Poglašenje blaženim pape Ivana Pavla II., pobudilo je golemo zanimanje i simpatije brojnih vjernika i štovatelja ovoga velikana našega vremena. Možemo slobodno reći kako se ova beatifikacija već ranije dogodila u srcima mnogih, koji su ovoga papu ispratili s natpisima, že-
ljom i molitvama da ga se odmah proglasi svetim. Naravno da to, prema važećim crkvenim propisima, nije bilo moguće. No, bilo je slučajeva u Crkvi kada su pape pojedine svjedoke vjere proglašavali svetima po ubrzanom postupku. Takav primjer imamo kod sv. Antuna Padovanskoga, kojega je papa Grgur IX. proglasio svetim niti godinu dana nakon njegove smrti. I njega su, na neki način se može reći, vjernici proglasili svetim. Naime, nakon njegove smrti Padovom se ubrzo proširio glas: "Umro je svetac". A ta svetost odjeknula je Crkvom i postala odredištem brojnim vjernicima do danas.

Sigurno je kako će nam uspomene na Ivana Pavla II. ostati još dugo u sjećanju, a osobito njegovi posjeti našoj domovini tijekom kojih se susreo sa skoro svim stanovnicima Lijepe naše.

U vremenu svojega dugog pontifikata, koji je povezao dva stoljeća i dva tisućljeća, ovaj papa je obnovljao Crkvu, mijenjao suvremenu povijest, poticao dijalog, stvarao nove odnose u različitostima, branio dostojanstvo čovjeka, bio istinski borac za pravdu i istinu. Njegove enciklike i dokumenti, govori i propovijedi, ostaju duboko upisani u srcima i savjestima ljudi našega vremena. Neprestano je putovao, naviještao i pozivao na mir, zagovarao jednakost. Znamo za 104 njegova apostolska putovanja izvan Italije. Ali tko će izbrojiti koliko je gradova i biskupija, koliko vjernika, državnika i ljudi svih staleža i vjera posjetio i susreo. Asiz, kao mjesto me đureligijskog dijaloga i molitve za mir, bio je njegova posebna briga. Putovao je u Konstantinopol (Istambul), na mjesto velike šizme kršćanstva. Posjetio Lutherovu Njemačku i Kalvino vu Švicarsku. Molio u anglikanskoj katedrali u Canterburyu. Popeo se na brdo "Areopag", gdje je Pavao propovijedao "Nepoznatoga Boga". Posjetio sinagogu u Rimu. Bos ušao u džamiju u Damasku. Molio pred "Zidom plača" u Jeruzalemu. Izgovorio: "Mea culpa" Crkve za sve grijehe počinjene ili grijehe propusta tijekom 2000 godina povijesti, za koje je izrekao javno žalje nje i kajanje: za križarske ratove; za podjele među kršćanima; za antisemitizam, rasizam i ksenofobiju kršćana; za diskriminaciju žena; za slučaj "Galilei"; za inkviziciju; za neprimjeren odnos prema crncima, indoamerikancima i australskim aboridžinima tijekom pokrštavanja, kao i za izostanak osjećaja prema mjesnim kulturama; za odgovornost kršćana tijekom rata u Ruandi 1994. godine.

Razotkrivao je zamke komunizma i rušio zidove predrasuda. Ali, istovremeno je ukazivao i na zablude kapitalizma i opasnosti globalizma, koji poprima sliku modernoga kolonijalizma. Kritizirao je diktature trećega svijeta te se s jednakom jasnoćom i kritikom osvrtao na moćnike ovoga svijeta koji njime upravljaju. Nije se ustručavao prozvati one koji zlorabe svoje položaje. Podsjećao je na kršćanske korijene Europe. Oprostio svome atentatoru i dizao glas: "Ne ubij", u zaštitu života od začeća do prirodne smrti. Ljubio zemlju po kojoj je hodao. Grlio i cjelivao djecu, bolesne, gubavce i odbačene. Ostao je svjedok sve do posljednjeg časa svoga života, te i sam prikovan na križ svoje bolesti koja ga muči, daje primjer spasonosnoga trpljenja.

Kako, vezano uz bl. papu Ivana Pavla II., svatko ima i nešto osobnoga što ga uz njega veže, tako i ja. Vjerujem, poštovani čitatelju, da ti neće smetati ova mala osobna ispovijest. Imao sam radost prvi put uživo vidjeti i duhovno se susresti s blaženim papom 12. rujna 1983. godine u Beču, tijekom njegova višednevnog pastoralnog posjeta Austriji. Već tom prigodom, kao četrnaestogodišnji dječak, doživio sam neobičnu privlačnost i snagu komunikacije po-gledom koju je ovaj, tada mladi papa, imao. A bilo je u tome njegovu pogledu i više od običnog osjetila vida i promatranja. Potpuno sam siguran da je tog ponedjeljka popodne, u nepreglednom mnoštvu ljudi, vozeći se svojim papamobilom niz ulice Beča prema trgu Am Hof, papa Ivan Pavao II. susreo moj zbunjeni i molećivi pogled. Poput Zakeja, pritiješnjen i skriven u mnoštvu, svjestan svoje malenosti, povukao sam se u zadnje redove do dana kada sam, već kao odrasli čovjek, poljubio njegovu ruku. Od pogleda iscjeljenja do poljupca zahvale put je kojim sam, ohrabren, žurno i sigurno hodio.

Dok sabiremo sjećanja na bl. papu Ivana Pavla II., shvaćamo koliki je dar bio svakome vjerniku, Crkvi i svijetu u kojemu je živio. Bilo je u povijesti Crkve još puno ovakvih primjera, misionara, svetaca, mučenika, obnovitelja, ali ostaje dojam kako je ovaj papa stekao sve nabrojene epitete i još puno više, da mu se s pravom može dodati i onaj: Veliki. Velik je zbog svoje svetosti, ali je velik i zbog svojega pogleda kojim je obuhvatio cijeli svijet, a u njemu je uvijek vidio čovjeka.

Hvala ti, blaženi Ivane Pavle II.