Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Znakovi vremena
 
Politika nije imenica nego glagol

Piše: Frano Prcela O.P.
 

Tko o čemu, Hrvati uvijek o politici! Kada si imaju nešto reći i kada im nedostaju teme, politi-ka im uvijek dobro dođe kao povod za razgovor koji se uglavnom prometne u trač o drugima. Vrlo sam se rijetko nakon takvih razgovora vratio "kući" obogaćen. Štoviše, uglavnom ljut na sebe te još indiferentniji prema "hrvatskoj politici" i ništa manje prema svojim sugovor-nicima. Opetovan osjećaj zbog izgubljena vremena nadjačala bi jedino još intenzivnija grižnja savjesti zbog lošega govora o drugima.

Kada se živi izvan Hrvatske, nipošto ne znači da je geografska udaljenost povećala intelek-tualni imunitet protiv beskorisnih govora o politici u domovini, naprotiv. Takvi razgovori imaju izraženiji naboj emotivnosti koja, povezana s nostalgijom, izaziva gorčinu i tugu zbog domo-vine – naglašavam: tuga zbog domovine, a ne tuga za domovinom! Kako svakodnevica nosi sa sobom vrlo intenzivan program obveza, ne uspijevamo se čak ni temeljito naljutiti, doslovce zaroniti u tugu zbog aktualne politike u domovini i domovinske politike. I kada sam, po ne znam koji put, sam sebi obećao da neću "govoriti o politici", urednik je ovoga časopisa smatrao korisnim podijeliti jednu ili drugu misao s čitateljima upravo na tu temu: Uloga vjere u oblikovanju društveno-političke situacije? Opširna tema, veliko pitanje oko kojega se prelamaju koplja još od biblijskih vremena. Gdje započeti? Pojašnjenje pojmovlja, odnosno tematskih cjelina u nekomu suodnosu uvijek je dobar početak prije nego što se pokuša ući u trag možebitna puta do odgovora. Riječ je, dakle, o Crkvi i politici, o odnosu vjere i društva.

Prije svega, što je politika? Politika o kojoj je ovdje riječ nije "politološka i stranačka imenica" nego "svakodnevni glagol". Nakon prethodnih riječi možda neki čitatelj odustane s čitanjem sumnjajući u zdrav razum pisca ovih redaka. Kada kažem da je politika trajna svakodnevna radnja, onda mislim na sadržajni opis njezina poslanja: Naime, sažeto rečeno, politika je zauzimanje za opće dobro. Kao takva, politika nema alternative jer bi u protivnomu naša svakodnevica završila u kaosu i/ili diktaturi.

A vođenje politike na demokratskoj osnovi jest pretpostavka da je svatko dobro došao ugraditi svoje sposobnosti i programe na dobrobit društva kao takva. U tome smislu vjera kao takva nije odlučujuća u oblikovanju društveno-političke situacije. Zasigurno, ova tvrdnja zvuči opasno i gotovo pa heretički.

Prvo, budućnost dobre politike (zauzimanja za opće dobro) ne ovisi o tomu koliko je vjera prisutna u oblikovanju politike. Vjera koja bi ušla u politiku bez lica (tj. konkretnoga života!) jest ideologija, vjerski fundamentalizam. Stoga, ploču treba okrenuti i postaviti pitanje prisutnosti vjernika u politici, a ne vjere u politici. Taj redosljed "ulaska vjerskoga" u politiku jest ključan jer u protivnomu bismo se zauzimali za "pokatoličenje" ili "pokrštavanje" politike. Stoga je primarna zadaća poticati istinske kršćane, vjerodostojne katolike, da idu u politiku te da se ne dispenziraju slanjem "vjere" u zakone. To jednako vrijedi i za pokušaje Crkve da se uključi u političke procese. Tek kada vjernici osobno stignu u politiku, neka onda unesu i svoju vjeru!

Drugo, ništa manje problematična su s druge strane traženja da se Crkva isključi iz politike, "skraćeno" rečeno, po načelu politici javnost, a Crkvi sakristija! Zasigurno je točno da politički rad nije nešto za što Crkva ima neposrednu kompetenciju. Isto je tako točno da su Crkva i politika različiti u svojim zadaćama, ali bi trebali biti ujedinjeni u znanju, u svijesti oko zajedničke odgovornosti za opće dobro. U tome smislu nije Crkvi zadaća baviti se stranačkom politikom, ali je poslanje Crkve omogućiti politiku (rad oko zajedničkoga dobra)! I to se "omogućavanje politike" ne sastoji isključivo u moralnomu vrjednovanju političkih procesa ili kakvim već prosudbama politike, nego u vlastitome svjedočenju (življenju) vrijednosti bez kojih zajedništvo nije moguće. Vraćajući se na početnu primjedbu i središnje pitanje ovoga promišljanja, možemo zaključiti: razvidno je da su naši raz/govori o politici zapravo uglavnom tračevi o političarima, a ne koliko-toliko suvisli ili korisni govori o politici. Jer istinski razgovori o politici imaju posljedica i za naš život. Mi pak radije elaboriramo što bi drugi trebali učiniti ili kako bi se oni trebali promijeniti. Politika se tiče svih, ne samo u smislu njezinih posljedica, nego i u pitanju angažmana u njoj. Mi vjernici, kao i crkveni službenici, nismo imuni na isprazan govor o politici. Naprotiv! Tražiti nam je svoje (ako hoćete novo!) mjesto kako bismo konstruktivno pomogli brizi oko zajedničkoga dobra – pa već i govorom o politici! Tek će takav novi odnos polučiti i novu odgovornost da prestanemo bježati od sebe i svojih života skrivajući se iza dijaboliziranja aktualnih političara. Tako ćemo konačno napustiti i život u proturiječju te začarani krug općega sumnjičenja – omogućit ćemo zapravo novi govor o političarima i novo lice politike.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s