Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Intervju
 
Bog je uvijek moderan

Razgovarao: Ivan Bradarić
 
Razgovor s nogometašem Dariom Šimićem

Zaljubljenicima nogometa u Hrvatskoj i u svijetu ime Darija Šimića je više nego poznato. Igrač koji svoju profesionalnu karijeru započinje u zagrebačkom "Dinamu", nastavlja igrati u najvećim svjetskim klubovima, u "Interu" i "Milanu", osvajač je nogometne bronce 1998. godine i rekorder je u nastupima za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, za koju je odigrao ravno 100 nastupa. Sretno je oženjen i otac trojice sinova.

Nedavno ste objavili da napuštate aktivno bavljenje nogo-metom. Zašto?

Jednostavno sam shvatio da je došao taj trenutak, jer osje-ćam da ne mogu više dati ono što bih želio. Osjećam da je došlo vrijeme za prekid i da treba ići dalje u životu.

Što vam je nogomet donio u životu?

Meni je nogomet donio sve: sreću i zadovoljstvo pa i materi-jalnu sigurnost. Dao mi je veliko iskustvo, prošao sam puno svijeta, mnogo prijatelja upoznao. Bio sam uistinu povlašten što mi je Bog dao taj talent, koji sam mogao predstaviti široj masi ljudi. Također, dao mi je da sam mogao nastupati u najvećim klubovima kao što su "Milan" i "Inter", pa i moj "Dinamo".

Ipak, često nije dovoljan samo talent. Njega treba razvijati, umnažati.

Da, ali što je talent? Talent nije gotova stvar. Talent može biti, na primjer, da netko ima bolje neke tehničke karakteristike od nekoga drugoga. Ali, talent je i vještina, rad, upornost i svijest da sam to primio i da moram razvijati. On nije došao od nas samih, ali ga mi sami koristimo na dobro.

Jedna od najboljih promocija Hrvatske u svijetu bilo je osvajanje svjetske bronce 1998. godine. I vi ste pridonijeli tom uspjehu. Kako ste se tada osjećali?

To su bili najljepši dani moga života i ostali su do kraja karijere. Hrvatska je prvi put na Svjetskom prvenstvu i odmah tako veliki uspjeh. Svakako, to su momenti koje čovjeka čine ponosnim i to se nikada ne zaboravlja.

Na neki način se može reći kako je nogomet tad povezao Hrvatsku.

Da, može se reći, ali isto tako i da je Hrvatsku lijepo predstavio u svijetu, pa se govori kako smo mi bili ambasadori Hrvatske u svijetu. Kada ste negdje spomenuli ime Šukera, Bobana, to su sve svjetska imena nogometa, njih je cijeli svijet upoznao kao Hrvate.

Dok ste se borili na nogometnim terenima i trenirali, vjerojatno ste se mnogo morali odricati i puno toga propustiti. Za čim posebno žalite?

Ne žalim ni za čim jer je to bio moj put. Svaki čovjek se mora žrtvovati da bi nešto napravio. Ipak, malo bih želio skrenuti pažnju na život nogometaša. Često nas prozivaju kako puno zarađujemo. Dobro, ima toga, možda nesrazmjerno nekim drugim profesijama. No, zato nisu "krivi" nogometaši. Ali, želim reći da je to jedna velika žrtva i ujedno velika je selekcija onih koji će na kraju uspjeti. Profesionalni nogometaš završi karijeru veoma mlad i ta mu zarada koristi za cijeli život, jer teško je sada započeti neku novu profesiju.

Kako možete tumačiti onu vašu gestu, kada ste se nedavno bili vratili u "Dina-mo", i kako ćete igrati bez naknade, bez honorara?

To sam tako osjetio da je u tom trenutku bilo ispravno. Jer, meni je "Dinamo" puno toga dao pa sam sada trebao uzvratiti. Iz toga sam kluba otišao u "Inter", ušao u reprezentaciju i postao kasnije ovo što jesam. Zato sam želio pridonijeti koliko sam u tome trenutku mogao. U isto vrije-me sam sa sebe skinuo neki pritisak da ne bi netko rekao kako sam eto došao i tu pokupiti neki zadnji novac. Ne, to nikako!

Je li u tome bilo i nekih nadnaravnih mo-tiva?

Pa, možda i jest! Ne mogu puno toga promijeniti, ali potrebno je skrenuti pažnju na to da nije novac ono najvažnije u našem životu. Iako je važan, ne bi smio biti na prvome mjestu.

Obiteljski ste čovjek. Obitelj vam je važna u životu.

Oženjen sam već deset godina. Imam divnu suprugu i tri sina: Roka (7), Viktora (5) i Nikolasa (3). Obitelj mi je jako važna i doživljavam to kao veliki Božji dar. Svi bismo se trebali boriti da imamo dobre i skladne obitelji. Makar, svjestan sam da je danas obitelj često ugrožena. To je ipak baza iz koje dolazi sreća i blagoslov za sve.

Možete li reći da u vašem životu vjera zauzima važno mjesto?

Vjera, odnosno Bog je na prvome mjestu. To definitivno, zato što je to najpravednije i najispravnije. Ako Boga stavimo na prvo mjesto, sve će se ostale stvari složiti same po sebi. Prvo Bog, pa obitelj, pa sve ostalo.

Kada ste posebno osjetili da je to važno?

Pošto sam se bavio jako napornim i intenzivnim poslom u kojemu se čovjek jako troši, u jednom trenutku sam se osjetio slomljen, moje snage su presušile – makar moram priznati da sam mogao jako trpjeti i podnositi puno toga. No, eto shvatio sam da čovjek ima svoje granice.

U takvom jednom trenutku sam zatražio pomoć i počeo intenzivnije moliti, osjetio sam olakšanje i doživio iskustvo živoga Boga koji je tu uz mene, koji mi daje snagu. Također sam shvatio da to nije Bog koji nas samo obvezuje kako moramo nedjeljom ići na misu, nego Bog koji me obnavlja, koji mi pomaže u konkretnim situacijama.

Koji je bio ključni moment u vašem životu?

Pa, moram priznati da je bio jedan važan trenutak. Ja, priznajem da dugo nisam mogao plakati. Kako je karijera bila dosta intenzivna, čovjek se zatvori, postane tvrd. Tako sam proplakao i osjetio tu milinu i ljubav koja me očistila od mnogih stvari za koje sam bio kriv u životu. I tako sam polako počeo postavljati stvari na svoje mjesto. Eto, trudim se, nastojim, borim se.

Inače, kako je u sportskim krugovima? Kakav je odnos sportaš – vjernik? Ide li to skupa?

Sportaši su često dobri vjernici, ali isto tako, često je to krivo postavljeno. Oni svi vjeruju, imaju nekakav "osobni" odnos s Bogom, ali često bez Crkve, bez crkvenoga autoriteta. Naša Crkva je sveta i treba je slušati i poštivati, bez obzira na ove ružne napise koje skoro svakodnevno nalazimo u novinama.

Kako konkretno živite svoj vjernički ži-vot?

Ja život vjere na mogu zamisliti bez sakra-mentalnoga života – to je prvo. Sveta misa je na prvome mjestu. Drugo, počeo sam razvijati svoj osobni odnos sa Bogom, koji je osoba. To nije neki Bog umrli, nego je Bog sada prisutni u mome životu, koji je u svim mojim životnim situacijama prisutan. Također, evo već tri godine sam u duhovnim vježbama sv. Ignacija Lojole, koje mi jako pomažu da produbim svoju vjeru. U tim duhovnim vježbama koje traju trideset tjedana Bib-lija, meditacija i molitva zauzimaju važno mjesto.

Dakle, nije isprika kako današnji čovjek nema vremena?

Pa ne bih ja želio druge učiti tome, ali mogu reći svoje iskustvo, a to je da mi trebamo predati Bogu svoje vrijeme. Mislimo da nemamo vremena jer pogrešno rasporedimo vrijeme i često ga koristimo na pogrešne stvari. A Bog tako dobro rasporedi naše vrijeme da sve stignemo i za sve nam ostane sasvim dovoljno vremena. Trebamo se vježbati da živimo onako kako Bog želi od nas i tada nastaje raj na zemlji.

Hvala vam što ste svoje vrijeme darovali nama i posvjedočili kako se može živjeti moderno i biti vjernik.

Htio bih na kraju upravo to naglasiti kako je svima nama to najveće bogatstvo i kako je vjera nešto jako moderno, supermoderno. Bog je najmoderniji, najbolji, najbogatiji. Tako, ako se njemu predamo, doći će nam i radost i sreća koju tako svi silno žele u svome životu, a ona je tu u Bogu.

 


© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s