Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Znakovi vremena
 
Što je "radio" Bog dok se Japan tresao?

Piše: Frano Prcela O.P.
 

Zašto se dogodila katastrofa u Japanu? Je li stigao kraj svijeta? Da li je sve to povezano s čovjekovom grješnošću? – prepričava mi jedan prijatelj ova pitanja i tako mi ih podastire kao temu ovog razmišljanja.

Ako ikada ljudi u najširoj javnosti rječito postavljaju pitanja, onda je to zasigurno slučaj naočigled prirodnih katastrofa. Pri tome se dobije dojam: Što je čovjekova nemoć veća, utoliko su brojnija njegova pitanja. Međutim, nema se baš dojam da je svaki upit ovih dana povezan s događanjima u Japanu pitanje pri čemu se stvarno traži odgovor ili upitnik s kojim se današnji čovjek uistinu "duboko nosi". Jer, složit ćete se sa mnom, pitanja s kojima svakodnevno intenzivno živimo ne trebaju čekati izvanrednu situaciju da bi postali moja, naša pitanja.

Činjenica je, ipak, da uvodne zabrinutosti (zbog smaka svijeta pa sve do kazne Božje) nisu bilo kakvi upiti: Nije riječ o nekim detaljima ili kakvim već prigodimičnim zamišljenostima. Osjećam se čudno dok slušam ljude izgovarati takva pitanja: već kod drugog upita sami sumnjaju u prvo pitanje i već "trče" u novo zabrinuto propitkivanje i tobože žurnu brigu za budućnost čovjeka i svijeta uopće. Verbalizirajući svoju zabrinutost ovih dana, ljudi ne postavljaju pitanja (premda se komunicira u formi pitanja) nego zapravo govore o vlastitim strahovima. A strahovi vide svašta i svakoga, a često najmanje realno stanje stvari – kako svijeta pa tako i uloge Boga u Japanu početkom ožujka 2011. godine. Taj začarani krug "dijaloškog monologa" sve učestaliji je refleks ponašanja današnjeg čovjeka u dramatičnim trenucima: Ne želi ulaziti u diskusiju nego se zapravo pokušava doslovce "riješiti pitanja" a ne "riješiti pitanje". No, upitnik ostaje: Zašto se dogodila kataklizma u Japanu?

Prije svega treba reći da je riječ o dvijema uvjetno rečeno "nesrećama": prvo potres (tsu-nami) i drugo, kao posljedica istoga, nastala oštećenja na nuklearki u Fukushimi. Stravični potres nam je opetovano pokazao kako smo mi ljudi u usporedbi sa snagom prirode "ništa", sićušni i neznatni. Razornu moć prirode možemo geološki objasniti, ali ne ljudski, te još manje teološki. Međutim, kataklizma u Japanu nije jedino stvar tzv. "nepredvidive prirode". Nisu se naime dogodili samo tektonski pomaci zemljine kore, nego i mi ljudi smo "totalnim pokoravanjem zemlje" izazvali u tehnološkom smislu pomake svijeta kao i "zemljine poma-ke". Razvidni su i znanstveno su dokazani klimatski poremećaji izazvani upravo čovjekovom samodostatnošću i pohlepom. Zemlja, odnosno "majka priroda", kompleksan je organizam, koji ne samo da daje nego isto tako i "konzumira", da bi kao i svaki drugi organizam mogla održati svoj "balans".

Druga katastrofa, ona radijacijskog zračenja iz nuklearke, u konačnici je posljedica čovjekova djelovanja. Unatoč trajnoj tvrdnji o najvišoj mogućoj sigurnosti protiv potresa, nuklearka Fukushima je tragično pokazala kako potpune sigurnosti kod korištenja nuklearne energije nema. Uopće, potpuna sigurnost, koliko god bila čovjekova trajna želja i svakodnevno stremljenje, ne postoji! Stoga tehnika, premda može biti svestrani blagoslov, jednako tako može postati prokletstvom – nad čijim "Damoklovim mačem" danas strepe Japanci, jučer Ukrajinci, a sutra već mnogi drugi odnosno cijeli svijet. U tom smislu razvidno je kako katastrofa u Japanu itekako ima veze s grijehom. Međutim, nije nipošto riječ, što ovdje želim odlučno naglasiti, o grijehu Japanaca koje Bog zbog toga kažnjava upravo potresom ili čime već – što se nažalost u više navrata moglo čuti! Po toj "teološkoj logici" svi bi narodi trebali postati predmetom Božje kolektivne kazne. Stoga treba istaknuti: Bog ne reagira na grijeh kaznom, a još manje je osvetnik ili kakav već "ljutiti" Svemogući. A najmanje Bog nosi sa sobom neke kataloge gnjeva koje pojedinim nacijama, narodima ili kojim već grupama donosi na naplatu. Dakle, nije posrijedi nikakva Božja srdžba protiv čovjekove grješnosti, nego je nadasve riječ o dolasku na naplatu ljudske bahatosti u odnosu prema prirodi – u tom smislu čovjek sam sebe kažnjava za svoje grijehe. To nipošto ne znači da je Bog odsutan. Naprotiv – njegova prisutnost je (kao i uvijek!) nenametljiva. Fukushima je naš ispit a ne Božja kazna!
Naime, kad bi Fukushima bila Božja kazna, onda po toj logici "čitanja" i Bog na neki način ima odgovornost za stanje nakon "izvršene kazne". K tomu, mi sve to još i jezično "dotjeramo" sebi u korist: cijelo događanje nazivamo katastrofom. Zašto? Upotrebljavajući pojam katastrofa govorimo o svojoj nemoći i svojoj pogođenosti. Kad smo "nemoćni", onda smo uskraćeni u svom djelovanju i donošenju samostalnih odluka. Dakle, po toj je logici izvor nevolje (pa tako i krivice!) u nepredvidivoj prirodi. A mi, što je s nama? Mi se osjećamo duboko pogođenima! Prema tome, zemlja kao da sama od sebe srlja svome "kraju"?! A onda ionako nemamo više ništa reći. Uistinu, čovjek je od svojih biblijskih početaka velemajstor u "prosljeđivanju krivice" na druge, a po potrebi i na Drugoga!

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s