Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Intervju
 
"Ujak" biskup

Razgovarala: Tanja Popec
 
Novi pomoćni banjolučki biskup, mons. dr. Marko Semren:"Biskupi su lice Crkve. U svom biskupskom služenju želim biti lijepo, dobro, istinito, pravedno i sveto lice Crkve."


Biografija:

Fra Marko Semren rođen je 9. travnja 1954. u župi Bila kraj Livna u Banjolučkoj biskupiji. Nakon položenih svečanih zavjeta 13. travnja 1980. zaređen je za svećenika 29. lipnja 1981. Na Papinskom Sveučilištu Antonianum u Rimu magistrirao je 1985., a potom i doktorirao 1986. iz područja franjevačke duhovnosti na temu: "Il Francescanismo vissuto nelle regioni croate di Bosnia ed Erzegovina (fino al 1517)." Objavio je nekoliko knjiga znanstvenog i pučkog sadržaja, te više članaka u crkvenim časopisima. Posebno prati franjevačku nazočnost u Bosni. Od 1985. godine profesor je na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Nakon različitih službi diljem BiH i inozemstva, od 2009. bio je gvardijan u franjevačkom samostanu Gorica/Livno. Pomoćnim biskupom banjolučkim imenovan je 15. srpnja 2010., a za biskupa je posvećen u banjolučkoj katedrali sv. Bonaventure 18. rujna. Njegova naslovna biskupija je Abaradira u Sjevernoj Africi, na području Tunisa.

Oče biskupe, čestitajući Vam na povjerenoj službi i spremnom odazivu, na početku razgovora molim Vas, možete li s nama podijeliti misli i osjećaje trenutka kada je objavljeno Vaše imenovanje za pomoćnoga banjolučkog biskupa?

U svome životu nikad nisam pomišljao da ću ikada vršititi ovu dužnost i službu u Crkvi. Želio sam biti manji brat, franjevac. I počeo sam pastoralno djelovati u Docu 1981./1982. godine. No, nakon toga otišao sam na poslijediplomski studij u Rim, na Papinsko Sveučilište Antonianum, gdje sam doktorirao iz područja franjevač-ke duhovnosti. Tako sam, zapravo, od početka svojega svećeništva bio profesor, a 18 godina i odgajatelj mladih fratara; 12 godina u novicijatu i 6 godina na teologiji, te 3 godine duhovnik franjevcima bogoslo-vima na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Imenovanje me zateklo na službi gvardija-na u samostanu Gorica/Livno. Ondje je naš novicijat u kojem se trenutno nalazi 9 novaka i 12 svećenika, od toga njih 10 u mirovini. Bio sam jedan od najmlađih svećenika u tom samostanu i redoviti profesor na Teologiji u Sarajevu. Mislim da je to jedno iskustvo koje stoji iza mene, iskustvo rada s ljudima. Zato želim reći da se ne bojim posla ni rada s ljudima. Pogotovo što sam uz profesorsku službu bio i župnik i dekan u Livnu (2001.-2003.).

Redovnici, osobito franjevci, po zavjetima se potpuno posvećuju Bogu želeći Krista nasljedo-vati izbliza. Tim činom predaju se Bogu i njemu pripadaju stavljajući mu se na raspolaganje kako on želi.

Molio sam da mogu dati potvrdan odgovor na upit o službi biskupa. Tom molitvom ispunio sam i trodnevnicu koju sam vodio u župi Podhum kod Livna za sv. Ivana Krstitelja. Upravo je Ivan Krstitelj onaj koji predvodi redovnike i jedan je od simbola proročkog znaka za redovništvo. Molio sam da mogu reći "Da" bez obzira što Bog od mene, preko crkvenih dostojanstvenika, traži za Crkvu.

Koji su razlozi vraćanja službe pomoćnog biskupa banjolučkog?

Sadašnji biskup Franjo Komarica zbog svojega zdravstvenog stanja zatražio je pomoćnog biskupa prije godinu dana. Papa mu je tu želju ispunio. Nadam se da ću mu biti od pomoći u onome što je najpotrebnije za Crkvu u ovom sadašnjem trenutku.

Dolazite iz Franjevačkog reda. Kako kao franjevac gledate na biskupsku službu?

Sveti Franjo nije želio biti ni svećenik, ali je braći to dopustio. Bio je protiv toga da braća vrše visoke službe u Crkvi. Zato je bio i protiv biskupstva za svoju braću, kako se ne bi uzoholili i kako bi ostali manja braća. Želio je da izvrše poslanje koje im je sam Gospodin povjerio, a to je poslanje onima rubnima, malenima. Tu Franjinu odluku poštivali su papa Grgur IX. i Celestin IV. Bili su to pape bliski sv. Franji. No, pape koji su uslijedili, željeli su obnoviti Crkvu. Oni su u prosjačkim redovima, franjevačkom i dominikans-kom, vidjeli mnoge sposobne osobe koje su bile spremne raditi na obnovi Crkve. Tako je nastalo goto-vo pravilo da službu u Crkvi vrši onaj koji najbolje živi Evanđelje. A sam Franjo je, govoreći i propovijedajući biskupima, isticao da su biskupi lice Crkve. I s bisku-pova lica moguće je vidjeli koliko je Crkva živa, koliko u sebi krije svetosti, solidarnosti i vjere, onoga što je najpotrebnije ljudima.

Budući da ste franjevac, Vaše imenovanje pomoćnim biskupom veliko je priznanje i franjevcima u Bosni?

Franjevci su u Bosnu službeno stigli 1291. godine. Njihova je zadaća bila ujedinjavanje Istočne i Zapadne crkve. No, istodobno trebali su poznavati narodni jezik, ali i imati dobru teološku potkovanost, te su trebali biti primjerenog života. Time su mogli obratiti nevjernike, tj. one koji nisu bili katolici. Osim dušobrižništva, njihova je zadaća bila širiti prosvjetu i kulturu. Također su bili istinski borci za zaštitu naroda od nasilja. Poseban dio kulturne baštine Hrvata u BiH čine franjevački samostani s poznatim knjižnicama, galerijama, muzejima, ljekarnama. Za Franjevački red u početku je bilo jednako ići u Svetu zemlju i u Bosnu. Na generalnim kapitulima sama su se braća prijavljivala, a potom su bila upućivana u samostan sv. Katarine u Apuliju. U tom samostanu učio se narodni jezik, a služio je i za umorne, bolesne i iscrpljenje misionare Bosanske vikarije (do 1517.), a kasnije Provincije. U početku su fratri iz cijele Europe dolazili u Bosnu. Bilo je to do XV. stoljeća, kada sve do naših dana franjevci domaći sinovi preuzimaju vodeća mjesta i život u Bosni.

No, franjevci su s narodom dijeliti sav teret i muku borbe za opstanak u BiH. Je li s tim povezan i naziv "ujaci" za franjevce u Bosni?

Prošle godine objavio sam knjigu: "Život i smrt iz vjere." To je gotovo martirologij franjevaca Bosne Srebrene iz kojega se vidi u kakvim su uvjetima živjeli naši franjevci, kako su svoje živote davali za vjeru, kako su svoj narod pastorizirali i vodili. U Bosni i Hercegovini nemoguće je napisati i jednu stranicu, a da se ne spomene fratar. Fratar je bio u svemu onaj prvi: u pismenosti, drugim znanostima, sve do liječenja. Fratri su bili i prvi diplomirani kirurzi u BiH. Oni su na svim područjima ostavili neizbrisive tragove. Fratar je bio ujak. To govori o njegovoj bliskosti s obiteljima, familijarnosti s narodom. Naime, taj izraz je nastao u vrijeme Bečkih ratova kada su fratri u narodnoj nošnji dolazili u kuću, poučavali vjernike i opremali ih sakramentima. A kad bi Turci pitali tko je taj čovjek obučen u nošnju, svi su odgovarali: ujak.

I Vaš grb odiše franjevačkim obilježjima?

U grbu sam želio sačuvati franjevačko obilježje. Grb ima dva polja: gornje crveno i donje srebrno. U središtu crvenog polja je franjevački grb koji obuhvaća i sv. Bonaventuru, zaštitnika banjolučke katedrale i Banjolučke biskupije. Crvena boja izražava Božju dobrostivost. Na prijelazu iz crvenog u srebrno polje nalazi se zelena boja, boja nade, s vrhovima dinarskog gorja – vrhova Troglava. To je oznaka mojega rodnog mjesta - župa Bila/Livno. Srebrna boja označava franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu kao i samo prezime Semren, a simbol evanđelista Marka, moje ime, simbol je krilatog lava koji naglašava kraljevsko dostojanstvo Isusa Krista, "Lava iz koljena Judina" i uskrslog Krista koga je propovijedao. Izborom biskupskog gesla "Adsum Dei benignitate" (Po dobrostivosti Božjoj evo me) želio sam naglasiti dobrostivost Božju sadržanu u franjevačkom grbu u raspetoj ljubavi koja povezuje Krista i sv. Franju, i po Franji sve franjevce s Kristom, kao i mučenike Banjolučke biskupije, ali i spremnost na vršenje volje Božje u širenju Evanđelja svijetom. Križ crvene boje, Uzvišenje sv. Križa zaštitnik je Bosne Srebrene, povezuje sve dijelove u jednu cjelinu i usmjerava na uskrsnuće – život vječni po križu.

Oče biskupe, što je Banjolučkoj biskupiji sada najpotrebnije? Čini se da se s velikom mukom oporavlja nakon teških devedesetih godina XX. stoljeća.

Mjesnoj crkvi u Banjalučkoj biskupiji najpotrebnija je čvrsta vjera i jaka nada, da s pomoću Božjom možemo napredovati i izvršiti plan koji Bog s nama ima u našem životu, i pojedinačnom i zajedničkom. Kad ovdje gledamo, to je raseljenost Biskupije, jer vrlo malo je ostalo katoličkog hrvatskog svijeta u banjolučkom kraju, a i vrlo malo se vratilo. Najveća snaga biskupije je u Livanjskom kraju, zatim Jajačkom, te Bihaćkom. Ostalo je umanjeno u odnosu na prijašnja vremena. Sada je nužno, uz povjerenje, pomoći onim ljudima koji se tu nalaze, da mogu živjeti slobodno i svoje dostojanstvo i svoju vjeru.

I na kraju, kako to učiniti? Kako jačati vjeru i nadu kod vjernika?

Kako to učiniti? To je izazov. Svjesni smo da nam niti jedna znanost ne može jamčiti život niti pet minuta, nego vjera i povjerenje. Moj je život u Božjim rukama. On je Gospodar povijesti, on nas je stvorio iz ljubavi. I ako uzme ono što nam je dao, pitanje je što nam ostaje, osim grijeha? I nešto suradnje s darovima koje nam je dao. Kad je toga čovjek svjestan, onda može uz njegovu pomoć ići naprijed. Bio je takav slučaj i s izraelskim narodom. Mali je broj izabranih koji su bili oslonac za razvoj i napredovanje. A kroz povijest se pokazalo, pogotovo u BiH, da smo opstali onda kada je bilo jakosti, snage i vjere. Bog je i izabranom narodu poručio: "Ako se na me ne oslonite, nećete opstati." To poručuje i nama danas.

Zanimljivosti:

Ređenje biskupa Semrena u katedrali sv. Bonaventure u Banja Luci bio je prvi takav događaj u ovoj katedrali i ovome gradu uopće. Naime, svi dosadašnji biskupi su stjecajem okolnosti bili ređeni izvan biskupije.

Potrebe Crkve te zahtjevi Petrovih nasljednika i biskupa da se Mala braća izravnije uključe u dušobrižništvo doveli su do toga da su 50 franjevaca Bosanske vikarije, kasnije Provincije Bosne Srebrene, vršili biskupsku službu u Katoličkoj crkvi od 1340. do 2010. godine. Biskup Marko je pedeseti u tom nizu.

Iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene posljednji biskup zaređen je 1997. (za Albaniju).

Nakon dolaska u Bosnu, krajem XIII. stoljeća, franjevci su u Srebrenici izgradili svoj prvi samostan po kojem je kasnije njihova vikarija, odnosno provincija, nazvana Bosna Srebrenica ili Bosna Srebrena.

Banjolučka biskupija osnovana je 1881. godine. Od tada do danas dala je, uz brojna svećenička i redovnička zvanja, i osam biskupa, među kojima su dvojica kardinala: papinski diplomat Guido Del Mestri (1911.-1993.) i sadašnji vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić. Biskupijom je od njezina utemeljenja do danas upravljalo sedam biskupa.

Banjolučka biskupija danas ima 48 župa podijeljenih u 6 dekanata.

Velika stradanja Biskupija je proživjela tijekom XX. stoljeća, osobito devedesetih godina. Tako sada broji oko 38.000 vjernika.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s