"Sad ću ti ja prije svega reći jednu stvar. Danas ujutro, prije nego što sam se s tobom čuo uspio sam spasiti dvije bebe od pobačaja. A jedna je bila iz bolnice Sveti Duh, blizu tvog samostana, tako da ništa nije slučajno", progovorio je p. Marko na početku našeg razgovora dok smo polako sjedali za stol u maloj kuhinji nekoliko stoljeća starog, a najmlađeg pavlinskog samostana Svetice kraj Ozlja gdje je ovog ljeta p. Marko postao župnik.

Započinjući razgovor pitao sam se kako to da se jedan redovnik tako starog i skoro izumrlog srednjovjekovnog reda pavlina, odlučio boriti za život onih najmlađih, još nerođenih, onih kojima bi trebala pripadati naša hrvatska i svjetska budućnost.

Od kada se p. Marko 2002. godine, nakon sedmogodišnjeg boravka u Poljskoj, vratio u Hrvatsku, postao je poznat našoj javnosti kao pokretač molitve za još nerođenu djecu tzv. "duhovnog posvojenja nerođene djece" i borac za prava žena i djevojaka koje unatoč teškim životnim problemima žele roditi svoje začeto dijete.

Dok se u ovim hladnim zimskim danima pripremamo za slavlje Božića i rođenja malog djeteta Isusa, sjetimo se da je Blažena Djevica Marija, njegova majka, također bila trudnica izložena ne prihvaćanju i odbacivanju zbog svoje trudnoće, morala se seliti i rodila je u vrlo teškim materijalnim i higijenskim uvijetima. Ali je rodila! I to Spasitelja Svijeta! I zato molimo Majku Božju da pomogne svakoj trudnici roditi njezino dijete.

P. Marko, recite nam tko su to pavlini?

Početak pavlinsko reda se veže uz godinu 1215. godine kada je mađarski kanonik bl. Euzebije Ostrogonski iz grada Pečuha uz dopuštenje svojega biskupa sabrao pustinjake i dao im pravilo života, a za zaštinika izabrao sv. Pavla pustinjaka i zato je naš službeni naziv "Red sv. Pavla prvog pustinjaka". On je umro 321. godine u oazi tebanske pustinje u Egiptu, a danas se na tom mjestu dva manastira koja pripadaju koptskoj crkvi. U povijesti smo imali petstotinjak samostana diljem svijeta, od toga su 54 bila u Hrvatskoj.

Zašto su pavlini odjednom nestali iz Hrvatske?

Austrijski car Josip II. zabranio nas je 1786. u svojem carstvu, pa tako i u Hrvatskoj i to iz dva razloga: pavlini su narod učili pisati na hrvatskom, a on se želio dočepati i bogatstva koje su pavlini svojim radom vjekovima skupljali. Od tog bogatstva mogu spomenuti da smo osnovali prvu hrvatku gimnaziju i sveučilište u Lepoglavi gdje se nalaze i najstarije orgulje u Hrvatskoj, napisali smo i prvu hrvatsku notnu pjesmaricu tzv. pavlinski zbornik. Samo su dva samostana u Europi izdržala ukinuće, a to su poljski samostani Jasna Gora i Krakov iz kojih onda kasnije kreće obnova. Danas pavlina ima svega 500-tinjak u 50 samostana.

Kada ste ponovno vratili u Hrvatsku?

Velika želja nadbiskupa Stepinca je bila da pavlini preuzmu Mariju Bistricu, pa su u njegovo vrijeme tamo bila dva pavlina iz Poljske. Šest zagrebačkih biskupa su bili pavlini, a jedan od njih, Martin Borković je u Mariji Bistrici otkrio Mariji kip, te se njegov spomenik nalazi na ulazu u svetište. Na poziv blagopokojnog kard. Kuharića pavlini se 1972. vraćaju u Hrvatsku i od tada tri Poljaka borave u Kamenskom kraj Karlovca. Danas nas ima 15 i prisutni smo u četiri samostana u Hrvatskoj.

Kako ste Vi saznali za pavline i zašto ste izabrali taj duhovni poziv?

Pa, bilo je to sasvima slučajno 1989. godine dok sam bio u osmom razredu. Moj župnik iz zagrebačke župe sv. Blaža, pokojni Danijel Labaš, me nagovarao da idem na hodočašće s mladima iz Malog koncila, a meni se nije dalo ići. Međutim roditelji su me pogurali jer se išlo na more i jer je bilo besplatno. Isti roditelji koji će mi poslije raditi velike probleme kad krenem u samostan.

I prva postoja na putu za Zadar je bilo nacionalno svetište sv. Josipa u Karlovcu. U crkvu sam ušao nezainte resirano u nekakvom postkrizmaničkom i pubertetskom buntu. Dok su oni nama nešto pričali ja sam zijevao i u tom trenutku iz sakristije je izašao jedan mladi pavlin u bijelom habitu. Znam točno, da kad sam u toj nanosekundi vidio pavlina u bijeloj habitu, da se tada u meni pojavilo zvanje. Počeo sam se dopisivati s njima i nakon srednje sam otišao u novicijat u Poljsku.

Iz toga susreta izvodim zaključke da ne smijemo nikada prezreti te pubertetlije jer i oni razmišljaju makar izvana izgledaju kao buntovnici, a da je važno nositi habit.

Kada su pavlini osnovali pokret za nerođene?

Poljak p. Krzysztof Kotnis se pitao zašto je u II. svjetskom ratu proliveno toliko nevine krv. U svojem srcu je čuo odgovor: "Zbog prolivene nevine krvi pobačene djece, dogodilo se prolijevanje ovolike nevine krvi u ratu." To je jedan od razloga zbog čega se pavlini od kraja II. svjetskog rata pitaju kako stati na kraj pobačajima.

Ja sam p. Krzysztofa slušao na jednoj duhovnoj obnovi kako je plačući govorio o pobačajima i na kraju je pitao tko bi želio zajedno s Isusom i Marijom spašavati nerođenu djecu. Ja sam nerazmišljajući, automatski digao ruku. I to je bilo to, od onda je to postala moja misija. Ja samo o tome mislim.

U '80-tim su pavlini preuzeli jedan veliki pokret koji je nastao u Fatimi, a zove se "duhovno posvojene nerođenog djeteta". Vrlo je važno reći da mi to prihvaćamo na duhovan način, dakle molitvom i žrtvom. To je naš apostolat. Mi ne idemo pred klinike, ne protestiramo, ne sudjelujemo u javnim debatama.

Što je to duhovno posvojenje?

Radi se o devet mjeseci duhovnog skrbništva nad nerođenim djetetom kojem prijeti pobačaj. Taj pokret je krenuo iz Fatime, a proširio se u Poljskoj gdje svaka župe i samostana potiče tu duhovnost. Čak i biskupi na svojim plenarnim zajedanjima prihvaćaju duhovno posvojenje nerođene djece. Plodovi toga su vidljivi u Poljskoj koja ima 40 milijuna ljudi, a godišnje legalnih pobačaja nešto preko 200. Hrvatska koja ima deset puta manje ljudi, ima puno više legalnih pobađaja. Samo prošle godine bilo ih je skoro 11 000, a ilegalni nisu niti navedeni u statistici. Ja stvarno vjerujem da molitva, žrtva i pokora kako nas poziva Gospa u Fatimi, zaista može promijeniti sliku svega toga u Hrvatskoj.

Na koji način širite paj pokret u Hrvatskoj?

Danas u Hrvatskoj imamo tri građanske i neprofitabilne udruge: "Betlehem", kojoj sam ja voditelj, zatim "Gabrijel" i udruga mladih "Život biraj". Slijedeća stvar je kuća samohranih majki i djece "Obitelj sv. Josipa". Zatim imamo preko 50 molitvenih zajednica koje se službeno zovu "Zajednice molitve i žrtve za nerođenu djecu treće srce". To znači da uz Srce Isusovo i Srce Marijino i moje srce kuca za nerođene.

Tu je i molitveni pokret "Tješitelji milosrdnog Isusa" koji jednom mjesečno, 18. dana u mjesecu organiziraju bdjenje pred Presvetim, jer 18. dana od začeća počinje kucati srce još nerođenom djetetu. Osnovali smo biblioteku "Nonnatus" (lat. nerođeni) koja se bavi izdavanjem knjiga, molitvenika, izradom plastičnih modela dijeteta u majčinoj utrobi, te medaljica i krunica za život. Podigli smo prvi hrvatski spomenik nerođenoj djeci.

Zadnji plod naših grupa je molitveni sabor za nerođene, gdje se jednom godišnje na blagdan Gospe žalosne okupe svi molitelji iz Hrvatske.

Naš apostola će ove godine do Božića, nakon deset godina rada "ad experimentum", dobiti službenu potvrdu generala našega reda, te će se zvati "Pokret Kristovih najmanjih". Organiziramo i godišnje seminare "Ljubav liječi život" za ozdravljenje rana pobačaja, radimo po metodi priznatoj od američkih biskupa. Radimo i molitvene susrete za parove koji ne mogu imati djecu. Slijedeću godinu se želimo posvetiti pitanju reakcije mladića i muža na pobačaj. To je još jedno veliko i neotkriveno područje koje treba istražiti i za koje ja ima mnoga svjedočanstva da pobačaj strašno boli mladića i muža.

Zašto mislite da je abortus grijeh?

Ne samo zato što Bog u Bibliji kaže: "Ne ubij", već smatramo da ljudska savjest i ljudski razum shvaća da trudnica pod svojim srcem nosi dijete. Pobačaj je strašno zlo jer ne pogađa samo majku već i medicinu, društvo i Crkvu, živu obitelj, radne sposobnosti, zdravlje. Poznato je da postabortivni sindrom obuhvaća preko 50 podsindroma – depresija, strahovi, panika, pobačaj je povezan s tumorom dojke, nagnuće prema samoubojstvu, prema ovisnostima.

Što kažete na argument da žena ima pravo raspolagati sa svojim tijelom?

To još nerođeno dijete nije njezino tijelo. Ono jest u njezinom tijelu, njezina utroba je privremeno boravište jednog novog ljudskog bića koje je potpuno drugačije od nje. Ima neke njezine i očeve crte, ali ono je različito od njih. Koliko god bilo maleno ono je savršeno jer ima svoj otisak prsta koji nema niti jedan drugi čovjek, ima sasvim drugu krvnu grupu od majke, ima svoju boju očiju, u genima ima zapisane svoje tjelesne proporcije. Koliko god ono bilo maleno ono je savršeno u očima Božjim i vrijedno postojanja.

No svejedno se godišnje u svijetu pobaci oko 50 milijuna djece, a svaki dan 150000. U Europskoj uniji je svakih 20 sekundi pobačaja.

Ovdje se radi o pravu djevojke i žene da rodi svoje dijete unatoč teškim životnim okolnostima. Pomažu li Vam neke feminističke udruge u tome?

Ovo što mi radimo je zapravo pravi feminizam jer se svim silama borimo protiv iskorištavanja žena, protiv pobačaja, protiv pornografije i protiv kulture smrti. No i mediji i odgoj koji se danas nameće odvlače čovjeka od Boga. Čovjek je duhovno oslabljen jer je nepovezan s Bogom, ne poznaje njegove zakone, bježi od njegove riječi i sakramenata. Takav život dovodi ljude, a i feminističke udruge da rade kako svijet diktira, a ne kako diktira savjest.

Zato od feminističkih udruga tu nema sluha jer su one sebi izgradile mišljenje da im je crkva neprijatelj i tu nažalost nema dijaloga. One ponavljaju već naučene formule: pobačaj je pravo žene, pobačaj je dio samostvarenja ženskih sloboda, pobačaj je tekovina demokra-cije. To je ponavljenja parola koje su vrlo bezlične i vrlo hladne i kad ih čovjek malo bolje promatra vidi koliko su one besmislene. A vrlo je važno naglasiti da žena kada je trudna da zna da nosi dijete, a ne da nosi stvar ili nešto drugo.

Ne mislite li da je malo čudno što se vi kao svećenik brinete za trudnice i malu djecu?

To su mi na početku mnogi govorili i odvraćali su me od toga. Rekli su da je to stvar liječnika i znanstvenika, a ja sam im odgovorio da ću ja raditi kao svećenik. Da sam ih tada poslušao danas ne bismo godišnje spašavali preko 100 djece. Ja osobno imam prosječno 2-3 slučaja tjedno iz cijele Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, pa čak i iz Srbije. Javljaju mi se liječnici, prijateljice, dečki.

Pitanje maloljetničke i neželjene trudnoće je vrlo intimno i osobno. Kako Vi kao muškarac i svećenik razgovarate o tim stvarima s osobama koje su potrebne Vaše pomoći?

Ja sam pater što na hrvatskom znači otac i svu tu djecu doživljavam kao svoju djecu. Sve te trudnice i djevojke doživljavam kao vlastite sestre, sve starije žene koje mi se obrate za pomoć doživljavam kao svoje vlastite majke i bake. I svakoj prilazim bez ikakve osude već im zaista kao svećenik želim pokazati put spasenja i ozdravljenja. Za svako to dijete ja bih dao svoj život i spreman sam ići na kraj svijeta da spasim svako dijete koje treba ići na pobačaj.

A kroz našu kuću je kroz godinu dana prošlo 15 djevojaka i 20-tak dječice koja se ne bi rodila da ih nismo spasili s ulice i da ih nismo primili dok su bili u jednoj teškoj psihičkoj i emotivnoj situaciji, odbačene i prezrene.

Kakva se pomoć nudi djevojkama i ženama koje dođu u kuću za trudnice?

Kuća za trudnice se nalazi u Karlovcu, a pripremamo već i drugu kuću jer nam je želja napraviti mrežu takvih kuća u Hrvatskoj. Već nam je 20-tak ljudi nudilo kuće, ali ja za sada mogu djelovati samo tu u Karlovcu. Navale je jako velika i red djevojaka koje čekaju na kuću je zaista nešto nevjerojatno. Ovo je kuća skloništa i sigurnosti koja se temelji na dva gesla: "Pobačaj nikad nije riješenje" i "Trudnica je kraljica."

Cijeli smo projekt nazvali "Obitelj sv. Josipa" tako da sv. Josip bude glava te obitelji, muškarac te obitelji. Želimo da ovdje žive bez pritiska i obiteljski. To su manje kuće koje mogu primiti do pet majki sa djecom i mogu ostati najviše dvije godine. Imamo ugovor s ministarstvom zdravstva i socijalne skrbi što podrazumijeva medicinsku sestru, psihologinju i socijalnu radnicu koje se brinu za njih. Svakodnevno su tu i volonteri naše udruge.

Majke učimo da žive zajedno, da zajedno kuhaju, da se zajedno mole. Ovisimo isključimo o Božjoj providnosti jer ne dobivamo nikakve donacije od države, već samo od dobrotvora. Primamo sve žene koje su u takvoj potrebi, pa smo do sada imali i pravoslavnih, muslimanki i svjedoke Jehove. Postoji ponuđeno vrijeme za molitvu i za misu ako žele, ali to nije uvijet boravka ovdje. Neke budu svega pet dana, a neke ostanu i po godinu i pol. Kad djevojka dođe k nama radimo sve da se pomiri s roditeljima, s dečkom, da oni prihvate to dijete, pomažemo joj pri pronalasku posla i stana.

Kako uspjevate uskladiti svoj apostolat i rad na župi?

Župa mi je za sada jako mala svega 400 duša. Tajna je u tome što nije stvar u meni. Jer da je sve samo na meni ja bih se već davno slomio od svih tih životnih priča, od sve te krvi, od svih tih strahota. Stvar je u Isusu i u tome što puno molimo, puno se oslanjamo na euharistijsko klanjanje, a ja imam i svoga duhovnika koji mi pomaže u svemu. Potrebno je naći vrijeme za sebe i svoj redoviti sakramentalni život.

To Bog u nama čini jer smo mi sami presla-bi. Ja sam u osam godina napisao 20 knji-ga i molitvenika. Ljudi pitaju kada. Napi-sao sam preko 30 traktata koji se dijele po kolodvorima, ulicama i bolnicama. Ka-da? Ja ne znam kada. To Bog daje vrijeme i sposobnosti i Bog daje dobročinitelje. Ono što kaže evanđelje po Luki: Sluge smo beskorisne, učinili smo ono što smo bili dužni učiniti.

***

Udruga za promicanje dostojanstva ljudskog života i obrane nerođenog djeteta
Centar za nerođeni život-Betlehem" pod vodstvom p. Marka Glogovića
radi na mnogim područjima sve kako bi se spasila nevina dječica kojoj je namjenjen pobačaj. Svojim prilogom možeš pomoći zaustaviti pobačaj!

o. Marko Glogović
Udruga Betlehem
Kamensko 53, pp. 113
47000 Karlovac
mail: udruga.betlehem@gmail.com
tel: 095-554-5102
091-788-5340
047-641-800

Žiro račun 2484008-1104754353

www.pavlini-kamensko.hr/betlehem/betlehem.html
www.stopabortus.com
www.rosarium-album.com
www.suzazanajmanje.blog.hr
www.nonnatus.hr