Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Upoznajte Franju

Autor: David Torkington
 
Svetac i njegovo vrijeme

Pred 800 godina, 1209., sveti je Franjo Asiški svoje prvo Pravilo, u cijelosti ute-meljeno na Evanđelju, u Rimu predstavio Inocentu III., velikome papi. Niti jedan svetac nikada nije izvršio toliki utjecaj na povijest kršćanske duhovnosti. Stoga u mjesecima koji su pred nama želim s vama podijeliti svoje vlastito proučavanje i istra-živanje života i duhovnosti čovjeka kojega su u srednjemu vijeku nazivali "drugim Kristom". Ako ste pratili moje članke o molitvi i mističnoj teologiji, pomoći će vam na jedinstven način shvatiti unutarnji život i duhovni rast jednoga od najomiljenijih kršćanskih svetaca, koji uživa svekoliko divljenje.

Rikard Lavljeg Srca

Sveti je Franjo rođen potkraj 1181. ili početkom 1182. Budući da vam to samo po sebi može malo značiti, dopustite mi taj datum staviti u okružje engleske povijesti. Na engleskome je prijestolju bio Henrik II. sa svojom jednako poznatom (ili pak zloglasnom) suprugom Eleonorom od Akvitanije. Mi koji smo o njemu učili u školi pamtimo ga uglavnom po sljedećim trima stvarima. Prije svega, bio je prvi iz dinastije Plantagenet. Potom, prvi je za sve uveo sudove, odnosno, sudska saslušanja. Kao treće, prvi je ušao u veliki spor s Crkvom, koji je kulminirao čuvenim umorstvom, kada su Tomu Becketa, nadbiskupa Canterburyja, u njegovoj vlastitoj katedrali trojica vitezova sasjekla na komadiće.

Siguran sam kako Franji ništa od ovoga nije bilo poznato, ali je gotovo sigurno znao za Henrikova sina Rikarda I., koji je po čitavome kršćanskome svijetu bio poznat pod nadimkom Lavlje Srce – najveći kralj-ratnik svoga vremena, a to je "njegovo" vrijeme trajalo od 1188., kada je Franjo imao oko sedam godina, pa do 1199., kada je ovaj imao 17-18 godina. Dok je Franjo odrastao – to sa sigurnošću znamo – glava mu je, baš kao i svim njegovim suvre-menicima, bila puna legendi o velikim kraljevima-ratnicima prošlosti, poput kralja Artura, Lancelota i Rolanda, a osobito o velikim križarima tadašnjega doba, koji su se, pod snažnim vodstvom Rikarda Lavljeg Srca, na istoku borili sa Saladinom kako bi vratili vlast nad Svetom Zemljom.

Brat sunce

Većina nas koji smo odrasli na filmovima o legendarnim junacima Ivanhoeu i Robinu Hoodu, koji su također bili "suvremenici" svetoga Franje, znamo kako je u njima Rikard I. opisan kao "dobrica", a njegov brat Ivan I. kao "zlikovac". Taj je "zlikovac" umro 1216. – godinu dana nakon što je potpisao dokument zvan Magna Carta. Te je godine sveti Franjo susreo svetoga Dominika, na četvrtome Lateranskome saboru, održanom u Rimu g. 1215. Domini-kanci su u Englesku stigli 1221., dok su tri godine nakon toga tragom njihovih stopa stigli i sinovi svetoga Franje, odabravši Canterbury kao svoj prvi dom. I danas se može vidjeti kuhinja starog samostana sagrađenoga nad rijekom, s vratašcima preko kojih je brat kuhar mogao pecati ribu za večeru subraće. Franjo je proveo čitav život nastojeći mirom i ljubaznošću postići ono što je Robin Hood pokušao učiniti nasiljem i mačem. Stoga zaista zaslužuje bolji film po kojemu ćemo ga pamtiti od onoga Franca Zeffirellija s naslovom Brat sunce. Zaista razočarava činjenica što je taj sjajni redatelj, čijim ostalim djelima teško mogu pronaći mane, tako pogrješno shvatio sveca zaštitnika svoje domovine. Nadam se kako će ono što ću napisati postaviti stvari na svoje mjesto.

Pravi Franjo

Poput Zeffirellija, brojni su Franjini životopisci ovoga sveca pokušali izmijeniti na vlastitu sliku i priliku. Nepopravljive romantičare oduševljava njegova ljubav prema prirodi; vide čovjeka koji je hodio među pticama i razgovarao s njima, pričao s bratom janješcetom i ukrotio brata vuka, ali vide vrlo malo dalje od toga. Za druge je on prvi veliki hipijevac, izopćenik, novodobni junak, prava "poslastica" za baš svaku alternativnu duhovnost pod nebom. Drugima je opet arhetip humanista, socijalni radnik, ili – kao, primjerice, za Lenjina – onaj koji je inaugurirao prvo besklasno društvo o kojemu je komunizam sanjao, ali ga nikada nije postigao. Stoici rado uživaju u njegovim zastrašujućim postovima, stigmama što su prožele njegovo tijelo i iznimnome asketizmu, za koji smatraju kako ga je učinio onime što je bio. Želim da upoznate pravoga Franju i duboku duhovnost koja ga je učinila tako jedinstvenim svecem. Želim vam ga pokušati predstaviti onakvime kakav je stvarno bio te vam naznačiti mistične utjecaje koji su ga od tipična mladića svoga vremena, s previše novca, pretvorili u jednoga od najvećih mistika koji je ikada živio.

Možda će vas začuditi kako je Franjino krsno ime bilo Ivan, prema Ivanu Krstitelju. Čini se kako mu je otac bio na službenome putu u Francuskoj te je ondje polučeni trgovački uspjeh želio proslaviti tako što će svoga prvorođenca nazvati upravo po zemlji u kojoj je netom dobro zaradio. Franjo, pak, ne samo da je poznavao sveca po kojemu je primio krsno ime, već je i svake godine slavio njegov blagdan. Njegovo je krsno ime sjajno utjelovljivalo čovjeka kakvim je imao postati. Kao što će i sam otkriti, njegov se naročit poziv sastojao u tome da postane drugi Ivan Krstitelj, koji će ljude pozivati na obraćenje kao pripravu za Kristov drugi dolazak. Krist je zaista ponovno i došao početkom trinaestoga stoljeća, na mističan način utjelovljen u tijelu i krvi svetoga Franje, radi čega su ga u srednjem vijeku upravo i nazivali "drugim Kristom".

Međutim, samo je prvi Krist bio posvećen već od samoga svoga rođenja, dok su svi oni koji će ga kasnije na neki način utjelovljivati bili oblikovani dubokom suradnjom između ljudskoga nastojanja i božanske milosti. Upravo je sveti Franjo prvi rekao: "Ondje bih i ja završio, da mi nije Božje milosti", i zaista je tako i mislio, više od većine drugih, jer je tu istinu osobno iskusio u ranim događajima koji su utvrdili i oblikovali ostatak njegova života.

Uvriježena "moda" oduvijek utvrđuje način na koji se doživljavaju, a onda i zapisuju, životi svetih. Dok je bilo moderno pokazivati kako sveci redovito potječu od "plave krvi", pobožni su genealozi odjednom otkrili kako je njegov otac Petar Bernardone bio plemićkoga podrijetla, dok je isto vrijedilo i za njegovu majku Piku. Kada je bilo moderno naglašavati snagu Božje milosti, toga je budućega sveca valjalo isprva predstaviti kao okorjela grješnika. Kada se smatralo neprikladnim makar i pomisliti kako bi svetac mogao biti išta drugo osim uzora kreposti, što je naposljetku i postao, valjalo je pokazati kako su s majčinim mlijekom upili pravednost, dok su se za vrijeme Korizme još kao bebe odricali i samoga toga majčina mlijeka! Kada je Franjo dobio nadimak "drugi Krist", tadašnji su umjetnici oslikavali njegovo navodno rođenje u štali te je za te potrebe u gradu Asizu čak i sagrađena lažna štala, koja se i danas može vidjeti.

Siroti bogataš

On je zapravo rođen u obitelji koja nije imala osobitu navezanost na vlastitu prošlost, ali je zato gajila uobičajene pretenzije na budućnost, što obično prate snove novopečenih bogataša, potičući ih da preko uspjeha svoje djece postanu nešto što nisu nikada bili. Čini se kako su upravo takvi snovi bili uloženi u ovoga prvorođenca, razmažena novcem što ga je Petar Bernardone nedvojbeno stekao kao trgovac koji je uvozio najfinije sukno, što su ga istkali legendarni tkalci nizinskih zemalja, a koje su prodavali na vodećim tržištima, poput onoga Provanse, gdje je Petar trgovao u trenutku Franjina rođenja. To Franju nije pretvorilo u enfanta terrible, kakvim bi ga neki željeli predstaviti, ali je, kao sin jednoga od najbogatijih ljudi u Asizu, vrlo rastrošno trošio novac koji je pomagao zaraditi u očevoj trgovini suknom.

Idućega ćemo mjeseca vidjeti kako ovaj siroti bogatun postaje bogati siromah, na užasava-nje podjednako i njegovih roditeljâ, kao i prijateljâ. Nitko ga ne bi okrivio što se zaljubio, ali, zaljubiti se u siromaštvo, bilo je nešto posve drugo.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s