Svake godine iznova kršćani obilježavaju četrdesetodnevno vrijeme posta i sabranosti, vrijeme obraćenja i povratka k Bogu. Kolikogod ova rečenica zvučala kao kliše, uvijek valja iznova razmatrati njezin sadržaj i poruku. Za kršćane je to slobodno i dragovoljno napuštanje poroka, zlih navika i grijeha; borba protiv modernih idola i novostvorenih božanstava. Za nekršćane, ateiste i sve one koji žive u kulturi koja je prožeta ovom tradicijom, to je vrijeme kada se mogu do sita nagledati naše dvoličnosti. Zašto?

Ako vrijeme korizme shvaćamo kao vrijeme uskraćivanja jela i pića – što osobito činimo? To isto čine i brojni (ne)kršćani koji na taj način žele uljepšati svoje tijelo i udovoljiti osobnim sebičnim željama i potrebama koje onda mogu biti još opakije od onih prvih. Ako je naša korizma svladavanje od psovki, besramnih čina, smanjivanje prekomjernih gozbi i zabava – zar bi nam zbog toga netko trebao čestitati i diviti se? Zar to nije samo po sebi razumljivo i bez korizme? Ako korizmu čekamo kao izvrstan motiv za odvikavanje od poroka – kakva nam korist od toga, ako ćemo četrdesetiprvoga dana potpuno svjesno i namjerno nastaviti živjeti kao i prije? Ako čekamo korizmu kako bismo svojim umnažanjem pobožnosti umirivali vlastite savjesti i naizvana ostavljali dojam na druge – kakva li nam duhovna plaća?

Ne možemo svoj kršćanski poziv živjeti površno, izvan vremena i prostora u kojemu jesmo, niti se smijemo isključiti iz obveza i odgovornosti ove pomalo dramatične situacije koju proživljava naše društvo. Stjecajem okolnosti ili nesposobnošću onih koji su nas poveli kroz pustinju, naša je društvena i ekonomska korizma započela davno i više je nego prevršila mjeru "Četrdeset", te se nikako ne nazire izlazak iz nje. Pitamo se idemo li još dublje u pustinju, ili se vraćamo iz nje?

Nemoguće je da se u životu pojedinca ili naroda ne dogodi pustinja. Nemoguće je da se, prolazeći kroz pustinju ne dogode otpadi, odustajanja i skretanja. Ali je neshvatljivo kako jedan narod, tako čvrsto ukorijenjen na kršćanskim vrednotama, ne poluči zaključke i pouke iz prošlosti. Koje prošlosti? Ne mislim na ratove, sustave i politička razilaženja, jer bi nas rasprave o tome i analize odvele u potpuno krivom smjeru, možda neprimjerenom ovome časopisu. Mislim na golemu duhovnu baštinu i iskustvo koje kao pojedinci i narod imamo.

Evo sad je vrijeme milosti, poručuje starozavjetni prorok. Evo sad. Uvijek! Potrebno nam je to novo ili drugo vrijeme, nova šansa, novi početak, kako bismo krenuli u popravak narušenoga povjerenja i izgradnju novih odnosa. Crkva uči i očekuje da ovaj poziv shvatimo osobno, ali s osjećajem upućenosti jednih na druge. Obraćenje stoga nije trenutak osvojen za sebe, jednom zauvijek, nego dinamizam koji nas pokreće u svim danima našega života, osobito onda kada nas "sudbina" obdari i uljulja u sigurnost i udobnost vlastitih navika i uvjerenja.

Korizma je prije svega vrijeme traženja osobnoga identiteta, a ne vrijeme kažnjavanja. Nije vrijeme u kojemu činimo izvanredna djela milosrđa i askeze, nego vrijeme traženja istine o sebi. Zar nas Isus, upravo na prvi dan korizme, kada se simbolično posipamo pepelom, ne opominje: Ne budite kao farizeji! Upravo zbog toga je potrebno svoj život promatrati njegovim očima. Korizma želi voditi vjernika do spoznanja sebe, odnosno do otkrivanja onoga što Bog o meni već znade. Nije to kopanje po prošlosti na način kako to čini psihoanaliza, nego put osvijetljen Riječju Božjom.

Kao što je Krist kroz četrdeset dana u pustinji pobijedio napasti Zloga zahvaljujući snazi Riječi Božje, tako je i svaki kršćanin pozvan intenzivno slušati, čitati, moliti, živjeti Riječ Božju. Na taj način kršćanin pobjeđuje svoje zle sklonosti i navike i jača voljom da postane bolji i vjerodostojniji u obitelji i društvu. Sve više do izražaja će dolaziti ta kršćanska posebnost življenja vremena korizme i samo tako će vjernik postati svjedok a ne podsmijeh drugima. Tako kršćanin pokazuje Evanđelje koje dobiva svoje novo tijelo u ovome vremenu.

Prvi dan korizme zovemo Pepelnica, prema drevnom običaju posipanja pepelom. Pepeo je plod sagorijevanja drveta i simbol čistoće. Upućuje nas na istinu o našemu tijelu koje nakon smrti nestaje i pretvara se u prah. Ali, nas kršćane, ovaj pepeo upućuje na uskrsnuće tijela, pa je i svaki naš čin pokore i želje za promjenom mentaliteta i stila života u vjeri, usmjeren na iščekivanje vlastitoga uskrsnuća.

Posipanje pepelom po glavi označava našu molitvu da oganj Božje ljubavi sažeže sve naše grijehe. Pepeo koji primimo u ruke označava težinu naših grijeha koje je vatra Božjega milosrđa sagorila. Promatranje pepela učvršćuje našu svijest i vjeru kako jesmo pepeo i prah, ali po milosti Božjoj predodređeni za uskrsnuće.

Ipak, nije dobro nezainteresirano promatrati i čekati vrijeme praha, nego je potrebno upoznati čovjeka i Boga u sebi u vremenu prije pepela.

Evo sad je vrijeme milosti.