Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prigodno
 
Tko je bl. Augustin Kažotić?

Piše: Tanja Popec
 
"Čudesna djela Kristova u njegovim slugama"


Poznajemo li bl. Augustina Kažotića?

"Budite ustrajni u radu na postupku za proglašenje svetim blaženog Augustina Kažotića, jer je on suvremen našim danima... Vaš blaženik zaslužuje da bude više poznat i čašćen... Nastojte proširiti među svoju djecu i svoj narod kršćansku tradiciju koja poštuje vaše ljude i vašu domovinu."

Tim se riječima hrvatskim hodočasnicima na audijenciji obratio papa Pavao VI., 22. kolovoza 1973. godine. Sada, 37 godina kasnije, dopušte-no je postaviti pitanje koliko poznajemo one koji su tkali kršćansku tradiciju na našim prostorima i duh Evanđelja ispreplitali sa svakodnevicom, vodeći svoje suvremenike istančanim osjećajem za Boga i čovjeka? Ne tražimo prvenstveno razlo-ge zašto su neki velikani vjere zaboravljeni ili nepravedno potisnuti u drugi plan, iako ne može-mo pobjeći i od toga pitanja. Međutim, tješi nas vjera da pred Božjim licem nema "konkurencije" među svecima. No, to nas ne opravdava da "ostanemo u neznanju" o Kristovim slugama iz našega naroda, osobito ne kad nas na to potiču konkretna događanja. A čuda po zagovoru bl. Augustina Kažotića, kao i glas o njegovoj svetosti, koji je prisutan od njegove smrti 1323. godine, svakako vrijedi iskoristiti kao putokaz koji vodi otkrivanju "čudesnih djela Kristovih u njegovim slugama", kako nas uči Drugi vatikanski sabor. Ponovno pokretanje postupka Kažotićeve kanoni-zacije, kao i 750. obljetnica njegova rođenja, povod su za skidanje koprene zaborava s lica ovog "blaženika univerzalne Crkve, koji se na poseban način upisao u život Crkve u Hrvata, kojega povijest pamti kao zaštitnika siromaha, progonjenih, obespravljenih i svih koji trpe, pa nam svojom pastoralnom zauzetošću i čovjekoljubljem može biti izvor i poticaj", kako je o Kažotiću govorio kardinal Franjo Kuharić 1987. godine.

Od Trogira i Zagreba do Lucere

Iako se godina 1260. spominje kao okvirna za Kažotićevo rođenje, kao i njegov ulazak u dominikanski red 1277./1278. godine, pouzdano se zna da mu je životni put počeo u Trogiru u uglednoj obitelji. Nastavio se kod dominikanaca u Splitu, te kasnije na studiju u Parizu, gdje je Kažotić postao profesor i vrstan govornik, te kao takav djelovao u Francuskoj, Italiji i diljem Hrvatske. Zagrebačkim biskupom 9. prosinca 1303. godine imenovao ga je papaBenedikt XI., s kojim ga veže suradnja dvije godine ranije kada ga je pratio u Hrvatsku i Ugarsku. Naime, mons. Nikola Boccasini, prije nego što je postao papa Benedikt XI., bio je papin legat, a Kažotić mu je bio u pratnji. Njihovo poznanstvo pretpostavljamo i na temelju bule o imenovanju Kažotića za biskupa, u kojoj je papa napisao da ga osobno zna kao muža kreposna, i duhovnim i svjetovnim poslovima vrlo vještog, te da ga jeosobno posvetio za biskupa u Rimu. Kao zagrebački biskup, Augustin Kažotić proveo je obnovu bogoslužja, vodio je dvije (a neki spominju i tri) biskupijske sinode (1307. i 1314., te vjerojatno 1318. godine). Pripisuje mu se poseban zagrebački obred s misnim obrascem preuzetim izdominikanske liturgije, obnova pjevanja u Katedrali, kao i uvođenje zajedničke molitveČasoslova za sve članove Stolnoga kaptola. Posebno je značajan njegov osjećaj za narod, što je bilo vidljivo u pohodima župama, ali i u zauzetosti na prosvjetljivanju vjere mnogih koji su tada upali uzamke praznovjerja i neznanja. Spomenimo i njegovu veliku osjetljivost za siromašne. Mnogima je dijelio svoje biskupske prihode, a s osobitom brigom za siromašne đake uredio je zagrebačku katedralnu školu. U sjeni Katedrale dao je izgraditi i prihvatilište za prijam putnika i siromaha. Očito, i u Kažotićevo vrijeme društvo je bilo slojevito, ali ni društvu, a osobito ne Crkvi, nije dopuštao zaborav siromaha, što se nije svidjelo tadašnjem kralju. Karlo I. Robert, koji je od dolaska na hrvatsko-ugarsko prijestolje 1301. provodio apsolutističku i elitističku politiku na štetu Hrvata, a posebno siromašnih, iskoristio je Kažotićev odlazak papi 1318. godine kako bi mu zabranio povratak u Hrvatsku. A biskup Kažotić pošao je izvijestiti Svetog oca o situaciji u tadašnjoj hrvatskoj i ugarskoj Crkvi. No, kralj je to smatrao napadom na sebe, te je time Kažotića učinio jednim od prvih prognanika iz Crkve u Hrvatskoj. Papa Ivan XXII., koji se u to vrijeme nalazio u Avignonu, premjestio je Kažotića u južnotalijanski grad Luceru i 1322. imenovao ga biskupom te biskupije. Ondje je umro 3. kolovoza 1323. godine na glasu svetosti.

Teolog i prosvjetitelj

Za vrijeme biskupske službe u Zagrebu Kažotić se isticao ne samo kao pastoralno osjetljiv, već i kao intelektualno snažan pastir. I jedno i drugo vrlo vješto spojilo se u njegovim djelima koja ukazuju na početak razvoja teološke refleksije u našem narodu.

Kažotić se zanimao za spise Alberta Velikog, Tome Akvinskog, Avicene, Izidora Seviljskog, Petra Lombardskoga, Jeronima, itd. Iz godine 1320. spominjemo Kažotićevo djelo "Izlaganja
o pitanju krštavanja slika i drugim oblicima praznovjerja", kojim je želio pobijediti krivovjerje i praznovjerje prisutno u narodu. Iako ga je oduševljavao veliki broj vjernika na hodočašćima, proštenjima i u procesijama, bio je svjestan, te to nije skrivao, da "neki dolaze samo zato da se opiju, potuku, pjevaju nedolične pjesme i vode kolo u kojem vragometno plešu". Godinu dana nakon toga piše spis "O siromaštvu Krista i njegovih učenika", kojim daje svoj doprinos tadašnjoj teološkoj raspravi o nasljedovanju Krista u odvajanju od materijalnih dobara. Za Kažotića siromaštvo nije "savršenstvo po sebi", već put za postizanje savršenstva. O službi propovijedanja i strpljivosti apostola iz Kažotićeve "Rasprave o siromaštvu Krista i apostola", čitamo u Časoslovu na Kažotićev spomen 3. kolovoza. Tumačeći Isusove riječi "Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući", Kažotić pojašnjava: "Tim riječima Gospodin nije htio reći da ništa ne treba priskrbljivati za budućnost, nego prije da ne zanemare povjerenu im službu propovijedanja zbog straha da će im nedostajati potrebno, i da propovijedanjem ne bi išli za postizanjem zemaljske koristi." Uz spomenute spise, nakon Kažotića su ostala i djela iz područja slobodnih vještina (medicina, govorništvo, pravo, teologija). Program, pak, zagrebačke katedralne škole uredio je tako da ujedinjuje studij gramatike, dijalektike i prirodne filozofije.

Od raširenog štovanja do kanonizacije

Kada je umro lucerski biskup Augustin Kažotić, 3. kolovoza 1323. godine, vjernici su spontano govorili da je "umro svetac" i da je "svetac živio među nama". Dvije godine kasnije, vojvoda od Kalabrije Karlo, zamolio je papu Ivana XXII. da započne postupak za proglašenje Kažotića svetim, a kao razlog navodi njegov svetački život i čuda po njegovu zagovoru. U pismu papi među ostalim je napisao: "Bog mi je svjedok da govorim čiste savjesti, čim je on stigao u ove krajeve, više puta s njime razgovarajući shvatio sam i vidio u njegovim riječima, u licu, u gestama, kako je ljubazan bio njegov razgovor i da je sve što je u njemu bilo izvornog, i znanje i kreposti, bilo na spasenje duša." Na žalost, bula Kažotićeva uzdizanja na oltar u XIV. stoljeću je izgubljena, te se ne može potvrditi je li to bila beatifikacija ili kanonizacija. No, svetački lik Augustina Kažotića od tada je prisutan i u liturgiji i u umjetnosti. Od umjetničkih priloga spomenimo sliku Krista s Bogorodicom iz 1336. godine u crkvi "Santa Maria Novella" u Firenci na kojoj se, među dominikanskim svecima, nalazi i "sv. Augustin, biskup lucerski". Na freski u dominikanskom samostanu u Trevisu iz 1352. godine također je njegov lik, a ispod piše: "Blaženi brat Augustin iz Trogira, pokrajine Ugarske, reda Braće propovjednika, biskup lucerski. Bio je ogledalo čistoće, škola kreposti, gorljiv i vrlo revan propovjednik, proslavljen po premnogim čudesima". Liturgijski najzanimljiviji prilog o glasu svetosti Augustina Kažotića, svakako je obrazac za misu iz zagrebačkih liturgijskih kodeksa. Pripada redu najznamenitijih misala zagrebačkog obreda, a potječe iz XIV. stoljeća. U njemu se spominje "misa na blagdan blaženog Augustina, negdašnjega zagrebačkog biskupa i priznavaoca, velikog propovjednika i učitelja, kada bude proglašen svetim". Nakon XV. stoljeća ne spominje se više svetkovina biskupa Kažotića sve do njegove službene beatifikacije 1702. godine, iako se njegovo štovanje nastavilo, osobito u Luceri. Godine 1668. grad Lucera proglasio ga je zaštitnikom. Godine 1696. imenovan je postulator procesa koji je prikupio materijale o vrlo velikoj raširenosti glasa o Kažotićevim krepostima i čudima. Godine 1700. dovršen je postupak za odobrenje štovanja, a 4. travnja 1702. i proglašenje blaženim biskupa Augustina Kažotića.

Stanje postupka danas

U Zagrebačkoj nadbiskupiji u drugoj polovici XX. stoljeća susrećemo više inicijativa za pokretanje postupka kanonizacije. Tako je 1962. godine tadašnji nadbiskup dr. Franjo Šeper ustanovio Dijecezanski odbor za širenje štovanja bl. Augustina Kažotića. Kardinal Franjo Kuharić ovaj je odbor obnovio 1991. godine, te je ponovno obnovljen i deset godina kasnije. U travnju ove godine predsjednikom Dijecezanskog odbora Zagrebačke nadbiskupije za štovanje bl. Augustina Kažotića imenovan je pomoćni biskup dr. Valentin Pozaić. Istodobno, Provincijsko vijeće Hrvatske dominikanske provincije dalo je svoju suglasnost da se konstituiraju akteri u kauzi kanonizacije bl. Augustina Kažotića, te je dalo suglasnost za imenovanje postulatora. To je o. Vito T. Gomez, glavni postulator Reda u Rimu. Pokretač kauze je biskupija Lucera-Troia, u kojoj se i nalazi Kažotićev grob. Upravo zahvaljujući otvorenosti biskupa Lucere, mons. Domenica Cornacchija, krenulo se s reaktiviranjem postupka kanonizacije. Hrvatska dominikanska provincija je suakter kauze. Provincijski promotor je dr. Marijan Biškup, umirovljeni profesor moralne teologije na KBF-u u Zagrebu. Švicarski dominikanac o. Paul-Bernard Hodel, profesor crkvene povijesti na Sveučilištu u Fribourgu (Švicarska), priprema positio historica, potrebnu povijesnu dokumentaciju.

Višestoljetni glas o Kažotićevoj svetosti

Postoje svjedočanstva kroničara, povjesničara i ljetopisaca Dominikanskog reda da su se čuda događala već kod samog ukopa i nakon njega. Lucerski povjesničar R. Del Preite iz XVII. stoljeća zapisuje: "Po zagovoru našeg Blaženika slijepi su dobivali vid, nijemi govor, dugogodišnji bolesnici potpuno ozdravljenje, uzeti ozdravljenje udova, opsjednuti se oslobađali nečistih duhova, a onima koji su se nalazili u pogibelji, na čudesan način pružena je pomoć." Latinski himan, koji se nekada pjevao u zagrebačkoj katedrali na dan smrti Augustina Kažotića, 3. kolovoza, također spominje njegova čuda. U stihovima "Kad bje papi ruka bolna, ti je odmah, krasno čudo, cjelovom ozdraviš", spominje se papina bolest upale zglobova na ruci, od koje je ozdravio nakon što mu je ruku primio i poljubio zagrebački biskup Kažotić. Iako ne nalazimo povjesnu potvrdu ovom čudu, spomenuti himan donosi još jedno čudo za koje postoji dokaz, a vezano je za svetu lipu: "Ovdje narod izvor štuje, ondje sveta lipa mu je, tvoje moći spomenznak." I doista je biskup Kažotić u Cerniku zasadio i blagoslovio lipu da se time narod služi kao lijekom. A u zagrebačkoj Vlaškoj ulici, br. 23, izmolio je vodu u bunaru.

Kažotić povezuje dominikance i konventualce?

Na nenametljiv način Augustin Kažotić povezuje svoju redovničku subraću s franjevcima konventualcima. Kako? Pokažimo to kroz tri bilješke. Prvo: sadašnji provincijski promicatelj kauze dr. Marijan Biškup kao zanimljivost spominje prekretnicu za pokretanje postupka krajem XVII. stoljeća. U Luceri je tada između dominikanaca i konventualaca izbio spor o prednosti kipa sv. Antuna nad kipom Augustina Kažotića u javnim procesijama. Drugo: Kažotićevo tijelo pokopano je u katedrali u Luceri koja je posvećena Blaženoj Djevici Mariji na nebo uznesenoj. Među dvjema osobito istaknutim svetačkim veličinama, u Lucerskoj biskupiji ističu jednog dominikanca i jednog franjevca konventualca: blaženog Casottija, Dalmatinca, koji je bio biskup u Zagrebu, a potom u Luceri, te sv. Franju Antonija Fasanija, rođenog u Luceri. Treće: Kada je u studenom 1939. godine bilo hrvatsko hodočašće u Rim, Hrvati su prvi put organizirano hodočastili i u Luceru, Augustinu Kažotiću. A razlog odlaska u Rim bila je zamolba za kanonizaciju Nikole Tavilića, šibenskog franjevca samostana sv. Frane!

Kažotići danas

Kažota je starohrvatsko prezime koje je s vremenom dobilo oblik Kažotić, a nekada se bilježilo i kao Gazzoti, Cassottus i Gazoth. Biskup Augustin je, zbog prilagodbe prezimena drugim jezicima, izvan Hrvatske poznat i pod prezimenom Gazotich, Kazotic i Gasotti. "Malo je danas obitelji u Hrvata koje se mogu podičiti da su u krvnom srodstvu s našim blaženicima ili svecima. Bez obzira na promjenu prezimena uslijed povijesnih okolnosti, mi znamo tko smo i što smo", rekao je uz ovogodišnju proslavu Kažotićeva blagdana Ante Kazoti, predstavnik potomaka plemićke obitelji Kažotić iz Trogira. Osim njegove i još dviju obitelji u Trogiru, jedna obitelj potomaka živi u Karlovcu, a druga u Kaštelu Lukšiću.

Za kraj, susret s Kažotićem u Zagrebačkoj katedrali

Godine 1747. u Zagrebačkoj katedrali smještene su dvije slike i podignut je Blaženikov kip, a kasnije i oltar. A danas, dok se čekaju daljnji koraci u postupku za kanonizaciju, vjernicima ostaju gotovo skroviti susreti s blaženim biskupom. Mnogi, koji se ispovijedaju u Zagrebačkoj katedrali, u sjevernom tornju njezine unutrašnjosti, zasigurno su primijetili kapelu bl. Augustina Kažotića. Uređena je za Kažotićev blagdan, 3. kolovoza 1964. godine. Nerijetko i ispovjednici ukazuju na prisutnost njegovih moći upravo na tom mjestu. (Škrinjica u kojoj su bile Kažotićeve moći, 2005. godine je ukradena, no 2006. godine biskup Lucere poslao je nove.) Trogir je duhovna oaza s imenom Augustina Kažotića, kao i dominikanski samostani diljem Hrvatske. No, susreti u zagrebačkoj katedrali kao da čuvaju određenu tihu intimu duhovnosti. Je li i to put za širenje glasa o svetosti bl. Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa? Postoje dvije strane koje bi trebale ujediniti snage u njegovu promicanju; jedno su biskupije Zagreb i Lucera, a drugo su redovnici dominikanci, koji trajno ističu želju za njegovom kanonizacijom. Možda bismo se svi zajedno trebali vratiti na poticaj Drugoga vatikanskog sabora, koji u Konstituciji o svetoj liturgiji "Sacrosanctum concilium", br. 111, ističe: "Blagdani svetaca razglašuju čudesna Kristova djela u njegovim slugama, a vjernicima stavljaju pred oči prikladne primjere za nasljedovanje." Razglasiti Kristova djela u njegovu sluzi Kažotiću privlačno je poslanje. Ali kako ga predstaviti ako se ne ogledamo u to "ogledalo čistoće, školu kreposti, oduševljenje i revnost" onoga koji je Boga svojim životom proslavio?!

 


© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s