vremena, tako je i Isus morao farizejima i pismoznancima proročki govoriti da bi im otkrio njihovu zabludu. Farizeji su htjeli biti pobožni ljudi i znali su da pobožnosti pripada služba Bogu i moralno vladanje, ali su iz svoje oholosti ili ponosa upali u zamku: došli su do zaključka da se pred Boga ne smije doći ili stati praznih ruku. Htjeli su se pred Njim opravdati točnim držanjem Zakona i Bog bi, mislili su, zbog toga trebao s njima biti zadovoljan.

Iz takve sigurnosti da oni sami čine nešto za Boga, na čemu bi im Bog trebao biti zahvalan, nemoguće ih je bilo dovesti u stanje u kojem bi ponizno  priznali da čovjek ne može svojim zalaganjem Boga zadužiti. U ovomu slučaju potrebna je poniznost srca, uvjerenje da se čovjek uvijek pred Bogom pojavljuje praznih ruku i onda kad je učinio sve što je trebao ili morao učiniti. Kršćanski pjesnik prošlog stoljeća, kojega sam često citirao kad sam govorio o veselju i radosti, Georges Bernanos, u „Dnevniku jednog seoskog župnika“ uzvikom „O slatko čudo naših praznih ruku!“ izražava radost župnika koji je učinio sve što je mogao u svom krhkom i slabom zdravlju, dok nije dobio rak na želucu. Znao je da čudo pred Bogom ne leži  u njegovu radu ni u njegovu djelu, nego u njegovim praznim rukama u koje je Bog stavio svoju milost i milosrđe. Riječi Gospodinove župnik je dobro razumio i usvojio: „Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: Beskorisni smo sluge. Učinili smo samo što smo morali učiniti!“

Takav bismo ponizni duh prema Bogu morali imati mi kršćani, svećenici pogotovo. Ali ponizan duh trebao bi se očitovati i u našem međusobnom odnosu. Nakon što je otkrio farizejima i pismoznancima njihovu zabludu, Gospodin se osvrće na svoje učenike i triput ih upozorava: „Vi pak ne dajte se zvati „Rabi“.  Ni ocem ne zovite nikoga na zemlji jer jedan je Otac vaš – onaj na nebesima. I ne dajte da vas zovu vođama jer jedan je vaš vođa – Krist. Najveći među vama neka vam bude poslužitelj. Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.» Jasne su Isusove riječi. Ne smijemo zaboraviti da smo u Crkvi svi jednaki, bilo kakvu službu vršili, mjesto zauzimali ili naslov imali. Svi smo braća i sestre. Ne smijemo zaboraviti da smo svi, bez obzira na službu u Crkvi, uvijek i samo sluge Božje, nikad gospodari ili vlasnici povjerenog nam blaga. Amen.

__________________________

30. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Izl 22, 20-26
1 Sol 1, 5c-10
Mt 22, 34-40

Razmatranje

Mi smo od malih nogu, oponašajući primjere ljudi oko nas, naučili druge promatrati kroz ovakve ili onakve naočale. Zato nam se uz određenu osobu uvijek jave određeni osjećaji, dojmovi, predodžbe – ono što smo preko drugih ili vlastitim iskustvom spoznali. Prema njoj postupamo i zaključujemo na temelju toga, nerijetko i samo na temelju izgleda, premda teoretski znamo onu staru hasidsku opomenu: ne gledaj vrč, nego njegov sadržaj! Ne razmišljamo kako su takvi naši sudovi varljivi, nesigurni i krivi. Jer, što mi možemo istinski znati o drugima kad smo sami sebi često nepoznanica? Pjesnik Ujević kaže: „Uplašen sobom svoje suze gutam, tajanstvo stvari i života zebe, ne poznam ništa – a najmanje sebe.“ Zato je najbolji mogući stav prema svakoj osobi - ljubav. Ako smo zahvaćeni duhom ljubavi, nikada nećemo pogriješiti u prosuđivanju.

Zapovijed „Ljubi bližnjega kao samoga sebe“ treba shvatiti bez pridržaja i ograničenja. Bližnji nije onaj koji mi odgovara, nego onaj tko prolazi pokraj mene, bez ikakve iznimke. Sveto pismo još kaže: `Možeš jer trebaš`. Gospodin to traži, a On ne zahtijeva ništa nemoguće. Tako veli sveta Edith Stein, poljska Židovka, obraćenica pa karmelićanka, ubijena u koncentracijskom logoru u Auschwitzu. No, teško je, štoviše nemoguće, voljeti tako svojim ljudskim srcem. Dogodi se da te i najbliži, najdraži pokatkad dovedu u situaciju srdžbe da taj tren ni prema njima ne osjećaš ljubav, kao da se skrije, potamni. A što tek reći o ljubavi prema onima koji nam nisu simpatični svojim karakterom, nastupom, stavom?

Pa kako je onda moguće ljubiti bližnjega kao samoga sebe? Jedino tako da ljubimo Boga svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. Jedino tako da stvorimo u svojoj duši prostor za Boga koji će u nama ljubiti bližnjega. To nije jednostavno jer se moramo boriti sami sa sobom; naša narav, sklona vlastitoj ugodi i volji, jak je protivnik u toj borbi. Ali kad bismo samo na tren osjetili što znači božanski život, sve drugo bi nam otišlo u drugi plan. Neka nas u tome pouče primjeri svetaca. Osim Svetog pisma, nema korisnijeg štiva za dušu od životopisa svetaca. Oni redom svjedoče o tome kroz kakva se čišćenja mora proći da bi se došlo do stanja ljubavi o kojoj Isus govori. Pritom su razne kušnje, protivštine i napasti ono što nas može zaustaviti ili tjerati naprijed. Ovisno o tome kako ćemo se prema njima postaviti. Ali kad tamna noć prođe, doživljava se novo rođenje duha, preobražava se ljudska narav, pobožanstvenjuje.

Ako je Bog ljubav, a jest, i ako smo mi stvoreni na njegovu sliku, a jesmo, onda smo najvjernija Božja slika kad odražavamo ljubav.

«Božanski život je ljubav: ljubav koja preplavljuje, obilata, ljubav koja se slobodno daruje, ljubav koja se milosrdno priklanja svakome potrebnom biću, ljubav koja bolesno liječi, a mrtvo oživljava, ljubav koja gaji i čuva, hrani, poučava i obrazuje, ljubav koja se sa žalosnima žalosti, a radosna je s radosnima, koja služi svakome biću da bude ono za što ga je Otac odredio, jednom riječju: ljubav božanskoga Srca», piše sveta Edith Stein. Takvu ljubav Isus traži od svojih. Mislimo li da smo Njegovi, a nemamo takve ljubavi, počnimo moliti za nju da bismo doista postali i ostali Njegovi.

Ako ljubimo Boga, morali bismo ljubiti i svoju braću, osobito onu najpotrebitiju i najsiromašniju. Današnje Prvo čitanje iz Knjige Izlaska o tome govori vrlo slikovito. Upravo tako i jest: i sami smo bili pridošlice u zemlji egipatskoj, zašto da baš mi novim pridošlicama nanosimo nepravdu? Ne ucviljujmo siročad i udovice – Gospod će uvijek stati na njihovu stranu! Gnjevan, mačem će raspaliti po nama pa će naša djeca postati siročad, a naše žene udovice! Ne zarađujmo na sirotinji, ne nabijajmo joj kamate – jer Gospodin će naše dugove gadno naplatiti! Ne uzimajmo od sirotinje njezin minimum – zavapi li sirotinja Gospodinu, On će se odazvati i vratiti joj uzeto, a mi ćemo noć dočekati pred zakračunatim vratima. Gospodin je uvijek nježan prema siromasima, a to traži i od nas. Ljubimo, stoga, svoju ubogu braću. Njegujmo, poput Majke Tereze, gubavce bez straha, kao da njegujemo samoga Gospodina. Budimo blagi prema siromašnima – nema većega oblika siromaštva od usamljenosti i nevoljenosti. U svijetu je puno više gladi za ljubavlju i prihvaćanjem nego za kruhom.

__________________________

14. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Zah 9, 9-10
Rim 8, 9.11-13
Mt 11, 25- 30

Razmatranje

Ljudska i Božja logika nikad se ne susreću. Bog kaže: «Vaše misli nisu moje misli i vaši puti nisu moji puti». Postoji ipak Put susreta Boga i čovjeka – Isus. Mesija, koji je po prorocima najavljivan, koga su Židovi čekali kao Kralja mira, pobjednika nad neprijateljima, jamca slobode i blagostanja, čija vlast seže do kraja svijeta, došao je na svijet u jednostavnosti, skromnosti, siromaštvu betlehemske štalice. Izvanjskih znakova moći, kakve ljudi po ljudskoj logici očekuju uz tako najavljenu osobu, u Njega se nije moglo naslutiti. Došao je krotak, ponizan, i zato Ga većina nije prepoznala. Objavu Njegova rođenja, pjesmu anđela, čuli su samo skromni, siromašni pastiri, a zvijezdu vodilju vidjeli oni koji su tražili mudrost. Ostalima nije bilo dano to vidjeti ni čuti, nije im bilo dano prepoznati Mesiju. Mnogi su kasnije gledali čudesa koja je činio, i ostali gluhi i slijepi. Tako je do dana današnjega: tajne kraljevstva nebeskog otkrivaju se samo malenima, poniznima, skromnima.

Zašto? Nije On pristran da bi jednima dao što drugima ne bi. Greška je u nama. Kao što ovca prepoznaje svoga pastira, čovjek one koji su njegovi po uvjerenju, jeziku i slično, tako i Božji čovjek prepoznaje svog Gospodara. Isusa prepoznaju njegovi, odnosno oni koji su Isusova Duha: ponizni, krotki, pravični, milosrdni, mirotvorci – jednom riječju, ljudi siromašni duhom.

Tek se u praznu posudu može nešto uliti, u punu ne. Tek oni koji izgube svoj život, mogu primiti novi; oni koji ne žive po tijelu, mogu živjeti po Duhu. A to je poziv kršćanina. Zato sveti Pavao veli: «Vi niste u tijelu nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov…» I upozorava: «Jer ako po tijelu živite, umrijeti vam je, ako li pak Duhom usmrćujete tjelesna djela, živjet ćete.»

Objašnjava u Poslanici Galaćanima kakav je to život po tijelu, tj. što je plod ispunjavanja požuda: bludnost, nečistoća, razvratnost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomora, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Ponavlja upozorenje: «Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti». (Gal 5)Sv. Ivan Vianney kaže da postoje samo dvije inačice: «Ili kršćanin vlada nad svojim strastima, ili njegove strasti vladaju njime. Neko rješenje između ovog dvoga ne postoji».

Isus je rekao da je Kraljevstvo Božje među nama. On ga je donio; vječnost počinje već u vremenu. Blaženstvo se prepoznaje po plodovima Duha, a oni su: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. (Gal 5)

Riječi koje je Vianney uputio svojim suvremenicima vrijede i za nas danas: «Pustite neka ljudi ovoga svijeta pričaju svoju priču. Slijepi su. A tko ne vidi, nije u mogućnosti ni spoznati. A tko nema spoznanja, ni ne ljubi. Tko Boga ne ljubi, ljubi samo sebe i svoje strasti. Takav navezuje svoje srce na stvari koje prolaze kao dim.» Neka ne bude tako s nama. Vežimo svoje srce ljubavlju prema Bogu pa možemo već sad živjeti nebo na zemlji ne plašeći se smrti. Amen.

__________________________

13. nedjelja kroz godinu

Čitanja:
2 Kr 4, 8-11. 14-16a
Rim 6, 3-4. 8-11
Mt 10, 37- 42

Razmatranje

Šunamka, potaknuta nesebičnom ljubavlju, bez ikakvog interesa i računa ugošćuje proroka Elizeja, poklanjajući mu svoju pozornost i vrijeme pa, prepoznajući da je svet, načini mu mjesto u svom domu, da stanuje tu kad navrati onuda. A kako ni jedno dobrostivo djelo ne propada u Božjim očima, tako Božji čovjek nagrađuje ovu njezinu srdačnost i gostoljubivost tako da joj obećava rođenje sina. On je nagrada – novi život. Bog upravo tako nagrađuje –  darujući novi život. Zato u psalmu opet čitamo o blaženstvu vjernih: «Blago narodu vičnu svetom klicanju, on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine, u tvom se imenu raduje svagda i tvojom se pravdom ponosi.» Blaženstvo je zapravo isto što i sreća jer je to značenje latinskog korijena riječi od koje dolazi.

A što znači novi život za kršćanina i u čemu se sastoji njegovo blaženstvo, poučava nas sveti Pavao. On govori o krštenju u Isusa Krista, ne kao o obredu koji danas mnogi traže za svoju djecu, odgajajući ih poslije u duhu svijeta, nego kao o umiranju svom starom životu: «Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime.» Kakve to posljedice ima na život kršćanina, kaže na kraju Poslanice: «Smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu!»

U evanđelju Isus sam poučava značenje tih riječi; pogotovo je u ovoj rečenici srž toga: «Tko nađe svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.» Ovakav zahtjev ljubavi mogao bi preplašiti svakog čovjeka jer svaki ima potrebu sačuvati svoj život i nemoguće ga je ostvariti bez Duha Svetoga. Čak je i Petar, one noći kad je Isus bio predan, preplašen za svoj život, zatajio da je Isusov učenik. Nakon Isusove smrti, apostoli su se prepali i skrili. Petar, koga je Isus prozvao stijenom na kojoj će utemeljiti svoju Crkvu, shvatio je svoju izdaju i pokajao se. Apostoli, nakon silaska Duha Svetoga, bez straha izlaze na trg svjedočiti za Krista. Svi daju svoje živote za njega. Svi su oni imali obitelj, majke, očeve, neki od njih ženu i djecu, ali Krist je bio na prvome mjestu. Zato su pošli za Njim prihvaćajući svoje križeve.

Jesmo li im dostojni nasljednici? Je li se ovaj Isusov zahtjev promijenio u međuvremenu? Je li manje radikalan danas? Ili se mi možemo prepoznati u onom mladiću što je pitao Isusa što da čini kako bi došao u kraljevstvo Božje, pa se udaljio od Njega u trenutku kad mu je Isus rekao da ostavi svoje imanje i krene za njim. Jesmo li i mi još nečim vezani te Ga ne možemo slijediti? Je li se i naš žar stišao, pa bismo htjeli malo sa svijetom, malo s Isusom - kako nam odgovara? A znamo da se ne može služiti dvojici gospodara, da ne možemo biti Kristovi i od svijeta. Ne možemo ostajati u grijehu i živjeti blaženim životom.

Molitva je izvor naše snage, vjere i ljubavi jer po njoj, koja nije ništa drugo doli razgovor s Bogom, dobivamo prosvjetljenje i radost. Ako je prava, ona postaje slavljenje Boga. Mnogi su skrhani nevoljama, na rubu očaja, otkrili molitvu kao vrata kroz koja se dolazi Bogu, koji ih je onda obdario novim životom. Koliko bi drugačije izgledao naš svijet da je više onih koji provode vrijeme u razgovoru s Bogom, umjesto da pune glavu svime što im Zli servira preko televizije i drugih medija. Učinimo nešto da promijenimo ovaj svijet – počnimo moliti!

__________________________

Presveto Trojstvo

Čitanja:
Izl 34, 4b-6. 8-9
2 Kor 13, 11-13
Iv 3, 16-18

Razmatranje

Zasad prihvaćajmo kršćansku istinu da je Trinitas - Bog „sastavljen“ od triju osoba. Tim se fenomenom bavi čitava jedna znanost koja se zove trojstvena teologija odnosno trijadologija. Učenje o Trojstvu prihvaćaju sve tri velike kršćanske konfesije (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam). Nepoznat razumu, taj se fenomen ipak nastoji nekako uprizoriti trima osobama, od kojih je Duh Sveti najčešće prikazan kao golubica koja simbolizira nadahnuće, mudrost odozgor, blagoslov s Neba...

Kako god nastojali protumačiti Trojstvo, zvučat ćemo prefilozofično, preintelektualno, da ne kažemo i posve nejasno, daleko od svake ljudske kognitivne sposobnosti. Zato prihvatimo činjenicu usvojenu još na Nicejskom koncilu (325. g.): Otac, Sin i Duh Sveti – jedno su. Oduvijek su bili neodvojivi, neotuđivi, posve stopljeni jedno s drugim, utopljeni jedno u drugo. Oni su ista mudrost, ista ljubav, isto djelovanje. Premda ih naš um razgraničava, odjeljuje, razlučuje, oni su jedna „homogena tvar“ koja nema datuma rođenja. Krist nije rođen na Božić, Duh Sveti nije zaživio 50. dan nakon Kristova uskrsnuća. Krist je od pamtivijeka Sin Oca, baš kao i Duh koji je također od pamtivijeka nadahnjivao, hrabrio i pomagao mnoge ljude davno prije „službenog“ kršćanstva. Uostalom, po njemu su govorili svi proroci davno prije nego je Otac na zemlju poslao sebe sama, utjelovljena u Sinu, rođena kao što se rađa svaki čovjek – u trudovima i bolima zemaljske žene – da bude sličan nama u svemu (osim, dakako, u grijehu). Ubijen, kako je moralo biti da se svijet spasi, ostavlja nam nadu i pomoć, odnosno sebe sama, neotkidivoga od Oca, da nas prosvjetljuje na svim našim putima u - također neotkidivome dijelu sebe – liku Duha Svetoga, malenoga mudroga vatrenoga plamička. Taj bi plamičak mogao simbolizirati trenutak nadahnuća, trenutak lucidnosti naših srca. Isto bi tako mekana bijela krila golubice, koja su raskriljena samo u nebeskim visinama, mogla značiti širinu naše duše nošene i nadahnute Duhom... Kako bilo, i kako komplicirano zvučalo, u tome presvetome Trojedinstvu sintetizirana je sva mudrost Neba, sva silina, moć i snaga, sva milosrdnost i ljubav. Premda smo narod „tvrde šije“, kako nas Mojsije pravda, trojedini Bog je „spor na srdžbu a bogat ljubavlju i vjernošću“. Trojstveni pozdrav prije čitanja evanđelja (Milost Gospodina Isusa Krista, ljubav Boga i zajedništvo Duha Svetoga sa svima vama) neka bude naš tjedni blagoslov. Vjerujmo u to da smo, kako Isus kaže Nikodemu, od pamtivijeka i mi neodjeljivi dio veličanstvenog nauma tog slavnog Trojstva, po kojemu nam je oduvijek mjesto na Nebu. Čeznimo za tim da, jednoga dana, postanemo dio te ljubavi, kad nas bijela krila ponesu do naše prvotne domovine, jer ni jedan koji vjeruje nikada i nipošto neće propasti, kako nam obećaje Krist. Amen.

__________________________

Duhovi (Nedjelja Pedesetnice)

Čitanja:
Dj 2, 1-11
1 Kor 12, 3b-7. 12-13
Iv 20, 19-23

Razmatranje

Današnju duhovsku propovijed možemo započeti citatom iz duhovskog misnog slavlja: „Danas si, Gospodine, dovršio vazmeno djelo spasenja; danas si poslao Svetoga Duha vjernima koje si pridružio sudbini svoga sina. Danas se crkva predstavila svijetu, kad si svim narodima dao poznavanje Boga, da te u istoj vjeri slave svi jezici na zemlji. Stoga sav svijet na krugu zemaljskom klikće zanosnom vazmenom radošću...“

Na blagdan Pedesetnice Isus je, poput vjetra ispunivši cijelu kuću u kojoj se bijahu okupili Njegovi učenici, održao obećanje da će im darovati poputbinu prije njihova odlaska u misije. Taj dar dobili su obliku malih plamenih jezičaka koji su na njih sišli. Kako drugačije uprizoriti, prispodobiti Duha Svetoga – taj veličanstveni dar, taj neopisivi blagoslov, tu Mudrost s Neba? Blagoslovljeni Duhom, učenici su, kako stoji u Djelima apostolskim, počeli zboriti u drugim jezicima. Premda Galilejci, svatko je govorio jezikom svoje majke, ali svi su se dobro razumjeli: oni iz Judeje i Kapadocije s onima iz Ponta i Azije; oni iz iz Egipta i Cirene s Krećanima i Arapima... Na svim su se tim jezicima razglašavale riječi i djela Gospodnja.

Duh Sveti je Kristov uskrsni dar učenicima. Od dana velikih crkvenih otaca Duh Sveti se naziva „darom“, što je svakako najljepše ime za njega (uz naziv Branitelja, Tješitelja, Snagu odozgo – kako Isus navješćuje taj dar). U trojednom je Bogu Duh Sveti personificirana ljubav između Oca i Sina. Otac se dariva Sinu, Sin se daje Ocu. Ovo sebedarivanje i sebedavanje događa se u Duhu Svetomu, u ljubavi koja je Duh Sveti. Život trojednoga Boga je kružni tok ljubavi koji postoji od pamtivijeka. Objava nam pak govori da se ljubav Božja ne ograničava samo na božanski život triju Osoba. Bog svoju ljubav daruje dalje, svima nama, svakome svome stvorenju. Dar ljubavi je dar Duha Svetoga. I to je jedini pravi dar.

Prečesto mislimo da je netko bogat kada nešto posjeduje, najčešće novac, znanje, vlast, moć... no Bog razdaje nešto posve suprotno onome što logika ovoga svijeta smatra vrijednim. Čovjek, dakako, nije bogat po onomu što je prikupio, nego po onomu što je podijelio drugima.

Duh Sveti je sišao nad apostole, na mladu Crkvu, kako bi rasla i širila se u mudrosti. Kako drugačije nazvati taj dobro odvagani kompromis između srca i razuma? Što je Duh nego mudrost? Rukovoditi se isključivo razumom proračunato je i hladno; hrliti grlom u jagode slušajući samo svoje srce također nije uputno – ta razum nam je dan da mudro rasuđujemo! Nije li, dakle, mudrost onaj maleni jezičac na vagi, između srca i razuma? Koliko ima visokoobrazovanih ljudi, koji su prikupili mnoga znanja ovoga svijeta, a nisu mudri! I obrnuto! Koliko je posve neukih, ali imaju neku iskonsku, urođenu, imanentnu mudrost. Pa nije li to „dar odozgo“, kako volimo nazivati Duha Svetoga?! Nije li to svojevrsna intuicija da „nanjušimo“ opasnost i prijetnju, da raspoznamo istinu od laži i podvale, da razlučimo pravoga proroka od lažnoga? Nije li to milost koja nam pruža svoju nježnu ruku da, jer smo dio „slabovidnog“ ljudskog roda, ne padnemo, ne posrnemo? U poslanici Galaćanima sveti Pavao jasno i eksplicitno nabraja grijehe tijela koje kroti Duh. U poslanici Korinćanima pak naglašava da nam je svima, i Židovima i Grcima, i robovima i slobodnima, dana ta „pronicavost“ koju nazivamo Duhom. Duh je kruna svake naše službe, svakog našeg djelovanja.

Kao što su apostoli, nadahnuti Duhom, krenuli u svijet, njime branjeni i štićeni od svakoga zla, tako se i mi napunimo Duha Svetoga da bismo mogli uspravno kročiti na našim putima. Jer, podliježemo li samo tijelu, Duh Božji ne prebiva u nama. A nemamo li pak Duha Kristova, nismo Njegovi. Duh mora nadjačati sve slabosti tijela, sva ugađanja tijelu, mora pobijediti smrtnost tijela kao što je Isusov duh pobijedio smrtnost Njegova izmučenoga tijela. Po Duhu smo djeca Božja, dakle baštinici Božji a subaštinici Kristovi – „kada doista s Njime zajedno trpimo, da se zajedno s Njime i proslavimo.“ Blagdan Duhova je, nakon Uskrsa i Božića, najveći crkveni blagdan. Na taj se dan slavi silazak Duha i osnivanje majke Crkve. Plameni jezičci bili su inspiracija mnogim slikarima koji su pod zazivom „Veni Creator Spiritus“ naslikali predivna umjetnička djela (Fra Angelico, A. Dürer, El Greco, Rubens...). Nakon Drugog carigradskog koncila (381. g.) Duh Sveti priznat je kao treća osoba Trojstva koja milosno djeluje na svakoga pojedinca i mudro vodi Crkvu.

Dar Duha Svetoga u prvome je redu dar ljubavi. Majka Tereza kaže: „Spoznala sam paradoks: ako ljubite do boli – s vremenom će boli nestati, a ostat će samo ljubav!“ Darujmo jedni drugima ljubav i mir, molimo za mudrost „odozgo“, da znamo razlučiti dobro od zla, istinu od laži, pravdu od nepravde. Naše molitve neće ostati neuslišane jer će Duh, poput bijele golubice, donijeti „rezultate“ naših vapaja. Tko traži – dat će mu se. Ako želimo vidjeti kako Duh Sveti djeluje u ljudima, pogledajmo svece. Svaki je od njih remek djelo Duha Svetoga. Naravno, Duh Sveti i nas želi učiniti svetom djecom Božjom. Predajmo mu se i pustimo ga k sebi, da po nama djeluje, za nas i za sve oko nas, da se po njemu svijetom šire divna i čudesna djela Božje ljubavi i milosti. Amen.

__________________________

6. Vazmena nedjelja

Čitanja:
Dj 8, 5-8. 14-17
1 Pt 3, 15-18
Iv 14, 15-21

Razmatranje

Današnja je nedjelja pretposljednja vazmena; sve se više približavamo blagdanu Duhova, pa su, u skladu s time, i svetopisamska čitanja orijentirana na Duha Svetoga, neopisivu ali konkretnu Kristovu ostavštinu nakon Njegova uskrsnuća. Čitanje iz Djela apostolskih, koje donosi evanđelist Luka, izvještava o poslanju đakona Filipa, jednoga od Sedmorice, u Samariji. Filip je, kako se zna, živo prenosio Kristov nauk i činio čudesa. Krstio je eunuha etiopske kraljice i obratio Šimuna Maga (vrača iz Samarije koji je za novac htio od apostola kupiti moć da dijeli Duha Svetoga – od njegovog je imena Šimun/Simon izvedena riječ simonija, što znači trgovinu duhovnim dobrima odnosno kupovinu crkvenih službi i položaja. Simonija se osobito prakticirala u srednjem vijeku kada se na pojedine crkvene položaje dolazilo podmićivanjem, protiv čega se žestoko borio papa Grgur VII. i gregorijanska reforma). Đakon Filip činio je i mnoga druga čudesa radi kojih ga je mnoštvo jednodušno prihvaćalo: iz nečistih je istjerivao zloduhe, ozdravljao bolesne i na noge podizao oduzete i hrome. Cijela je Samarija prigrlila Božju riječ i neizmjerno se radostila ovome poslaniku, stoga su se onamo uputili i apostoli Petar i Ivan kako bi na njih polagali ruke dijeleći im Duha Svetoga. Tako se još jedan obraćeni ogranak pridružio matici Crkvi u Jeruzalemu. Isus Krist iz Nazareta, koji je hodio njihovom zemljom, oduvijek neprijateljski nastrojenom prema Židovima iz Judeje, na njihovu se Jakovljevu zdencu nedaleko Sihara osvježio vodom iz Samarijankina vrča, prvi je put upoznavši s Istinom: hram u Jeruzalemu i hram na Garizimu – isti su. Bog Otac stanuje u oba, odnosno ni u jednome. Njegova je domovina na nebesima i u srcima svakoga od nas, bez obzira u koji hram hodočastili na molitvu. Samarija je, dakle, prigrlila Krista kao Sina Božjega, o čemu svjedoči današnje prvo čitanje. Isus iz Nazareta je, doduše ubijen, razapet, ali tu nije kraj Njegovu životu. Sveti Petar u poslanici kaže: „Krist jednom za grijehe umrije, pravedan za nepravedne, da vas privede k Bogu – ubijen doduše u tijelu, ali oživljen u duhu.“ Tako je živi Krist po svojim učenicima našao mjesto u srcima mnogih Samarijanaca koji su s radošću dočekali apostole, predajući se Duhu Svetomu, Kristovu izaslaniku, Njegovoj najljepšoj ostavštini, koji je poslan na zemlju da bude njihov Duh Branitelj na svim trnovitim putima.

Krist svoje učenike nije ostavio kao siročad. Znao je da Ga ljube i da će čuvati Njegove zapovijedi, a da bi im bilo lakše na njihovim opasnim putovanjima podario im je drugoga Branitelja, Duha Istine. Doduše, nevidljivoga i neopipljivoga, ali sasvim sigurno uvijek prisutnoga i spremnoga da nam po darovanoj mudrosti uvijek pritekne u pomoć. „Još malo i svijet me više neće vidjeti“, govori Gospodin, „no vi ćete me vidjeti jer ja živim i vi ćete živjeti. U onaj ćete dan spoznati da sam ja u Ocu svom i vi u meni i ja u vama...“ Krist, dakle, svojim nasljedovateljima i sljedbenicima svoga nauka ostavlja Duha koji će uvijek biti s nama, da nam neprestano drži otvorene oči i da istoga trena u nama zatre svako zrno sumnje. Mi nipošto nismo siročad. Imamo božanskoga Oca i Njegova Sina - našega prijatelja, učitelja i brata - te veliki duhovni imetak koji su nam ostavili u nasljedstvo, kao i baštinu koju su nam predali na čuvanje. Valja nam ispuniti poslanje što nam ga je Krist dao i, poput đakona i apostola, ne prestati propovijedati ljubav Kristovu po kojoj nam je svima pridružiti se matici Crkvi i ujediniti u jednome: Kristovom neizmjerno velikome, presvetome srcu u kojemu ima dovoljno stanova za sve nas za koje naš Gospodar čuva vijenac života.

Krist je obećao svojim apostolima da će im poslati svoga Duha koji će uvijek biti s njima, što znači i sa svima nama. Dok je Isus bio s apostolima i propovijedao im u prispodobama, često Ga nisu mogli razumjeti, pa su nerijetko od Njega tražili da im protumači skrivenu metaforiku. Kako se primicao čas Njegova odlaska, obećao im je poslati Duha Svetoga koji će njihova srca nadahnjivati mudrošću, ujedno Duha Branitelja bez čije bi skrbi i zaštite teško opstali na svim svojim putovanjima. Kao što je Hipokrat uza svo svoje medicinsko znanje utemeljeno na znanstvenom pristupu trebao pomoć svoga Parakleta, tako i svima nama treba pomagač, Paraklet, Duh Sveti, tješitelj i pomoćnik, koji nas nadahnjuje, potiče, vodi i bodri u svim našim ispravnim nastojanjima. Dakle, i znanstvena strana svakoga tumačenja nadopunjuje se, nadahnjuje, inspirira i isprepliće s duhovnom stranom. To je dvojstvo neodvojivo, očituje se u svemu. Svemu se može pristupati strogo znanstveno – medicini, astronomiji, fizici, kemiji... ali svi nekako slutimo da zlatni rez ne bi bio tako savršen bez Božjeg prsta, da se medicinsko čudo teško ostvaruje bez Božje intervencije... Dakle, mali Paraklet koji je nadahnjivao velikoga Hipokrata zapravo uopće nije malen. Bez (velike) uloge Duha Svetoga ne bi se događala predivna čuda kojima smo svaki put iznova zadivljeni.

Duh Božji darovan nam je kao život. On nas upućuje u pravom smjeru, on nas savjetuje, on nas krijepi mudrošću, bodri i daje snage da idemo dalje, da ne odustajemo, da uvijek budemo na strani Istine i Pravde, te da tu istinu i pravdu uvijek i prepoznamo. Duh Sveti naš je Pomoćnik i branitelj, nismo ostavljeni kao siročad. Njegovim se mudrim savjetima trebamo voditi kroz ovaj život do onoga drugoga života, neusporedivo ljepšega i vrjednijega.

__________________________

5. Vazmena nedjelja - Nedjelja Božanskoga Milosrđa

Čitanja:
Dj 6, 1-7
1 Pt 2, 4-9
Iv 14, 1-12

Razmatranje

Da bi Kristova crkva, izgrađena na kamenu zaglavnome koji je On sam, i na stijeni koja je Petar, bila uređena zajednica u kojoj sve skladno funkcionira, i u njoj, kao i u svemu na svijetu, mora postojati neki red da bi bilo i sklada. Stoga je i u prvoj Crkvi bilo potrebno podijeliti različite odgovornosti i zadatke. Zajednica je među sobom odabrala službenike na koje su apostoli polagali ruke blagoslivljajući ih za vršenje službe ugodne Bogu Ocu. Dvanaestorica apostola su, hijerarhijski, bila na čelu kršćanske zajednice. Oni su bili Kristovi navjerniji pratitelji, Njegovi odabranici koji su izravno slušali Njegove riječi i upute, pa je uistinu red da se, kako sami kažu, posvete isključivo molitvi i posluživanju Riječi a ne stolova. Stoga su izabrana Sedmorica poslužitelja, na dobrome glasu i puna vrlina, na koje su Dvanaestorica položila ruke, da budu pravedni, da dobro služe i budu puni Duha i mudrosti. Tako su odabrana Sedmorica po kojima je također rasla kršćanska zajednica. Vladao je red i sklad, „riječ je Božja rasla, uvelike se množio broj učenika u Jeruzalemu i veliko je mnoštvo svećenika prihvaćalo vjeru.“ Tako se utišalo ono početno mrmljanje, ono negodovanje i nezadovoljstvo Židova grčkog jezika koji nisu mogli prihvatiti da domaći Židovi u svome svakidašnjem služenju zanemaruju njihove udovice, i zbog čega je nešto u zajednici trebalo promijeniti.

To me mrmljanje podsjetilo na davnu 1966. godinu kada sam bio u Beču na studiju i ujedno kapelan u jednoj župi u kojoj su pastoralni radnici bili naši franjevci konventualci. Za prve petke posjećivao sam stare i bolesne dijeleći im svete sakramente. Tako mi je jedan gospodin jednom prilikom rekao: „Više nikada nećemo imati papu kao što je bio papa Pio XII. Ove promjene II. Vatikanskog koncila nimalo mi se ne sviđaju i uistinu ne znam kamo sve to vodi...“

Bilo je mnogo onih koji su mislili kao ovaj stariji gospodin iz Beča. I u samim počecima Crkve bilo je puno neslaganja i mrmljanja, neodobravanja i nezadovoljstva. To nitko ne može i ne treba osporiti. Dakako, bilo bi prelijepo kad bi uvijek bilo po volji njezina utemeljitelja Isusa Krista, kad bismo svi bili kao u prvoj kršćanskoj zajednici - jedno srce i jedna duša. Pa ipak, Crkva je živo tijelo, dišuće i pulsirajuće, pa je posve prirodno da i u njoj katkad dođe do trvenja, nesuglasica, pa – eto – čak i raskola. Tako su se domalo u prvoj kršćanskoj zajednici pojavile dvije stranke protivne jedna drugoj. Na jednoj su strani bili domaći Židovi, a na drugoj strani oni koji su došli iz grčke dijaspore. Povod za nemire i svađu bili su siromašni i udovice kojima se, kako su mislili grčki Židovi, nije pružalo ono što im je potrebno za svakidašnji život. Da bi se bura stišala, trebalo je nešto promijeniti. Tako su odabrana sedmorica đakona, sedmorica uglednih kršćana (Stjepan, Prvomučenik, Filip, Prokor, Nikanor, Timon, Parmen i Nikola iz Antiohije) koji su dobili poslanje polaganjem ruku. Uz brigu za siromahe, njihova je djelatnost obuhvaćala i javno svjedočenje za Krista, što je izazvalo protivnike prvotne zajednice (znamo da je zbog toga sveti Stjepan završio život mučeničkom smrću kamenovanjem).

Je li zbog tih neslaganja odmah moralo doći do svađe? Nije li se sve moglo riješiti „bilateralno“, kako se to danas često kaže? Je li odmah moralo doći do radikalnih poteza, postavljanja uvjeta, ucjena, dizanja revolucija? Nije li posve normalno da u svim novonastalim zajednicama dođe do neslaganja? U jednoj kršćanskoj zajednici koja je naglo rasla nije se sve moglo predvidjeti. Na takve probleme nailazimo i danas - u mlađim zajednicama, u novoizgrađenim područjima, u novonastalim državama... Pravi nam je primjer vlastita domovina. Nakon što smo izborili slobodu i napokon se bez posljedica javno deklarirali kao vjernici, kao kršćani, počeli smo se baviti drugim, „unutrašnjim“ problemima. Razjedinili smo se, razdvojili, nestalo je onog prvotnog savezništva „u progonstvu“, svatko je na svoj način počeo tumačiti vjeru i, tobože intelektualistički, odjeljivati je od Crkve „kao institucije“. Preživjeli smo zahvaljujući krunici oko vrata svakoga vojnika, a onda smo je, udahnuvši slobodu, nezahvalno odbacili i zaboravili.

Židovima izvan Izraela bio je stran i Mojsijev zakon koji je domaćim Židovima bio svetinja. Problem, dakle, nije bio samo u nekoliko zaboravljenih udovica. One su bile tek vrh sante leda, površina ispod koje se očito štošta skrivalo. Ondašnja jeruzalemska zajednica sjeda za stol i ozbiljno nastoji razmotriti probleme. Nije se pitalo tko je za sve kriv, nego su se tražile mogućnosti kako bi se pogreške ispravile. Poštivalo se svačije mišljenje, makar dolazilo od manjine, jer je i manjina nosila odgovornost. Mrmljanje i negodovanje ničemu ne koriste, štoviše, samo potpiruju vatru općeg nezadovoljstva i huškanja.

Kako danas Crkva postupa s onima koji nisu zadovoljni? Čuje li ih ili ne? Obraća li im se s visine ili se prigne k njima kao majka djetetu, da budu na istoj razini, ravnopravni? Crkva se ne smije oglušiti na one koji mrmljaju, uz komentar: Nikad ne mogu svi biti posve zadovoljni... Mnogi na čije se savjete ili dobronamjerna upozorenja oglušila – napustili su je, za što će Gospod teretiti nju a ne njih. Mnogo je i onih koji su od nje očekivali da se oglasi kad je bilo najpotrebnije – ponovno se oglušila na njihove vapaje i nijemo gledala u „svoja“ posla, ne miješajući se u „carev rejon“.

Mnogo nas je i svi smo različiti. U tome i jest ljepota svake individue, svakog Božjeg „unikatnog“ bića. Za svakoga od nas ima mjesta u Kristovoj zajednici. „U domu Oca moga ima mnogo stanova“, govori Gospodin. Stoga i naše djelovanje može biti različito, ali cilj mu mora biti isti - spasenje. A do cilja je teško stići bez putokaza Krista jer On je „Put, Istina i Život“ po kojemu ćemo se svi zajedno, ma koliko različiti bili, ponovno ujediniti u Ocu na nebesima, kod kojega nam je naš Učitelj Krist pripravio mjesto. Amen.

__________________________

4. Vazmena nedjelja - Nedjelja Božanskoga Milosrđa

Čitanja:
Dj 2, 14a. 36-41
1 Pt 2, 20b-25
Iv 10, 1-10

Razmatranje

Kada se sveti Petar, čijih se riječi spominjemo u oba današnja čitanja, obraća kršćanskim zajednicama u progonstvu, obraća se svima nama. Stoga poslušajmo njegove upute jer Kristu nema dražega i bliskijega od Kefe, stijene Kristove, simbola Crkve. Moramo se, dakle, obratiti, i to iz temelja, iz korijena promijeniti sve svoje navike. Naše mijenjanje mora biti jasno vidljivo i prepoznatljivo, moramo se odreći loših navika i bez straha krštenjem označiti prekretnicu u svojim životima. Krštenje je prvi korak u odabiru Krista. Ono znači raskrstiti sa starim čovjekom i odjenuti novo ruho u kojemu ćemo ući u vazmeno Kristovo otajstvo. Krštenjem će nam se oprostiti grijesi, a na nas će sići Duh Sveti po kojemu ćemo biti spašeni i mi, i naša djeca, i svi koji se odazovu ovome pozivu. Odrecimo se staroga čovjeka koji još uvijek čuči u nama, nedovoljno hrabar i odvažan da razdijeli sve svoje haljine i krene za Kristom ne osvrćući se ni za ženom, ni za domom, ni za plugom. Krist nam daje vječni život, On je ta „kvaliteta življenja“ – floskula kojom nas svakodnevno bombardiraju i čiju „realizaciju“ tražimo na posve krivim mjestima i u posve krivim stvarima.

Danas se uistinu mnogo govori o poboljšanju kvalitete življenja. Moderni je čovjek svjestan činjenice da mu mnogo toga nedostaje kako bi bio kompletan, zadovoljan, „bogat“, pa te nedostatke želi nadomjestiti kako bi mozaik njegove sreće bio gotov, potpuno posložen. Međutim, u toj slagalici života uvijek će nešto nedostajati. „Kvalitetu“ tražimo u krivim vrijednostima. Dobro živjeti, dugo živjeti, imati nešto od života, uživati u životu – žudnje su svakoga od nas, pa tako raznobojne komadićke stakla koji nam fale tražimo u, najčešće, materijalnoj satisfakciji koja je, svi to znamo, kratkoga daha. Svoj život svakako nastojimo obogatiti, upotpuniti, ali nerijetko ni sami ne znamo što nam to tako silno nedostaje, koja nas to nedefinirana žudnja stalno mori, koje se to naše tajanstvene čežnje još nisu ispunile? Imamo dobar posao na kojemu smo napredovali do vrhunca, živimo u lijepoj kući, odlazimo na ljetovanja i zimovanja, zdravi smo, Bogu hvala... U banci imamo pristojnu ušteđevinicu, planiramo na duži put Mediteranom na luksuznom brodu cruiseru... Djeca nas nisu iznevjerila, svatko je završio pristojne škole, zaposlili su se, svi su manje-više zadovoljni, pred njima je lijepa perspektiva, očekuju svoju djecu... Okupljamo se nedjeljama, blagdanima, praznicima, uživamo u plodovima vlastitoga truda, ali u tome obilju nešto uvijek nedostaje ako za našim stolom u svim našim susretima ne sjedi Krist. Ta upravo nam je On sve to omogućio, pružio, darovao! Sjetimo li se toga prije raskošnog objeda? Prije počinka na kraju još jednog „uspješnog“ dana?

Isus u današnjem evanđelju kaže: „Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Kad On spominje riječ „život“, misli na nešto drugo, nešto sadržajnije, nešto dublje od nas. „Život“ koji On spominje nije reklama za MasterCard u kojoj je sve kao iz bajke. Život na koji On misli počinje u trenutku kad se oslobodimo svih ljudskih boli i slabosti, pa se, spremni, uputimo k Njemu. Ako smo s Njime uvijek živjeli, dijelili i tuge i radosti, jadali mu se i prvome Mu donosili sretne vijesti, „dostojno je i pravedno“ da Ga napokon sretnemo u domu Njegova Oca u kojemu je, samo za nas, pripravljena svečana gozba.

Krist kaže: “Ja sam život.“ Izobilje koje spominje počinje spomenutom svečanom gozbom priređenom nama u čast. Dobar smo boj bili, bitku završili – možemo reći kao i sveti Petar. Slijedi nagrada naša na nebesima – život vječni – o kojemu tako intenzivno razmišljamo ovih vazmenih dana. Gospodin želi da dobijemo taj život i da ga imamo u punini, u izobilju. To je jedina istinita kvaliteta života koja bi nas morala zanimati, sve drugo su prazna obećanja. Život u kojemu nam Gospodin daje udjela pretvara naš smrtni prah u besmrtnost, prolaznost u svevremenost. „Dolina suza“ po kojoj sada lutamo bit će zamijenjena zelenim proplancima vječnosti. No, zašto tih livada nema bez suza? Kako to može ići zajedno - obećanje punine i naš svakidašnji život prepun muke i tjeskobe? Današnje drugo čitanje iz poslanice svetoga Petra apostola daje nam osebujan odgovor: „Ako dobro čineći trpite pa strpljivo podnosite, to je Bogu milo“. Jesmo li dobro shavtili? Bogu je milo da trpimo? Čineći dobro – da ispaštamo? Ne protivi li se to svakom zdravom razumu? To se mogu pitati samo kratkovidni. Trpjeti kršćanski – to je milost. To znači trpjeti kao Isus Krist. Samo se po tom trpljenju dolazi do Božje milosti i izobilja koje nam je obećano.

Punina života ostvaruje se u zajedništvu s Gospodinom. Tko je s Njime povezan, živi punim plućima i „kvalitetno“ čak i onda kad mu je život mučan i tjeskoban. Tko je povezan s Gospodinom, živi u punini života jer je u njemu već započeo obećani vječni život.

Kroz prispodobu o ovcama i ovčinjaku spominjemo se jedne od Kristovih poznatijih rečenica: „Ja sam Vrata.“ Tako kaže Gospodin u evanđelju. Samo se kroz vrata ulazi. Tko pokušava drugačije – ulazeći na stražnji ulaz ili preskačući zid – kradljivac je i razbojnik od kojega ovce u ovčinjaku bježe jer ne ulazi kao njihov dobri pastir. Krist je Ulaz. Samo se kroza Nj dolazi do spasenja. Od Njega ne bježe Njegove ovce jer Ga se ne boje. On nije prijetnja jer sigurno nije došao da ih pogubi. Došao je povesti ih na bogatu ispašu, na zelene proplanke vječnosti, i darovati im život – u izobilju da ga imaju. Samo oni koji slijede Krista doživjet će ispunjenje za kojim njihova duša čezne na vjetrometini ovozemaljskoga čistilišta. Samo oni koji Njega slijede doživjet će beskrajno radostan čas ispunjenja Njegova obećanja. Samo oni koji Njega prepoznaju kao Dobroga pastira mirnoga će srca čekati da im otvori vrata izobilja u kojemu će uživati do beskrajnog beskraja vječne vječnosti. Amen.

__________________________

3. Vazmena nedjelja - Nedjelja Božanskoga Milosrđa

Čitanja:
Dj 2, 14. 22-28
1 Pt 1, 17-21
Lk 24, 13-35

Razmatranje

I današnje evanđelje tematizira problem ljudske sljepoće kod zdravih očiju. Kao što u prošlonedjeljnome evanđelju Toma, nepokolebljiv u svome slijepome uvjerenju, ne vidi da su dokazi Kristova uskrsnuća oko njega, tako ni današnja dvojica Kristovih učenika na putu za Emaus, koja se se u Pismu „proslavila“ po svome sljepilu, ne prepoznaju svoga Učitelja u strancu koji im se pridružio. Divili su se njegovoj elokvenciji, upućenosti u Pismo, mudrosti i pomnom razlučivanju sadržaja Mojsijevih zakona, ali u njemu nisu prepoznali raspetoga i uskrsloga Isusa. No, kao kad je Arhimed (otkrivši u kadi svoj slavni zakon o uronjenosti tijela u tekućinu na koji djeluje sila uzgona jednaka težini istisnute tekućine) uzviknuo 'Heureka', tako su i oni, i Toma i putnici za Emaus, u jednome trenutku doživjeli prosvjetljenje, lucidu intervalu, blagoslovljeni trenutak u kojemu su Ga prepoznali. Uistinu, to je On, uskrsli Krist! Prepozanjemo Ga! Ne samo po ranama od čavala i po dobro poznatoj gesti lomljenja kruha. Prepoznajemo Ga jer gorimo u duši, jer buktimo i plamtimo onim istim žarom od kojega su izgarali svi koji su Ga poznavali i slušali...

Vazmena evanđelja vraćaju nadu Kristovim učenicima i svima ostalima koji su je izgubili nakon strašnog Velikog petka. Ona podastiru „dokaze“ o Kristovoj pobjedi. Smrt, dakle, nije bila Njegov kraj, niti je Njegov grob zapečatio Njegovo iscrpljeno i izranjavano tijelo. Krist je uzišao na Nebo i tjelesno, u svoj svojoj slavi, posve čist i bijel, zaogrnut zlatnom svjetlošću kao hostija u monstranci. On je pobjednik!

Odabranima i pomilovanima Duhom Svetim dovoljan je prazan grob i svjedočanstvo žena. Štoviše, ne trebaju im nikakvi dokazi. Oni vjeruju, mada ne opipaše, ne vidješe, ne sretoše se s Njime. Drugima su pak potrebni čvršći, neosporivi dokazi, da se izrazimo rječnikom pravosuđa, forenzike, obdukcije, patologije... – jezikom znanstvenog svijeta koje samo neoborivu činjenicu smatra relevantnim dokaznim materijalom. Glasine nisu znanstveno opravdane, nisu verificirane, a i kamen je, uistinu, mogla pomaknuti skupinica urotnika dok su slabo plaćeni rimski stražari spavali. Mnogo smo sličniji drugima. Za sve tražimo materijalne dokaze, želimo staviti prste u rane da bismo provjerili jesu li istinite ili je krv, filmskim rječnikom rečeno, tek iscijeđena rajčica, uvjerljiva boja kojom se ta crvena tekućina imitira pri što autentičnijoj ekranizaciji bilo kojeg krvoprolića.

Bog postoji. Doduše, ne vidimo Ga. No, ni vjetar ne vidimo, ali znamo da je tu jer se bez njega ne bi ljuljale rasanjene krošnje. Nismo zadovoljni objašnjenjem. Trebaju nam bolji argumenti. Dajte nam ih! Želimo rendgenske snimke, satelitske zapise, ultrazvučnu sliku, termičku, bilo kakvu! Podastrite nam bilo kakve audio-vizualno-taktilno-olfaktivne dokazne materijale! Dajte nam jednu Njegovu vlas za analizu DNK, bilo što! Bez dokaza ništa nema čvrstoga uporišta. Nisu nam dovoljni svjedoci jer lako mogu biti lažni. Sud traži opipljive argumente, sve drugo su naklapanja koja će, u protivnome, brzo biti odbačena i zapečaćena udarcem čekića koji će na prečac donijeti odluku i „zaključiti slučaj“. Boga nema. Nema ni Njegova Sina. Isus iz Nazareta je postojao, to je neupitno, s tom se činjenicom slažu i Kuran i Talmud, ali Njegovo je božansko porijeklo itekako upitno. Dokaza o Njegovoj smrti ima na pretek, ali o uskrsnuću ni jedan. Odbačeni povoji? Odgurnut kamen? Nekoliko egzaltiranih žena? Nedovoljno.

Pa ipak, priznajmo, ponekad stvari jednostavno „osjetimo“. I u sudstvu, koje traži isključivo dokaze, postoji nešto što se zove „osnovana sumnja“. Dakle, nešto predosjećamo, slutimo, iako nemamo dokaze. Pa ipak, taj nedefinirani pokretač naših daljnjih djelovanja opravdava naše daljnje istraživanje. Upravo je tako oko nas nebrojeno mnogo potvrda o Kristovu uskrsnuću. Niz nam znakova daruje spoznaju, niz nam argumenata otvara oči. Krist je uz nas na svakom našem putu za Emaus. Treba Ga samo prepoznati u svakom danu sretno privedenome kraju, u svakom novosvanulom jutru, u svakoj uslišanoj molitvi, u svakom susretu s dragim ljudima. Njegovo uskrslo, ozareno lice ima naše dijete koje se veseli sladoledu, prosjak kojemu smo u drhtavi dlan spustili pokoju kovanicu, radnik na krovu nakon zadnjeg postavljenog crijepa i barjaka... Prepoznajemo ga u obitelji, među prijateljima, među „svojima“ s kojima lomimo kruh. U toj se prijateljskoj gesti sebedarja najlakše uočava Onaj koji nam se nesebično daje za otpuštenje grijeha i život vječni. On nas je otkupio, „ne nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom“ – kako kaže sveti Petar – „nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane.“

Moramo Ga vidjeti! Kako Ga ne vidjeti, ta On nam je, kako kaže Petar citirajući Davida i njegove psalme, „svagda pred očima“. On neće ostaviti našu dušu u Podzemlju, niti će dopustiti da Pravednik ugleda truleži. Pokazat će nam stazu života i ispuniti nas radošću lica svoga. Dokazi Njegova postojanja svuda su oko nas. Vjerujemo u Njega, ne trebamo staviti prste u Njegove rane, dovoljno je da kaže riječ da naša duša ozdravi.

Radujmo se ovome otkriću i zajedničkom slavlju lomljenja kruha. Tada ćemo poći kući s uvjerenjem da smo i sami s Isusom uskrsnuli. Amen.

__________________________

2. Vazmena nedjelja - Nedjelja Božanskoga Milosrđa

Čitanja:
Dj 2, 42-47
1 Pt 1, 3-9
Iv 20, 19-31

Razmatranje

Današnja, pa i sve ostale vazmene nedjelje koje slijede, donosit će ulomke iz Djela apostolskih iz kojih ćemo saznavati kako se Božje kraljevstvo širilo, polako ali uporno, od Jeruzalema do Rima koji je tada bio središte civiliziranog svijeta. Ta su čitanja živi dokaz o širenju Crkve Kristove – od Judeje preko Samarije i Sirije, do Rima u koji je sveti Pavao, kao apostol koji je ostavio najviše zapisa, donio evanđelje. Djela apostolska nisu detaljna povijest Crkve i sustavan prikaz širenja njezina nauka svijetom. Ona su u prvome redu orijentirana na djelovanje Duha Svetoga koji je preko apostola, tih neumornih misionara, djelovao na sve ljude – i pogane, i mnogobošce, i nevjernike. Kršćanstvo je, poput mode, a zahvaljujući nepokolebljivom entuzijazmu apostola, brzo preplavilo sav poznati svijet. Duh Sveti nastanio se u svakome koji je tako „progledao“, baš poput svetog Tome. Na blagdan Pedesetnice odnosno Duhova – taj je Duh zauvijek darovan Crkvi koja Radosnu vijest i danas treba propovijedati i širiti jednako strastveno i jednako odvažno, kao što su to činili njezini prvi predstavnici iz najužih Kristovih krugova, držeći se kao braća, složno i u ljubavi, o čemu svjedoči i sveti Luka u današnjem čitanju iz Djela apostolskih, a koja je napisao kao svojevrsni nastavak svoga evanđelja. Sveti Luka tako piše: „Braća bijahu postojana u nauku apostolskomu, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama.“ Dalje nastavlja da su bili vrlo revni u svome poslanju, da su svoju dužnost ozbiljno shvatili, da su bili puni strahopoštovanja... Slijedili su Učiteljeve upute pa su sve rasprodali i razdijelili potrebitima, svaki dan odlazili u hram, zahvaljivali Bogu lomeći kruh u spomen na žrtvu Njegova Sina a njihova Učitelja, dok im je Gospodin, kako stoji u Pismu, „danomice pridruživao spasenike.“

Isus je uskrsnuo, pobijedio smrt, uzašao na Nebo, a nas otkupio. Takvi, otkupljeni, s darovanim novim početkom kao novom prilikom, pridružujemo se svetome Petru, glorificirajući predivno otajstvo uskrsnuća: „Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista koji nas po velikomu milosrđu svojemu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodi za životnu nadu, za baštinu neraspadljivu, neokaljanu i neuvelu, pohranjenu na nebesima za nas koje snaga Božje volje po vjeri čuva za spasenje!“

Iako su još dugo (pa i dan-danas) mnogi sumnjali u Isusovo uskrsnuće, vijest o Kristovom „kristovstvu“, odnosno Njegovu slavnom uznesenju na Nebo brzo se proširila cijelom Palestinom, svim pokrajinama njezina tadašnjega teritorija. Rimljani su se, u želji za osvetom, poniženi zbog srušenog autoriteta i izgubljene „bitke“ s golorukim osuđenikom, svojski trudili zatrti glasine o osuđenikovu dokazanom božanskom porijeklu, pa su tako progonili Isusove učenike i sljedbenike. Ništa ih manje nisu progonili ni glavari njihova vlastitog naroda, pa su se učenici, u strahu pred Rimljanima i Židovima, sakrivali od javnosti i potajno se sastajali. Neki su od njih svoje progonstvo doživjeli kao neznatnu kaznu u odnosu na onu koju je, ni kriv ni dužan, podnio njihov Učitelj, dok su neki sumnjali u glasine koje su kružile, i sami dvojeći oko njihove istinitosti. Najpoznatiji je sumnjičavac bio sveti Toma koji se, upravo zbog svoje skeptičnosti, u Pismu izdvojio od ostalih učenika, oholo se opirući povjerovati da je Isus uskrsnuo, uvjetujući svoje prihvaćanje Njegova uskrsnuća isključivo opipljivim, materijalnim dokazom: „Ne vidim li na Njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim li svoj prst u mjesto tih čavala, a ruku u Njegov bok – neću vjerovati.“

No, kad se Isus, ušavši kroz zatvorena vrata i stupivši među svoje učenike, pokazujući tako svoju moć i u banalnim mogućnostima u kojima se ona očituje, obratio upravo Tomi riječima: „Dotakni prstima moje dlanove, a ruku stavi u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran“ – sveti Toma pada na koljena, posramljen i očajan zbog svoje drskosti, gluposti i obijesti.

Među nama je mnogo „Tominih sljedbenika“, mnogo onih koji se identificiraju upravo s njime jer ne mogu prihvatiti tzv. istine koje nisu verificirane, dokazane, utemeljene na zdravome razumu i logici, koje nemaju uporište u racionalnosti... Toma je predstavnik takvih, po prirodni sumnjičavih i nesklonih prihvaćanju nadnaravnih, neobjašnjivih fenomena.

Ipak, mnogi zaboravljaju da je sveti Toma, ugledavši svoga Učitelja, pao ničice, udarajući se raskajano o vlastita prsa, posramljen što je posumnjao u Njegovo Božje sinovstvo po kojemu je uznesen Ocu. Da bi se iskupio za svoj grijeh, krenuo je, poput svih ostalih apostola, na dugačak, težak, neopisivo trnovit put širenja Kristova nauka svijetom, izlažući se svakodnevno pogibelji i propovijedajuću jednu jedinu Istinu, najvažniju Radosnu vijest svih vremena, a ta je: Gospodin Bog je po svome Jedincu Isusu Kristu pobijedio smrt i otvorio nam pristup u život vječni. To je jezgra svakog apostolskog propovijedanja, pa i Tominog.

I mi se pridružimo apostolskom djelovanju Dvanaestorice. Ni danas, još uvijek, mnogi ljudi i krajevi ne poznaju Krista. Ne moramo odlaziti u misije daleko od kuće, dovoljno je da zavirimo u susjedovo dvorište. Apostolat svakoga od nas neizmjerno je važan. Ne smijemo ostati indiferentni na nepoznavanje Kristova nauka, ne smijemo se distancirati od onih koji Ga odbijaju jer Ga ne poznaju. Čak i pod cijenu Pavlova glavosjeka, Ivanova Patmosa ili Andrijina križa – ne smijemo se umoriti u propovijedanju spasenja i ljubavi koje nam nudi naš Učitelj. Amen.

__________________________

Uskrsni ponedjeljak

Čitanja:
Dj 2, 14. 22-32
Lk 24, 13-35

Razmatranje

Nakon Kristova uskrsnuća cijela je pokrajina ispod glasa brujala o nesvakidašnjem događaju koji se proširio iz krugova Kristovih najbližih sljedbenika. Bilo je to nešto posve izvanredno, pa su o tome šaptali apsolutno svi, ogledajući se oko sebe da ih ne bi čuli rimski vojnici ili koji židovski starješina. Žene koje su nedjeljnoga jutra došle do mjesta Kristova počivališta našle su grob otvoren, a neobični mladić posve odjeven u bijelo, sam anđeo, kojega su tamo zatekle, upućuje ih da se vrate jer tu nema Onoga koga traže. Tu ne leži Raspeti, uskrsnuo je. Istodobno i zbunjene i zanijemile od šoka, radosne i skamenjene, ne znaju što činiti. Trče k Jedanaestorici prenijeti im doživljeno, nastaje opće komešanje, svi su podjednako u nevjerici, a vijest o tome nevjerojatnome i neprotumačivome događaju proširila se poput pustinjske oluje cijelom Judejom, pa i mnogo dalje.

Ovoj dvojici, zadubljenoj u misli, izgubljenoj u mnoštvu pitanja, pridružuje se i neki stranac. Tiho se i nenametljivo pridružuje njihovim razmišljanjima, ali nekako mnogo sigurnije od njih tumačeći nesvakidašnje događaje, mnogo suverenije tumačeći Pismo, mnogo uvjerenije u ispravnost svoga viđenja tvrdi kako su recentna zbivanja odavno navijestili proroci po kojima je Sin Božji trebao da sve to pretrpi i umre da bi ušao u svoju slavu... To znači da je i ovaj stranac uvjeren da je Isus Iz Nazareta bio Onaj Pravi, da je uistinu bio Sin Božji koji je prošle noći uznesen na Nebo. Ako Ga je, dakle, itko uzeo, „ukrao“, bio je to Njegov nebeski Otac koji Ga je odveo kući.

Stranac im je obrazlagao još mnoge nedoumice iz Pisma, tumačeći zapisano na drugačiji način, nekako logičnije i pristupačnije, prihvatljivije i ljudskije... Uistinu je bio nadahnut i mudar, pa im se put do Emausa učinio znatno kraći nego inače. Stranac je trebao nastaviti dalje, ali oni su bili uporni i ustrajni u želji da Ga ugoste u svome domu, da se kao čovjek naspava pod krovom a ne pod zvijezdama, na jastuku a ne na kamenu, i da se okrijepi prije nego nastavi dalje. Stranac ih ne odbija, nego prihvaća njihovo gostoprimstvo kad su već tako ljubazni domaćini i kad su našli zajednički jezik. Za vrijeme večere, stranac uze kruh, razlomi ga i ponudi im. U tome času kao da ih je obasjala sva mudrost nebeska, providnost, prosvjetljenje, što li... Pa to je On! Njihov Učitelj! Živ je! Uistinu je pobijedio smrt! Dokaz najčudesnijeg i najfascinantnijeg čuda cijelo je vrijeme s njima pješačio do Emausa, a nisu Ga prepoznali! Kako su mogli biti tako slijepi?! ... a Njegove su riječi bile tako mudre, potajno su se divili Njegovome poznavanju Pisma i načinu na koji ga je posve otvoreno prihvaćao, bez straha od krivog tumačenja, i svoja tumačenja nudio njima, da im umiri srce i ulije im vjeru kako je sve u redu, sve teče „prema planu“, Sin Božji je morao umrijeti da bi se svijetu i čovječanstvu ponudio novi početak... Tako je, to je bio On, osjećali su da je poseban, „srce im je gorjelo“ kao i svaki put kad su bili u Njegovoj blizini, što im je moglo zasjeniti to sunce koje je koračalo uz njih? Isti čas zaputiše se natrag u Jeruzalem javiti Jedanaestorici što su doživjeli. Ta je vijest bila uistinu radosna, ali nije bila posve nova ni posve neočekivana. Naime, i Šimunu se ukazao Gospodin... Uistinu je, dakle, uskrsnuo, vratio se kući, domu Oca svoga, kako je i obećao.

Tada dvojica ispripovjediše ostalima kako su Ga prepoznali u lomljenju kruha, gesti svojstvenoj samo Njemu. Taj je čin bio toliko prisan i poznat da im nikako nije bilo jasno kako u strancu odmah nisu prepoznali svoga Učitelja... To drago lice, te tople oči, ta blagost i mudrost... to je uistinu mogao biti samo On i nitko više.

Nismo li i mi toliko puta slijepi na isti način? Ne prepoznajemo Krista ni Njegovo djelovanje u svojoj neposrednoj blizini? Zazivamo Ga, a ne čujemo da se odaziva. Oči upravljamo k Nebu dozivajući Njegovo ime, a On sjedi za istim stolom s nama. Klečimo pred križem na koji je raspet, dok nas On, klečeći pored nas, tješi da će sve biti dobro.

Tumačenje Pisma i lomljenje kruha spojilo se u jedno zajedništvo u službi Božjoj. I uvijek treba biti neodvojivo jedno od drugoga. Tko samo tumači Pisma, lako postaje racionalist, a tko samo lomi kruh, lako postaje ritualist, čovjek kojemu je više stalo do obreda. U povijesti Crkve za oba je propusta dosta primjera.

Jedan te isti Isus daje čovječanstvu dvostruki kruh, kao Riječ i kao hranu. Ako čovjek, kao što to kaže Sveto pismo, ne živi samo o kruhu, nego od svake riječi koja izlazi iz Božjih usta, onda je Isus osobna Božja Riječ, Hrana koja čovjeka duhovno utvrđuje, krijepi i jača. I kruh, koji je tijelo Kristovo, daruje svijetu vječni život. Obje nam hrane daje Bog i na objema smo mu beskrajno zahvalni. Amen.

__________________________

Uskrs

Čitanja:
Dj 10, 34a 37-43
Kol 3, 1-4
Iv 20, 1-9

Razmatranje

Aleluja, Aleluja, Aleluja! Hvalite Gospodina! „Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se u  njemu!“ Nijedan drugi dan nije toliko svečan i slavan, nema većega blagdana od današnjega ni dovoljno prikladnih riječi kojima je moguće uzveličati događaj koji se zbio treći dan od Velikoga petka, točno onako kako je stajalo u Pismu, i kako je Krist, alegorički, odavna navijestio: Razorit ću hram i treći ga dan ponovno podići! Uskrs je simbol novoga početka, a ovaj je dan prvi u novoj povijesti – povijesti novoga života. Naši su grijesi izbrisani po Kristovoj strašnoj muci, On nas je otkupio i darovao nam novi život. Možemo ga početi živjeti – čisti, kao nanovo rođeni, kao okupani u Leti, rijeci zaborava. Bijeli smo kao nova bilježnica, posve neispisana, ali otvoreni samo za Božje riječi. Zato možemo s punim pravom reći, kako nam kaže Knjiga Postanka, „Tako bude večer, pa jutro - dan prvi“ (Post 1, 5f), jer današnji je dan naš novi početak, najveći dan, najsvjetliji, najradosniji dan nanovo nam vraćenog života.

On je gospodar svega! On je gospodar i smrti koju je s lakoćom pobijedio kao otužno nedostojnu suparnicu, zašto se onda čuditi svemu što se zbilo, tim više što je to odavna nagovijestilo Pismo? Prihvatimo, dakle, tumačenje srca, prigrlimo uvjerenje Kristovih učenika i sljedbenika, Marije Magdalene i Marije Jakovljeve, i svih koji su povjerovali da je Isus u slavi i zlatu uznesen k Ocu. Taj je veličanstveni događaj vratio na zemlju novu nadu u spas svih nas, prekjučer otkupljenih na Golgoti, a sada spremnih za novu stranicu u svome životu. Čisti kao djeca, kao tabula rasa, kao neispisana ploča, kao mirisne haljine oprane na hladnome izvoru sapunom od lavandina ulja – zahvaljujmo Kristu na darovanom životu i ne prestajmo Mu zahvaljivati dovijeka! Aleluja!     Neka se raduje svaki dom! Pobjednik smrti je Krist, Kralj novoga života! „Zašto tražite živoga među mrtvima? On nije ovdje, uskrsnuo je!“ (Lk 24, 5) – riječi su koje su postale naša vodilja kroz život. Odvaljeni kamen i ostavljeni povoji smiješni su dokazi ovoga čudesnoga misterija jer nama ne trebaju takvi dokazi. Ta Krista smo i sami sreli i srećemo Ga svaki dan! Čudo života ostvaruje se svaki dan, svaki tren – u rođenju, pupanju, cvjetanju, u bojama, u kiši, u poljupcu, u tihoj melodiji, u strukturi kristala, u građi klasa, u utrobi šipka, u „materijalu“ od kojega su načinjena leptirova krila... Uskrs je, kako kaže Matoš, vječna poezija, vječno proljeće, vječne ljubičice i vječne mliječne đurđice... U njemu se kalvarijska krv pretvorila u cvijet žutike, u neprestano pomlađivanje prirode, a taj je misterij najljepše naslijeđe naše vjere.

Kristov prazni grob postat će slavan. Na njega hodočasnički odlazimo ne bismo li se i sami uvjerili u to da je uistinu prazan, ne bismo li poljubili mjesto na kojemu je čovječanstvu vraćena nada i darovan novi život. Magdalena javlja: „Grob ja vidjeh Krista Boga, svijetlu slavu Uskrsloga“. I Petar je vidio Isusa, i učenici na putu za Emaus, i nevjerni Toma, i svi ostali apostoli, te, napokon, najneumorniji svjedok raspetoga i uskrsloga Spasitelja, Savao-Pavao pred vratima Damaska. I mi smo Ga vidjeli u čudesnom ozdravljenju nekog bolesnog djeteta, u čudesnoj pobjedi naše domovine u nedavnome neravnopravnom ratu, u čudesnom spasenju svakoga koji Ga je dozivao i dozvao.

Uskrs je simbol kršćanske nade, najuvjerljiviji dokaz da smrt nipošto nije kraj. Ohrabrimo se, utješimo se! Posljednju riječ nema patnja nego radost. Beskrajna, neopisiva radost! Naš se zemaljski hod dovršava s umornom trubom koja na grobu jeca Tišinu, da bi, odmah nakon toga, sve zlatne cijevi na orguljama zagrmjele Händelovu Aleluju! Epilog našega življenja, truda, marljivosti, upornosti, odricanja, žrtve, traženja i lutanja nije vlažna ilovača u kojoj će se našemu kraju radovati crvi. Da je tako, čemu onda sav trud, sva ta traženja, sva nastojanja? Čemu tolika borba? Ne, naš je epilog bogato notno crtovlje u koje, svirajući harfe i citre, pogledava Gospodnji anđeoski orkestar, uz čiju pratnju bivamo dopraćeni do Kraljevstva nebeskoga, svoje pradomovine, na susret s Ocem, Sinom, Bratom, Prijateljem, Učiteljem... i sa svima svojima odavno privedenima u slavu Božju.

Uistinu, svaki od nas može citirati Jobove riječi: „Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi, i u posljednji ću dan iz zemlje ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga“ (Job 19, 25-26)... „I ako mu moram biti sličan u smrti, onda ću mu biti sličan u slavi njegova uskrsnuća i preobrazbe“ (Fil 3, 10f)

Kao što je Kristov narod slavio Pashu koja je svetkovala njegov izlazak iz egipatskog ropstva, tako i mi svetkujmo pashu našega izlaska iz ropstva grijeha i smrtnosti – Uskrs! Obrišimo suze Velikoga petka, mučnu mučaljivost Velike subote zamijenimo nadom, a lica ozarimo rumenom zorom Uskrsa. Učitelj naš uistinu bijaše Sin Božji, Spasitelj i Otkupitelj svega svijeta! Amen! Aleluja!

__________________________

Velika subota (uskrsno bdjenje)

Čitanja:
Post 22, 1-18
Rim 6, 3-11
Mt 28, 1-10

Razmatranje

Bliži se rosno jutro Uskrsa, umiveno u kapima koje se ljeskaju na suncu što se rađa donoseći najslavniji, najveličanstveniji, najveći dan u ljudskoj povijesti i povijesti našega spasenja. S mirisom ljubičica uskoro će svanuti jutro s kojim ćemo uskliknuti: Aleluja! Uskrsnu Isus doista, u ranu zoru uskrsnu!

Gorki pelin Velikoga petka u ustima će svih nas, i nakon dvije tisuće godina, ostaviti opor okus, pa bismo najradije pognuli glavu i sakrili se u mišju rupu od srama zbog pripadnosti nezahvalnome ljudskom rodu i porodu kojemu pripadamo... Pa ipak, da se nije tako zbilo, a zbilo se jer se moralo zbiti, o čemu svjedoči Pismo, nikada ne bismo doživjeli slavu Uskrsa i učvrstili, obnovili, ojačali svoju vjeru. Zlatna uskrsna zora uvjerila nas je u ispravnost tvrdnji kojima se Krist deklarirao Sinom Božjim, Njegovim izaslanikom koji je poslan na zemlju radi obraćenja grešnika. Pa ako je moralo biti da umre kako bismo se mi osvijestili i promijenili, pokajali i povjerovali – Njegova je zadaća ispunjena. Smrt na križu bila je tek ružna noćna mora koju smo usnuli prije pobjede Života i Vječnosti kojima se Krist, otišavši u Nebo, vratio kao davno napuštenoj domovini. Time je još jednom potvrđeno da je smrt samo nebeska službenica koja osuđenike Zemlje privodi vlasti Neba.

Isus iz Nazareta, osuđenik mrcvaren do iznemoglosti, a zatim razapet na križ pod kojim je nebrojeno puta posustajao i padao, ovoga će jutra cijelomu svijetu, uvijek gladnome dokaza, potvrditi svoje božansko porijeklo.

Kamen na grobu u koji je Krist položen bio je odmaknut, a anđeo Gospodnji sišao s neba otkriva ženama, koje su došle pomazati Kristovo tijelo, da On nije tamo, da je uskrsnuo, i da je na putu za Galileju.

Ovisno o zapisima evanđelista i svjedočanstvima, uskršnje jutro ima nekoliko verzija. U nekima stoji da su žene (Matej spominje dvije – Mariju Magdalenu i Mariju Jakovljevu; Marko im pridružuje i Salomu, a Luka Ivanu) na grobu vidjele anđela koji je odmakao kamen. U drugim svjedočanstvima stoji da anđeo nije sjedio na kamenu, nego u spilji u kojoj je u petak bilo položeno Kristovo mrtvo tijelo, a kojega sada nije bilo. Luka piše da su žene srele dvojicu mladića (anđela) koji su ih obavijestili o Učiteljevu uskrsnuću, dok ostali evanđelisti spominju samo jednoga. Isto tako, nejasna je odrednica sama Galileja. Evanđelisti Marko i Matej spominju anđelovu rečenicu: „Ide pred vama u Galileju“, dok je Luka Galileju ukomponirao u drugi kontekst: „Sjetite se kako vam je govorio dok je još bio u Gaileji: Sin čovječji treba da bude predan u ruke grešnika, i raspet, i trećeg dana da ustane.“ Isto tako, Matej piše da su žene s velikom radošću otrčale javiti učenicima da Isusa nema u grobu, te da su Ga usput i srele, kao i da im je On sam rekao da kreće u Galileju i da će Ga tamo učenici vidjeti. Luka potvrđuje da su žene otkrile učenicima misteriozan nestanak Kristova tijela, a Marko piše da su od straha toliko zanijemile da nikome ništa nisu rekle, strogo čuvajući tajnu.

Evanđelja se, dakle, ne podudaraju u svim detaljima, ali to je posve logično. Događaj koji se toga jutra zbio bio je toliko veličanstven i neobičan da je više nego prirodno da su se oko njega brzo počele plesti i ispredati svakojake priče. Štoviše, pravo je čudo da imamo bilo kakve podatke koji se podudaraju, jer smo mi ljudi skloni svaku neobičnu priču dodatno „upotpuniti“ vlastitim interpretacijama, pridonoseći tako nepotrebnoj (i često neistinitoj) spektakularnosti.

Ipak, nedvojbeno je jedno: Kristovoga tijela nije bilo. Anđeo, kojega su žene zatekle kod groba, obavještava ih da je Isus uskrsnuo. Vratio se milosrdnome Ocu, istome onome koji čovjeku nebrojeno puta daje priliku da se opredijeli za dobrotu, istome onome koji u današnjem starozavjetnom čitanju ne dopušta Abrahamu da Mu kao žrtvu prinese ljubljenoga jedinca, ali koji je u isto vrijeme svoga jedinca spreman dati za čovjeka.

Veličanstveni misterij Kristova uskrsnuća potvrđuje se u odmaknutom kamenu koji je bio navaljen na spilju u kojoj je, skučena i skutrena, čučala naša slabašna vjera. U spilju je prodrlo rumeno svitanje, uskrsna zora, izbavivši našu izblijedjelu vjeru iz ove tamnice duha i pozvavši je van, na slobodu, nudeći joj svu puninu ljepote življenja koja se ostvaruje u suživotu s Kristom. Krist oslobađa od grijeha, izbavlja, izvodi iz tamnica duha, uskrisuje naša slaba tijela, jača volju, hrani nadu, nudi ljubav, pobjeđuje svaku smrt!

Sveti Pavao upravo je tako poučavao Rimljane: „...krštenjem smo zajedno s Kristom ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Ako smo doista s Njime srasli po sličnosti smrti Njegovoj, očito ćemo srasti i po sličnosti Njegovu uskrsnuću. Ovo znamo: naš je stari čovjek zajedno s Njim raspet da onemoća ovo grešno tijelo te da više ne robujemo grijehu... Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt više Njime ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Isusu Kristu.“ Amen i Aleluja!

__________________________

Veliki petak (muka Gospodnja)

Čitanja:
Iz 52, 13 - 53, 12
Heb 4, 14-16; 5.7-9
Iv 18, 1 - 19, 42

Razmatranje

Današnji je dan najtužniji u povijesti čovječanstva. Nema ulazne pjesme ni klasičnoga misnoga slavlja jer se ne posvećuje Euharistija. Crkva šuti, sve se obavlja u tišini, gotovo pognute glave, pokajnički. Ipak, okupljeni smo da ispratimo Krista na Njegovu križnom putu u smrt, da molimo za svoj spas i spas cijeloga čovječanstva koje je prouzrokovalo Isusovu patnju i smrt na Golgoti. Isto smo tako pozvani da se sjedinimo s otajstvom euharistijskoga kruha posvećenim jučer, na misi večere Gospodnje, da ni danas, kada je cijeli svije zanijemio, ne budemo lišeni sjedinjenja sa Sinom Božjim i Sinom čovječjim kojega smo, na današnji dan, izdali, a zatim, utopljeni u krvožednoj masi uvijek željnoj spektakala, promatrali kako ga muče, bičuju i krune trnjem, ljuti na Njega što nas je na trenutak zavarao, zanio, vratio nam nadu, a onda dokazao svoju lažnost ovom nemoći koju pokazuje, a koju bi, da je uistinu Sin Božji, lako mogao zamijeniti čudom koje bi Ga spasilo...

Prije dosta godina pročitao sam priču koja se zvala „Crni kralj“, a koja govori o običaju koji se obdržavao u nekome mjestu da se na Veliki petak nosi križ do kapelice koja je bila izvan sela. Čovjek koji je nosio križ bio je, da ga nitko ne prepozna, zaogrnut crnim platnom, kao što je i danas u crkvi sve zavijeno u simboličnu korotu.

Međutim, dolazi do komešanja i neugode u trenutku kad se uviđa da se dotične godine nitko nije prijavio za ulogu Krista. Nije imao tko ponijeti križ do kapelice. Tada skoči neki mladić, koji se posve slučajno tu našao, i stavi se na raspolaganje, nudeći sebe za tu ulogu. Doduše, to je učinio više iz hira, radoznalosti, možda čak i obijesti jer nije bio osobiti vjernik. „Što trebam i kako to trebam učiniti?“, upitao je. Poglavar mu je odgovorio: „Nositi, ništa nego nositi.“ Mladić se zaogrnuo crnim platnom i, tako pokriven, ponio teški križ. Što ga je dalje nosio, entuzijazam mu je splašnjavao. Teret je postajao sve teži, napuštala ga je dotad čvrsta volja, a obijest se povukla u mišju rupu. Bio je posve malaksao, a pod tom su se iscrpljenošću lomili i ponos i drskost. Ipak, gotovo na koncu svojih snaga, konačno se dovukao do cilja, male kapelice na osami. Poglavar ga potapša po ranjenim ramenima, prišapnuvši mu da ga nitko nije prepoznao. Iscrpljen, ali ozaren, mladić odgovori: „Jedan me je ipak prepoznao. On mene i ja Njega.“

U ovoj se priči Isus našao u ulozi Šimuna Cirenca da bi svome „dvojniku“ u drevnom običaju olakšao muku... A kako li se mogao osjećati pravi Šimun Cirenac kada se Onoga dana slučajno zatekao u masi i kada je, mimo svake logike, upravo on bio odabran da pomogne optuženiku Isusu iz Nazareta, hulitelju koji se lažno predstavljao Sinom Božjim i tako posve obezglavio narod i unio paniku među rimsku i židovsku upravu...?

Čovjek je išao iz polja, umoran jer je cijeli dan radio na zemlji. Kako je bilo vrijeme priprave za blagdan, žurio se kući. Kroz gradska vrata gurala se četa rimskih vojnika, sprovodeći nekog osuđenika i probijajući se kroz bučnu svjetinu. Osuđenik, krvave glave okrunjene trnjem, sa svježim tragovima bičevanja i vidno iscrpljen, nosio je teški križ pod kojim je posrtao, spoticao se, malaksao... Čovjek se pokušao skloniti, izvući iz mnoštva koje ga je poput bujice prignječilo uza zid jedne jeruzalemske uličice, kad li ga zgrabi jedan od rimskih legionara i prisili da pomogne nositi tešku drvenu križinu jer osuđenik posustaje, pada pod njim, ne može dalje: „Hajde, ti si jak i čvrst, pomozi mu ponijeti križ!“ Čovjek se buni, koliko je to dopuštao strah od vojnika, i opire toj naredbi riječima: „Što ja imam s time?“ Pa ipak, morao preuzeti dio teškog bremena. Žurio je kući na pripravu proslave blagdana oslobođenja, a iznenada se, ni kriv ni dužan, našao na Golgoti gdje će se, što nije mogao ni slutiti, dogoditi stvarno oslobođenje – oslobođenje čovječanstva od svih grijeha, po muci ovoga jadnoga osuđenika. Otkupljenje i oslobođenje.

Čovjek koji je na se upregnuo dio težine križa zvao se Šimun, a bio je iz Cirene. Slučajno se našao na mjestu na kojemu se začela povijest spasenja, možda ni stotinu metara dalje od gradskih vrata odakle je Isus krenuo na križni put. Šimun nije objeručke, s veseljem prihvatio križ. Štoviše, bilo je baš obrnuto. On nije imao iluzija o tome da je odabran za veliko i slavno djelo, te da će tim činom upravo on, koji je do tada bio posve anonimni zemljoradnik, ući u povijest spasenja čovječanstva. Šimun je prisiljen nositi križ onoga koji ga je dragovoljno uzeo na svoja ramena, stoga je sasvim prirodno da se tomu protivio, pitajući se po kakvoj se zloj sreći upravo sada i tu zatekao... Nitko ne voli gledati patnju, to je uistinu teško i mučno, a još je gore osobno trpjeti fizičke muke, lipsati pod križem na koji ćeš, naposljetku, biti razapet. Strašno...

S obzirom da Šimun iz Cirene nije dragovoljno prihvatio križ kako bi pomogao ovome posve malaksalome jadniku, s pravom se pitamo zašto ga je dopala čast da uđe u povijest spasenja mimo svoje volje. Pa ipak, iako nismo bili tamo, osjećamo da se Šimunovo negodovanje svakim mučnim korakom sve više topilo, da se potpuno poistovjetio s ovim nasmrt izmrcvarenim osuđenikom u čijem je zahvalnom pogledu prepoznao pravednika.

Kad su stigli na Golgotu i kad su vojnici Šimuna odgurnuli u stranu, počevši ovoga jadnika svlačiti i pribijati na križ koji je dovukao, Cirenac je ostao skamenjeno gledati u strašni prizor. Više nije čuo glasove mnoštva koje ga je nosilo, guralo, rivalo... Ukočenim je zjenicama tek registrirao uzbibanu masu bez tona i zvuka, koja se poput valova zarobljenih u tijesnoj luci međusobno sudarala, očajan i zadivljen istodobno.

Tako je trebalo biti da se ispuni Pismo. Šimun Cirenac postao je, htio ne htio, simbolom čovjeka koji pomaže u nevolji. On bi trebao predstavljati svakoga od nas, ne prestajući nas upozoravati na simboliku svoga imena i na to da uvijek trebamo biti spremni pomoći onomu koji pati, priskočiti onome koji je u nevolji, premda nam taj nije nitko i ništa, premda nas se njegova sudbina ne tiče, premda smo tek usputni prolaznici slučajno zatečeni u isto vrijeme na istome mjestu.

Ne možemo znati za što smo predodređeni i ima li Gospodin s nama grandiozne planove, ili smo tu tek da pripomognemo, makar malo, u provođenju i ostvarivanju Njegovih veličanstvenih zamisli.

Pjesnik Gibran svoju rekonstrukciju ovoga događaja završava riječima Šimuna iz Cirene u kojima svi pronalazimo nadahnuće, topeći se u sjeti ugođaja: „Zbilo se to prije mnogo godina, ali i sad, kad god kročim brazdom na njivi, i u onom sanenom trenu prije spavanja, mislim na toga Ljubljenoga Čovjeka... I osjećam krilatu ruku Njegovu, ovdje, na lijevom ramenu...“ Amen.

__________________________

Veliki četvrtak (misa večere Gospodnje)

Čitanja:
Izl 12, 1-8. 11-14
1 Kor 11, 23-26
Iv 13, 1-15

Razmatranje

Poštujući običaje i vjeru svojih židovskih praotaca, a nadasve zapovjedi Očeve, Isus okuplja učenike na pashu. Mi znamo da će taj dan u Novome zavjetu imati novo veliko značenje, simbolički obilježeno krvlju novoga žrtvenoga jaganjca – ovaj put samoga Sina Božjega. Na Veliki četvrtak otpočela je Kristova priprava za muku. To je večer Njegova rastanka od učenika, premda oni to nisu ni slutili (osim Jude, dakako). To je večer početka kraja i početka početaka, koliko god to paradoksalno zvučalo: početak kraja Kristove zemaljske misije, i početak svih novih početaka darovanih ljudskome rodu po otkupljenju žrtvovanoga Sina Božjega, najnevinijega od najnevinijih.

Te večeri, mučne i mučaljive, Krist je bio tih, u mislima se već pripremajući za svoj križni put. Ipak, prije nego se rastane od svojih vjernih pratitelja, ostavit će im osnovne upute kako i čime upotpuniti stare zakone i svojim im primjerom najzornije i nikad neposrednije pokazati kako se treba ponašati prema bratu. Spomendan pashe mi smo kršćani zamijenili spominjanjem na Posljednju Kristovu večeru među svojima, jer nam je te večeri ostavio u baštinu misteriozno otajstvo euharistije, odnosno okosnicu misnoga slavlja u činu pretvorbe – kada čaša vina kojom je nazdravio dobiva novo veličanstveno značenje krvi Kristove, a kruh koji je lomio da bi ga podijelio s učenicima simbolizirat će Njegovo tijelo – od toga trena u vjekove. Tijelo i krv Kristova, nastanjeni u kruhu i vinu, u simbolima života i ljudskoga truda, od toga će trena biti primani i blagovani osviješteno, s posebnom pažnjom i ljubavlju, jer u tome činu blagovanja dopuštamo Kristu da se „nastani u nama“, posve nas „preplavi“ i preuzme, blagoslivljajući nas tako svojom konstantnom prisutnošću u nama, gotovo se stapajući s nama, identificirajući se s nama, učinivši nas tako dionicima sebe sama. Po tome činu ponovno nam je dao mogućnost obraćenja, kajanja i pomirbe sa samima sobom i s Ocem, mogućnost da se nanovo odreknemo svojih grijeha i propusta, i u činu euharistije postanemo dionici samoga Krista. Vino i kruh simboli su novoga saveza s ljudima, a tko ih prima – prima Krista.

Nakon večere Krist, na iznenađenje svih učenika, nalije vode u praonik i stade im prati noge, otirući ih ubrusom kojim je bio opasan. Petar reagira u skladu sa svojim poznatim temperamentom: naglo, nepromišljeno, iskreno, gotovo djetinje, ne dopuštajući svome Učitelju i Gospodinu da se tako ponižava, smatrajući se nedostojnim tako velikodušnoga čina. Isus mu objašnjava simboliku toga djela: upravo tako svi treba da se stavljamo na dispoziciju svome bratu, ne poznavajući riječi „poniženje“, „degradacija“, „nedostojno“, „neprimjereno“... U tome aktu ljubavi i sebedarja nema mjesta rangiranjima, hijerarhijama, staležima... Svi smo isti, svi se upravo tako trebamo odnositi jedni prema drugima, zanemarujući svoje pozicije i dispozicije, ljubeći jedni druge do kraja. Petar na to poželje da ga njegov Učitelj cijeloga umije, spreman činiti isto svojoj braći.

I danas, na spomendan Posljednje večere i Kristova pranja nogu, katekumeni „dopuštaju“ da im svećenik opere noge, identificirajući se tako s učenicima odnosno Učiteljem, oživljavajući tako prizor iz dvorane posljednjeg Kristova blagovanja među svojima od kojih će Ga, još večeras, nakon molitve u Getsemaniju, odvojiti rimska vojska i „domaći izdajnici“ – glavari svećenički i narodni starješine, nakon tajnog, dogovorenog znaka kojim ga je prokazao Juda, jedan od Dvanaestorice, zapečativši tako poljupcem utisnutim u Učiteljev obraz Njegov zemaljski „zadatak“.

Znajući da će te večeri spomendana na pashu biti izručen, mučno sluteći zveckanje trideset srebranjaka i gledajući Judino naoko posve nezainteresirano lice, Isus podiže čašu. Zna da se kraj približio, na njega je spreman, još koji dan i posve će se obistiniti Pisma proročka. No, još večeras je sa svojima, u domu Izraelovu, na baštini svojih smrtnih praotaca. Krv novoga žrtvenoga jaganjca uskoro će biti prolivena za spas svih grešnika ovoga svijeta, i Izraelaca i Egipćana, i prvorođenaca i posljednjih izdanaka, bez iznimke. Krist, utemeljitelj Novoga zavjeta, među nama ne pravi razlike, svima nam nudi spasenje, pa ako i nismo krvlju premazali dovratnike. Amen.

__________________________

Cvjetnica (Nedjelja muke Gospodnje)

Čitanja:
Iz 50, 4-7
Fil 2, 6-11
Mt 26, 14-27,66

Razmatranje

Svijet je pun proturječnosti. Bez tame noći ne bismo se radovali jutru, bez kišnih dana ne bismo pjevali ditirambe suncu, nasukani zbog oseke ne bismo priželjkivali plimu da nas spasi, promrzli i skamenjeni od zime ne bismo „ko ozebli sunce“ čekali prve sramežljive pupove kao nagovještaje proljeća... Koliko to god naivno i često neuvjerljivo zvučalo, svijet je skladno mjesto i sve se na njemu odvija prema planu. Tome redu, skladu i logičnom ustrojstvu pridonosi i smrt jer bez nje nema mjesta novome životu. Pa dobro je znano da ako zrno, pavši na zemlju, ne umre – neće donijeti ploda. Ruža mora ocvasti da bi, s proljećem, na mjestu na kojemu je plijenila pažnju svojom ljepotom, probio novi pup, a onda stasavao, poput djevojčurka, do krasotice za kojom će se ponovno svi okretati. Sve ima svoj kalup i svoj odljevak. Sve ima dvije strane, pa i uskrsno otajstvo kojemu se bližimo, najveći misterij u povijesti svijeta i čovječanstva, neshvatljiv našem srcu i umu.

Pri blagoslovu maslinovih grančica, simbolom veselja s kojim smo, na današnji dan, dočekali Isusa pri Njegovu ulasku u Jeruzalem, čitamo evanđelje koje nas podsjeća na taj slavni događaj. Mnoštvo koje je čekalo Isusa, mašući Mu maslinovim i palminim granama, klicalo je: „Hosana Sinu Davidovu!“ Danas pak čitamo sasvim druge riječi, a srce nam probadaju slijepi povici iz uvijek krvožedne mase: „Neka se razapne!“ Jučer smo Ga dočekali kao vladara svijeta koji je trijumfalno prošao ispod slavoluka pobjede, pod kopita njegovoga ubožnoga magareta prostirući svoje najbolje haljine, a danas Ga se odričemo, nazivamo Ga mlakonjom a ne pobjednikom, nije nam jasno zašto se ne suprotstavi „muški“, silom i moći, nego trpi uvrede, udarce i poruge kao kakva strpljiva kukavica koja se lažno deklarirala svemogućim Sinom Božjim.

Jučer smo se penjali na stabla da bismo bolje vidjeli Spasitelja, sretni što smo baš sada, u ovome povijesnome trenutku, na ulicama ovog blagoslovljenog grada, zahvaljujući nebesima da smo suvremenici Isusa Nazarećanina koji nam je vratio nadu i vjeru u „isplativost“ dobrote i blagosti posjevši Ljubav na tron. Danas smo već u gomili koja skandira: „Pusti nam Barabu“, uvjereni da se blagošću Rimljani ne ruše s vlasti, te da je zelotska borba svakako efikasnija od ove koja propagira svako nenasilje i neuzvraćanje zla, dok okupator vlada tvojom domovinom, lukavo vas posvadivši među sobom.

Danas je Cvjetnica, kako joj ime kaže – okupana cvijećem, utopljena u mirisnim laticama, glasna i bučna od neukrotive sreće, a već sutra uslijedit će Veliki petak, najtužniji dan u povijesti, dan muke Kristove, dan strašnog trpljenja jednoga pravednika koji se ljubavlju predao mučeničkoj smrti radi nas, slijepe, gluhe i glupe mase, da bismo po Njegovoj žrtvi ipak dospjeli tamo gdje nas od pamtivijeka čeka naše mjesto.

Pa ipak, te dvije krajnosti – radost dočeka i poruga ispraćaja – morale su se sjediniti u jednoj točki, kao plavetnilo neba i plavetnilo mora, da bi se stopile u istu priču spasenja, odavno zapisanu u Pismu. Tamo, naime, oduvijek stoji da će Sin Božji morati trpjeti i umrijeti da bi se ispunila Njegova slava i da bi se, tim strašnim činom, otvorila nova nada i započeo novi život. Bez smrti nema uskrsnuća, a ono je cilj svakoga kršćanina, svakoga Kristovog učenika, svakoga Njegovog sljedbenika, pa i obraćenika koji je, možda, bio među onima koji su Krista, dok se s križem na leđima penjao prema Golgoti, pljuvali i postavljali mu noge ne bi li pao, a onda se cerili i provocirali: „Ako si Sin Božji, zašto se ne spasiš? Zašto ovo trpiš?“

Isus je znao da nije trijumfalan Njegov ulazak u Jeruzalem onoga prelijepoga dana. Trijumf tek slijedi - izvit će se iz mračnog popodneva Velikoga petka, iz nebeskih suza koje su tada naplavile zemlju, iz krvavih Kristovih rana, iz razderane hramske zavjese. Svanut će zora s praznim grobom, nebo će biti modro kao različak, a slavljenik će se, čist kao suza, u bijeloj haljini uskrsnuća, vratiti svome domu.

U jednomu događaju ujedinilo se poniženje i uzdignuće! Upravo tako sveti Pavao definira Kristov zemaljski „kraj“ u Drugoj poslanici Filipljanima.       Poniženje i uzvišenje Gospodinovo jedan su misterij, jedna tajna vjere. Ovo otajstvo Crkva slavi i sljedećih dana, u Velikom tjednu i na Uskrs, ali ne onako kako se slave uspomene na minule dane, ne onako kako se obilježavaju obljetnice. Crkva „živi“ iz otajstva muke, smrti i uskrsnuća Gospodinova, razmatra svaki detalj neposredno pred kraj Kristova zemaljskog hoda, od pashalnog misterija i ustanovljenja euharistije do uskrsnog otajstva prijelaza iz patnje i smrti u radost novoga života. Pomno evocira sjećanja na Judinu izdaju, na dane Beskvasnih kruhova, večeru s Dvanaestoricom, ustanovljenje euharistije, Kristova duševna „lomljenja“ u Getsemaniju, Njegovo uhićenje i očitovanje pred velikim vijećem, Petrovo i Judino kajanje... Sjećamo se Isusove istine pred pilatovom diplomatskom odlukom, a zatim, zajedno s Njime, počinje i naša muka kroz koju gotovo svakodnevno prolazimo vrteći zrnca Žalosne krunice... Poželimo biti Šimun Cirenac ili Josip iz Arimateje da Mu barem malo olakšamo patnju ili svoje grobno mjesto ustupimo Njegovu izmučenu tijelu. Poželimo utješiti Njegovu žalosnu majku i ne prestati joj se ispričavati, kajati i iskupljivati u ime svoga ljudskog roda. Obasipali smo Ga laticama, a zatim razapeli, da bismo Mu i danas, ispod svakog raspela na svakom križanju seoskih putova donosili cvijeće, u isto Ga vrijeme u svakoj seoskoj krčmi kao kočijaši žestoko proklinjući i psujući... Takvi smo mi ljudi, nestalni poput oceana, hiroviti kao vjetar, uvijek između suza i smijeha, između vjernosti i odricanja, između Hosana i Raspni ga. Ipak, i takve nas je neizmjerno ljubio, svjestan naše ludosti, moleći Oca da nam to ne uzme za zlo jer „ne znamo što činimo“, predavši se za nas bez imalo kolebanja, odrekavši se svoga božanskoga porijekla i krvareći, poput čovjeka, za nas, za otkupljenje naših grijeha i obraćenje koje otključava vrata Neba gdje nas On čeka, raširenih ruku, u bijeloj haljini uskrsnuća. Amen.

__________________________

5. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Ez 37, 12-14
Rim 8, 8-11
Iv 11, 1-45

Razmatranje

Svatko je od nas izgubio nekoga voljenoga. Pa i ako je taj dugo bolovao, ako je gospođa smrt odavna sjedila na njegovoj postelji, uvijek smo nespremni kada naš bližnji siđe stubama njenoga grada, kako kaže pjesnik Vladimir Vidrić u svojoj oproštajnoj pjesmi Adieu. Razmišljamo o svojoj kratkovječnosti, kratkotrajnosti, neumitnoj prolaznosti... Radimo inventuru svojih života i pitamo se kako je moguće da se netko tko je do maloprije bio uz nas – bez nas uputio na drugu obalu... U svojoj tuzi i boli zaboravljamo na to da se zapravo samo vratio kući, tamo odakle je i potekao kao voda iz živa izvora, da mu je sad dobro, da je sa sebe skinuo sav teret boli, da je lagan kao haljina načinjena od mladoga proljetnog lišća, obasjan svjetlom, okupan vedrinom, mekan kao oblak... Ne mislimo, dakle, na to, nego se češće potpuno predajemo teškim baroknim mislima na smrt, doživljavajući sebe kao sporedne uloge u ovom nemilosrdnome svijetu koji je kao veliki 'teatrum mundi', a u kojemu mi samo odigramo svoju minornu rolu, povučemo se s pozornice, nakon toga padne teški zastor od baršuna i – to je sve. Miroslav Krleža kaže: „U smrti se rastapaju stvari kao šećer u kavi“, ali isto tako tu svoju deprimirajuću misao dopunjava posve kršćanskim viđenjem stvari, iako to možda ni sam nije primijetio, kada kaže: „Da smo na vlastitom odru tako mudri kao što bi svatko od nas mogao biti da je iz zbroja svojih vlastitih gluposti izvukao treći korijen pameti, nitko se ne bi bojao umrijeti.“ Strah od smrti posve je prirodan, kao što je posve prirodno nakon smrti zapasti u sveopću apatiju i malodušje.

Pitamo se jesu li bila uzaludna sva naša nastojanja, htijenja i stremljenja, jesmo li se uzalud trudili, patili, mučili, jesmo li premalo uživali u ljepoti, a previše se brinuli za ovozemaljske stvari, jesmo li nepotrebno lomili noge trčeći, kako kaže Cesarić (Oblak), „za vlašću, zlatom il za hljebom“, nemajući vremena za igru sa svojom malom djecom, za izlete u šumu do koljena zagazilu u zlatno jesensko lišće, nemajući vremena za izbrojiti točkice na bubamari i pruge na pčeli, nemajući kad, kroz zavjese od vlastitih trepavica, plavom bojom neprimjetno spojiti nebo i more... Koliki li su književnici pisali o smrti kao enigmi, kao o bešćutnoj sluškinji Tame koja stoji iza naših vrata... zaboravljajući da ona nije sluškinja Tame nego Svjetla, da je ona tek Gospodnja izaslanica i naša sprovoditeljica na zelene livade vječnosti okupane suncem. Ona ima ulogu onog antičkog i srednjevjekovnog splavara iz legendi, koji nas prevozi na drugu stranu rijeke. Nje se ne trebamo bojati!

Smrt, dakle, nipošto nije kraj, a grob je tek privremena pohrana nas samih, škrinjica s ostacima našeg ionako smrtnog tijela, dok naše duše vjeruju u riječi proroka Ezekiela kojima je citirao Gospodina: „Ja ću vas izvesti iz vaših grobova, narode moj, i odvesti vas u zemlju Izraelovu, i udahnuti duh svoj u vas da oživite...“ Jer mi nismo u tijelu, nego u duhu, ako Duh Božji prebiva u nama – riječi su svetoga Pavla – a Onaj koji Krista uskrisi od mrtvih oživjet će i naša smrtna tijela – kada dođe čas.

Isus s uplakanim sestrama kreće do groba u kojemu je Lazar ležao puna četiri dana. Kao i uvijek, prati ga mnoštvo. Neki su potreseni Njegovom ljubavlju prema prijatelju, drugi pak, oni skloniji sumnjičavosti, pa i provokaciji, zločesto podbadaju: „Zar on koji je slijepcu otvorio oči nije mogao činiti da ovaj ne umre?“

Isus zahvaljuje Ocu što je uslišao Njegove molitve, naglas, da čuju i oni skeptični koji su, nakon ovoga čuda, povjerovali u Njegovo poslanje.

Mrtvo tijelo Lazarovo, već okupano i pomazano, ustaje, na nevjericu svih i nijemu radost Marte i Marije.

Gospodinu ništa nije nemoguće, pa ni narediti smrti da ustukne, odstupi, pokori Mu se. Lazara je oživio da se po tome činu ostvare neki drugi planovi. Isto se tako po smrti naših voljenih ostvaruju neki Božji planovi, mudri i plemeniti, pravedni i spasonosni. Vjerujmo u to i, kako Krist kaže Marti, vidjet ćemo slavu Božju. Tomu dodajmo: i ponovno se sresti s našima. Amen.

__________________________

4. Korizmena nedjelja

Čitanja:
1 Sam 16, 1b. 6-7. 10-13a
Ef 5, 8-14
Iv 9, 1-41

Razmatranje

Gospodin gleda što je u srcu. Po tome je „kriteriju“ izabrao Davida za židovskoga kralja, a po istom je kriteriju vratio vid čovjeku koji je bio slijep od rođenja. Biti odabran – osnova je i današnjih čitanja. Biti dostojan imati udjela u slavi nebeskoj cilj je našega života, života svakog kršćanina. Gospodnja su mjerila drugačija od ljudskih. Zato Davidov otac Jišaj nije ni slutio da će, uljem iz roga nebeskoga, Samuel pomazati upravo njegovog najmlađeg sina, a ne najstarijega Eliaba, niti kojega drugog od Jišajeve sedmorice nasljednika. Duh Gospodnji spustio se na Davida (hebr. ljubimac), najmlađega od braće, pastira kojega je, zbog iznimnoga glazbenog talenta i vojničkih vrlina k sebi na dvor pozvao kralj Šaul. David se isticao hrabrošću i odvažnošću, osobito u borbi s Filistejcima čiji je najveći adut bio Golijat, i od čije je ruke poginuo sam Šaul. Kasnije je David postao judejskim kraljem, a kasnije i kraljem cijeloga Izraela, stvorivši od 12 plemenskih skupina jedinstven izraelski narod. Osvojio je Jeruzalem i od njega stvorio političko, vojno i vjersko središte. Premda je imao mnogo ljudskih mana (sebičnost, senzualnost, okrutnost), uvijek je ostao vjeran svome Jahvi, kajući se za sva nedjela, osobito ono koje ga je najviše morilo: da bi se domogao Bat-Šebe, lijepe žene vojskovođe Urije, poslao ga je u najžešće bitke, gdje mu je smrt bila gotovo zajamčena. Oženio se njegovom ženom i dobio sina Salomona, svoga nasljednika poznatoga po iznimnoj mudrosti. Davidu pokajniku pripisuje se mnoštvo starozavjetnih psalama, a njegovu sinu Pjesma nad pjesmama, najljepši epitalam u povijesti književnosti, prepun simbolike i kršćanske metaforike.

Gospodnji su, dakle, parametri drugačiji od ljudskih. Upravo je zato slijepac iz današnjega evanđelja, u mraku od rođenja, ugledao svjetlo dana. Baš on odabran je da se na njemu očituju djela Gospodnja, kako Isus kaže učenicima. Za njegovu sljepoću ne treba kriviti ni njega, ni njegove roditelje, ni grijehe predaka, ni krivi genetski kod. Bio je slijep da bi, kad je progledao, u tome činu prepozao Sina Čovječjega i Njegova veličanstvena djela, što se nije ustručavao objaviti ni farizejima ni ostalim skepticima koji su već otprije „puhali“ na ovoga čudotvorca. Gospodnji su puti neobični, Bog ima svoju „pedagogiju“, On zna zašto je ovaj čovjek godinama živio kao prosjak, u mraku, i kolika je zapravo bila mala cijena te žrtve s obzirom na nagradu koja je uslijedila.

Sve što Pomazanik dotakne pretvara se u lijek, tako je i obična zemlja od koje je Isus napravio kal bila ljekovita za spuštene kapke ovog Odabranika. Ispravši oči u Siloamu, slijepac je prvi put ugledao svijet prepun boja, kao šareni kaleidoskop od kojega svjetlo stvara čudesnu napravicu.

Mnogi su od nas slijepi kod zdravih očiju, mnogi ne priznaju djela Gospodnja očitovana u najnevjerojatnim trenutcima, mnogi čuda znanstveno elaboriraju, tražeći uporišta u matematičkim, fizikalnim, kemijskim zakonima, formulama, procesima... Slijepi su jer takvima žele ostati. Uostalom, znamo da sljepoća ima i prednosti: živiš u svome svijetu koji si sam kreirao, nitko u nj ne zadire, sebično ga čuvaš za sebe, ne čuješ ni dobro ni zlo, pošteđen si mnogih užasa, ne znaš boju krvi niti znaš kako izgledaju tužne oči nesretnika. Mnogi ostaju u svojoj sljepoći ne želeći progledati i zaviriti u same sebe, napraviti poštenu introspekciju i suočiti se sa svojim grijesima i slabostima. Slijepi su i svi koji su, u ime Gospodnje, isključivi: tako se farizeji pozivaju na Mojsija, a Sina Božjega odbacuju. Koliko li se samo ratova vodilo pod zastavom Gotfrida Bujonskoga, križarskoga vođe, ili kakvog drugog ratnika koji je pod zastavom „pro fide“ sijao smrt...? Tko želi vidjeti, može progledati. Pomazan uljem iz roga Gospodnjega i kalom načinjenim od ruke Njegova milosrdnoga Sina – može postati Dijete Svjetla. Amen.

__________________________

3. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Izl 17, 3-7
Rim 5, 1-2. 5-8
Iv 4, 5-42

Razmatranje

Nismo li se i sami koji put zatekli u situaciji u kojoj su nas najviše razočarali baš oni od kojih smo tražili pomoć, dok su nam pripomogli upravo oni od kojih bismo najmanje očekivali ispruženu ruku? Nemamo li i sami među prijateljima nekoga tko nije naše nacionalnosti ili vjere, ali je ipak drag čovjek, nama iznimno važan? Nije li to dokaz da ljude koji nam odgovaraju bira srce a ne razum, i to po isključivo svojim kriterijima? Nije li se svima nama dogodilo da uz nas nije stao onaj na kojega smo računali, da nam nije bio ni oslonac ni potpora, dok je sućut i pomoć stigla od ljudi s kojima zapravo nemamo ništa, koji nam nisu ni rod, ni prijatelji, ni dužnici? Kao što su se zakleti neprijatelji nerijetko mirili nad mrtvim tijelima poginulih prijatelja (od Ahileja i Prijama), susretali se pred istim raspelom, klanjali istome Bogu, borili za iste ideale – ali svatko na svojoj strani - tako se i u današnjemu evanđelju „nalaze“ dva različita svijeta ujedinjena u istome: dubokoj vjeri u Onoga koji će odagnati svaku našu žeđ.

Žeđ je dominantni motiv svih čitanja ove treće korizmene nedjelje. Riječ je, dakako, o žeđi duha, jer je žeđ tijela lako ugasiti. Međutim, utažiti potrebu naše vapijuće duše može samo „živa voda“, voda koju će Isus na zdencu ponuditi Samarijanki.

Prvo čitanje iz Knjige Izlaska vraća nas u dane kada je Mojsije poveo svoj narod iz egipatskog ropstva. Neumorno su hodali, zahvaljujući svome osloboditelju, veličajući slavu Jahvinu, i tako su prolazili dani, mjeseci, godine... Čovjekova je gorljivost, međutim, kratkovjeka, a njegova zahvalnost još kraća, pa su tako Židovi svome osloboditelju brzo počeli predbacivati sve što trpe: umor, žuljevite noge, krvave tabane, glad, žeđ, beznađe... Da bi im ojačao vjeru i vratio snagu, Mojsije moli Oca da im da vode, da ne žeđaju, da se udobrovolje i namire svoje iscrpljeno tijelo. Ionako već odavno dvoje o ispravnosti svoga postupka, mnogi žaleći što su uopće pošli za Mojsijem, ostavivši „pune lonce misirske“, kako u pjesmi Mojsije kaže naš veliki pjesnik Silvije Strahimir Kranjčević. Zaboravili su da u Egiptu nisu bili slobodni, zaboravili su da su žeđali kao sada za izvor-vodom. Diktatura i slabost tijela navele su ih da zanemare elementarno ljudsko pravo – slobodu – i vrate se u ropstvo samo da nasite svoje male želuce i svoje sitne duše. Kranjčević je dobro znao što je sloboda i dobro se identificirao s razočaranim Mojsijem.

Izraelci pitaju Mojsija: „Zašto nas moriš žeđu? Želiš li da pomremo?“ Već su tada bili toliko slijepi i kratkoga pamćenja da su zaboravili da je Gospodin pred njima otvorio more i hranio ih manom s neba. Da ih umiri, strpljivi Jahve im, kao nestrpljivoj djeci, pruža novu kratkotrajnu utjehu: Mojsiju daje moć da, udarivši štapom po pećini na Horebu, iz stijene poteče izvor vode. Okrijepljen i vodom i novim čudom, narod kreće dalje, nastavlja put do novog negodovanja, do zlatnog teleta, do novog predbacivanja. Mjesto na kojemu se to čudo dogodilo nazvali su Masa (hebr. kušnja), a izvor Meriba (hebr. prepirka, svađa), jer su na tome mjestu Izraelci iskušavali Boga, prepirući se oko toga je li Bog s njima ili nije.

Žeđ koju su utažili bila je kratkoga vijeka; vrlo su im brzo usne opet tražile osvježenje, pucajući pod pustinjskom prašinom i žarkim suncem. Od nestrpljenja, nezahvalnosti i sumnje ponovno su ožednjeli.

Samarijanka iz Sihara, došavši na Jakovljev zdenac po vodu, nije mogla znati što će joj se toga dana dogoditi, s kime će se susresti i kojim će putem kasnije krenuti. Otišla je s krčagom do bunara, kao ustalom svaki dan, usput susrevši mnoge poznanike koji su se oko zdenca okupljali kao oko ondašnjeg sredstva informiranja.

Kraj zdenca je sjedio Židov, što je bilo očito po njegovoj odjeći, zamolivši nju, Samarijanku, da mu zahvati vode. Animozitet Židova i Samarijanaca bio je nadaleko poznat. Židovi su imali svoju vjeru i hram u Jeruzalemu, čiji prag nije smio prijeći ni jedan Samarijanac. Isto su tako Samarijanci imali svoj hram na brdu Gerezim, kamo Židovi nipošto nisu smjeli zaći. Međusobno nisu razgovarali kao godinama zavađeni susjedi. Pa ipak, i u takvim zategnutim odnosima, Židov traži od Samarijanke da mu da vode. Ona ga, iznenadivši se, izravno pita kako to da se on, Židov, obraća Samarijanki, na što joj on odgovara nadaleko poznatom rečenicom iz evanđelja: „Kad bi ti znala dar Božji i tko je onaj koji ti veli 'Daj mi piti', ti bi od njega zaiskala i on bi ti dao vode žive.“ Voda koju Isus nudi Samarijanki nije voda iz zdenca Jakovljeva, jer On je veći i od Josipa, i od Jakova, i od svih njegovih sinova i potomaka zajedno. „Tko bude pio vode koju ću mu ja dati – neće ožednjeti nikada“, govori tajanstveni Židov, najavljujući skorašnji čas u kojemu će se i Židovi i Samarijanci, i svi ostali, ujediniti u klanjanju istome Ocu, bilo u Jeruzalemu ili na Gerezimu. Svi smo Djeca Božja i svima će nam biti ponuđeno piti s izvora jedne jedine Istine. Samarijanka, zbunjena, kaže da zna da će uskoro doći Mesija zvani Krist – Pomazanik, koji će im sve objaviti. Isus joj se javno očituje: „Ja sam taj.“

Razglasivši po gradu da je među njima Onaj kojega čekaju, Samarijanka Ga je uspjela zadržati među njima dva dana, nakon čega su i mnogi drugi, slušavši Njegovu riječ, povjerovali da je upravo On taj koji će ugasiti njihovu i svačiju žeđ. Tako se Spasitelj svijeta očitovao izvorom ublažavanja naših boli, utaživanja naše žeđi, krijepljenja našeg malaksalog duha. Tko k Njemu dolazi, moći će zagrabiti od Njegove punine. On je oaza u pustinji, izvor u Horebskoj pećini. U Njemu namirujemo sve svoje potrebe. Uz Njega nam ništa više ne treba niti nam što može nedostajati. Amen.

__________________________

2. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Post 12, 1-4a
2 Tim 1, 8b-10
Mt 17, 1-9

Razmatranje

Vjerovati Gospodinu – najveći je blagoslov od Neba, sama milost Božja. Koliki li su nesretni, a da to i ne znaju, jer ne vjeruju u njega! Mnogi bi možda i željeli vjerovati, ali ne mogu, ne uspijevaju, njihov im razum ne dopušta mirenje s činjenicom da na neka pitanja zasad nema odgovora, da se treba strpjeti. Nismo li mi koji vjerujemo pravi sretnici, miljenici Božji? Nismo li sretni što smo mu odani i poslušni, što prihvaćamo obećanje da će nam jednoga dana svi odgovori biti otkriveni? Ne osjećamo li se odabranima što smo povjerovali Radosnoj vijesti i pošli za Kristom, punih 2000 godina kasnije, vjerujući da je tesarov sin iz Nazareta galilejskoga zapravo bio Mesija? Mi to vjerujemo, dok ga njegov vlastiti narod ne priznaje Sinom Božjim! Nije li to tužno i pomalo ironično? Dakako da nitko nije prorok na svome ognjištu, tome nas je Isus naučio, ali nije li nepravedno da Odabrani narod i Odabrana zemlja još uvijek čekaju Spasitelja, a hodio je po njihovoj crvenoj izraelskoj zemlji, njima se obraćajući u svim svojim propovijedima, njih zagovarao i opravdavao pred Ocem, obećavajući im nagradu i vječno blaženstvo? Nismo li mu vjerniji mi, mali ljudi iz još manjega naroda, nego njegov vlastiti narod? I nismo li tom vjerom blagoslovljeni? O, kako li smo sretni što smo tu, sabrani u Kristu, što bismo, da smo živjeli u njegovo vrijeme, sigurno bili među onima koji su ga pratili u stopu, ili među mnoštvom okupljenim na gori koje je poput spužve upijalo svaku njegovu riječ od kojih i danas živimo. „Među svoje dođe i njegovi ga ne primiše...“ – takva je sudbina našega Mesije. Da je došao k nama, žestimo se ogorčeni na „njegove“, nitko ga ne bi smio ni pipnuti a kamoli razapeti...“ Mi bismo se, tvrdimo, za njega borili do posljednje kapi krvi, nikad ga ne bismo prokazali ni izručili, stvorili bismo oko njega neprobojni živi zid – tako barem mislimo. Međutim, sjetimo se svojih suvremenih „mesija“ kojima smo okrenuli leđa, koje smo izdali za šaku srebrnjaka, izručili ih, a zatim „procesuirali“ bez borbe, s grižnjom savjesti tek onih rijetkih, ali bez ikakvih javnih okupljanja, masovnih prosvjeda ili revolucija. Znali smo da izručujemo nevine, ali – netko je morao biti žrtvovan. Ne vidimo li u tome ponavljanje povijesti, analogiju s Kristom i kontekstom njegova vremena?

Blažen bio Abraham kada je poslušao Gospodina i po njegovoj želji napustio vlastitu zemlju, zemlju svojih praotaca, kao i njihovo bogoštovlje, povjerovavši svome Jahvi. Blažen bio i sveti Pavao, čije riječi iz poslanice Timoteju danas čitamo, koji se, kako sam kaže, „zlopatio za evanđelje“, „za Spasitelja našega Krista Isusa koji obeskrijepi smrt i učini da zasja život i neraspadljivost – po evanđelju.“ Blaženi, dakle, svi mi odabrani, po ovom ili onom kriteriju, ali ujedinjeni u jednomu – vjeri u Sina Božjega čijim se sljedbenicima nazivamo s ponosom.

Abraham je - krenuvši sa svojom obitelji put sirijskoga Harana u Palestinu i Egipat, da bi došao do Kanaana, kako mu je zapovjedio Gospodin - pokazao svoju čvrstu vjeru koja je kulminirala u spremnosti da istome tome Jahvi žrtvuje sina Izaka. Po tome je postao uzorom savršenog podvrgavanja Božjoj volji i pralik Kristove smrti na križu. On je, dakle, odabran da bude rodozačetnik kršćana u prapočetcima povijesti otkupljenja.

Kao što je Abraham odabran, odabrani smo i svi mi koji se zovemo Djeca Božja, koji smo kršteni po Kristu i u Kristu, koji se osjećamo neotuđivim i neodvojivim njegovim dijelom. Pa ipak, rijetki su imali priliku svjedočiti „bliskom susretu“ s Isusom, kao što su, primjerice, ljudi koji su imali viđenja. Oni su, dakako, posebno odabrani i privilegirani (premda je zemaljski teret te „privilegije“ iznimno težak), tko zna po kojemu kriteriju i zašto, da budu svjedoci živoga Krista, vidljivoga i opipljivoga, fizički opisivoga, među nama ljudima. Upravo su tako, u svoje vrijeme, odabrani bili Petar, Ivan i Jakov. Sva su trojica slijedila svoga učitelja, vjerojatno se i sami ponekad pitajući nije li putokaz koji prate možda slučajno na krivu stranu okrenuo jaki vjetar ili kakav besposleni prolaznik... Nije li se precizna igla kompasa po kojemu se ravnaju našalila s njima... Ne pokazuje li sunčani sat koji im je orijentir krivo vrijeme, dajući im lažnu nadu, oslanjajući se na krivo sunce... Jedino pravo sunce je Isus Krist. Njegovo je lice jedini orijentir, njegova ruka pravi putokaz. To im je dokazao preobrazbom na gori, ostavivši ih bez daha, nijeme i šokirane, da su jedva promucali: “...Gospodine, dobro nam je ovdje...“ Time je odagnao sve njihove sumnje, odgovorio na sva neizrečena pitanja. Stojeći uz Mojsija i Iliju, pokazao im je gdje , mu je mjesto, a kulminacija strahopoštovanja nastupila je u trenutku kada se s Neba zaorio glas Gospodnji: „Ovo je Sin moj ljubljeni! U njemu mi sva milina! Slušajte ga!“

A onda, kao u Cesarićevoj Voćki poslije kiše, čarolija nestaje. Isusovi „odabranici“, priljubljeni uz zemlju, svoga učitelja opet vide kao običnoga čovjeka. Trenutak prosvjetljenja, lucida intervala, ostao je iza njih. Isus ih moli da o tome nikome ništa ne kazuju. Nastojali su, ali nisu izdržali. Bilo je preteško prešutjeti tako veličanstveni trenutak „generalne probe“ slave uskrsnuća.

I mi smo odabrani. Možda nećemo, poput vidjelaca, izravno pogledati u Kristovo lice, ali naša je uloga svakako važna. Možda nećemo biti rodozačetnici novoga naroda posve odanoga evanđelju, ali i ovakvi kakvi smo – prepuni mana i sumnji – imamo svoju misiju. I mi smo nečije sunce, nečije svjetlo. Amen.

__________________________

1. Korizmena nedjelja

Čitanja:
Post 2, 7-9; 3, 1-7
Rim 5, 12-19
Mt 4, 1-11

Razmatranje

Kao što je zmija u Edenu iskušavala prve ljude nudeći im da jedu sa zabranjenog stabla spoznaje, tako u današnjem evanđelju đavao iskušava Isusa u pustinji. Povijest se ponavlja, neke su priče uistinu svevremenske, baš kao i ljudske slabosti. Međutim, Isus nije tek običan čovjek. On ne bi nasjeo na zmijina nagovaranja: „...zna Bog: onoga dana kad budete jeli s toga stabla otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.“ Isus nije od ovoga svijeta, kao ni Njegovo kraljevstvo koje je došao uspostaviti. On ne nasjeda na podvale, na perfidno smišljene ponude u kojima, samo na prvi pogled, nema ništa lošega. Isus nije sazdan od praha zemaljskoga, On je dio veličanstvene ideje i prije njezina nastanka i prije njenoga ostvarenja. Po tome se razlikuje od nas ljudi: mi smo skloni sumnji, lako se i brzo zanosimo idejom o slavi i moći, neposlušni smo, ne držimo riječ, mislimo da smo pametniji od Boga, neustrašivi smo u svojoj oholosti i gluposti... Zato smo riskirali i odbacili život u Edenu prepun blagostanja i zavili u crno sve svoje potomke. Zbog prvih ljudi, kažnjenih, posramljenih i protjeranih, i mi se skrivamo iza smokvina lišća i bojimo zmije koja nam vreba petu, kako je odavna nagovijestilo Pismo. Svaki put kada netko od nas zgriješi, obnavlja grijeh svojih praotaca. Svaki put taj grijeh jednako zaboli velikodušno srce Oca nebeskoga koji nam je, uvjeren u našu odanost, povjerio i stavio na raspolaganje svo blago ovoga svijeta. Zašto mu nismo zahvalili poštujući Njegovu zabranu? Zašto nas je to stablo spoznaje toliko kopkalo, intrigiralo, zašto je crv sumnje i znatiželje izjeo naša čista srca do te mjere da smo posegnuli za zabranjenim voćem? I nije li naš Otac znao ili barem mogao naslutiti da ćemo posustati, da se nećemo uspjeti othrvati vlastitoj ludoj želji? Kako smo mogli pomisliti da bismo Gospodinu mogli biti ravni? Da bismo, pojevši zabranjenu jabuku, bolje razlučivali Dobro od Zla? Pa to je tako lažno opravdanje! Mi smo u samome početku znali što je dobro, a što zlo, jasno osjećajući da nije dobro proturječiti Ocu i zanemariti Njegovu volju. Slizati se sa zmijom, simbolom Zla, a leđa okrenuti Dobru – svevremenski je i vječni ljudski odabir, pogreška kojoj smo tako često skloni, slabost pred kojom uvijek pokleknemo nastojeći sebi udovoljiti i ugoditi, sebe uzveličati i sjesti na prijestolje mudrosti, ljepote, znanja, blagostanja – na kojemu nam nikada neće biti mjesto. To je prijestolje od pamtivijeka rezervirano samo za Jednoga – Oca svijeta i čovječanstva.

U evanđelju su spomenute tri kušnje, iako ih je, nedvojbeno, bilo mnogo više. Svaki put Isus ih odbija riječima iz Staroga zavjeta. Jedan je od izazova da kamenje pretvori u kruh, uz ucjenu i provokaciju: „ako si Sin Božji...“ Riječ „kruh“ simbolizira svaku vrstu blagostanja, a onaj tko ima novac - ima i moć i vlast. Taj može druge učiniti ovisnima o sebi.

To što napasnik nudi i na što nagovara tipične su ljudske karakteristke, kao što bi ljudski bilo prihvatiti ih. Kušnja je u tomu da sve podvrgnemo materijalnim stvarima, da sve vrednote izokrenemo, da ono što bi trebalo biti tek sredstvo na putu prema Bogu - učinimo ciljem.

Napasniku Isus odgovara: „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta“ (Mt 4, 4). Naravno da čovjek treba kruh za život, treba i druge materijalne stvari, ali to mu nije dovoljno. On treba više od fizičkoga zadovoljstva i ugode, treba Boga da osmisli i opravda svoj život. Zato se svatko od nas kad-tad počinje loviti za slamku duhovnosti koja mu je ujedno slamka spasa. Svaki razboriti čovjek zna da sve materijalno prolazi i da nitko, kad umre, sa sobom ne može ponijeti ono što je posjedovao. Kad bismo nabrajali primjere, gdje bi im bio kraj? Gdje su toliki koji su bili „zvijezde“? Kako li su brzo pale s neba...

Krist nema ništa protiv toga da se radujemo nekim lijepim stvarima u životu, ali te stvari ne smiju biti svrha sama sebi. Isus kaže: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara… Ne možete služiti Bogu i bogatstvu“ (Mt 6, 24). Pravi kršćanin ne može nepromišljeno i bezrezervno prihvatiti sve što mu se nudi. On treba kušnju otkriti i odbaciti je. Što će nam sva ponuđena kraljevstva ako se poklonimo Sotoni? Tim bismo se činom odrekli samih sebe i osudili se na definitivnu propast.

Na početku smo korizmenog vremena. To je uvijek vrijeme intenzivnijeg propitivanja, dubljeg poniranja u neistražene labirinte vlastite svijesti. Korizma je vrijeme šutnje i kontemplacije, vrijeme pokore i kajanja. Isus je četrdeset dana odolijevao Sotoninim kušnjama u pustinji, pa stoga i mi, simbolično, četrdeset dana krotimo sami sebe na način koji smo sami odabrali. Pokušavamo se koncentrirati, disciplinirati, vježbamo vlastitu poslušnost, jačamo volju, osnažujemo duh pitajući se jesmo li dovoljno vjerni, je li naša ljubav iskrena, jesmo li spremni na žrtvu, jesmo li dostojni nazivati se djecom Neba... U ovo se vrijeme svake godine iznova pripremamo za Uskrs odričući se grijeha prvih ljudi i grijeha koji su iz tog početnog neposluha proizašli. Želimo imati udjela u nebeskoj slavi, a do nje se dolazi samo vjernošću i ljubavlju. „Gospodinu Bogu svom se klanjaj i njemu jedinomu služi“ (Mt 6, 33), govori Isus. „Najprije tražite kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve drugo će vam se nadodati“ (Mt 6, 33). Pokorno se pripremajmo na dolazak vazmenog otajstva, služeći Isusu poput anđela u današnjemu evanđelju. Amen.

__________________________

9. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Pnz 11, 18. 26-28
Rim 3,21-25a. 28-30
Mt 7, 21-27

Razmatranje

Svatko od nas ima pravo i dužnost u svom životu izabrati želi li služiti Bogu ili idolima. Služiti Bogu znači slušati Ga i vršiti Njegove zapovijedi, izabrati blagoslov. O tome govori Mojsije u Božje ime izabranom narodu: «Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Gospodina, Boga svoga, nego siđete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima, kojih niste poznavali.»

Stari zavjet pun je primjera jednog i drugog izbora.

I Isus nam potvrđuje isto: «Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki onaj koji mi govori: `Gospodine, Gospodine!`, nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.» I upozorava nas, da ne bismo promašili cilj, „nije dosta zvati se Isusovim učenicima, djelovati u njegovo ime, nego valja vršiti volju Božju. A volja Božja je: naše posvećenje.“ Ono podrazumijeva pročišćenje od grijeha i suobličenje Kristu. Umirati svaki dan iznova sebi, svojim težnjama, strastima, svojoj volji i živjeti u volji Božjoj, živjeti u ljubavi prema Bogu i čovjeku. Bez toga nema ulaska u Božje kraljevstvo.

Slikovito govoreći o kući na stijeni i na pijesku, Isus tumači blagoslov i prokletstvo. Kuća je čovjekova duša. Ako ona život utemeljuje na Kristu, na vršenju Njegove riječi, nikakve bujice ni vjetrovi neće je srušiti, jer stijena na kojoj stoji - nepobjediva je. Suprotno, ako se duša osloni na krhku prolaznost materijalnog i tjelesnog, na svoju nestalnost, na idole i kumire, srušit će se i postati velika ruševina.

Jasno je iz tih slika: čovjek sam sebe ne može spasiti, svoju dušu ne može učiniti besmrtnom, čvrstom, ona to postaje samo po Kristu.

O tome sveti Pavao, potomak pravovjernih Židova, upućen u Zakon i Proroke, prosvijetljen milošću Božjom i poslan za apostola naroda, poučava Rimljane, pogane, koji nisu imali Zakon dan Židovima. Zakon i Proroci, kaže, svjedočili su za «pravednost Božju» koja se očitovala i objavila u Kristu Isusu, u kome je Bog ispunio svoje obećanje spasenja ljudskom rodu. I objašnjava dalje: «Svi su sagriješili i potrebna im je slava Božja; opravdani su besplatno, Njegovom milošću po otkupljenju u Kristu Isusu. Njega je Bog izložio da krvlju svojom bude Pomirilište po vjeri.» «Slava» je u biblijskom smislu Božja prisutnost koja se otkriva čovjeku, a zasjala je posebnim sjajem u Mesiji. Tako nas ponovno vraća Stijeni Spasa, bez koje je nemoguće posvećenje i dolazak u kraljevstvo nebesko. Vraća nas na misao o veličini Božje ljubavi, u kojoj se Bog sam daje smrtnom čovjeku, da bi mu osigurao besmrtnost.

Pravednost je Božja isto što i vjernost spasenjskom obećanju – nezasluženi Božji dar.

Nama je pravednost darovana na temelju vjere u Isusa Krista. Zato naša vjera ni u kojem slučaju nije naše djelo ili naša zasluga, nego je i ona dar Božji, dar koji ima svoj izvor u smrti Gospodina na križu i u njegovu uskrsnuću. Ova vjera treba prožimati cijeli naš život; mora, kako kaže sveti Pavao u poslanici Galaćanima, «u ljubavi biti djelotvorna» (5,6). Amen.

__________________________

8. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 49, 14-15
1 Kor, 4, 1-5
Mt 6, 24-34

Razmatranje

Jedna izreka kaže: „Kad Boga staviš na prvo mjesto, sve ostalo će se staviti na svoje“. Današnja starozavjetna čitanja upravo o tome govore, o toj dubokoj vezanosti Boga i duše. Božja vjernost svijetli kao svjetionik na pučini: „Tebe ja zaboraviti neću!“ Bog je za ljudsku dušu kao sigurna luka u koju uplovljava brod ostavljajući za sobom nepreglednu pučinu, nemir i opasnost. Bog je “utvrda duše, hrid i spasenje, slava i utočište”. Tko ima Boga, ima sve. „Samo je u Bogu mir, dušo moja“, pjeva psalmist. „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi, Bože moj!“, svjedoči sveti Augustin.

Najveća mora ljudi našeg vremena je nemir, nervoza. I obično se uzrok za to traži u užurbanom načinu života. No, nije li užurbani način života prije posljedica nego uzrok?  Nije li takav život zapravo bijeg od besmisla? Psihoterapeut Viktor Frankl vidi korijen današnje masovne neuroze u gubitku smisla za život. Moderni je čovjek ispao iz poretka Božjeg svijeta. F. M. Dostojevski veli da „pčela zna pravilo svoga pčelinjaka, mrav pravilo svoga mravinjaka, jedino čovjek ne zna svoje pravilo, tj. da se pokloni pred Neizmjernim“. Zato se klanja idolima. Idoli nisu samo poganski kumiri, kipovi kojima su se klanjali. Idoli su ono što je stajalo iza njih, čemu se i danas ljudi klanjaju, iako nema više personificiranih kipova što su predstavljali te stvarnosti: novac, moć, sreća, vlast itd. To su božanstva koja traže žrtve, a za uzvrat donose lažnu sreću i propast duše. Zato su oni koji im se poklone nemirni, izgubljeni, rastrzani, na rubu snaga. Ne smije tako biti s kršćanima.

U evanđelju nas Isus upozorava: „Nitko ne može služiti dvojici gospodara. Ili će jednoga mrziti, a drugoga ljubiti; ili će za jednoga prianjati, a drugoga prezirati. Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.“ Nalaže nama, svojim učenicima, da najprije tražimo «Kraljevstvo i pravednost njegovu, a da će nam se «sve ostalo dodati». Da bi nam otvorio oči za istinu koju «gledamo, a ne vidimo», stavlja pred nas slike prirode koja ne brine o sebi – ptice nebeske, ljiljani u polju, trava, ali nadmašuje čovjekovu kreaciju jer iza nje stoji Tvorac. Sva je ova ljepota svjedočanstvo neizmjernog Duha koji se brine o onom što je stvorio. Pa kad se brine o onom što služi čovjeku, koliko je veća njegova briga za čovjeka koga je stvorio na svoju sliku i priliku?!

Naše je da služimo Bogu, a On će se pobrinuti za sve drugo. Iskustvo je to svih koji su u životu poslušali Isusov nalog da najprije valja tražiti Kraljevstvo i pravednost Njegovu. U to su se uvjerili mnogi koji su prema takvom stavu bili skeptični. Spoznali su istinitost Božjeg obećanja vjernosti: «Neću te zaboraviti!» Tako je svjedočio jedan čovjek, prognanik iz Bosne, koji je morao napustiti sve svoje i s vrećicom u ruci otići u nepoznato. Veli, kad je prije rata slušao ove Isusove riječi iz usta svećenika, pomislio je: «Samo ti pričaj, ali ako se ja ne pobrinem za sebe, nitko drugi neće.» A kad je sve izgubio, našao je ponovno sve što mu je bilo neophodno za život: krov nad glavom, odjeću, hranu.

Ispravno stoga zaključuje Marulić: «Nitko nije služio Bogu i bio prevaren, nitko svijetu a da se zbog toga nije požalio. Um koji je zaokupljen razmišljanjem o nebeskim stvarima, ne mogu zanimati zemaljske naslade.»

Takav um nije zaokupljen ni sobom, ni ljudskim sudom, bilo da prosuđuje ili da ga prosuđuju, jer zna da nije sudac ljudima niti su ljudi njemu, zna da mu je sudac Gospodin. Nije opterećen brigom za budućnost jer zna da je Bog gospodar budućnosti. Živi u miru i brine se jedino da bude vjeran službenik svoga Gospodara. Budimo i mi takvi službenici. Amen.

__________________________

7. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Lev 19, 1-2.17-18
1 Kor 3, 16-23
Mt 5, 38-48

Razmatranje

Već preko Mojsija Bog izabranom narodu zapovijeda svetost: «Sveti budite! Jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš!» A što to znači, kon-kretizira se u sljedećim zapovijedima: «Ne mrzi svoga brata u svom srcu!... Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.» Štoviše, izriče se odgovornost za grijeh bližnjega: «Kori svoga sunarodnjaka!»

U čemu se očituje Božja svetost, izriče psalmist slaveći svetost Gos-podnjeg imena. Zahvaljujući na dobročinstvima što ih Gospodin duši iskazuje (otpušta grijehe, iscjeljuje slabosti, izbavlja od propasti), psalmist naglašava Božje milosrđe, milostivost, sporost na srdžbu, veliku dobrostivost i nježnost.

Isus u evanđelju po Mateju zahtjev za svetošću detaljno i slikovito potkrepljuje. Ljudski se razum, neprosvijećen božanskom mudrošću, spontano opire onome što naučava. Teško je okrenuti drugi obraz kad te netko udari po jednom, prepustiti i gornju haljinu onome tko ti želi oteti donju, onoga tko te prisili ići jednu milju, dragovoljno otpratiti još jednu. Ljudski ponos se buni. Čovjek se želi obraniti, oduprijeti Zlu. Ali Isus uči da trebamo postupiti drukčije, ne opirati se Zlu nego zlo pobijediti dobrim, mržnju svladati ljubavlju. Biti dobri prema dobrima i zlima, ljubiti jednako prijatelje i neprijatelje. Jedino tako ćemo biti sinovi Oca nebeskoga, «jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima.» Ne činimo li tako, po čemu se razlikujemo od pogana? Činimo li tako, ne činimo svojom nego Božjom snagom. To Božja ljubav čini u nama po vjeri. A ono što Bog čini, vječno je. U poslanici Korinćanima sv. Pavao naglašava da je svetost Božja ukorijenjena u kršćanima, u Crkvi kao tijelu Kristovu: «Ne znate li? Hram ste Božji i Duh Božji prebiva u vama. Ako tko upropašćuje hram Božji, upropastit će njega Bog. Jer hram je Božji svet, a to ste vi.» Da su ove riječi istinite, potvrđuje povijest. Toliko ih je jurišalo na sve moguće načine da bi oborili Crkvu, ali su pali sami, a Crkva i danas, nakon dvije tisuće godina, svjedoči Krista živoga. Svjedoči Božje milosrđe, dobrohotnost i ljubav. Zato dobro kaže naš Marko Marulić: «Neka se, dakle, šuti o moći negda prebogatih kraljeva i presnažnih junaka! Više su bili kadri naši siromašci. Neka se šuti o oštroumnosti filozofa! Istinu su istražili samo oni koji su vjerovali Bogu. Neka umuknu slava i jednih i drugih! Sjajniju i trajniju, veličinu koje ne možemo pojmiti ni dužinu izmjeriti postigle su sluge Kristove.»

Krajem prošlog stoljeća u Italiji su teroristi ubili jednog poznatog suca jer se borio protiv mafije. Misu zadušnicu prenosila je televizija. Ljudi su se divili gledajući kako su dvojica sinova ubijenoga molili molitvu vjernika i u njoj izrekli da opraštaju ubojicama i da ne traže osvetu, nego da mole za njih kako bi uvidjeli zlo što su ga počinili te se vratili na pravi put. Time su se obojica svrstala u red kršćana, pokazujući da slušaju Isusa, čiju nam zapovijed donosi Matej u današnjem odlomku svoga evanđelja: „Molite za one koji vas progone.“ Ivan Pavao II. molio je za atentatora koji ga je teško ranio. Moliti za neprijatelje –  zapovijed je našega Gospodina. Ako se, dakle, smatramo kršćanima, moramo težiti uzoru koji nam je On sam dao kad je u smrtnim mukama molio: «Oprosti im, Oče, jer ne znaju što čine.» Moramo ozbiljno uzeti Isusov nalog: «Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!» Amen.

__________________________

6. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Sir 15, 15-20
1 Kor 2, 6-10
Mt 5, 17-37

Razmatranje

U stoljećima iza nas pokušavalo se na sve načine krojiti sliku Isusa iz Nazareta da bi se oduzelo pravo Crkvi, kojoj je On sam to pravo dao, prenositi Njegov nauk i tumačiti Sveto pismo. Tako je nastao lik Isusa – revolucionara, te se zadržao u svijesti i mnogih današnjih ljudi, pa i kršćana koji su kršćani samo po tradiciji. S druge strane, sklonost individualizmu i individualnom pristupu svemu, pa i vjeri, što je nasljeđe 19. stoljeća, ušlo je i u Crkvu preko takvih kršćana. Danas tako mnogi kršćani sami, prema svojim potrebama i interesima, biraju što za njih vrijedi, a što ne vrijedi od nauka Crkve.

No, nauk i zapovijedi Crkve nepromjenjivi su jer je to Kristov nauk, jer su to Kristove zapovijedi, a On je isti jučer, danas i sutra. Ono što je ostavio u baštinu Crkvi ne može se prilagođavati duhu vremena. Nepromjenjiva su i Njegova obećanja. Na njih podsjeća i Pavao obraćajući se Korinćanima: «Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.»

I ne stoji da je nemoguće danas držati neke zapovijedi, da se to ne može. Jer stoji pisano: «Ako hoćeš, možeš držati zapovijedi, u tvojoj je moći da budeš vjeran… Pred čovjekom je život i smrt: što on više voli, to će mu se dati… Gospod zna svako djelo čovječje. Nije nikad zapovjedio nikomu da bude bezbožnik niti dao dopuštenje za grijeh.» Koliko je grijeh strašan, i kako je Isus radikalan kad je o grijehu riječ, govore ove rečenice: «Ako te desno oko sablažnjava, iskopaj ga i baci od sebe… Ako te desnica tvoja sablažnjava, odsijeci je i baci od sebe. Ta bolje je da ti propadne jedan od udova, nego da ti cijelo tijelo ode u pakao…» Kršćani su pozvani na svetost. Ne mogu uzimati ništa što nije puna istina, ne smiju prihvaćati ono što im nudi duh laži jer bi to značilo izdaju saveza s Bogom. Kršćanin je pozvan na jasnoću i istinu, a one su u Bogu. Zato trebamo sve više postajati Bogu slični, jer nas je stvorio na svoju sliku. Tako će naše DA biti stvarno DA, a naše Ne stvarno NE. Time bismo u samima sebi nadvladali zlo i Božje Zapovjedi točno živjeli i vršili. Amen.

__________________________

5. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 58,7-10
1 Kor 2, 1-5
Mt 5, 13-16

Razmatranje

Temeljni zahtjev današnjih čitanja je: pokaži na djelu svoju vjeru. Djelo je ono po čemu će ljudi prepoznati da smo Kristovi učenici. Zato je velika naša odgovornost: po našim djelima će oni koji nas susreću možda prihvatiti ili odbaciti kršćanstvo, Krista i svoje spasenje. O tome kako smo svjedočili ovisi izgled današnjeg i sutrašnjeg društva, budućnost koju ćemo ostaviti svojim potomcima. Mi vjernici prečesto zaboravimo da vjera nije naša privatna stvar, kako bi htio suvremeni duh svijeta, nego smo poslani svjedočiti da je Isus, Božji sin onaj po kome se čovjek jedino spašava. Pod utjecajem agresivnog relativizma, kad se istinom proglašavaju laži, a istina ušutkava i zatire, kad se pod krinkom lažne demokracije štiti i ono što je zlo u Božjim očima, ne možemo ostati u prostoru koji nam žele odrediti mediji u službi raznih protukršćanskih interesa. Ne možemo se i ne smijemo zatvoriti u crkve i sakristije, u svoje stanove jer - poslani smo u svijet. I današnji svijet, koji duhovno postaje sve bliži rimskom, gdje su sinkretizam, magija, okultizam i razne sekte cvjetali i gdje je demonija rasla a čovjek se gubio, vapi za onom snagom i čistoćom vjere što su je pokazali prvi kršćani.

Pravo pitanje danas glasi: Jesmo li mi kršćani danas «sol zemlje i svjetlo svijeta»? Jer nas je Isus tako nazvao, mi smo Njegovi učenici. Sol daje tek, sudjeluje u očuvanju zdravlja, konzervira hranu. Kršćani bi, dakle trebali biti za svijet to što je sol u prehrani. Svjetlo daje život. Bez njega bi na zemlji bio nemoguć opstanak. Svjetlo daje očima vidjeti. Bez njega bismo hodili u tami, sudarali se i stradavali. Ako svijet postaje sve bljutaviji, ako tama postaje sve gušća i ljudi sve slabije vide i razlikuju stvari oko sebe, najprije se moramo zabrinuti nije li sol postala bljutava i svjetlo potamnilo. «Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze.» Moramo krenuti od sebe da ne bismo bili «bačeni van». Moramo priznati svoju slabost, samodostatnost, a počesto i samodopadnost, uljuljanost u ono što nam svijet nudi. O, kako je čovjek sklon vjerovanju da ono što govori i vrši! A najčešće nije tako! Nisu Isusove riječi da će «mnogi prvi biti posljednji, a mnogi posljednji prvi» samo tako izrečene. I nije nam zapovjedio da uvjeravamo ljude mudrim propovijedima, učenim djelima niti da raspravljamo sa svijetom dokazujući naša prava i ispravnost, nego da se međusobno ljubimo, da ljubimo bližnje kao same sebe, a svoje neprijatelje zbog njega; jedino tako ćemo pokazati da smo sinovi Oca nebeskoga. Jedino tako će se Sin i Otac nastaniti među nama, dati nam Duha i očitovati svoju silu u svijetu. Sveti Pavao izričito veli: «I ja dođoh k vama slab, u strahu i u velikom drhtanju. I besjeda moja i propovijedanje moje ne bijaše u uvjerljivim riječima mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage da se vjera vaša ne temelji na mudrosti ljudskoj nego na snazi Božjoj.»

Dakle, naše svjedočanstvo za Krista mora biti vjerom i djelom, a ne samo riječima. Ljudi moraju osjetiti tek od hrane koju im nudimo i biti ozareni svjetlošću kojom svijetlimo da bi poželjeli sami biti takvi.

Čovjek se rado drži onog tko ga prihvaća, razumije, voli. Jedino uz takvu osobu se mijenja. Svatko od nas prepoznaje dobrotu, u svecima ona stanuje u punoj mjeri, a kršćani su pozvani ni manje ni više nego na svetost. Svetost privlači i oplemenjuje. Pred svecima i najgori grješnici postaju blaži.

Čovjek je biće zajednice i najbolje se u njoj osjeća. Odbacuje ju samo kad je ranjen, povrijeđen, razočaran, zaveden duhom zla. Zajednica koja je poslana graditi kraljevstvo Božje među ljudima, jest Crkva. Poslana je pogotovo izgubljenima i zalutalima. A da bi ostvarivala svoje poslanje, mora izvršavati zapovijedi onog čija je Zaručnica: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela, i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ Oca slaviti može samo onaj tko je iskusio njegovu dobrotu, a iskusit će je ako mi, koje Otac šalje na svoju njivu, doista budemo Božji sinovi, vršitelji, a ne samo slušatelji Božje riječi; ako budemo onaj poslušni sin koji je izvršio očevu zapovijed. Amen.

__________________________

Prikazanje Gospodnje (Svijećnica)

Čitanja:
Mal 3, 1-4
Heb 2, 14-18
Lk 2, 22-40

Razmatranje

Danas je četrdeseti dan nakon Božića. Kako vrijeme leti! A što se sve nije dogodilo u ovih četrdeset dana? Svečano vrijeme Adventa i božićnog slavlja skoro su posve zaboravljeni. Zakoračili smo u novu godinu s kojom su došle i nove brige, novi problemi, planovi i želje, a vjerojatno i mnoge nove radosti. Jesmo li napravili reviziju, inventuru prošle, minule godine? Na koji način? Tek kroz neku građansku dužnost kao što je prijava poreza na prošlogodišnju ostvarenu dobit, ili na kršćanski način – kroz dobra djela i bratsku pomoć, kroz karitativan rad ili milosrdna nastojanja?

Što je to nova, danas, četrdeset dana nakon Božića? Bilo bi žalosno da početak nove godine ne doživimo metaforički, kao novu stranicu života. Neka to ne bude tek prvi list od dvanaest u ovoj kalendarskoj godini. Neka ovaj početak radije bude novi list, novo poglavlje, nova stranica našega načina življenja.

Je li se u nama nešto promijenilo, jesmo li se odlučili za obnovu, nadogradnju? Jesmo li se oprostili i pomirili sa svime što je prošlo? Jesmo li, poput zmije, svukli svoju staru isluženu kožu i krenuli dalje u novoj, čistoj odjeći ususret suncu? Jesmo li spremni na nove izazove, na novu bitku? Jesmo li odbacili, ostavili iza sebe sve što nas je u našim životima, kroz vlastito djelovanje, sablažnjavalo? Bez takve revizije nema novog početka. Novo je vino za nove mješine. Je li Božić prošao a da nije ostavio traga u nama? Ili nas je onaj osjećaj blaženstva dok smo klečali pred Djetetom u jaslama oplemenio, ispunio, donio nam barem nešto od „mira na zemlji“ o kojemu je na Božić bilo tako puno govora?

Danas, četrdeset dana nakon Božića, 2. veljače, sjećamo se toga važnoga nadnevka. U Novom zavjetu taj dan ima posebno značenje. Četrdeset dana nakon rođenja svi su židovski roditelji prvorođenoga dječaka prikazivali u Hramu i posvećivali Bogu. Kako je propisivao Zakon Gospodnji, prinosili su mu „par grlica ili dva golubića“ (Lk 2, 24). Tako su trebali izraziti i posvjedočiti svoju zahvalnost za darovano dijete, čime se jasno priznavalo da je cijeli Izrael Božje vlasništvo, te da samo po Njemu dolazi svaki dar. To je prastari židovski običaj kojega su se držali i Isusovi roditelji. Spominjući se toga, danas slavimo blagdan Gospodinova prikazanja.

U središtu ovoga blagdana je prizor u kojemu sijedi starac Šimun uzima Dijete Isusa u naručje i hvali Boga za ovaj veličanstveni završetak svoga života: „Sad otpuštaš slugu svoga, Gospodaru, po riječi svojoj u miru. Ta vidješe oči moje spasenje tvoje.“ Drugim riječima, dočekao je rođenje Spasitelja, ovaj je svijet zbrinut, a mudri starac mirno može poći natrag kući, u dom svoga Nebeskog Oca.

Taj susret u Hramu ima poseban čar. Pri njemu se susreću dvije generacije, dva svijeta, dvije ere, dvije epohe. Staro odlazi, nastupa Novo. Ali, Staro ne nestaje zato što je potisnuto, nego zato što se ispunilo Božje obećanje koje je dano Šimunu – moći će napustiti svijet kad doživi rođenje Pomazanika. Nakon što Ga je dočekao, riječima „vidješe oči moje spasenje tvoje“, mirno i spokojno odlazi Ocu. Time počinje nova era, Kristova.

Ovaj susret Staroga i Novoga slavimo u procesiji, sa zapaljenim svijećama, u znakovima uvijek novoga sjaja Božjeg veličanstva. Zato se današnji blagdan zove Svijećnica.

Zapaljena svijeća simbol je prisutnoga Krista, simbol naše budnosti i odanosti Sinu Božjemu. Svijeća je upaljena pri našemu krštenju, prati nas u sakramentima i blagdanima, povezuje nas sa svijetom na „drugoj obali“, spaja s našima milim pokojnima, ispraća na smrtnoj postelji.

Blagdan Gospodinova prikazanja posljednji je podsjetnik na božićne svetkovine. Bilo bi lijepo kad bismo i mi, poput starca Šimuna, nakon svih ovih proteklih dana mogli reći: „Vidješe oči moje spasenje tvoje“. Nakon zemaljskog života punog boli, vječite borbe za opstanak, neumornog nastojanja da ostanemo svoji, pravedni i na pravome putu – zaslužili smo odmor u naručju Nebeskoga Oca. Božić je potvrdio da nismo zaboravljeni, da je Ocu još uvijek stalo do nas, što nam iznova dokazuje darujući nam svoga ljubljenog Sina, žrtvujući Njegovo krhko tijelo na otpuštenje naših grijeha.

I mi smo bili prikazani u Hramu da bismo bili posvećeni Bogu. Pomazani smo, umiveni u vodi oproštenja, odjeveni u simboliku bijele haljine i kršteni. Time smo postali baštinici vječnoga života.

Dijete Isus, u kojemu je skrivena sva Božja slava i veličina, neka bude naš učitelj, prijatelj i pratitelj na životnoj Golgoti. Ranjenih nogu, ali mladih i radosnih srdaca, slijedimo ga na putu spasenja.

Neka naš životni hod bude procesija sa svijećama, Njemu na slavu. Svečani i spremni, čuvajmo plamen našeg pristanka da budemo dio Njegovog ophoda. Kao što su Krista Njegovi roditelji posvetili u Hramu prikazavši ga Ocu, na isti smo način i mi postali sudionici vječnoga života. „Regrutirani“ smo kao Njegova vojska, Njegova snaga, Njegova uzdanica. Nemojmo ga iznevjeriti nego budimo ponosni na svoju kršćansku pripadnost i odani Njegovom Sinu koji je svjetlo u našoj tami. Amen.

__________________________

4. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Sef 2, 3; 3, 12-13
1 Kor 1, 26-31
Mt 5, 1-12a

Razmatranje

Nastavljajući se na prošla nedjeljna čitanja, današnja produbljuju središnju misao o tome da siromasima duhom pripada kraljevstvo nebesko, ili, drugim riječima, da Božjem kraljevstvu pripada samo skroman i čedan narod, narod koji traži istinu, pravdu i poniznost, nadasve narod koji traži i nalazi okrilje u Gospodinu jer Gospodin «ostaje vjeran dovijeka», «potlačenima vraća pravicu», «gladnima kruha daje», «oslobađa sužnje»…

Isusov proglas o blaženstvima objava je načela toga kraljevstva. U tom kraljevstvu temeljni zakoni nisu prijetnja, nego obećanje. O tim obećanjima valja razmišljati ako želimo ući u kraljevstvo. Kad ih bolje pogledamo, možemo ih podijeliti na četiri upute koje nam govore kako trebamo pravilno živjeti da bismo baštinili ono što nam je Bog u svojoj ljubavi pripremio.

Blaženi siromašni – blaženi milosrdni. Tu se ne radi o materijalnom siromaštvu, nego duhovnom. Radi se o osjećaju da nas ništa na svijetu ne može učiniti bogatima, jer bogat je onaj tko ima Boga, pa nikakav posjed ne može ispuniti našu težnju za Vječnim, Beskonačnim, Dobrim. Radi se o uvjerenju kako je čovjek usprkos svim pogodnostima, kad se usporedi s onim što se nudi u kraljevstvu Božjem, siromašan. Kako je bijedan i kratak naš život kad se usporedi s vječnošću i sa srećom onih koji su već ušli u slavu Božju. Tko sve to vidi i upozna, taj upravlja svoj pogled prema Bogu jer spoznaje da je bijedan i da ne može ništa postići sam, da je sve Božja milost; da ga Bog u svom milosrđu uzdiže u beskrajno bogatstvo svoje slave. Zato ne može nikoga suditi, nikoga s visoka gledati, nego osjeća da mora sam biti drugima milosrdan, kako je Gospodin njemu milosrdan, da će mu se mjeriti mjerom kojom on drugima mjeri.

Blaženi žalosni – blaženi čisti. Ni ovdje se ne misli na one koji plaču nad otvorenim grobom ili su pritisnuti kakvim zemaljskim brigama. Misli se na one koji plaču i žaloste se zbog toga što ovaj svijet ne mogu nadvladati, što u ovom svijetu ne mogu biti bez krivnje i grijeha. Tim svojim plačem priznaju teret grijeha, zlih sklonosti, koje ih drži u ropstvu tijelu, svijetu ili Zlom, te nisu svoji gospodari. Oni shvaćaju da je Bog jedini koji može s njih skinuti taj teret. U takvom plaču i žalosti obraćaju Mu se te On čisti njihovo srce, pere njihove grijehe. Zato sveti vide i sitnice na svojoj duši, a grješnici ne vide ni velike grijehe. Kad grješnik spozna svoje bijedno stanje, otvara mu se put u očišćenje. Samo u srcu koje plače nad grijesima može Božja milost djelovati. I samo u takvom srcu početak je onoga blaženstva koje će Bog usavršiti i dogotoviti.

Blaženi krotki – blaženi mirotvorci. Riječ „krotak“ danas nije u modi, ljudi su danas obuzeti duhom oholosti. Svatko misli da sve zna, da mu ne treba savjet, pomoć, znanje drugoga. Djeca već često odbacuju autoritet roditelja, učenici učitelja, a mnogi odbacuju Božji autoritet. Za sve što im je u životu dobro, zasluge pripisuju sebi, a za sve zlo, uvijek im je netko drugi kriv. Krotkost znači što i poniznost, a ovdje se koristi za čovjekovo stanje u kojem on točno spoznaje svoj položaj, priznaje vlast Bogu te prihvaća činjenice života onakvima kakve jesu. Ili, drugačije rečeno, prihvaća svoj križ i strpljivo ide za Isusom. Koji se prepušta Božjoj volji i ne pita: Kako to Bog može dopusti? Koji vidi pravu Božju namisao sa svijetom i ne govori da je Bog nepravedan, nego zna da Bog i po «krivim crtama piše pravo». Takav čovjek ima u sebi duboki mir. Njega ne uznemiruje što se većina priklanja pravu jačega, on svoj pogled upire u Boga i stvara mir oko sebe. On će tražiti mir i druge će voditi k miru. S takvim čovjekom počinje mir u svijetu.

Blaženi gladni – blaženi pravedni. To su oni koji osjećaju da su prolaznici na ovom svijetu, da putuju prema vječnosti, da nisu u raju, da se u ovom životu ne odvija sve po Božjem planu, da ovaj svijet nije onakav kako ga je Bog zamislio, nego da i ljudi slobodnom voljom određuju njegovu putanju te da, kako kaže sveti Ivan, svijet leži u zlu. Ipak, oni su sigurni da Božja ruka vodi sve i da zlo, što ga ljudi čine, okreće u dobro i izvodi pravdu u svoje vrijeme dajući grješnicima vrijeme i mogućnost da se okane zlih putova. Oni su gladni nebeskog kruha i Božje pravde. Oni znaju da se lažnost i zloća svijeta ne daju mijenjati revolucijama, da revolucije svijet i čovjeka guraju u još dublji ponor zla, mržnje i nepravde. Poučeni Isusovim primjerom, shvaćaju da svijet mijenja onaj koji daje svoj život za bližnjega.

Sveti Pavao ističe kako se ni jedan smrtnik ne može hvaliti pred Bogom jer Bog odabire slabe, neplemenite, lude svijeta da bi posramio jake, plemenite i mudre svijeta, jer je ljudska mudrost za Boga ludost, a križ Kristov, koji je, ljudskom mudrošću gledano, za mnoge ludost, mudrost je Božja kojom spašava svijet.

U tome je svjedočanstvo i svetost naše Crkve. Sva se ova blaženstva temelje na oslobađanju srca od zemaljskih stvari kako bismo počeli živjeti za Boga, po Njegovim zakonima. Koji to prihvaćaju, oni su dobročinitelji čovječanstva, jer u njima svijetli Božje svjetlo. Amen.

__________________________

3. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 8, 23b – 9, 3
1 Kor 1, 10-13.17
Mt 4, 12- 23

Razmatranje

Prorok Izaija najavljuje proslavu «Galileje poganske», preobražaj koji će Gospodin donijeti «narodu koji je u tmini hodio» i «mrkli kraj smrti obitavao», jer će iz tame ući u svjetlost jarku, veliku. Radost će njegova i veselje biti neizmjerni kad Gospodin skine jaram s njega i oslobodi ga ropstva. Podsjećajući na to proročanstvo, evanđelist Matej izvještava kako je upravo u Galileji počelo, nakon smrti Ivana Krstitelja, Isusovo javno djelovanje, Njegovo mesijansko poslanje koje se očitovalo čudesnim ozdravljenjima te je za Njim hrlio narod, a On ga je pozivao na obraćenje i propovijedao mu o dolasku kraljevstva nebeskog, što ga ostvaruje Bog preko svoga Mesije.

Obraćenje, promjena životnog smjera, pretpostavka je za ulazak u to kraljevstvo. Prvi Njegovi učenici, Petar i Andrija, Jakov i Ivan, primjeri su takve promjene. Oni ostavljaju sve da bi pošli za Njim. Odriču se svoga života da bi Njemu služili. Ostavljaju sigurnost svoga skromnog doma i ribarskog posla i kreću za Njim. Njima neukima, Isus povjerava zadaću u službi kraljevstva nebeskog – postat će ribarima ljudi. To je znak svima da za kraljevstvo nebesko ne treba pamet nego srce, ne treba učenost uma, nego otvorenost srca i da Bog daje jednaku priliku svima te da se upravo na primjeru ovih malih pokazuje Božja moć i veličina. No, nije čovjeku smrtniku lako napustiti kakvu-takvu sigurnost koju mu daje njegova zarada, blizina onih koje volimo, navike stečene tijekom života i uputiti se na neizvjesno putovanje. Za to se hoće hrabrosti te povjerenja i predanosti u Božje ruke. To podrazumijeva odricanje od oslanjanja na vlastite snage, vlastitu sposobnost, pamet, vlastitu volju i zamisao; to je pravo siromaštvo duha i prepuštanje Isusovu vodstvu. On je alfa i omega, početak i svršetak, kamen zaglavni. Zato Pavao, koji je učen i potječe iz pravovjerne farizejske sljedbe, u svojoj poslanici Korinćanima opominje da među kršćanima ne smije biti razdora niti se kršćani smiju vezati i oslanjati na one koji im naviještaju evanđelje, nego svi moramo biti usmjereni na Isusa, u čije smo ime kršteni i koji je za nas raspet, da su apostoli, pa tako i on, poslani naviještati evanđelje, i to «ne mudrošću besjede, da se ne obeskrijepi križ Kristov».

Tko je spreman prihvatiti ovaj poziv za obraćenje i kraljevstvo nebesko, mora se potpuno osloniti na Isusa iz Nazareta. On vodi putovima koje mi ne možemo niti naslutiti i koji su suprotni našim ljudskim shvaćanjima i našoj ljudskoj logici, našoj matematici koja uvijek računa s vidljivim, materijalnim. Tko Njega slijedi, često u ljudskim očima izgleda kao patnik koji se mora odricati užitaka, izgleda da ne dobiva ništa, materijalno ne postaje bogatiji, dapače, mora podnijeti protivštine (bijedu, bolest, prezir, nerazumijevanje…). Njega nasljedovati znači – sve zbog njega napustiti, Boga staviti na prvo mjesto. Ne da bismo sve izgubili, kako se čini onima koji gledaju samo tjelesno i materijalno, nego da bismo dobili stostruko. Bez odricanja od navezanosti na vidljivo, na stvorenja, čovjek se ne može uzdići do kraljevstva nebeskoga i dobiti nove životne perspektive. Da bi čovjek mogao kušati slobodu djeteta Božjega, mora se osloboditi jarmova, okova, bičeva kojima nas preko naših zlih sklonosti i grijeha, Zli tlači. Isus donosi upravo takvo duhovno oslobođenje.

Najprije, pozvane Isus oslobađa od zemaljske «sigurnosti» i otvara im oči za kraljevstvo nebesko. Tko želi otkriti nova područja, mora imati hrabrosti i otisnuti se od obale. Mnogi iz brige za svoj život čvrsto ostaju privezani za materijalnu stvarnost. Ne usuđuju se isploviti na pučinu mora, izložiti se oluji i valovima i otkriti nove obale. Tako se ne može ništa novo dogoditi. A Isus od nas traži da se otisnemo od obale zemaljske sigurnosti i da se oslonimo na njega, spremni na lomljenja i savijanja jer jedino se tako ostvaruje sloboda i doseže «nova zemlja», zemlja živih, koju svijet ne poznaje. Drugo, Isus od pozvanih traži razvezivanje vezanosti na same sebe. Onaj koji je usmjeren na sebe, na svoje brige, svoje ciljeve, nikad neće iskoračiti iz vlastitog kruga, neće biti «zrno koje umire da bi donijelo rod», a »tko izgubi život svoj, sačuvat će ga». Naprotiv, tko se trudi sačuvati svoj život (svoje interese, narav, volju), izgubit će ga za vječnost.

Ovim oslobađanjem Isus nas oslobađa od brige za budućnost. Jer kraljevstvo Božje dolazi s Isusom i ono je vječno. Tko hoće i nastoji živjeti nasljedujući Isusa, prepuštajući se njemu i hodeći za njim, on je već u kraljevstvu nebeskom, već je u vječnosti i njemu smrt nije nikakav gubitak, već dobitak – prijelaz u gledanje Boga «licem u lice». Do tada, on je, kako Isus traži od svojih učenika, «sol zemlje», «svjetlost svijeta», izložen udarima, kušnjama, napastima, pogibeljima, ali siguran kao ptica u gnijezdu jer zna kome je povjerovao i tko ga nevidljivo vodi. A budući da sam svjetlo dobiva od Boga, može s psalmistom svjedočiti: «Gospodin mi je svjetlost i spasenje: koga da se bojim? Gospodin je štit života moga: pred kime da strepim?». Amen.

__________________________

2. Nedjelja kroz godinu

Čitanja:
Iz 49, 3.5-6
1 Kor 1,1-3
Iv 1, 29-34

Razmatranje

Današnja čitanja čine os oko koje je povijesno i transcedentno isprepleteno i daje sigurne temelje našem vjerovanju. Prorok Izaija 800 godina prije Isusova rođenja, prorokujući o Sluzi Jahvinu, najavljuje Isusov dolazak. Ovim riječima objavljuje njegovo poslanje: «Premalo je da mi budeš Sluga, da podigneš plemena Jakovljeva i vratiš Ostatak Izraelov, nego ću te postaviti za svjetlost narodima, da budeš spas moj do nakraj zemlje!»

On dolazi proslaviti Boga, donosi spasenje svim ljudima. Objavljuje Božji zakon i naviješta pravdu. Zamjenjuje sve dotadašnje žrtve i prinose postajući savršena žrtva po kojoj se čovjeku otvara ponovno put nadnaravnom životu s Bogom. Ono što mi na sve moguće načine nastojimo zadržati – volju da činimo kako mi hoćemo, Isus predaje u Očeve ruke – čini ono što Otac hoće. Uči nas potpunom predanju Božjoj volji jer jedino tako možemo ostvariti svoju zemaljsku i nebesku sreću. Uči nas otvorenosti svakom čovjeku jer jedino tako surađujemo u ostvarenju Božjeg kraljevstva.

I kao što Izaija svjedoči za njega u svom proroštvu da će biti svjetlost narodima, tako za njega svjedoči Ivan Krstitelj da je «Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta». Ivan je njegov dolazak najavio riječima: »Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!» Kod Ivana evanđeliste nalazi se objašnjenje koje spaja ova proroštva: «U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Bogu. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze… Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu…Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nastade po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.»

I kao što Isus obznanjuje Boga čovječanstvu, tako Bog obznanjuje Sina preko Ivana Krstitelja, poslanog da krsti vodom uz obećanje: «Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim». I promatrajući Duha kako s neba silazi kao golub, zaključuje Ivan: «I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.» Duh koji je pri prvom stvaranju lebdio nad vodama, silazi na Krista, čime se pokazuje novo stvaranje. Ono počinje krštenjem, po kojem se čovjek spašava, a na to upućuju mnogi pralikovi Staroga saveza (Noina korablja, prijelaz preko Crvenog mora, prijelaz preko Jordana u Obećanu zemlju). Sve te stvarnosti nalaze ispunjenje u Isusu Kristu, koji se, pravedan i čist, dragovoljno podvrgao Ivanovu krštenju te se tako ponizio da bi kao novi Adam dao zadovoljštinu za grijeh svijeta. Zato istinsko krštenje označava zajedništvo sa smrću Kristovom, umiranje vlastitoj naravi, gubljenje svoga života da bismo dobili novi, božanski. To je posvećenje, na koje smo svi pozvani, bez kojega ne može biti pristupa Bogu. Ozbiljan je zahtjev pred kojim stojimo. To svojim primjerom i riječima svjedoči apostol Pavao, nekadašnji Savao, progonitelj Kristovih učenika. I on je Isusov svjedok, pozvan po Božjoj volji za apostola u trenutku kad je na putu za Damask, kamo je išao s namjerom da privede na sud sljedbenike Kristove, sreo Gospodina i potpuno promijenio životni smjer predajući svoju volju njemu. Obraćajući se Korinćanima, obraća im se kao «posvećenicima u Kristu Isusu, pozvanicima, svetima». Posvećenici! Sveti! Ako nismo na tom putu, trebali bismo se zamisliti nad svojim životom. Valja nam umrijeti sebi da bismo živjeli Kristu. To je jedini put u Božju vječnost. Amen.

__________________________

Krštenje Gospodnje

Čitanja:
Iz 42, 1-4. 6-7
Dj 10, 34-38
Mt 3, 13-17

Razmatranje

Već je prorok Izaija naviještao Onoga koji ima doći da donese pravdu svim narodima. Najavio ga je kao Slugu miljenika kojega će Otac osobno oblikovati i postaviti za Savez narodu, za svjetlost pucima. On će otkriti istinu, vratiti pravdu, ponuditi spasenje. On će otvoriti oči slijepima, sužnje izvesti iz zatvora, a utamničenima pokazati svjetlo. „...vikati neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske napuknute polomiti neće, stijenja što tek tinja ugasiti neće...“

Upravo je tako bilo. Njegov dolazak nije bio spektakularan, nije popraćen vatrometom ni najavljen fanfarama. Isus iz Nazareta došao je na svijet potiho. Doduše, u noći Njegova rođenja zaorili su se svi anđeoski korovi, serafini i kerubini oglasili su se zlatnim trubljama, nebo se odjenulo u najsvečaniju haljinu posutu zvijezdama, a u betlehemskoj štali zamirisao je tamjan... Pa ipak, nitko osim mudre majke prirode i rijetkih odabranih ljudi nije bučno proslavio rođenje Mesije – Kralja svijeta. Svi su spavali.

Jednako je skromno i tiho bilo Isusovo djetinjstvo. Njegovi se rođendani nisu obilježavali uz gozbe i zaslađivali kolačem od datulja; na Njegov se imendan nije okupljalo svo susjedstvo, ponosno da se baš u njihovome mjestašcu nastanio Kralj svijeta. Njegovo se dječaštvo odvijalo tako daleko od očiju svake javnosti da zvuči posve nevjerojatno da je Spasitelj svijeta živio sasvim nezapaženo i bio gotovo beznačajan – do početaka svoga javnoga istupanja, čime zapravo počinje „provoditi“ Očevu volju i svoju misiju. Isus iz Nazareta bio je toliko skroman da se uistinu mogao nazvati Slugom, i to ne samo slugom Oca. Njegova je filozofija služiti, biti pri ruci, na raspolaganju, davati se maksimalno, uvijek i svima. Upravo u tome On nikada neće, kako najavljuje Izaija, „smalaksati“ – dok na zemlji ne uspostavi pravo.

Kakav je bio Isus iz Nazareta? Kad je započeo svoje javno djelovanje, nije se predstavio kao čovjek rodom iz Betlehema, premda bi tom informacijom, već u početku, udobrovoljio mnoge koji su na Njega puhali. Zašto? Betlehem je bio stari kraljevski gradić u kojemu su živjeli potomci velikoga kralja Davida. Svaki ponosni Židov to bi svakako naglasio, uvjeren da mu to mjesto rođenja dodatno ukrašava „pedigre“ jer je ono bitna referenca u životopisu. Biti rođen u Betlehemu, kraljevskome gradiću u blizini slavnoga Jeruzalema, značilo je biti autohtonim braniteljem Židova i židovstva, čime bi se svaki Izraelac ponosio. Pa ipak, Isus sebe naziva Nazarećaninom, stanovnikom zabačenog mjestašca u Galileji, dalekoj pokrajini, dijaspori u kojoj je stanovao tek mali broj pobožnih Izraelaca, dok su ostali uglavnom bili pogani. Skroman, samozatajan i vjeran, Isus se nije želio odreći Nazareta u kojemu su njegovi roditelji našli dom i utočište, živeći mirno i sretno sa svojim jedincem, čuvajući Ga koliko su mogli od strašnoga „zadatka“ koji Mu je namijenio Otac i povijet spasenja svijeta, gotovo se krijući od Pisma po kojemu je njihovo dijete trebalo na svoja nejaka ramena preuzeti križ čovječanstva, uživajući u svakome danu djetinjstva i dječaštva svoga maloga kralja, vjerojatno i sami moleći – kao i njihov jedinac na Maslinskoj gori – da i njih i Njega mimoiđe gorki kalež koji im jednoga dana valja ispiti. A taj dan se bližio. Isus je u svojim tridesetim godinama i neće još dugo ostati s njima. „Vox clamantis“ već ga navješćuje, a On će se uskoro pojaviti među njegovim krštenicima.

Spas Izraelu, dakle, ne stiže iz njegova srca, iz Judeje, nego baš obratno – iz zaboravljenog rukavca s ruba zemlje, iz jalova kraja bez slavne prošlosti, iz sirotinjskoga mjestašca koje se nema čime dičiti. Nije li nam i ta činjenica poznata? Koliko su puta maticu obranila njezina razasuta djeca? Koliko je puta spas stigao iz daleka, iz dijaspore, od onih zaboravljenih, prekriženih, žrtvovanih – dok je srce domovine kucalo duboko ispod sala onih koji su se dobro potkožili? Koliko li je takvih primjera iz povijesti! Slavu nekoga junačkoga povijesnoga grada nerijetko su pronosili oni koji nikada nisu hodali njegovim pločnicima, nego su mu se divili iz daljine i čeznuli za njim kao za lijepom i nedostižnom djevojkom čiju čast treba braniti do smrti. Ivan Krstitelj okuplja mnoštvo pristiglo iz svih pokrajina. Svi su ujedinjeni u Jordanu prihvaćanjem istoga Boga. Bez obzira na svoju odjeću, govor, običaje – ujedinjeni su u želji za spasenjem. Nije važno tko je Judejac, Galilejac, Samarijanac, Dalmatinac, Zagorac, Hercegovac – važno je da ih je Jordan spojio i stopio u istim nakanama. Sveti Petar u današnjem čitanju to potvrđuje riječima: „... Bog nije pristran, nego je u svakome narodu Njemu mio onaj koji ga se boji i čini pravdu“. Mnoštvu koje traži krštenje pridružuje se i Isus. Prilazi posve neuočljivo, tražeći da Krstitelj i Njega uroni u rijeku. Tim činom zakoračio je u povijest započevši svoju misiju – skromno, nečujno, gotovo nevidljivo. Kao i pri rođenju, tek su rijetki bili svjesni važnosti i veličajnosti toga trenutka. Ivan Krstitelj zna da je, zakoraknuvši u Jordan, Isus iz Nazareta zakoračio na put od kojega više nema uzmaka, nema povratka. Osjećajući da od njega krštenje traži Mesija, Jaganjac Božji, ali se ne osjećajući dostojnim niti skinuti mu sandale, Krstitelj ne može pristati na to da on, posve nebitni glasnik, krsti samoga Spasitelja svijeta, nego priželjkuje da bude obrnuto. „Pusti sada“, odgovara Isus. U tim dvjema riječima skutrila se čitava Njegova samozatajnost. Nije važno tko je koga dostojan, bitno je da smo se svi - došljak iz poganske Galileje, čovjek iz pobožne Judeje, i svi drugi ovdje okupljeni – sabrali oko rijeke koja će odnijeti sve naše grijehe. Svaki obraćenik koji se odriče dosadašnjeg sebe ulazi u Jordan. Ivan ga uroni u vodu, a onda ovaj, stojeći u vodi, naglas priznaje svoje grijehe, izričući ih javno, nabrajajući ih bez sustezanja, neka ih što više, ma svi odreda neka odu nizvodno, daleko, neka se uliju u Mrtvo more i tamo umru zauvijek, neka nestanu kao Sodoma i Gomora. I Isus ulazi u vodu. Ivan ga uranja, nakon čega On odmah izlazi iz rijeke na obalu. On nema što javno priznati, On nema grijeha. Čega da se odrekne utjelovljena dobrota? Zbog čega da se kaje utjelovljena Istina? Čime se o Oca ogriješio Njegov sin? Ničim. „Isusa iz Nazareta Bog pomaza Duhom Svetim i snagom, Njega koji je, jer Bog bijaše s Njime, prošao zemljom čineći dobro...“, piše sveti Petar. I kad, tri godine kasnije, bude pred sudom, sam će Pilat priznati da na Njemu ne nalazi nikakve krivice.

Izronivši i ponovno udahnuvši opori zrak ovoga svijeta – Sin Božji započinje svoju muku. Iako još nije Veliki petak, Isus će brzo uvidjeti što je patnja, nepravda, omalovažavanje, minoriziranje, odbacivanje, usamljenost... Čekaju ga prašnjave ceste, negostoljubivi ljudi, skeptici i provokatori, progonitelji i mrzitelji.

U tom važnom trenutku nad Njime se otvara Nebo, a na Njega silazi Duh Božji u liku bijeloga goluba. Tim je činom blagoslovljen početak Njegova mukotrpnoga puta. Kao što je, nakon velikog potopa, Noa ugledao golubicu s maslinovom grančicom, čime je započela nova povijest za Odabrane iz arke, tako i bijelim golubom započinje nova povijest za Kristove sljedbenike. Krštenje Ivanovo nije za oproštenje grijeha, ali je krštenje u ime Presvetoga Trojstva. Njime se ostvarila sva Božja punina. Bog Otac upućuje na Njega, priznaje ga svojim ljubljenim Sinom. Duh ljubavi dolazi u čovjeku kojega je sveti Pavao nazvao novim Adamom, ocem novoga ljudskoga roda. Kad su Izraelci bježali preko Crvenoga mora, voda im se sklanjala s puta. Pred Novim Adamom voda se nije sklanjala. Nije trebala. Nije mu bila zapreka. On je po njoj hodio u novu, Obećanu zemlju. I za nas je to bio veliki čas kad smo s Njime, po krštenju, ušli u domovinu djece Božje. Amen.

__________________________

Bogojavljenje (Sveta tri kralja)

Čitanja:
Iz 60, 1-6
Ef 3, 2-3a. 5-6
Mt 2, 1- 12

Razmatranje

Cijeli je naš život jedno nemirno traženje Boga. Tragamo za svojim porijeklom i smislom svoga postojanja, tražimo Onoga koji je nebo posuo zvijezdama, zavrtio naš planet, osmislio cikličko izmjenjivanje dana i noći, ljeta i zima... „Osamljen kamen na žalu ima aureolu Njegova daha i oblijeva ga jutrom i večeri kao ljubičast fluid, kao sjaj sunca koje se ne vidi. On je kao toplina u dahu svega što živi. On je gluh za sate koji izbijaju i lome vrijeme na komadiće, On je slijep za dan i noć i sve promjene vremena. On je kao miran sjaj i velika tišina u kojoj se čuje glas koji Ga niječe. On tako dobro šuti da se već pomišlja da Ga nema. A On je mirno srce svih atoma.“ (Ivo Andrić: Bog izbija kao svjetlo) Stoga i mi tražimo Onoga koji je kamen zaodjenuo u zelenu haljinu, koji je debelim namazima kista umočenog u plavu boju kontinente odvojio morima i oceanima. Tražimo Onoga koji je pokretač silnoga univerzuma i povijesti čovječanstva. „Bog je tako velik da ga se cijeli život isplati tražiti“, rekla je Sveta Terezija Avilska. No, nije Ga teško pronaći! Njegova je nazočnost toliko očita u svemu što nas okružuje, Njegovi su tragovi posvuda, otisci Njegovih prstiju na svemu što živi, Njegov je dah u svemu što diše. Pa ipak, mnogi Ga od nas tako teško pronalaze. Kažu da Ga ne prestaju tražiti, da su se od potrage posve iscrpili, umorili, predali i odustali. Ako Ga ima, gdje je? Ako Ga ima, što čeka? Ne vidi li silnu nepravdu u svom divnom starozavjetnom Jeruzalemu? Ne vidi li obespravljene, gladne, bolesne, zaboravljene, žrtvovane? Toliko je pitanja koja bismo mogli postaviti gospodaru svemira, a moramo se pomiriti s činjenicom da smo premali i preništavni da bismo pojmili Njegove planove i Njegov ustroj. Moramo se pomiriti s čekanjem i biti strpljivi, i samo na vjeri graditi svoju nadu. Nadahnuti Duhom Svetim, koji nas pridiže kada klonemo, koji nam ukaže na Gospodnje stope u pijesku kad silni valovi života izbrišu svaki otisak čovjeka – ugledat ćemo tračak svjetla ispod zatvorenih vrata. To je Gospodin. Koji Ga budu tražili – naći će Ga, baš kao što su Ga našli mudraci s Istoka, poslušavši svoje srce, povjerovavši svome instinktu, otvorivši se Duhu Svetomu. Nazovimo to kako želimo – lucida intervala, obajvljenje, viđenje, prosvjetljenje, mudrost – svejedno. Bio je to Božji prst koji je, uz pomoć svoje saveznice zvijezde repatice, poveo na put tri mudra kralja, s dalekovidnom namjerom da se Radosna vijest o rođenju Spasitelja proširi na sve strane svijeta. Znao je da nećemo svi pohrliti u Betlehem pokloniti se Kralju svijeta. Znao je da se mnoštvo koje hita k svjetlosti Gospodnjoj, i pritječe užurbano sa svih strana – kao u viziji proroka Izaije – neće odvažiti na put, neće slijediti zvijezdu. Znao je da neće svi krenuti prema Judeji s darovima, da se neće odmarati uz Mrtvo more na putu do Betlehema, da neće deve napajati u Arnonu... Ne. Ne još. Odabrani su samo rijetki koji će se vratiti kući i odande propovijedati o Spasitelju. Tek nakon njihove misije, misije triju kraljeva, apostola i učenika – koji nisu odustajali od navještenja spasenja svega svijeta po djetetu Kristu – Izaijina vizija postat će stvarnost. Silno će mnoštvo krenuti prema Svjetlu-Gospodinu, mnoštvo će ljudi i mladih deva prekriti obronke Jeruzalema, Novoga grada Gospodnjega...

Herod je dočekao učenjake s odgovarajućim, ali prijetvornim gostoprimstvom. Naslutio je opasnost, pobojao se za vlastito prijestolje i moć, i skovao plan. Lukavo ispitavši velike svećenike i pismoznance, ljude koje inače nije podnosio jer nikada nije trebao pobožnih savjetnika, doznao je da su mudraci u potrazi za mjestom rođenja novoga, najvećega i jedinoga Kralja. S prijetvornom pobožnošću goste je zamolio da mu, kad otkriju to mjesto, jave gdje se ono nalazi ne bi li se i on poklonio novome Kralju i iskazao mu svoje poštovanje. Ni jednog od svojih velikih svećenika nije poslao s mudracima, u strahu da i oni ne prihvate novoga Kralja. Poznata su mu pisma i proroštva na čija ispunjenja svi čekaju, a riječ „Mesija“ u njemu je izazivala nevjerojatan bijes.

Uz pomoć repatice, mudraci su našli dijete uz majku Mariju. Pali su ničice pred njim i poklonili mu se kao velikom vladaru, u skladu s običajem pred velikim carevima i kraljevima. Donijeli su mu darove od rudnoga blaga svojih zemalja, mirise i tamjan. Sve je to odgovaralo službenom kraljevskom protokolu, ceremonijama koje su bile upriličene pri dočeku svakoga slavnog vladara. Sve je bilo u skladu s kraljevskim ritualom, premda ništa oko njih nije bilo kraljevsko. Dijete se rodilo u štali, a ne u palači; položeno je u jasle a ne u kolijevku od fino izrezbarene slonovače; grijala su ga samo majčina prsa a ne meko toplo krzno rijetkih egzotičnih životinja; umiven je majčinim poljupcima a ne mirisnom vodom iz alabasternih posuda...

Mudraci su učinili što je, prema proročanstvima, trebalo učiniti. Poklonili su se Kralju svijeta s kojim je rođena i nova nada. Nisu bili ni zbunjeni ni sablažnjeni. Duh Sveti otvorio im je srca i obdario ih mudrošću. Njihov je dolazak bio javan, o njemu je brujio cijeli Jeruzalem, ali je njihov odlazak tajan. Pismo više ništa ne zna o njima. Ispunili su svoju zadaću i postali vjesnici Radosne vijesti u svojim zemljama. „Upućeni u snu da se ne vraćaju Herodu, otiđoše drugim putem u svoju zemlju.“ Herodov osvetnički bijes izlio se na nevinu betlehemsku djecu koju je dao poklati, bojeći se da koje od njih ne bude toliko očekivani kralj židovski i kralj svega svijeta – prijetnja njegovu prijestolju.

Kraj Boga možemo prolaziti i ne zapaziti Ga, a sutra ćemo ga tražiti i nećemo ga naći. Danas nam se pred Njim prigibaju koljena, a sutra ćemo Ga zaboraviti, okrenuti Mu leđa, oglušiti se na Njegov pozdrav. Danas slutimo Njegovu blizinu, uvjereni da je one noći uistinu rođen Kralj svijeta, a već sutra ćemo se pitati je li to bila tek tlapnja, podvala, proroštvo u koje su tek neki povjerovali. Budimo među onima koji bi, poput mudraca, povjerovali zvijezdi i krenuli za njom na dalek put spasenja. Budimo budni i imajmo osjećaj za Onoga koji je skriven, a ipak je u neposrednoj blizini, uvijek uz nas. I mi se svojim kućama trebamo vratiti drugim putem, drugačiji. Amen.

__________________________

2. nedjelja po Božiću

Čitanja:
Sir 24, 1-2, 8-12
Ef 1, 3-6. 15-18
Iv 1, 1-5. 9-14

Razmatranje

Na drugu nedjelju po Božiću uronimo u duboke misli Knjige Sirahove. Svijet se, u slavljenju Božića, još jednom sudario. S jedne strane površnost, komercijalizacija svega, pa i svetinja, a s druge strane Dijete u jaslama, Mudrost u Njegovome Duhu, postojanju i poslanju. Kako pomiriti sve svjetove u nama? Svi mi tražimo smisao svoga postojanja i smisao svijeta, često i na posve krivim mjestima, u svjetlu određene filozofije ili religije. U suvremenome svijetu, kako stoji u misalu iz kojega vam čitam Gospodnje riječi koje odjekuju preko proroka i apostola, humanizam postaje tek tehnički ili tek deklarativni, a gledanje na svijet isključivo znanstveno. Međutim, pitanja ostaju neodgovorena. Odakle će svijet crpiti mudrost koja jedva može utažiti njegovu žeđ za spoznajom?

Mudrost je kraljica Gospodnje ideje, ona bi trebala biti na prijestolju našega duha, pod njezinim bismo žezlom trebali kročiti svijetom i uvijek se klanjati istim vrijednostima. Knjiga Sirahova personificira Mudrost koja kao da govori: „Prije vjekova, od iskona, Bog me stvorio, i neću prestati dovijeka. Pred Njim sam služila u svetome šatoru i potom se nastanila na Sionu. Dao mi je tako spokoj u milome gradu i vlast u Jeruzalemu. Tako se ukorijenih u slavnome narodu, u baštini njegovoj na dijelu Gospodnjem, i u punom zboru svetih moj je boravak.“ O, kada bismo svi imali mudrosti! Toliko bi toga bilo drugačije, toliko grubih riječi ne bi palo, toliko se fatalnih poteza ne bi povuklo na šahovskoj ploči života! Svi bismo znali da smo tek dah Gospodnji, da je ovaj život kratkovjek i da nam je svima uskoro poći pred lice pravde, na susret s Gospodinom koji će nam otkriti sve tajne za kojima tako grčevito tragamo. Jedina nam je dužnost pratiti jasan put, jer su nam dani i zemljovidi i smjerokazi još od pradavnih vremena proroka i apostola... Pa ipak, mnogi se na tome putu pogubimo, dozlogrdi nam čekati, nemamo strpljenja, želimo više od onoga što nam je trenutno dostupno. U nastojanju da proniknemo u tajnu svijeta, poput Goetheovog Fausta prodajemo dušu vragu koji nam se duž cijeloga toga puta nudi u najrazličitijim oblicima. Naša grozničava potraga nadglasa Mudrost pa (lažno) utočište potražimo u krivim bogovima, slušamo loše savjetnike preko kojih nas Nečastivi skreće na svoje putove. Molimo, dakle, za Mudrost, kao što je sveti Pavao molio za Efežane kojima je Gospodin dao Duha mudrosti i objave kojom će Ga spoznati. Neka nas Mudrost prosvijetli da mi koji smo u Ocu izabrani za posinstvo još prije postanka svijeta nikad ne skrenemo s puta mudrosti.

Malo tko od nas nije bio među uzvanicima na kojekakvim prigodama i svečanostima na kojima bi govornik, kum ili voditelj protokola najavio svečara, ukratko istaknuvši njegove zasluge zbog kojih smo se okupili, njegove dosege, ostvarenja, nove planove. Slično tomu, ovo slavno evanđelje po Ivanu u uvodu najavljuje osobu koju želi navijestiti, nazvajući je „Riječju Božjom.“ U Ivanovim se (nenamjerno, ali logično) filozofičnim definicijama ovoga slavljenika lako izgubiti, međutim, uronimo li, uz pomoć Mudrosti o kojoj zbore i Sirah i sveti Pavao, u dubine toga (pokušaja) tumačenja, najednom ćemo biti prosvijetljeni. Čovjek iz Nazareta nipošto nije tek čovjek. On je Riječ Božja u začetku njezine ideje, on je Riječ Božja na kraju svih završetaka. On je materijalizacija, artikulacija Božje ljubavi i mudrosti, utjelovljena Riječ po kojoj nam je svima obratiti se, pokajati i iskupiti. Knjige Mudrosti Staroga zavjeta govore (zato se tako i zovu) o mudrosti koja bijaše kod Boga u početku Njegovih zamisli, još prije nego je bilo što stvorio. Sveto pismo svjedoči o onoj Istini koja je sami Bog, koja je u Bogu oduvijek, od prapočetka. Novi zavjet objavljuje nam Trojedinoga Boga u kojemu je Sin već u samome početku kod Oca. Zajedno s Ocem i Duhom Svetim, On ima stvaralačku moć, tako da ništa nije nastalo bez Njega. Nakon što je svijet poslije stvaranja postao grješan, Onaj koji je sve stvorio nanovo mora početi sa stvaranjem. To mu nije teško jer je On kreator, jer jedini On poznaje tajne konstrukcije svemira, jer mu ne trebaju tajni nacrti i strogo čuvane studije koje kriju božanstvene ideje ljepote i sklada. Njegov prst stvoritelj (sjetimo se Sikstinske kapele) ponovno će učiniti da zasja svjetlo koje je u međuvremenu nadvladala tama, da grane novo sunce nad narodima nad kojima se nadviše crni oblaci. To će svjetlo zasvijetliti i tama ga neće obuzeti, kako tvrdi Ivan. Jer samo Onaj koji je sve stvorio može obnoviti sve što je uništeno grijehom. Samo Onaj koji je život uvijek može nanovo stvarati. Te su Ivanove riječi izravan nagovještaj Sina Božjega Isusa Krista, jer samo je On svjetlo koje raspršuje svaku tamu.

Između prvoga stvaranja i novog stvaranja postoji bitna razlika. Čovjek je stvoren u milosti Božjoj, što je bio svojevoljni Božji dar. Stvoren je ni iz čega pa ga se nije moglo pitati: Želiš li postojati? Kročiti zemljom, disati punim plućima, želiš li iznad sebe nebo posuto zvijezdama i vodom odijeljene kontinente? Želiš li biti stvoren i dalje stvarati, uživajući u Edenu, slušajući pjev ptica i gledajući igru leptira?

Ni nas nitko nije pitao želimo li se roditi. Pa ipak, vjerujemo da to nije bilo tek tako, nego da smo i mi, kao i sam Krist, oduvijek bili u Očevoj zamisli, i da smo se morali roditi baš ovakvi kakvi smo, jer smo dio same ideje od njezina začetka. Tada ni o čemu nismo odlučivali, ali sad se svatko od nas može slobodno odlučiti za ono što želi – želi li slijediti put Krista i Njegova Oca ili ima druge planove, druga interesantna odredišta.

Suprotno stvorenju, spasenje nije Božji bezuvjetni dar čovjeku. Spasenje je čovjeku uvijek samo ponuda koju možemo prihvatiti ili odbaciti. Spasenje ne stiže po inerciji, biti Božje dijete je milost. Ona se ne postiže silom nego trudom. Onaj koji dolazi na ovaj svijet, dolazi zbog Božje volje, Božjom moći. Iako je Božja želja da Mu se na koncu svi vratimo, to ne može biti i Njegova volja. S darom rođenja dobili smo i dar slobode. Prema tome, samo o nama i o našem odabiru ovisi hoće li Božja želja biti ujedno i Božja volja. Budemo li među onima koji su pred Gospodinom zatvarali vrata, nećemo imati udjela u Njegovoj vlasti, nećemo biti dionicima Neba.

Spasenja nema bez obnove. Tek nakon obnove za koju nam Krist, poslan na svijet, daje priliku, događa se već spomenuto novo rođenje. Dakle, možemo biti nanovo stvoreni (jer obnova čovjeka nije krpanje poderanoga), ali samo ako to želimo. Poželimo li, i budemo li radili na tome, otvorit će nam se put spasenju. Ako je dakle, naše „prvo“ rođenje bilo bez naše privole, pristanka, suglasnosti – ponovno rođenje isključivo je naša odluka. Čovjek se može nanovo roditi, ali ne ponovnim povratkom u majčinu utrobu, kako je to doslovno razumio Nikodem. Novi čovjek nastaje u dodiru s Onim kojega je u današnjemu evanđelju navijestio apostol Ivan. Novi čovjek je Kristov sljedbenik, vjerni provoditelj Njegovih savjeta, odani pratitelj Njegovih smjernica na putu prema spasenju. Amen.

__________________________

Marija Bogorodica (Nova Godina)

Čitanja:
Br 6, 22-27
Gal 4, 4-7
Lk 2, 16-21

Razmatranje

Danas, na prvi dan Nove godine, ni mnogi kršćani neće se sjetiti da je danas i svetkovina Svete Bogorodice Marije.

Svijet ulazi u Novu godinu sa šampanjcem i konfetama, u buci petardi i sjaju vatrometa, nazdravljajući simbolično novome početku, opaštajući se od stare godine koja tako odlazi u povijest. Nekima je prošla godina bila dobra, plodna i rodna, neki će poželjeti da se nikada više ne ponovi. Mnogi će na staroj godini zahvaliti Bogu, ali većina nas upravljat će poglede na preklopljene kazaljke sata koje će, točno u ponoć, donijeti nadu u bolje sutra. Čovjek se nikada ne prestaje nadati, niti ikada prestaje slaviti. U čovjeku je kodirana potreba da se veseli i obilježava važne dane, osobito one koji vraćaju nadu i s kojima se opraštamo od prošlosti, često se odričući i svojih nedjela i propusta, čvrsto donoseći nove odluke. Dana nam je nova prilika da se popravimo, da svučemo, kao zmije, stari isluženi svlak, da donesemo nove odluke (s njima uvijek, smiješno, započinjemo novu godinu – odlučujemo ostaviti cigarete, krenuti na dijetu i slične banalnosti koje tobože traže samodisciplinu)... Dok tako u novu godinu ulazimo s prvim taktovima valcera, opijeni vinom, Lijepim plavim Dunavom, i nadom, s papirnatim slavljeničkim šeširima na glavama i zapetljani u sjajne lamete, Crkva ostaje u prostoru tišine i duhovnosti. Ovaj prostor je Marijina sfera, mjesto današnje slavljenice, Svete Bogorodice kojoj je posvećen današnji dan, simbol novoga početka, uvijek iznova pružene prilike. Upravo današnja čitanja to nam daju naslutiti.

Prvo čitanje iz Knjige Brojeva svjedoči o snazi Božjega blagoslova. Mira nema bez blagoslova, upravo zato ovih dana obilazimo vaše domove da bismo, blagoslovivši ih, otvorili vrata Kristu, Knezu mira. Stoga, uvijek i u svakoj prilici blagoslivljajte one koje volite (pa i one koje ne volite, s drugom namjenom), zazivajte na njih milostivoga Duha, neka ih čuva od svakoga zla, neka im podari mir i ljubav, neka ih okrijepi i osmisli im živote, ispuni ih pravim smislom, ukaže im na pravi cilj. „Neka te blagoslovi Bog i neka te čuva! Neka te Gospodin licem svojim obasja, milostiv neka ti bude! Neka pogled svoj Gospodin svrati na te i mir ti donese! Tako neka zazivaju Ime moje nad sinove Izraelove, i ja ću ih blagoslivljati!“, riječi su Gospodinove upravljene Mojsiju kao uputa kako zazivati mir i blagoslov na svoj narod.

Drugo čitanje iz poslanice svetoga Pavla Galaćanima najavljuje novo stvaranje čovjeka u Kristu; jer smo postali sinovi, „odasla Bog u srca naša Duha koji kliče: „Abba! Oče!“. Bog nam je po Mariji, kojoj posvećujemo današnji dan, poslao Spasitelja, darovao nam svoga Sina po kojemu smo i mi postali baštinici Božji. Tako smo, od robova, postali djeca Božja, a time i baštinici njegova nasljedstva – vječnoga života.

Dok vani grmi pirotehnika, a na crnoj se nebeskoj podlozi igraju boje, Crkva ostaje oaza duhovnosti, posebice misleći na Mariju koja je na svijet donijela Spasitelja, čiji nedavni rođendan nije bio ni približno ovako obilježen, premda je tek s Njime svijet dobio priliku za novi početak. „Marija u sebi pohranjivaše sve ove događaje i prebiraše ih u svome srcu“, riječi su iz današnjega evanđelja. O čemu li je Bogorodica razmišljala još u betlehemskome skromnom zaklonu? Sigurno se, zaljubljeno, divila djetetu, ali kako se nosila s činjenicom da je to nejako djetešce ujedno i (ni manje ni više nego) Spasitelj svega svijeta i da je poslan radi velikih djela? Sigurno se pitala zašto je, između svih žena, upravo ona odabrana biti mu majkom? Marija ne govori mnogo, ona je sva u šutnji i kontemplaciji, njezin je govor unutarnji, govor srca, posve je uronjena u duhovnost. Slično se o Mariji govori i kad su ona i Josip, nakon tri dana traženja, našli svoga dvanaestogodišnjaka u hramu, i kad im je rekao: „Zar niste znali da ja moram biti u kući Oca svoga?“ I na kraju ovoga evanđelja stoji: „Njegova majka sve je te događaje brižno čuvala u srcu“ (Lk 2, 51). Pa i kad joj je anđeo Gabrijel navijestio da će začeti i roditi sina, razmišljala je o neobičnom pozdravu kojim je bila počašćena (Lk 1, 29), a kamo li ne o ulozi koja joj je bila namijenjena. I kod Šimunova prorokovanja u kojemu starac Isusa naziva „svjetlom na prosvjetljenje naroda“ i „slavom puka izraelskoga“ Marija se čudila svemu onome što se govorilo o Isusu (Lk 2, 33).

Svaki događaj i svaka riječ ulazili su u dubinu njezina srca i duše. Ona je bila čovjek duhovnosti, živjela u izravnoj tajanstvenoj vezi s Nebom, s Gospodinom u čijim je rukama bila oruđe i oružje mira, koliko to god paradokslano zvučalo. Kraljica mira nije ni sanjala da će biti okrunjena zvijezdama, da će, na zlatnome prijestolju, s djetetom u rukama, zatirati gujin rod i boriti se za mir među ljudima, kao prava odvjetnica čovječanstva. Ona je sebe nazivala službenicom i bila je spremna služiti svome gospodaru – Gospodinu – do kraja života, do kraja svoje misije, do kraja svijeta.

Bez mira i izmirenja nema novoga početka. Neka nas Kraljica mira, divna Bogorodica koja nas uvodi u novu godinu, izmiri sa svima našima, i s nama samima. Neka nam pomogne držati se pravoga puta i održavati ravnotežu između izvanjskoga sjaja noćašnjega dočeka i pravoga sjaja koji je na svijet došao s njezinim Jedincem. Jer, ni svi vatrometi svijeta ne mogu nadglasati anđeoske zborove koji su zapjevali s neba na dan Spasiteljeva rođenja, niti mogu svojim sjajnim vatrenim vodoskocima zasjeniti svjetlo zvijezda koje su se, iste te noći Spasiteljeva rođenja, tiho i svečano smiješile okupljene iznad betlehemske štalice. Amen.

__________________________

Sveta obitelj

Čitanja:
Sir 3, 2-6. 12-14
Kol 3, 12-21
Mt 2, 13-15. 19-23

Razmatranje

Obitelj je stup društva, mala zajednica na kojoj, kao na čvrstome temelju, Gospodin gradi svoje kraljevstvo uzajamne ljubavi i poštovanja. „Gospodin slavi oca u djeci njegovoj, i učvršćuje pravo majke nad sinovima njezinim... Sine moj, pomozi svoga oca u starosti, i ne žalosti ga za života njegova. Ako mu i razum klone, budi blag s njim i ne grdi ga ti koji si u punoj snazi. Jer, ne zaboravlja se milost prema ocu...“ – riječi su iz današnjeg prvog čitanja iz Knjige Sirahove, najmudrije knjige Staroga zavjeta, prepune savjeta za spasenje duše. Otac (sinegdoha, sinonim za roditelje), koji nam je dao život, vrijedan je svakoga poštovanja, njegovi smo vječni dužnici i moramo mu biti zahvalni do kraja. U dobru i zlu, obitelj se mora držati zajedno, međusobno se pomagati i štititi, pa i onda kad smo umorni od borbe sa životom, obeshrabreni pred neizlječivom bolešću, malodušni pred nerješivim problemima. Znajmo, Otac na nebesima podario nas je jedne drugima da se preko naših najbližih konkretizira naša ljubav prema Njemu samome. Preko svoje braće mi Ocu nebeskome iskazujemo milost, učimo se strpljivosti i disciplini, obuzdavajući svoje afekte i žrtvujući se prešućujući ono što bismo svojim najbližima, u ljutnji, najradije sasuli u lice. Ove riječi mudroga Siraha zapravo su starozavjetni ustav, regula koju treba poštovati. Pa i naš nam svjetovni Ustav Republike Hrvatske doslovce naređuje da se moramo, u starosti i nemoći, brinuti za svoje roditelje (članak 63.). Nije li to posve normalno i prirodno? Zašto to mora biti jedan od zakona? Zar ima onih koji svoje roditelje ne potpomažu, ne podupiru, ne posjećuju, zanemaruju? Ima, dakako. Suprotno Gospodnjoj naredbi, suprotno prirodnoj logici, suprotno čak i svjetovnim zakonima, mnogi svoje roditelje zaborave, potpuno napuste, ostave same i nemoćne da, zabrinuti poput Josipa i Marije u trenutku kad su spoznali da Isus nije među onima koji su se vraćali s hodočašća iz Jeruzalema, nagađaju što im je s djecom, da ih more brige i crne slutnje, dok ih djeca bešćutno ignoriraju, oglušujući se na njihove vapaje. Jest, ima takvih koji dopuštaju da im roditelji umru sami, goli i bosi, gladni i jadni, u kakvom zapuštenom sobičku. Ima i onih koji su se s roditeljima zavadili zbog, kako misle, nepravde koja im je nanesena, zbog loše raspodjele nasljedstva, zbog bratske zavisti. Ima i onih koji su se umorili od vozanja svojih roditelja na terapije, koji se bore s njihovom demencijom i staračkom hirovitošću, polako posustajući, gubeći i živce i snagu. Zbog takvih nam je napisano konkretno slovo zakona – i onog Sirahovog, i onog koji je Bog dao Mojsiju, i onog koji je izglasao Sabor. Zar ima veće utjehe od povratka u krilo obitelji, u poznati miris doma, među tople perine djetinjstva, u mirisne jastuke mladosti? Ima li veće sreće od okusa majčine kuhinje, od njezinih uspavanki i poljubaca pred spavanje, od drvenoga mača koji nam je napravio naš otac (ne mora biti tesar kao Isusov)? Kakvi ljudi zaboravljaju takve slike i ranjavaju srca svojih roditelja kao Kain i Abel, Ezav i Jakov? Roditeljska ljubav vrhunska je emocija, ništa je ne može nadjačati. U literaturi se nerijetko uspoređuje s Kristovom bezuvjetnom, gotovo slijepom ljubavi (H. De Balzac: Otac Goriot). Nije li posve prirodno tu ljubav uzvraćati? Ne ostvaruje li se ona ionako posve spontano, nesvjesno? Upravo bi tako trebalo biti.

Danas se sustavno radi na razbijanju obitelji jer je obitelj posljednji „bastion“ kršćanstva. Kapitalizam je donio bespoštednu utrku s vremenom, svoju djecu gotovo da i ne viđamo, s posla se vraćamo kad oni već spavaju, odgajaju ih mediji koji im nude tv-serije i filmove bolesnih sadržaja, navikavajući ih na krv i zlo, ubijajući u njima urođeni smisao za lijepo, zatirući u njima blagost, savjest, vedrinu, odvažnost. Djeca nam tako postaju mali nemilosrdni likovi iz destruktivnih crtića, potpuno otuđeni i emotivno zakinuti, pa ne čudi da u sveopćoj alijenaciji zaboravljamo na važnost zajedničkih (barem) nedjelja, obiteljskih izleta i druženja, povjeravanja s potpunim povjerenjem, neprestanog iskazivanja ljubavi.

„Zaodjenite se - kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost, te podnosite jedni druge praštajući, ako tko ima protiv koga kakvu pritužbu!... Žene, pokoravajte se svojim muževima... Muževi, ljubite svoje žene i ne budite prema njima osorni! Djeco, slušajte svoje roditelje u svemu, ta to je milo Gospodinu! Očevi, ne ogorčujte svoje djece da ne klonu duhom!“, riječi su svetoga Pavla apostola upućene Kološanima.

Sveti Josip, premda nam se često čini (nepravedno) zapostavljen, u životu Isusa i njegove majke, a time i u povijesti spasenja, igra jednu od važnijih uloga. Zadaća koju mu je Gospodin namijenio nije bila laka. Sjetimo se evanđelja čitanog na 4. nedjelja došašća. U snu se Josipu javio anđeo, želeći ublažiti njegove brige i nepovjerenje. Josip je, naime, Mariju potajice htio otpustiti jer je bila trudna. Doznavši da je dijete koje nosi u utrobi od samoga Duha Svetoga, Josip ostaje uz Mariju, brinući se za dječaka kao da je njegov vlastiti, o čemu svjedoči današnje evanđelje. Ponovno u snu, Josip biva upozoren da Herod I. Veliki, judejski kralj, u strahu za vlastito prijestolje, u Betlehemu namjerava pobiti svu mušku djecu mlađu od dvije godine (Nevina dječica). Josip, stoga, s tek rođenim djetetom i Marijom, usred noći bježi u Egipat. Također poslušavši anđela, a nakon Herodova kraja, s obitelji se vraća u Izrael jer im više nije prijetila opasnost, no ne u Judeju (kojom je vladao Arhelaj, Herodov sin), nego u Galileju, u grad Nazaret – da se ispuni Pismo u kojemu stoji: „zvat će se Nazarećanin.“

Tako je Sveta obitelj, nakon svog prvog progonstva, našla mir u Nazaretu, voleći se i držeći skupa, uživajući u djetinjstvu i dječaštvu maloga Spasitelja pred kojim je trnovit put. Ne znamo jesu li Isusove roditelje noću morile teške slutnje, jesu li se pokrivali tugom, a budili u suzama znajući da će kad-tad kucnuti zloguki čas rastanka, ili su se, kao i dosad, i u svemu, prepuštali volji Gospodnjoj, puni povjerenja u Njegov naum, i tužni i ponosni, gledajući svoga dječaka kako nastoji usavršiti drvodjeljski zanat, znajući da mu je namijenjena puno veća uloga od tesarske...

Obitelj je skrovito mjesto u rasanjenoj krošnji, toplo krilo pod kojim se skrivaju i griju goluždravi ptići, miris opranog rublja i pečenog kruha. Obitelj je ono najmanje Gospodnje stado koje se drži skupa, vjerno prati svoga pastira i umnaža se na bukolikim pašnjacima Gospodnjim. Upravo iz toga stada rađa se nova janjad, zajednica se širi, a Pastir zadovoljno i spokojno može (načas) odahnuti – zajedno su jači u borbi s gladnim vukovima.

Obitelj je naše utočište, naš mali zemaljski raj. Amen.

__________________________

Božić (misa dana)

Čitanja:
Iz 52, 7-10
Heb  1,  1-6
Iv  1,  1-18

Razmatranje

Sione, Bog tvoj kraljuje! Noćas se, u rodu Davidovu i rodu samoga Neba, rodio Spasitelj! Kličimo svi, zajedno s – kako kaže prorok Izaija - razvalinama jeruzalemskim, jer je Gospodin došao da utješi svoj narod i podigne novi Jeruzalem, otkupi ga i proslavi! Te smo jeruzalemske razvaline mi sami, posve ogoljeni u svojoj ljudskoj bijedi, a naše su duše ruševine i razvaline. Zato nam je Otac poslao svoga sina, Graditelja, da nas pridigne, osovi, pokupi ostatke nas samih, i od nas napravi novu građevinu, hram svoga Duha! Poslan je da prikupi krhotine razbijenih posuda i nanovo nas sastavi, zalijepi blagoslovljenim blatom, i od nas načini novu posudu za novo, mlado vino, odnosno Njega samoga, našega Lončara, koji će se u nas izliti u svoj svojoj punini i milini. Gospodin se vraća na Sion u djetetu koje je noćas rođeno, u malenomu Isusu poslanome na svijet, među razvaline jeruzalemske, da ih svojim malim dječjim rukama podigne i obnovi, daruje im novi sjaj. Stoga, pjevajte Gospodinu pjesmu novu jer učini djela čudesna!... Iako nam se, kako stoji u današnjoj poslanici upućenoj Hebrejima, Bog više puta i na više načina obraćao po prorocima, noćas nam je, konačno, progovorio u Sinu! Pred Njim svi klečimo, i anđeli i zvijezde, jer On je baštinik svega! On je Riječ o kojoj zbori evanđelist Ivan, On je praiskon, prapočetak. Premda je rođen ove noći, On je od pamtivjeka dio Oca, dio Njegove veličanstvene ideje, zamišljen na početku početaka, da zapečati svršetak svršetaka. On je alfa i omega, čovjek i Bog, On podiže razvaline i uspinje se na Sion da s njega zagrmi Njegova Riječ, materijalizirana ideja samoga Oca, Riječ utjelovljena u djetetu koje je noćas doneseno na svijet. O Njemu govori današnja Radosna vijest. Mi smo Ga noćas s radošću dočekali jer se nadamo biti među onima za koje Ivan kaže: „...a onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja“. Neka se to dijete nastani u nama, pa da u uzajamnom darivanju ljubavi i topline zajedno rastemo do Vječnosti. Veselimo se, stoga, ovome rođendanu, slavimo Ga i kličimo, odjenimo svoje najljepše haljine i kleknimo pred jaslama. Neka noćas blagostanje klekne pred siromaštvom, neka se ruke pune prstenja optočenog dragim kamenjem sklope pred golim ručicama nejakog djeteta, neka se kraljevi poklone prosjacima. Jer, bogatstvo nije u zlatnoj tijari ni u srebrnome žezlu optočenom rubinima, opalima, smaragdima. Bogatstvo je u štalici, na oštrim jaslama, u osmijehu Donositelja spasenja koji vraća nadu.

Prije nekoliko godina na jednomu se skupu raspravljalo o slavljenju Božića. Jedan je priznati teolog na tu temu započeo žustru raspravu o slavljenju Božića, naglašavajući da se smisao toga lijepog blagdana izgubio u raspomamljenim hedonističkim bakanalijama na stolu, u grozničavoj kupovini darova, u prepunim trgovačkim kućama koje, radi zarade, produžuju radno vrijeme na sami Badnjak, ne misleći pritom ni na radnike ni na njihovu djecu, a bome ni na one s druge strane blagajne, koji kupuju za svoju djecu koja odavna znaju da darove ne nosi mali Isus nego roditelji, i koji su vidno razočarani ne dobiju li ono što su očekivali, a to nipošto nije čokolada ili naranča. Stoga se na ovome skupu uistinu opravdano pokrenulo pitanje smisla takvog slavljenja Božića u ime Krista koji je rođen u bijedi i siromaštvu, koji je zaštitnik upravo onih najjadnijih i najubogijih, koji je sa svojom najbjednijom braćom dijelio i ono čega je njemu nedostajalo. Krist nikada nije sjedio za raskošnom trpezom, niti je ikada poželio nove sandale za crvenu palestinsku zemlju... A danas? Našim se nosnicama razliježe miris pečenja, medenjaka, marcipana; pod okićenim borom strateški su se, kao na reklami, rasporedili darovi umotani u šarene ukrasne papire, koje je neka plaćena aranžerka (u trgovini čija je krilatica: Uvijek i u svemu vama na usluzi) pomno ovila mašnom usklađenom s papirnatom podlogom... Na televiziji prigodni program, u kaminu ugodna vatrica, dok se ušima širi zvuk s ekrana: „Neke stvari ne možete kupiti novcem. Za sve ostalo tu je MasterCard“... Nije li tako? Neke stvari ne mogu se kupiti novcem. Mogu se kupiti i jelka i darovi, pečenka i vino vrhunskog porijekla, ali ne može se kupiti mir, obiteljska sloga, prijateljstvo s braćom, suživot s Bogom... Jesmo li toga svjesni ili smo se pogubili pod svodom koji ne čuje, pod svodom od šarenih kuglica? Jesmo li svjetlost prskalica i šarenih žaruljica zamijenili za svjetlost iznad betlehemske štale? Možemo li još uvijek razlučiti svjetla raskošnih shopping centara i sjaj reklama od pravog sjaja i svjetla koje nam je noćas donio Krist?

Prvi kršćani nisu slavili Božić. Njima je bio važan samo jedan blagdan, a to je Uskrs. Isusovo uskrsnuće smatrali su jedinim bitnim događajem. U tome se, zapravo, slažemo, ali volimo rođendane jer su ljupki i jer nas vraćaju u mladost - a svaka je mladost lijepa.

Prvo izvješće o slavlju Božića potječe iz 4. stoljeća, i to iz Egipta, gdje se slavio 7. siječnja, kako ga i danas slavi Istočna Crkva. U Rimu se slavio 25. prosinca povodom zimskog solsticija, kao dan za „nepobjedivo sunce – sol invictus.“ Nakon što je kralj Konstantin 323. prešao na kršćanstvo, mnogi su tražili novo, dublje značenje ovoga blagdana. Tako u jednom kršćanskom spisu koji govori o ovome blagdanu stoji sljedeće: „Tko je nepobjediv, ako nije naš Gospodin, koji je potpuno pobijedio smrt? Krist je Sunce pravde.“ Tako se više nije slavilo rađanje sunca, nego rođenje Isusovo jer je upravo On i samo On - „Svjetlo svijeta“. To je bio važan zaokret od poganstva prema Isusu Kristu.

Ubrzo je ovaj blagdan postao obljubljen. Počeo se slaviti bučno i svečano. Raskošna i lijepa služba Božja, bogata jela i pića i koješta drugo Radosnu su vijest Božića stavili u drugi plan ili potpuno zanemarili.

Ipak, pojavio se čovjek koji je htio oživjeti stari i zaboravljeni značaj Božića, vratiti mu izvorni smisao. To je bio Franjo iz Asiza, čiji sam ponosni sljedbenik. Na Božić godine 1223. povukao se s braćom i sestrama u šumu blizu Greccia, gdje je slavio božićno evanđelje uz napravljene jaslice s volom i magarcem, svjestan da puno toga što se u Crkvi događa ne pripada ovoj Radosnoj vijesti. Ni kler nije bio na pravom putu. Svi su se povodljivo pomamili, a onda i pogubili, u sjaju i raskoši, tjerajući od sebe nemile misli na siromašnu i potrebitu braću. A trebalo je biti baš suprotno jer je dijete Isus zaštitinik upravo takvih: gladnih, a ne sitih; bolesnih, a ne zdravih; nesretnih, a ne zadovoljnih. Kristovo je mjesto za njihovim skromnim stolom, na ubogom tronošcu, uz koru beskvasnog kruha i pokoju datulju, a ne uz one koji ne znaju bi li se prije latili mirisne koljenice ili pečenih mladih krumpira okupanih u umaku od ružmarina... Ljudi mogu birati čijem će se stolu pridružiti.

I naše je slavljenje Božića gurnulo Krista u drugi plan. Imamo druge božićne i novogodišnje „ikone“. Dosad smo imali Djeda Mraza, ali, budući da se on prebrzo otapa zbog globalnog zatopljenja kojemu svakodnevno kumujemo, našli smo mu zamjenu - Djeda Božićnjak. Taj je još bolja izmišljotina – koketira i s kršćanstvom, i s potrošačkim mentalitetom, i s ateizmom (paradoksalno!). Budući da svi (ipak) vapijemo za nekom slamkom duhovnosti, mnogi čeznu za obnovom koje, navodno, donosi novo doba – new age, neka opća religija, perfidna podvala na koju nasjedaju svi gladni duha a ne kruha. Tobože nemaju ništa protiv Isusa, ali zašto samo On? Ne bi štetilo malo budizma, malo hinduizma, nečeg astralnog, ezoteričnog, pa jedna žlica transcendentalne meditacije, pa malo reikija, natalnih karata i horoskopa, nikako ne smijemo zaboraviti jogu, reinkarnaciju odnosno ponovno rađanje... Od svega po nešto. To je tobožnja briga za duh i tijelo u svrhu postizanja (prividnog, lažnog) mira. Zapamtimo, samo Krist svijetu donosi mir! Samo je u Njemu mir!

Možemo se zamisliti nad onim što nam govori današnje drugo čitanje iz poslanice Hebrejima: „Na više načina Bog je nekoć govorio…“. To je, doduše, istinito. Mi ne smijemo obezvrijediti viđenja drugih religija, u njima je toliko toga lijepoga i vrijednoga. Bog je i u Talmudu i u Kuranu isti. No, ne zaboravimo ono najvažnije: u Isusu Kristu Božja je Riječ postala čovjekom i nastanila se među nama. Od ove noći do kraja svijeta. Amen..

__________________________

Četvrta nedjelja došašća

Čitanja:
Iz 7, 10-14
Rim 1, 1-7
Mt 1, 18-24

Razmatranje

Prorok Izaija živio je otprilike 700 godina prije Krista, premda bismo iz njegovih čitanja, osobito današnjega u kojemu najavljuje skorašnji znak rođenja Spasitelja („Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel, S nama Bog!“), mogli pomisliti da je djelovao neposredno pred rođenje Isusovo. To je još jedan dokaz kako je vrijeme relativna kategorija i kako je to „neposredno djelovanje pred dolazak Kristov“ zapravo cijela vječnost. Možda upravo zato uvijek iznova pomišljamo kako još ima vremena za obraćenje, budući da se apokaliptični znakovi odavno vide, a Gospodnja se „naplata“ još nije izvršila. Vrijeme nekome leti, drugome pak nikako da prođu spori „sati sumnje i bola“, kako kaže pjesnik Cesarić. Nesretnima vrijeme prolazi sporo, pa tuga polako i bolno ruje njihova ionako ranjena srca, dok sretni, zabrinuti zbog neuhvatljive prolaznosti, mole: „O, vrijeme, stani načas, nek malo dulje traje let tvoj nesnosan, da užijemo sve do kraja što nam daje najljepši naš dan!“ (Alphonse de Lamartine, Jezero). Nekad je vrijeme uistinu teklo sporije. Naime, od Homera do Vergilija prošlo je tisuću godina, a njihovi se stilovi pisanja nimalo ne razlikuju (isti likovi, isti heksametri, mitologija kao omiljena tema za nacionalne spjevove), dok se danas, u samo desetak godina, štošta promijenilo. Mobiteli i internet nekad su bili u domeni znanstvene fantastike, a danas su banalnost. A što nas tek čeka? Vrijeme uistinu kao da se „zgusnulo“, jedva držimo korak s njime, a konci nam polako izmiču iz ruku.

Braneći se od nasrtljivaca i provokatora svojih vremena, kojima je kao glasnik Gospodnji vjerojatno stalno bio izložen, baš kao i ostali proroci svih vremena, Izaija odbija Ahazova iskušavanja, ne nasjeda na njegova izazivanja, tek najavljuje, kao usput, najgrandiozniju vijest svih vremena koje se, u ovo adventsko vrijeme, osobito sjećamo: „Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel, S nama Bog!“

Ta vijest, koja je morala odjeknuti kao jeka u kanjonu Istine, mnogima je vratila nadu, okrijepila ih radošću iščekivanja, a mnoge je osupnula, čak i prestrašila, jer oduvijek je bilo i bit će raznih Heroda...

Adventsko je vrijeme. U posljednji tren pišemo čestitke i pisma (još uvijek ima onih koji vole miris tradicije kao miris smole na božićnim borovima, pa ne šalju SMS-ove, e-mailove, instant-poruke koje su, istina, bez srca, ali su zato „ekonomične“). Dakle, u ovo „vrijeme pisama“, zadržavamo misli na jednom jedinom univerzalnome pismu, Svetom pismu, pismu nade i ohrabrenja, koje nas danas na osobit način nekako čini svečanima. U njemu se baš danas, na početku svoje slavne poslanice upućene Rimljanima, sveti Pavao, najmudrija glava među Kristovim nasljedovateljima, iznimno strastvena u svojoj obraćeničkoj ljubavi i raskajanosti, javno deklarira kao sluga Isusa Krista. Tekst podsjeća na svaki važni pravni dokument koji traži da se čovjek koji donosi svaku važnu odluku javno očituje kao osoba koja je apsolutno svjesna svih svojih čina. Tako se (vrlo slično) javno očitovao i opat Držiha na početku teksta Baščanske ploče (1100. g.), darovnice koja je najpoznatiji pisani spomenik našega srednjovjekovlja (parafraza: Ja, opat Držiha, pisah ovo o ledini koju kralj Zvonimir darovaše samostanu Svete Lucije u Jurandvoru kraj Baške...). Dakle, svako javno očitovanje, osobito ovako bitno, traži od čovjeka da se deklarira, odredi, definira. Tako se, iznimno svečano i jednostavnom dubinom najfinije filozofije, očituje sveti Pavao. Određuje se kao sluga Božji, pozvan od samoga Neba da bude apostol i pronosi svijetom Radosnu vijest, odavna najavljivanu po prorocima (pa i Izaiji), o Sinu Božjemu, tijelom potomku Davidovu, a Duhom Svetim pomazanom i odabranome od samog Neba, po kojemu je primio milost i mir koje sada kreće nuditi i svima ostalima, u Rimu i mnogo dalje.

To su samo uvodne Pavlove riječi, odabrane za jedno od današnjih čitanja. Crkva smatra da je cijela poslanica pismo koje sadrži Radosnu božićnu vijest. U prvom i u drugom poglavlju ove poslanice Pavao već govori o izgubljenosti svijeta bez Isusa Krista, ali uskoro vraća nadu u rečenici: „Ali gdje grijeh postade većim, tu se milost izli u preizobilju“ (Rim 5, 20). Vjerujmo i mi u to. Podmazuje se kotač koji najviše škripi.

Poslanica Rimljanima uistinu je pismo došašća, i to ne samo onog prvog predkršćanskog došašća, prije rođenja Kristova, nego i onog drugoga, kojega smo i mi dio jer čovječanstvo tek iščekuje ono finalno došašće u kojemu se očekuje ponovni silazak Gospodinov. 8. poglavlje najavljuje da cjelokupno stvorenje ustrajno iščekuje objavljenje sinova Božjih (Rim 8, 19), dan ponovnog dolaska Gospodnjega koji pripravno trebamo čekati radujući se spasenju uz riječi: „Maranatha; dođi, Gospodine Isuse!“

Današnje evanđelje ispunjeno je Izaijino proroštvo. Ono je i ispunjeno obećanje dano Josipu jer na svijet donosi prorečenoga Emanuela, začetoga po Duhu Svetomu i rođenoga od Marije. U ovoj se Radosnoj vijesti prvi put eksplicitno spominje Marija, kći Joakima i Ane, odabrana od Boga za majku Sina Pomazanika, poslanoga na zemlju da bude spasitelj svega svijeta. Ovim evanđeljem neposredno se naviješta nova povijest: Marija će roditi sina, Isusa, kralja svijeta. Odabran za zemaljskoga oca djeteta koje će svijetu donijeti milost i umiren riječima anđela Gospodnjega koji mu je potvrdio da je Marijina uloga sveta i da on treba, prema Božjoj želji, uzeti je za ženu i štiti svoju obitelj od nedaća ovoga svijeta, Josip prihvaća svoju ulogu. Toga trena počinje povijest, a obitelj se potvrđuje kao mala zajednica koja je stup društva (a ova je Sveta obitelj i stup povijesti, uporište svake nade, kamen temeljac svake male skladne zajednice). Tako je dijete Isus, sin Neba, dobio svoju zemaljsku obitelj, u dobru i zlu. Dobio je svoje zemaljske korijene neotkidive od crvene galilejske zemlje, jer je težnja svakoga čovjeka da nekamo (ipak) pripada, da neku kuću naziva svojim domom, a neku zemlju svojom domovinom. Tako je odlučeno da mali kralj svijeta, koji svoju zemaljsku majku već budi javljanjem u trudovima, bude rođen pod zvijezdama iznad Betlehema, u zemlji judejskoj, djetinjstvo provede u Nazaretu, a mladost po prašnjavim putovima Galileje, Judeje, Samarije, te da ga raspnemo u Jeruzalemu da bismo ga ponovno čekali svakoga adventa, radosno i pokajnički – sve do onoga definitivnoga u kojemu će, svečan, odjeven u bijele haljine i okupan zlatnim zrakama svjetla, sići stepenicama od oblaka i doći po nas. Amen.

__________________________

Treća nedjelja došašća

Čitanja:
Iz  35, 1-6a. 10
Jak  5, 7-10
Mt  11,  2-11

Razmatranje

Teško je biti strpljiv, šutke i bez puno pitanja čekati muža pomorca da se vrati nakon polugodišnjeg izbivanja, da liječnički nalazi pokažu da je naš voljeni bolje, da napokon netko zamijeti naš trud i talent, da nas Bog pogleda i smiluje nam se... Teško je biti i Job i Penelopa, podnositi samoću i napuštenost, trpjeti duševne boli a ne moći se potužiti, isplakati.

Nije li strpljenje čovjekova najveća vrlina i najteže provediva odluka? Načelno nemamo strpljenja. Lomimo prste, pocupkujemo, zapitkujemo, izlazimo na cestu, provirujemo, zavirujemo... Sveti Ivan Krstitelj, zatvoren u tamnicu, šalje svoje učenike da potraže Krista i upitaju Ga je li On taj koji ima doći ili da čekaju drugoga. Kako to protumačiti? Je li i Ivan Krstitelj, „najveći od žene rođen“, posumnjao u Krista? Je li pomalo izgubio strpljenje, sam i napušten, osuđen u Salominu obijesnome plesu? Je li očekivao da se Isus javno deklarira, očituje, djelima dokaže svoje božansko porijeklo? Je li Ivan posumnjao u ono što je sam naviještao po Jordanskoj pustinji – da je Isus iz Nazareta Mesija kojemu on nije dostojan obrisati prašinu sa sandala? Ili je možda njegovo pitanje retoričko? Možda i taktičko? Možda i „pedagoško“, postavljeno u namjeri da svoje učenike suoči s Gospodinom, da ih On osobno uvjeri u svoju „odabranost“?... Isus mu ne odgovara izravno, eksplicitno, nego indirektno: slijepi progledaju, gluhi čuju, bolesni ozdravljaju, mrtvi ustaju.

Isus je neizmjerno volio svoga rođaka. Nazvao ga je najvećim od svih proroka, između svih od žene rođenih – apsolutno najznačajnijim. Ivan je posve bio predan svome nebeskome poslanju i zaduženju – biti glasnikom koji valja pripraviti put pred Sinom Božjim. On nije trska koju vjetar njiše. On je čovjek čvrstog karaktera, čovjek koji stoji iza svojih odluka i riječi, čovjek iznimne predanosti i vjernosti, neumoran u provođenju svoga poslanja. Mnogima je bio čudak u svome asketizmu i eremizmu, nerijetkima čak luđak koji ne prestaje bulazniti o konačnome dolasku Pomazanika, Spasitelja, Otkupitelja grijeha. Usamljen, izoliran, odjeven skromno u devinu dlaku, opasan kožnatim pojasom, jedući skakavce i divlji med, Ivanu nije trebalo ništa do li javnoga mjesta s kojega je neumorno naviještao dolazak Spasitelja. Mekušaste haljine, kako ih Isus naziva, bile su rezervirane za dvorske ljude, razmažene izdanke kraljevskih loza kojima ni luksuz nije donosio zadovoljstvo. Ivan Krstitelj bio je pun kreposti i vrlina, pomazan Duhom Svetim i posve posvećen svome zaduženju, prva zraka koja se probila kroz olovne oblake da navijesti vladavinu sunca koje izranja na novu, mladu, orošenu zemlju. Ivanovo pitanje „Jesi li ti Onaj?“ postalo je pitanje svijeta i vijeka, najučestalije pitanje iz stoljeća u stoljeće. Isus ne odgovara: „Da, ja sam taj“, nego upućuje na vidljive znakove svoje svemoći. Što je još potrebno? Onoga kojega ti opipljivi znakovi i niz svjedoka ne uvjere u božansko porijeklo Isusa iz Nazareta, ionako nikada neće povjerovati jer nije u toj milosti, jer se na njega nije izlio Duh Sveti i blagoslovio ga darom prihvaćanja Krista kao Spasitelja. Upravo zato Isus kaže: „Blago onome tko se ne sablazni nada mnom!“ Time nam otkriva da je onaj koji vjeruje – u izravnoj Božjoj milosti. Blago, dakle, nama jer vjerujemo!

Ivan Krstitelj, vox clamantis in deserto, strpljivo je čekao, naviještao i – napokon – dočekao Spasitelja. Kao što ratar strpljivo čeka kišu kako bi mu urod bio što obilniji, i nama se valja strpiti do dolaska Gospodnjega, tako nam u poslanici poručuje sveti Jakov, i nastavlja: „Evo: sudac stoji pred vratima. Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.“ Neka nam, dakle, uzorom bude i prorok Izaija koji nas u današnjem prvom čitanju također priprema za dolazak Gospodnji. Doduše, ni Izaija ni Jakov (a ni Ivan Krstitelj, Isusov vršnjak) ne govore o Kristovu rođenju – a to je jedini dolazak na koji sada mislimo. Obojica govore o konačnome dolasku, o Gospodnjoj „naplati“, o Gospodinu kao sudcu... Naravno, i nama je misliti na taj finalni susret, na „onaj dan“ o kojemu govorimo od početka nove crkvene godine, no sada se ipak ponajprije veselimo djetetu koje će uskoro proslaviti Betlehem. Padaj s neba, roso sveta, na štalicu koju će blagosloviti najljepši zvuk na svijetu - zvonkiji od cimbala, mudriji od harfe, ljupkiji od lire – dječji plač. Amen.

__________________________

Bezgrješno začeće Blažene Djevice Marije

Čitanja:
Post 3, 9-15
Ef 1, 3-6. 1,1-12
Lk 1, 26-38

Razmatranje

„Sva si lijepa, o Marijo! Istočne ljage nema na tebi. Ti, slavo Jeruzalema; ti, radosti Izraela; ti, diko našega naroda; ti, zagovornice grešnika! O, Marijo! Djevice premudra, majko premilostiva, moli za nas, zagovaraj nas kod Gospodina Isusa Krista! U začeću svome bila si neoskvrnjena, moli za nas Oca čijega si Sina rodila...“ – tako glase riječi Devetnice na čast bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije. Hrvatski se narod na osobit način utječe Mariji, Kristovoj majci, i moli je za zagovor kod Oca. Nazivamo je našom odvjetnicom, zagovornicom i zaštitnicom, neporočnom posrednicom kod Boga. Dižemo joj marijanska svetišta – u Mariji Bistrici, Sinju, na Trsatu, u Solinu, Aljmašu, Voćinu, Olovu, Međugorju. Hodočastimo joj u pobožnosti, zahvalni na uslišanim molbama, utječući joj se i dalje i moleći je za pomoć. Koliko je samo molitava Mariji upravljeno u Lourdesu, Fatimi, Czestohchowi, Maria Zellu... Koliko li se samo ljudi okupilo na mjestima njezina ukazanja, kada je pohodila ovaj nesretni ljudski rod, dajući mu dobronamjerne savjete, upozoravajući ga na prijeteće znakove vremena, opravdavajući naše grijehe pred Ocem, radi nas smekšavajući srce svoga Sina... Mariji su posvećene brojne crkve, samostani, kongregacije, oblici pobožnosti (Blagovijest, Velika Gospa ili Uznesenje Marijino, Rođenje Marijino ili Mala Gospa, Bezgrješno srce Marijino, Žalosna Gospa, Gospa od Svete krunice...). Hrvatski katolički narod Mariji je pjevao laude otkad je nogom kročio na svoje, od neba darovano, najljepše i najsvetije tlo na svijetu. Slavna Šibenska molitva, jedan od naših najstarijih pisanih spomenika, Mariji je posvetila svoje stihove u znak svoje vjernosti i uvjerenja da je upravo ona ključna osoba u našemu spasenju, milosrdna posrednica mekoga srca koja će nam pomoći otvoriti teška vrata Neba i opravdati, umanjiti, amortizirati naše grijehe kad budemo izvedeni pred sud i kad nam se budu vagala naša (ne)djela. Šibenska molitva pronađena je u samostanu franjevaca konventualaca u Šibeniku, nastala je u 14. stoljeću po uzoru na laude kakve su izgovarali flagelanti, uranjajuću u meditaciju i tražeći od sebe disciplinu i skromnost. Mi, Hrvati, Mariji smo oduvijek bili odani i ona tu odanost nagrađuje čuvajući naš narod, radosno noseći titulu (da ne kažemo lentu) Kraljice Hrvata. Naša „katolička monarhija“ samo Mariju priznaje kraljicom, dok se u protestantizmu, po načelu „solus Christus“, njezina uloga minorizira, pa čak i bagatelizira i obezvrjeđuje. Doduše, priznaje se da je Krist „od žene rođen“, ali ništa više od toga, dok primjerice Kuran daje Mariji znatno mjesto u životu Isusovu. Kako je u ljudskoj prirodi nastojati uprizoriti lica najvažnija za našu povijest i budućnost, razvio se bogat ikonografski prikaz Marije (Bogorodica s djetetom, Skidanje s križa, Pieta, Uznesenje na Nebo itd.). Naše su Gospe, kojima su posvećena hrvatska marijanska svetišta, spašavale našu domovinu od turskih i drugih pustošenja, čudesno ostajale netaknute u požarima i djelima dokazivale svoju stalnu prisutnost na našim prostorima. Zato smo joj i mi ostali vjerni, posvećujući joj litanije, spominjući je u beskrajno dugim laudama, obraćajući joj se u svakodnevnoj krunici, veseleći se s njom rođenju djeteta Spasitelja, suosjećajući s njom podno križa, dok je, nemoćna i paralizirana od boli, u naručju držala istog toga mrtvo tijelo Spasitelja svijeta, Isusa Krista.

U mnogim se marijanskim pjesmama raznim invokacijama Mariju zaziva da nam pritekne u pomoć: Čuj nas, majko... Marijo, svibnja kraljice... Kraljice Svete krunice... O, Marijo, zvijezdo mora... U litanijama BDM Crkva naziva Mariju „zvijezdo jutarnja“, kao onu koja najavljuje dan. Kad se Krist na zemlji pojavio kao sunce, jutarnja zvijezda Marija bila mu je prethodnica. U njoj su prve zrake svjetla obasjale zemlju grijeha. Bog je Mariju sačuvao od istočnoga grijeha, unaprijed je odabravši za tešku ali veličanstvenu ulogu koju je imala ponijeti, rođenjem svoga sina i Sina Božjega koji će promijeniti svijet. Marijino bezgrješno začeće je blagdan početka, stoga se ne trebamo čuditi što nas današnje prvo čitanje vraća na početke ljudskoga roda. Mariju se često uprizoruje kako nogom satire glavu zmiji, istoj onoj guji koja se ovila oko drveta spoznaje, nagovorivši Evu da Adamu ponudi plod sa zabranjenoga stabla, nudeći mu time i oholost zbog koje je pomislio da može biti Bogu ravnopravan ako spozna Tajne koje samo On zna, o čemu je riječ u današnjem prvom čitanju, takozvanom (pra)evanđelju. Bog naviješta važnu ulogu žene koja će zmiji zatirati glavu braneći svoj rod, ujedno naglašavajući važnost iste te žene koja će imati nezaobilaznu svetu ulogu da na svijet donese Spasitelja. Tako je k Djevici iz Nazareta, koju je Bog odabrao prije svih vremena, došao Božji glasnik, pozdravivši je vječnim pozdravom: „Zdravo, Marijo, milosti puna!“ Govori joj da će začeti i roditi sina, maloga muškića ali velikoga Mesiju, da će joj život donijeti puno radosti u Njegovu djetinjstvu, ali i da će joj mač probosti srce kada dođe kraj Njegovu zemaljskome putu. „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!“, Marija uzvraća spremno, bez straha, bez ikakvih pitanja, znajući da je njena uloga biti „službenicom Gospodnjom“, vjerujući Očevu glasniku i potpuno se predajući Njegovome planu.

Rajska Djevo, kraljice Hrvata, hvala ti što si uvijek bila uz nas, pa i kad se sve bilo urotilo protiv nas, kad nije bilo logike da opstanemo i održimo se. Daj da ti uvijek budemo vjerni onako kako si ti bila vjerna volji Gospodnjoj, bez straha se prepuštajući životu, čvrsto vjerujući da ćemo na kraju svoga puta, po volji Oca i Sina, i mi biti uzneseni na Nebo, te da ćemo s tobom, svečani i u zlatnim slavljeničkim haljinama, napokon upoznati raj iz kojega nam se svakodnevno pridružuješ na našim trnovitim hodočasničkim putima. Amen.

__________________________

Druga nedjelja došašća

Čitanja:
Iz  11,1-10
Rim 15, 4-9
Mt  3, 1-12

Razmatranje

I drugu adventsku nedjelju počinjemo riječima upozorenja. Govoriti o početku, dakle o rođenju Kristovu koje s nestrpljenjem i tihom radošću očekujemo, nemoguće je bez upozorenja na kraj. Uostalom, ni jednoga početka nema bez kraja, kraja bez početka. Ta i dan počinje kad noć nestane, zora se ne probudi prije nego li mrak ne ustukne pred zrakama odmornoga sunca. Tako je početak novoga doba, onoga koje je osvanulo s djetetom Isusom kao mladim suncem, zapravo kraj Staroga zavjeta, starih vremena, vremena Davida i njegova oca Jišaja, iz čijega će roda isklijati nova mladica o kojoj u prvome, starozavjetnome čitanju govori prorok Izaija. Novi početak osigurat će se za pravednike vjerne Ocu, za one koji se nisu oglušivali na Njegova upozorenja, za one koji su otvarali i vrata i srca potrebitome bratu. Njih će Otac arkom prevesti na drugu obalu, u zemlju spasa, u maslinik s bijelim golubicama, u kraljevstvo pravde.

U „onaj dan“, koji se kao sintagma tako često spominje u Svetome pismu, sudit će se pravedno. Neće pomoći ni veze ni poznanstva, ni mito ni prekasno kajanje. Grijehe će nam malo „amortizirati“ možda tek reumatični prsti naših prabaka koji su tako neumorno i samozatajno vrtjeli zrnca na krunici za svoju obitelj i potomke.

Otac, koji će „pravdom opasati bokove, a vjernošću bedra“, dahom će ubiti bezbožnika, a riječima išibati silnika. Zemljom će napokon zavladati mir. Skupa će ležati vuk i janje, ris i kozle, tele i lav, krava i medvjed. Njihova će mladunčad skupa pasti i igrati se, bezbrižno baš kao i dijete nad zmijinim brlogom – zemlja viša neće biti mjesto zla i okrutnosti, nećemo se morati bojati i boriti za život. Spašeni i nagrađeni za našu ljubav i vjernost Ocu, bit ćemo Jišajeva mladica na kojoj će počivati „duh Gospodnji, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i straha Gospodnjeg.“ Bit ćemo Njegovo slavno prebivalište i pjevati mu psalme zahvalnice jer naša nadanja nisu bila uzaludna.

Sveti Ivan Krstitelj prorok je došašća. On izravno i neposredno navješćuje Isusa Krista. Mi se pomno pripremamo za Kristovo rođenje, u mislima zavirujemo u jasle, čekamo Ga, najradije bismo malo ugrijali tu hladnu štalu za dijete-Spasitelja. Ali, u krugu života iz kojega je nemoguće izići, u kojemu se uvijek u istome ciklusu ponavlja i proljeće i jesen, i ljeto i zima, On će, nakon svoga zemaljskoga hoda, ponovo doći, i na to nas došašće želi podsjetiti. On je najveći od svih, veći od „najvećeg od žene rođenog“ koji upozorava farizeje i saduceje da i oni priprave put Gospodinu.

„Evo stojim na vratima i kucam“, govori nam u Knjizi Otkrivenja (3,20). Gospodin bez prestanka kuca na vrata našega srca, u liku prosjaka, u liku žalosnoga, usamljenoga, poniženoga. Čujemo li Njegovo kucanje? Vidimo li Njegovo lice u licu naše najmanje braće? Gleda li nas On očima jadnika gladnoga ljubavi i topline, utjehe i razumijevanja? Kad Ivan Krstitelj kaže da će Gospodin rastaviti pljevu od žita, ne poželimo li, poput saduceja i farizeja koji su, kao štakori na brodu koji tone, prepoznali opasnost pa pohrlili prema izlazu spasa, promijeniti sve i pobrinuti se za svoje spasenje? Ne bismo li htjeli biti dijelom Božje žitnice, dati plod, a ne biti sažeženi kao jalova stabla bačena u neugasivi oganj?

Ivan je bio neposredni glasnik Onoga koji dolazi, a kojega su već starozavjetni proroci navijestili. Mesija je bio naslućen već u Izaijinim riječima: „Isklijat će mladica iz panja Jišajeva, izdanak će izbiti iz njegova korijena“ (Iz  11,1). Mesija, pun Duha Svetoga kao mora puna slane vode, donijet će toliko željeni mir i pravdu za kojom žeđaju naša ispucala usta. Odvažne i smjele starozavjetne slike koje prikazuju idilu u kojoj životinje koje su prirodni neprijatelji žive u skladnome suživotu – zapravo su navještaj mira među ljudima. To je konačni mir koji će uspostaviti Krist kada ponovno dođe. Nitko neće ni na koga vrebati, nikome biti prijetnja, neće se znati što je pogibelj, opasnost, krv. Svijetom će vladati sklad, harmonija, jedni ćemo drugima biti prijatelji i braća, a ne neprijatelji i protivnici. Tu idilu već sada počnimo živjeti! Podsjetimo se prošlonedjeljnoga upozorenja, bdijmo! Dolazi Onaj kojemu ni Ivan Krstitelj nije dostojan skinuti obuću, Onaj koji krsti ognjem i Duhom Svetim, koji će pročistiti gumno i skupiti žito u svoju žitnicu, prije toga odvojivši pljevu da se spali ognjem neugasivim. Sjekira je već položena na korijen našega stabla. Krajnji je čas poslušati riječi proroka koji neumorno propovijeda po judejskoj pustinji. Već sada i ovdje možemo dati svoj doprinos kraljevstvu Kristova mira koje nam dolazi. Amen.

__________________________

Prva nedjelja došašća

Čitanja:
Iz 2, 1-5
Rim 13, 11-14
Mt  24, 37-44

Razmatranje

U „onaj dan“ svijet više neće biti isti. „Dom Jakovljev“ odložit će oružje i „mačeve prekovati u plugove Gospodnje, a koplja u srpove“. U domu Davidovu zavladat će mir jer ćemo, kako kaže sveti Pavao u današnjoj poslanici Rimljanima, „odložiti djela tame i zaodjenuti se oružjem svjetlosti, Isusom Kristom.“ Taj dan doći će s novim i konačnim silaskom Krista. Premda je vrijeme došašća u kojemu s radošću očekujemo rođenje djeteta Isusa, svetopisamska čitanja zadržavaju se na drugim „silascima“ pravde na zemlju, pravde za kojom toliko čeznemo i vapijemo. Prorok Izaija sluti kraj svojedobne Judeje i Jeruzalema, i novo vrijeme u kojemu ćemo se svi uspinjati na Goru Gospodnju, u Dom Boga Jakovljeva, i napokon krenuti Njegovim stazama. I sveti Pavao naviješta mir nakon noći u kojoj smo se izgubili, nakon blata u kojemu smo se posve okaljali, nakon svih naših doslovnih i simboličkih „pijanka i pijančevanja, priležništava i razvratnosti, svađa i ljubomora...“ Zavladat će Božja pravda, zazelenjet će Njegovi pašnjaci, odjenut ćemo se u bijele haljine satkane od svilene paučine, a s neba će, kao u Matoševom „Notturnu“, zarositi mir. Bit će to „u onaj dan“ za koji nam se valja pripremiti.

Počinje nova crkvena godina – a s njome i nova nada, nova šansa, nova radost iščekivanja rođenja djeteta koji će svijetu donijeti mir i koje će ga, bar u vrijeme adventa i božićnih svetkovina, ujediniti i pomiriti, uljuditi i uspokojiti u njegovim nemirima. Ne možemo misliti na trenutak Njegova rođenja ne misleći na Njegovu smrt i najavu još jednoga, ovaj put definitivnoga silaska na zemlju. Veseliti se Njegovu rođendanu ne misleći na to kako smo Ga otpravili s ovoga svijeta bilo bi ludo, a mi bismo bili nalik djevicama bez ulja u svjetiljkama. Doista, mi kao kršćani znamo na kako su jezovit način za nas probijeni Njegovi dlanovi koji su nas i u tome trenutku blagoslivljali, milovali, tješili i pružali nam se kao oslonac kada smo, na koljenima i očajni zbog izdaje, jecali više nad sobom i svojom sudbinom nego nad Njime. S pravom.

Misliti na dolazak Krista neodvojivo je od misli na konačnu „selekciju“. Ta riječ zvuči zastrašujuće hladno, bešćutno, znanstveno, nimalo ljudski. Nimalo ljudski? Pa nije li riječ „ljudskost“ u našemu vokabularu rjeđa od riječi „selekcija“? Jest. Zato nam valja biti pripravan. Doći će „onaj dan“, najavljivan u Pismu, za koji nam se valja pripremiti. Stoga, ne mislimo da imamo vremena, ne odgađajmo mirenje s Gospodinom za drugi put, ne kupajmo se u Leti, rijeci zaborava, misleći da su nam naši grijesi zaboravljeni i otpisani, nego u Jordanu, rijeci u kojoj smo kršteni, koja je simbol primanja Krista. Mislimo da imamo vremena. Nemamo. Mislimo da će nam se kraj najaviti vidljivim znakovima. Pa jesmo li slijepi? Ne vidimo li ih odavno? Ne prelijeva li se Gospodinova čaša do te mjere da bi uskoro mogao uslijediti novi potop? Ne pripravlja li Gospodin novoga Nou koji revno gradi arku na novome Araratu, dok se mi, ne sluteći katastrofu, opijamo i bančimo, ženimo i udajemo, predajemo požudama, gubimo u svakodnevnim stvarima, ostavljajući Gospodina pred vratima, da malo pričeka jer još nismo „odjeveni“ u čisto ruho? „Onaj dan“ je možda baš ovaj, ili pak sutrašnji. Zašto mislimo da imamo vremena? Zašto mislimo da ćemo se upravo mi i naši potomci naći u korablji? Nećemo li biti među utopljenicima koji se love za plutajuće grane, slamke spasa, kao za polomljene ruke svake nade? Ne budimo zatečeni kao ljudi u Pompejima koje je Vezuv „iznenadio“, okamenjeni za sva vremena u pozama i situacijama u kojima su se zatekli – u polju, u mlinu, za ručkom, u poslijepodnevnome drijemanju... Treba bdjeti jer ne znamo „ni dana ni časa“. „Kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi...“, kaže današnje evanđelje.

Svi mi priželjkujemo točnost, cijenimo pouzdanost, a netočnoga čovjeka izbjegavamo jer se na njega ne možemo osloniti. Nestrpljivi smo, dogovoreno je vrijeme važnije od novca, zadane rokove se „ne probija“, ne razbacujemo se vremenom (barem tako mislimo) i spremni smo radije platiti nego čekati. Znanost tvrdi da u prirodi sve radi kao najprecizniji švicarski sat i da u njoj od pamtivijeka funkcionira nepogrješivi vozni red. Pa ipak, Gospodar prirode je nepredvidljiv i ne možemo znati kada će ono što je najavljivao - ostvariti. Zapravo, možemo, jer znakovi vremena jasno najavljuju kraj, ali nekako uvijek mislimo da brane još uvijek obuzdavaju podivljalu bujicu i da ćemo još malo odolijevati prije novoga potopa. Dakle, slutimo, ali prolongiramo svako suočavanje s istinom, zatvaramo oči pred upozorenjima prirode, pred ljudskim grijesima i svime onime što nas nezaustavljivo privodi kraju.

Pa ipak, Bog ljubi sve što je stvorio. I kad, po našem mišljenju, uništava ono što je djelo Njegovih ruku, On priprema temelje svoga novoga i konačnoga kraljevstva.

Jednom će osvanuti jutro Istine. To će biti „onaj dan“. Zatečeni, nedovršenih poslova, neizmireni s bratom – bit ćemo nespremni. Neumiveni, odjeveni u stare i iznošene prljave haljine, stat ćemo pred Gospoda. Nismo Ga očekivali, iznenadio nas je, nismo Ga čuli, nismo čuli Njegove korake... Nismo umili lice jordanskom vodom, namirisali se ljubičicama i odjenuli čisto, bijelo ruho. Nismo pogasili svjetiljke, pepelom posuli toplo ognjište, zaključali kuću. Još sinoć sve je bilo po starome – planovi, poslovi, rutina, inercija - a jutros, evo, sve biva stavljeno pred lice Istine. Tako će biti u „onaj dan“ kad, pred našim očima, majka zemlja bude uranjala u tamu. Bit ćemo nasmrt prestrašeni ne shvatimo li ozbiljno upozorenja. Budimo pripravni, da budemo među spašenima za koje će Gospodin čuvati novo svitanje i novu mirisnu zoru, na orošenim pašnjacima vječnosti. Bdijmo - to je Kristov najbolji, a za nas najkorisniji savjet. To je naša prilika. Amen.



© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s