Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Znakovi vremena
 
Život Bogu posvećen

Piše: Frano Prcela
 
Crtice o budućnosti redovničkog života

Veljača je mjesec u kojem Katolička crkva u svom kalendaru ima jedan dan posvećen specifičnom načinu nasljedovanja Isusa Krista: Dan posvećenog života. Tri su pitanja koja mi je urednik ovog časopisa predstavio, na koja mnogi vjernici (kao i redovnici odnosno redovnice!) traže odgovore.

Redovništvo i/li posvećeni život? Načelno treba reći kako su gotovo svim redovničkim zajednicama tri elementa zajednička: život u zajednici (communio), tri zavjeta povezanosti s Bogom i pripadajućoj zajednici (consecratio) i poslanje u službi Crkve i služenju ljudima (missio). Dakle, redovnički život je forma življenja, koja se ispunjava kroz tri zavjeta odnosno evanđeoska savjeta. "Duhovne pozive" (svećenika, redovnika odnosno redovnice) trajno se uspoređivalo i "mjerilo" u odnosu prema drugim zvanjima. Tako su "duhovni pozivi" doslovce imali veću vrijednost – i dandanas u percepciji mnogoga vjernika. Kao da su već "ulaskom u redovništvo" automatski stupili i u blizinu Božju, koju drugi (laici) ne mogu postići. Samom činjenicom pripadnosti redovničkoj zajednici nije se dobila i posvećenost. Redovnički poziv i zvanje majke ili oca, odnosno muža ili žene, jednakovrijedni su pozivi – i u smislu posve-ćenosti.

Ako pak već radimo usporedbe, neka bude dopušteno navesti da je ženidba sakrament, a stupanje u redovnički poziv nema sakramentalni karakter. Moja majka ništa se manje nije "posvetila" od mene redovnika kroz svoj poziv supruge i majke. Doslovce se posvetila svojoj djeci (kao i mnogi drugi roditelj!) kroz nesebičnu ljubav, rad, odricanje i molitvu te tako svoj poziv stavila u nadasve vidljivu blizinu Božju, odlučivši se za život i posvema posvetivši svoj život za druge. To je nadasve slavljenje Boga, hod u blizini Božjoj – veseleći se životu i omogućavajući život! Stoga, redovništvo zasigurno može puno toga naučiti i od samoza-tajnih roditeljka, a ne samo od iskusnih redovničkih otaca, utemeljiteljica redova i drugih unutaredovničkih autoriteta.

Što redovništvo ima ponuditi današnjem svijetu? U javnom govoru se uvriježio klišej o redovnicima kao onima koji su napustili svijet, odrekli se svijeta, pa čak i ovosvjetskoga. I jedno, i drugo kao i treće je krivo. Ljudi koji žive kao redovnici ili redovnice pristupajući toj specifičnoj kršćanskoj formi življenja nisu postali takoreći "vanzemaljci". K tomu još uvijek velik broj ljudi misli da smo mi redovnici u stalnoj, gotovo izravnoj vezi s Bogom, živeći u sferama koje nadilaze ovaj i uopće njihov svijet. Kao takvi ("iz drugog svijeta") mogli bismo im štošta toga darovati. Misle mnogi…

No, ako smo mi iskreni prema sebi i ako se doslovce odlučimo "spustiti na zemlju", što bismo onda mogli ponuditi svijetu? Promatramo li npr. političke (ne)prilike u Hrvatskoj, onda bi redovnici već puno dali svijetu hrvatskog društva ako bismo uspjeli doslovce svojim životom (i onim u našim zajednicama!) posvjedočiti da je život dar a ne elementarna nepogoda. Ta i takva zahvalnost koju smo svijetu dužni ponuditi polučila bi novu otvorenost prema životu, primljivost za drugoga i radost zbog dobra drugoga. Već s tim bismo dali značajan doprinos da se iznova izmješaju karte u svakodnevici hrvatskog društva, što bi bio dobar početak dokidanja apatije i beznađa. Ništa manje bio bi to i zamašnjak svjedočanstva o Božjoj prisutnosti – jer beznađe je negacija Boga!

Još konkretnije rečeno: Ako profilirano (jasno!) svjedočimo svoju specifičnu redovničku karizmu, šaljemo svijetu poruku protiv svaštarluka; radosno živeći siromaštvo darujemo svijetu snažnu poruku protiv pohlepe; ako se odričemo, ne čeznemo za moću i statusom, onda itekako svjedočimo da se može biti sretan i ispunjen s malo – "kad sam slab, onda sam jak" (usp. 2 Kor 12, 9). Navedeni redovnički darovi svijetu zacjelo bi mogli biti i dobra terapija protiv prosječnosti u Crkvi.

Ima li današnje redovništvo budućnost? Ako budućnost mjerimo brojkama (koliko nas je), onda nam trenutno razvijanje stvari kaže kako redovništvo uistinu ima ograničenu budućnost. Naime, ako je zauzimanje za našu budućnost "menadžiranje opstanka" naših zajednica, onda izgleda ipak želimo sačuvati prošlost a ne graditi budućnost. Stoga, nisu žurni prioriteti povećanje broja novih zvanja a niti uglađivanje "atraktivnosti" redovničkog poziva. Što bi onda moglo biti ljučno za našu budućnost?

- Nova unutaredovnička komunikacija – koju bi trebala karakterizirati otvorenost i iskrenost (sve do vlastitih rana, kao i onih zajednice kao takve). To možda može izgledati u prvi mah nepremostivom dramom, ali samo tako može se stvoriti perspektiva primljivosti za drugoga i drugačijega, te u konačnici Drugoga (Boga!).

- Druga karakteristika redovništva budućnosti trebalo bi biti trajno samozatajno prakticiranje čina vjere. Ne misli se pri tom primarno na zajedničku molitvu ili kakve druge pobožne "kulise zajedništva". Čin vjere za kojim vapi (ne samo!) svijet nije nikakav devotni ili harmoničan smiraj nego "augustinovski nemir" ("I nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi"). Taj nemir jest trajno kreativno traženje blizine Boga, čežnja biti u prisutnosti Božjoj – ovdje i sada.

I upravo ta povezanost s Bogom bez koje ne možemo živjeti jest s jedne strane mjesto ostvarenja (ne samo) redovničkog poziva, a s druge strane prva propovjed koju ljudi odmah prepoznaju u susretu s takvim "Bogu posvećenim ljudima".

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s