Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
"I ne znajući, ugostiše anđele!"

Piše: Josip Blažević
 
Otvoriti granice ljubavi božjoj

"Tko posjeduje dobra, nakon što je zadržao za sebe koliko mu je potrebno za hranu i odjeću, sav ostali suvišak mora dati potrebnu bratu, za koga je Krist umro. Ako ne da, ako svoje srce zatvori pred siromašnim bratom, tvrdim da teško griješi, jer u njemu nema ljubavi Božje" – piše sv. Antun Padovanski.

Štovati sv. Antuna ne znači čitati njegov Glasnik, "obavljati" trinaest utoraka i/ili hodočastiti u Padovu. To su tek pomoćna sredstva da se u Antunovu štovatelju začne ljubav Božja. Žena ne može biti polovično trudna. Ili jest trudna, ili nije! Tako i kršćanin, ne može biti polovično vjernik! Ili gori Božjom ljubavlju, ili ne gori!

Božjoj ljubavi sve treba podrediti, i sve treba biti u službi Božje ljubavi. Ona sama svrha je štovanja sv. Antuna. Kršćanstvo nije asketska religija, niti etički kodeks. Kršćanstvo je život zapaljen ljubavlju! "Ljubav nas Kristova obuzima kad promatramo ovo…!" (2 Kor 5,14) – piše sv. Pavao. Kad promatramo Ljubav koja se u punini objavila u Kristovom Križu. Krist je umro za mene. Umjesto mene. Da ja više ne živim sebi, već njemu. Više ne pripadam sebi, već Kristu. Njemu sebe dugujem. Njegovo sam vlasništvo. Ja, i sve što (ne)posjedujem. To je poruka života sv. Antuna.

Ljubav mora plamsati. Ugasla ljubav jest pakao. Rasplamsala ljubav jest raj. Blaženstva su plod goruće ljubavi. Na njihovoj nam je vagi izvagati vrijednost vlastite vjere. Jedan od vodećih hrvatskih teologa Tomislav Janko Šagi-Bunić srž evanđelja pronašao je u rečenici Mt 25, 40 koju je nosio prišivenu na svome prsluku kao stalni podsjetnik: "A kralj će im odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!'"

Val sirijskih izbjeglica koji traže spas u Europi, humanizam i tradicionalnu kršćansku vjeru Europljana stavlja na velik ispit. Odakle veća osjetljivost Europljana za izgubljenog psa, kojemu traže udomitelja i hranu (da se razumijemo: nemam ništa protiv skrbi za životinje!), nego za majku s djetetom u ruci koja, iznemogla, stoji razapeta na granici između Makedonije i Grčke, dok policija suzavcem rastjeruje migrante kojima naprijed ne da, a nazad nemaju kamo. Glasniji su životinjoljupci koji danima iz provalije izvlače posrnulu životinju, po trgovima izvode krvave performanse kako bi zaustavili kolinja, od kršćana bez strasti skrivenih iza glasne gomile političara pokretanih konformizmom. Premalo je kršćanska vjera oblikovala svijesti Europljana pa našim žilama još uvijek kola krv staroga Adama. Netom minuli Domovinski rat, koji je i Hrvate u progonstvo nagnao, poplave koje su ponovile katastrofalni scenarij, trebale su nas učiniti osjetljivijima od drugih europskih naroda za nevolju izbjeglica. Nemamo prava suosjećati sa Svetom Obitelji na dan Božića, slušajući evanđeosko izvješće kako za nju ne bijaše mjesta u svratištu dok mi, koji smo ovog ljeta ugostili tolike turiste, nismo voljni ugostiti i obitelji prognanika.

"Tko sije oskudno, oskudno će i žeti" (2 Kor 9, 6) – piše sv. Pavao. I dok države oskudno otvaraju svoje granice migrantima, štoviše, Britanija, Mađarska i Bugarska podižu i "berlinske zidove" kako bi im onemogućile prijelaz, kako možemo govoriti o ljubavi Božjoj? Naš Bog je prognani Bog, na strani ucviljenih i obespravljenih. Istinski kršćanin ne može ostati promatrač skrštenih ruku. "Tada će im on odgovoriti: 'Zaista, kažem vam, što god ne učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste.'" (Mt 25, 45). Je li naša vjera u Isusa Krista i vječni život dovoljno snažna da nas izvuče iz konformizma? Pokreće li nas uopće ljubav Božja? Pokazat će val sirijskih izbjeglica. Trebali bismo pred ovim svijetom gorjeti, a mi dimimo. Gdje su štovatelji sv. Antuna, Sveca cijeloga svijeta, kada ih on poziva da poruše granice u svojim srcima i srca otvore ljubavi Božjoj?! Još uvijek je lakše postiti utorke sv. Anti, i hodočastiti u Padovu na njegov grob, nego udomiti prognanike. Valja nam se osloboditi religijskih klišeja i prestati Božju ljubav sputavati vlastitim granicama.

Val sirijskih izbjeglica prilika su da Crkva pokaže svoje opredjeljenje za siromašne, na koje ju neumorno potiče papa Franjo. Samostanski prostori koji zjape prazni i neiskorišteni, zatvorena biskupijska i redovnička sjemeništa kao, uostalom, i prazne vojarne i drugi prikladni prostori, sigurno bi mogli otvoriti svoja vrata izbjeglicama. Kršćanskim obiteljima, koje u sezoni iznajmljuju apartmane turistima, napokon se pruža prigoda da Boga zaduže. Služiti siromasima znači služiti Bogu. Premda je već i sama mogućnost služenja sebi samoj nagrada, služenje je božanski posao, ono čovjeka oplemenjuje, očovječuje, posvećuje, ali i Boga zadužuje. Siromasi i prognanici stajat će na granici raja. Tko ima uši da čuje, neka čuje: "I ja vama kažem: napravite sebi prijatelje od nepoštena bogatstva pa kad ga nestane, da vas prime u vječne šatore." (Lk 16, 9).

Ako nas val sirijskih izbjeglica na putu prema materijalno bolje stojećim zemljama od naše i mimoiđe, barem neka u našim srcima poruši granice sebičnosti, kako bi se u njima nastanila Božja ljubav.Jer Bog nagrađuje našu raspoloživost i spremnost jednako kao i učinjena djela.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s