Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Proslov
 
"O, ti carstvo s onu stranu, kako neodoljivo zove tvoja frula"

Piše: Josip Blažević
 

"Ostadoh ne malo zadivljen promatrajući što je milost Božja učinila u tako nježnoj dobi" – riječi su sv. Ivana don Bosca koji se divio djelovanju milosti Božje u životu petnaestogodišnjeg dječaka i njegovog učenika sv. Dominika Savija. Dvanaestogodišnja Marija Goretti ne prestaje buditi udivljenje odlučnošću kojom je branila svoje djevičanstvo. Brat i sestra sveci, jedanaestogodišnji Franjo i desetogodišnja Jacinta Marto, koje je papa Franjo proglasio svetima o stogodišnjici Fatimskih ukazanja, najdivniji su izdanak i potvrda vjerodostojnosti Fatimskih ukazanja čija životna priča nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Nikakva ideologija niti pedagogija nisu u stanju postići ono što je milost Božja ostvarila u njihovim životima. U listopadu ove godine papa Franjo ponovno nas je iznenadio proglašenjem novih troje djece svecima, meksičkih domorodaca, trinaestogodišnjeg Cristofora, kojega je 1527. godine ubio vlastiti otac, plemenski vođa, bacivši ga u vatru, te dvanaestogodišnjeg Antonija i trinaestogodišnjeg Juana, koje su ubili Indijanci u selu Cuauhtinchanu 1529., svih troje ubijeni su samo zato što su s poganstva prešli na kršćanstvo.

Bio bi ovo premalen prostor i da samo pobrojimo nepregledno mnoštvo velikih i malih svetaca, svih uzrasta, spolova, staleža, klasa i rasa, kroz dugu povijest Crkve, u kojima je trijumfirala milost Božja. Pobuđuju udivljenje, sokole nas svojim primjerom, potiču da se pokrenemo iz naravne inercije i skrenemo s uhodanih tračnica životne kolotečine. Za svetost smo stvoreni. Sveci pokazuju naše istinsko određenje. Ne samo da ih častimo nego i da njihov primjer nasljedujemo. Svetkovinom Sviju svetih Crkva slavi mnoštvo anonimnih svetaca što ih je iznjedrila ali nije stigla i formalno kanonizirati. Pred očima nam je proslavljena Crkva koja nas promatra, "navija" za nas, zagovara nas pred Bogom, ohrabruje i požuruje da se podignemo iz vlastitih padova, da ne ližemo vlastite rane, već da gledamo mjesto koje nam je među njima kupljeno.

Dušni dan, s druge strane, otkriva stvarnost vječnog života zasjenjenu ljudskom slabošću. Radi se o dušama u Čistilištu koje materijalni svijet nisu napustile u teškome grijehu, grijeh u nebo ne možemo prošvercati, kada bi u nebu bilo grijeha nebo više ne bi bilo nebo, nego se radi o pokojnicima u kojima temperatura ljubavi Božje nije postigla razinu da im sam Bog bude dostatan. Njima su potrebne naše molitve. I nama njihove. Oni su nevidljiva Crkva; sveci proslavljena a duše u Čistilištu trpeća Crkva.

Mi na zemlji nazivamo se putujuća Crkva. Poput igrača na nogometnom stadionu. Sveci nas bodre sa tribina, iz nebeskih salona. Još uvijek smo u mogućnosti za Boga trčati, žrtvovati se, dati gol, đavlu mrsiti konce. Bića smo sastavljena od materijalne i duhovne komponente. Tijelom možemo komunicirati s materijalnim svijetom, ljudskim i/ili životinjskim. Duhom smo uronjeni u duhovni svijet. Tijelom smo ograničeni, duhom neograničeni. Samo duhom možemo putovati kroz vrijeme i odabirati vrela iz kojih ćemo crpsti. Duh treba trenirati, i hraniti, baš kao i tijelo. Pas zastane, bilo gdje, žeđ taži iz bare, glad sa smetlišta. Slično i mi svojim duhom odabiremo na koja ćemo vrela ili smetlišta navraćati; hraniti se lijepim iskustvima, a s Bogom su najljepša, ili okaminama grijeha. Higijena duše predstavlja duhovni prioritet ljudskog bića, po čemu se ono razlikuje od životinje. Neobuzdavanje želja sunovraćuje čovjeka u propast. Lišen Boga čovjek se spušta ispod životinjske razine. Teži posjedovati više, biti moćan, utjecajan, slavan. Ne primjećuje da je postao žrtva vlastitih strasti. Izgubio orijentir u životu. Vanjštini pridaje veću pažnju nego nutrini. Zapušten duh vegetira u brižno njegovanom tijelu. U kićenom odijelu, obliven skupim parfemima, u luksuznom autu ili jahti, na tronu pod medijskim reflektorima, moguće je da vonja duh otrgnut od ishodišta života. Što je čovjek duhovno kržljaviji to više pridaje važnost materijalnim sigurnostima i putenim nasladama. To mu je gorča pomisao na prolaznost i smrt.

Svetkovina Krista Kralja svega stvorenja objavljuje nam našu istinsku narav. Kraljevskog (božanskog) smo roda. Predodređeni smo za vječni život. Pogleda uprta u svece osjećamo kako nas neodoljivo privlači zov frule carstva s onu stranu.

•••

Predajemo našim čitateljima novi broj Veritasa sa željom da im primjerima sv. Nikole Tavilića, prvog kanoniziranog hrvatskog sveca, djece svetaca, i njihovog nebeskog zaštitnika, poraste temperatura Božje ljubavi u srcu kako bi im, dao Bog, bila i manja rata za grijanje.

 


© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s

c