Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Vježbanje duha
 
Pustinjakov grozd

Piše: Ljudevit Maračić
 
Sve manje odricanja


Tko hoće ići za mnom,
neka se odreče samoga sebe,
neka svaki dan uzme križ svoj
i neka me slijedi…

Lk 9, 23

Volja je u ljudi uvijek bila nekako po strani, prilično zakržljala. Stalno u sjeni tjelesnih i duševnih aktivnosti. Zato valjda i ima toliko ljudi kod kojih njihova djelat-nost podsjeća na limunadu ili čak hlade-tinu. Svi govorimo o (drugim) ljudima bez hrptenjače, o popustljivcima do krajnjih granica, kojih volja podsjeća na izobličenu nagrdu. A jedan od glavnih razloga tome jest nedostatak odgoja volje, što se redovito stječe samoodricanjem. Problem je u tome što su ljudi uvijek izbjegavali taj pojam. Danas su ga gotovo izbrisali iz dnevne uporabe. Stari su duhovni pisci podsjećali na tri progresivna zahtjeva odricanja: Abstine – sustine – aggredere! Nauči se odricati, pa ćeš lakše izdržati i priviknuti se djelovanju!

* * *

Pričicu koju ćete pročitati, po svoj ste prilici susreli u nekoj drugačijoj verziji. Ovo je ipak vjerojatno najstarija inačica. Seže u peto, šesto stoljeće, a radnja se odvija negdje u Gornjem Egiptu. Jednog dana tako pokuca neki siromašni čovjek na ćeliju pustinjaka Makarija. "Oče", reče stupivši unutra, "nosim ti ukusno grožđe. Uzmi i okrijepi se malko." Makarije zahvalno primi dar i blagoslovi seljaka. Grožđe je zaista divno izgledalo, upravo se smiješilo pustinjaku, kao da mu se nudi i poziva: Uzmi me! No, Makarije promisli u sebi: "A nije li ovo grožđe potrebnije starom pustinjaku koji živi kraj mene negoli meni?" I pošalje grozd starcu. Ovaj ga radosno i zahvalno primi, ali mu je brzo na pamet pala pomisao: "A kako će tek ovo voće prijati bolesnom bratu Nazariju!" i brzo ga odnese onamo. No, Nazarije nije htio o tome ni čuti. "Moga su Spasitelja napojili na križu gorkom žuči, a ja želim biti njegov učenik!" I tako je grožđe selilo cijeli dan iz ćelije u ćeliju, da bi ga navečer opet netko donio Makariju. Starcu su niz obraz potekle suze radosnice. Veselio se što oko njega žive braća koja se znaju tako odricati.

To je bila jaka volja, pustinjaci su se znali odricati. U tome je njihova škola poznata do danas. Ako ih ne možemo slijediti u izboru životnog prostora, svakako bismo trebali poslušati primjer odricanja koje život čini lakšim i slobodnijim. Mnogi u to danas baš ni ne vjeruju, ali to je njihov problem. Nama kršćanima jasno odjekuje Učiteljev poziv na odricanje, koje je uvjet istinske slobode. Govorili su neki stariji duhovni pisci: "Nulla dies sine linea", što je postala lozinka velikih ljudi: Neka ni jedan dan ne prođe a da nisi nešto uradio. Na liniji te mudrosti sačuvana je i misao: "Samo ono je naše čega se možemo odreći, ako ustreba. Blagu, bez kojega ne bismo mogli živjeti, nismo gospodari nego sluge."

* * *

Čini se ipak da je danas govor o odricanju unaprijed predodređen na neuspjeh. O tome ćemo slušati drugi put, kao da stalno odjekuje svojedobni odgovor koji je sveti Pavao čuo od Atenjana na Areopagu. No, vjerujemo da ima i onih, i ne samo među kršćanima, koji ne odbacuju takve pozive. Danas kao i nekoć.

O poznatom rimskom caru Titu pripovijedaju (možda i pretjerano) da se zarekao kako će svakog dana nešto dobro poduzeti. A kad bi koje večeri pronašao da se proteklog dana nije vježbao u dobru, kažu da je svojim prijateljima znao gorko priznati: "Amici, diem perdidi!" Izgubio sam dan, prijatelji, profućkao sam priliku.

Svi mi jako dobro pamtimo onaj događaj iz života starozavjetnoga kralja Davida, dok je kao mladić još čuvao očevo stado a lav mu oteo janje. Potrčao je za zvijeri i istrgao plijen iz čeljusti. "E, to je bio junak!", govorili smo i mi kad smo u mladosti slušali pričanje ovog događaja. Ili još više kad je ono s praćkom svladao filistejskog diva Golijata. No, manje se prepričava jedan drugi događaj iz Davidova života, kad je ovaj mladi čovjek vodio rat s Filistejcima. Bila je užasna žega, presušio svaki potok i osušilo se svako vrelo. Mladi kralj glasno uzdahne: "O kad bi mi tko dao da pijem vode iz studenca što je kod vrata mojeg Betlehema!" Čula su to tri Davidova hrabra junaka, probila se kroz filistejski obruč i uz stalnu opasnost smrti uspjela prodrijeti do studenca i donijeti vodu žednome kralju. A znate li što je David učinio? Premda je umirao od žeđi, prolio je na zemlju vodu koju je tako žudno čekao, kao žrtvu Gospodinu, uz riječi: "Ne dao mi Jahve da to učinim. Zar da ja pijem krv svojih ljudi? Ta, izlažući svoj život pogibli, donijeli su mi vode." I nije htio piti. Izgubio je prigodu da utaži žeđ, ali je stekao zaneseno oduševljenje svojih vojnika. I pobijedio neprijatelje, svladavši najprije samoga sebe.

Kad smo još pri starijoj povijesti, podsjetimo se na praksu grčkih pitagorejaca, pristalica filozofa Pitagore, koji su se običavali odricati na osebujan način. Biranim bi jelima upravo natovarili svoje stolove, sjeli gladni, metnuli preda se najukusnije komade pečenja i, nakon što bi sve dulje vremena promatrali, ustali bi i udaljili a da ne bi ničega ni okusili. "Budale jedne", reći će danas netko oblizujući možda usne od bijelih ostataka kremšnite koji su pokazivali tragove kratkotrajne ugode koja se ipak brzo zaboravlja.

Vježbanje volje, posebno u odricanju, predstavlja duboko vrelo radosti i slobode, koje mnogi traže na krivome mjestu i pogrešnim metodama. Te radosti izviru u duši i natapaju bistrom vodom uvijek, kada god uspijemo nadvladati koju svoju željicu, kakvu sklonost, kada poput Davida prinesemo žrtvu želje kad je možda najteže. Neće biti isplaćeno novcem, već će nagrada biti sposobnost kojom ćemo uvijek radosno i lako moći učiniti ono što odgovara dobrim načelima.

Možda će netko moći i za nas ustvrditi: To je karakteran čovjek!

Pučke izreke o volji / odricanju:

Onome koji hoće, ništa nije teško. (Stari Rim)

Volja često ima dobra pluća, ali većinom slabe noge. (Rusija)

Roditelji su ti dali život, volju obrazuj sam. (Kina)

Htjeti znači moći. (Francuska)

Čovjek bez volje – slijepac u polju. (Koreja)

Tko protiv volje ide u crkvu, nema potrebe za misom. (Nizozemska)

Volja daje ime djelu. (Njemačka)

Kad je volja spremna, noge su lagane. (Italija)

 


© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s