Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Kralj gozbi

Autor: David Torkington
 

Događaji koji su doveli do radikalna obraćenja mladoga Franje

Pietro Bernardone, otac svetoga Franje, ponosio se poslovnim sposobnostima svo-jega sina. Bio je ponosan što se isprva činilo kako vrijedi ona stara izreka: "Ne pada jabuka daleko od stabla." Ponosan, što mu je sin vrlo popularan među svojim vršnjacima. Divio se činjenici što su se po-tomci mjesnoga plemstva doslovce "oti-mali" za njegovo prijateljstvo i naklonost, zajedno s ostalim "krupnim ribama" toga vremena. Otac i sin imali su snove, što ih je novac koji su zajedno zarađivali mogao i ostvariti. Već je bilo na pomolu vrijeme; štoviše, bilo je već i nastupilo, kada se imućni trgovac mogao izdići iznad svoga skromna podrijetla. Mogao je zauzeti svoje mjesto među sitnim plemstvom te utjecati na upravljanje svijetom u kojemu su njegovi pređi više od tisućljeća živjeli kao obični poslužnici.

Gvelfovi i gibelini

Prilika za daljnje ostvarivanje tih snova ukazala se Pietru Bernardoneu i njegovim sumješ-tanima godine 1198. kada je Franjo upravo trebao navršiti 17 godina. U to su vrijeme Italiju razdirali ratovi između cara i njegovih sljedbenika, koji su se nazivali gibelinima, te pape i njegovih sljedbenika, koji su se nazivali gvelfovima. Godinama bi nadvlađivala sad jedna, sad druga strana. No, te godine, kada je na mjestu pape bio moćni Inocent III., feudalni gospodar kojega je njemački car Henrik IV. bio odredio za upravljanje Asizom našao se u izolaciji te je bio izgubio dobar dio vlasti. Kako bi zadržao moć i položaj, taj je feudalac, grof Irslingen, vojvoda od Spoleta, bio napustio grad, zajedno sa svojom svitom, kako bi se pošao pokloniti svome novome gospodaru, Inocentu III. Njemački su gospodari u Italiji bili prezirani te se puk – čim je Irslingen otišao – digao protiv njega i razorio mu zamak, sravnivši ga sa zemljom. Za svega nekoliko tjedana, kamen je upotrijebljen kako bi se oko Asiza sagradile zidine koje su imale zajamčiti kako se taj tiranin nikada više neće vratiti. Od Franje se svakako očekivalo kako će se ocu i sumještanima pridružiti u izgradnji gradskih zidina, koje djelomično i danas stoje. To bi onda značilo i da će biti uključen u "pogrom" koji je imao uslijediti nakon toga.

Utamničen u Perugi

Kada god nastupi okupacija od neke strane sile, uvijek se nađe onih koji će se odati kolaboraciji, kao i onih koji će pružiti otpor. Jednom kada su zidine bile izgrađene, sve plemstvo koje se bilo odalo surađivanju, pobijeno je ili otjerano u progonstvo. Naposljetku je Asiz bio "slobodni grad", "komuna". Iako nam je teško povjerovati kako Franjo nije bio osobno uključen u te dramatične događaje, posve sigurno znamo kako je bio osobno pogođen njihovim teškim posljedicama što su uslijedile četiri godine kasnije. Kolaboracionisti su bili pobjegli u Perugiu, grad udaljen jedva kakvih dvadesetak kilometara, odakle im nije bilo nimalo teško ponovno ustati protiv staroga neprijatelja. Dvije su se strane 1202. neizbježno našle na bojnome polju. Tada u 21. godini, Franjo se odazvao pozivu na oružje i borio u bitci za Collestradu, nedaleko od mosta svetoga Ivana. Peruđani su pobijedili te je Franjo zarobljen i utamničen na kakvih godinu dana: od jeseni 1202. do jeseni iduće godine.
Iako su njegovi roditelji sasvim sigurno morali biti izvan sebe od brige, otac je zacijelo osjećao i stanovit ponos što mu sin, u kojega je bio položio sve svoje nade, nije utamničen s pučanima, već s plemstvom. Ako im se mogao pridružiti u zatvorima Perugie, zašto to onda ne bi mogao i u palačama svojega rodnoga grada, kada se jednom vrati kako bi i svoju obitelj pridružio novostečenoj slavi.

Tajanstvena bolest

Svi su se neizmjerno radovali kada je došao natrag i vratio se starom načinu života, obilježenu traganjem za užitcima, na koji se bio navadio. Tada ga je pogodila tajanstvena bolest, koju nikada nitko nije uspio dijagnosticirati. Franjo nakon toga više nikada neće biti onaj stari, kao što mu se do kraja života više neće vratiti niti savršeno zdravlje. Kada je opet uspio stati na noge, krenuo je u šetnju okolišem, koja bi ga prije uvijek oraspoložila, ali ovoga puta nije bilo tako.

Uskoro se vratio raspuštenom životu kakav je uživao sa svojim istovjetnim prijateljima, ali mu niti to više nije odgovaralo kao nekada. Istini za volju, nije to više činio s punim srcem, već mu misli bijahu negdje drugdje, iako nije znao točno gdje. Sve ga je jednostavno ostavljalo ravnodušnim.

Međutim, kada je Asiz zahvatilo uzbuđenje, ono je neko vrijeme uspjelo obuzeti i Franju. Jedan je visoko cijenjeni plemić i vitez okupljao ratnike za pohod s papinskim snagama na Markwalda – vođu gibelinâ u sjevernoj Italiji. Prema svemu sudeći, otac mu je bio apsolutno oduševljen što će mu sin biti okružen svim "rekvizitima" koji idu uz nadobudna viteza, uključujući dva konja: jednoga za njega, a drugoga za njegova štitonošu. Ne bi nas nimalo čudilo da je večer prije odlaska na jug usnio san u kojemu se činilo kako su se svi njegovi snovi ostvarili. Otac mu je posjedovao "običnu" trgovinu tkaninom, ali je on sanjao o raskošnoj palači urešenoj najboljim oružjem i oklopima što si je netko mogao zamisliti. Bijaše tu još i prelijepa djeva, što ga je čekala u susjednoj prostoriji, a kojoj bi svaki vitez poželio udvarati. Nekako se činilo kako sve to čeka samo na njega.

Mistična slutnja

Stoga ne čudi kako je, pun nade i iščekivanja, krenuo pridružiti se čuvenome normanskome vojskovođi Gautieru de Brenne.

No, već nakon samo dana jahanja, stigavši u Spoleto, usnio je još jedan san, ali je ovoga puta čuo riječi: "Kamo ideš?" Nakon njegova odgovora, isti je glas nastavio: "Reci mi, Franjo, je li bolje služiti gospodaru, ili sluzi?" Nakon Franjina nadasve bjelodana odgovora, glas mu reče "Zašto onda napuštaš gospodara radi sluge; kraljevića – radi vazala? Pođi kući te će ti ondje biti rečeno što ti je činiti: san koji si usnio, trebaš shvatiti na drugačiji način."

Čini se kako mu nije bilo nimalo neugodno vratiti se kući tako brzo podvijena repa, niti ga je itko ismijao, a kamoli pokušao nazvati kukavicom. Naposljetku, on je i dalje bio sin bogata trgovca, a nitko ne voli "gledati poklonjenu konju u zube" – osobito budući da se hitro vratio starome načinu života.

No, učinio je to više iz navade, negoli je uvjerenja, a što je – uostalom – drugo i mogao, dok mu ne bude rečeno što mu je činiti.

Prijatelji su ga očigledno jako voljeli, jer sve upućuje na to kako je bio vrlo drag mladić, a – budući da je k tomu još raspolagao s obiljem novca, pa tko ga takva ne bi volio?

Stoga su ga spremno na jednoj zabavi okrunili za kralja njihovih pijanki. Vraćajući se kući, dok je na trenutak zaostao za drugima, dogodilo se nešto što ga je navelo shvatiti što bi zapravo trebao činiti. Obuzelo ga je nešto što bismo mogli nazvati "mističnom slutnjom".

Doživljavao je nešto slično i prije, dok bi promatrao ljepotu okolnoga krajolika, pred svoje utamničenje u Perugi, ali mu dotad još ništa nije uspjelo do te mjere zadržati njegov unutarnji pogled.

Bila je to neka vrsta blage ekstaze, zahvaljujući kojoj je zaželio zaustaviti se i uživati u tome iskustvu. Prijatelji su ga, osvrnuvši se i ugledavši takva, nemilice zadirkivali: "Zaljubio se" – rekao je jedan od njih, "zaljubio se u ljubav samu" – dometnuo je drugi.

I bio je daleko bliže istini no što je mogao i zamisliti. Franjo je priznao kako se uistinu zaljubio, i to u gospu čiju ljepotu nisu mogli ni zamisliti. Iako to nije bilo njegovo prvo takvo iskustvo, bilo je prvi put da je na nj reagirao na posve vjerski način, kao što ćemo vidjeti.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s