Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Intervju
 
Pomoć u rastu vjere

Razgovarao: Ivan Penava
 
Razgovor s preč. Josipom Đurkanom, upraviteljem euharistijskog svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu

Svima nam je poznat susret uskrslog Isusa s nevjernim Tomom. Apostol Toma nije želio prihvatiti vjeru drugih apostola, nego se u Isusovo uskrsnuće sam želio uvjeriti. Povjerovao je tek nakon što je vlastite prste stavio u Isusove rane, a Isus mu je tada odgovorio: "Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!" (Iv 20, 29) Tako je nevjera jednoga postala znak vjere mnogima.

Pri spomenu ludbreškog svetišta Predra-gocjene Krvi Kristove, čiju 600. obljetnicu slavimo sljedeće godine, ne možemo se a ne zaustaviti na tim Isusovim riječima: "Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju." Sumnja jednog svećenika u stvarnu prisutnost Isusa Krista u otajstvu Presvete euharistije i 600 godina kasnije potiče vjernike na produbljenje vlastite vjere. Za razgovor o ovom čudu zamolili smo preč. Đurkana, upravitelja euharistijskog svetišta Predragocjene Krvi Kristove u Ludbregu.

Recite nam, preč. Đurkan, kako se dogodilo ovo euharistijsko čudo u Ludbregu?

Predaja nam donosi događaj koji se zbio godine 1411. u kapelici dvorca Batthyany u Ludbregu, kada je svećenik slaveći svetu misu posumnjao u istinsku Kristovu prisutnost u euharistijskim prilikama. Za vrijeme kada je lomio hostiju i jedan dio spuštao u kalež s krvlju Kristovom, iz kaleža je provrla prava pravcata krv koja se izlila i po oltaru. Razumije se da se čovjek prepao na taj događaj. Brzo je to dao sakupiti i zazidati u zid. I dugi niz godina je šutio o tome.

Tek ga je na času smrti, kada je trebalo doći pred Gospodina, savjest prekoravala, pa je o tome rekao svome kolegi. Ovaj je to potražio i u jednoj posudici pronašao ukrućenu krv. Kad su o tome čuli vjernici, počeli su se zagovarati ne bi li bili uslišani u svojim molbama i prošnjama.

Što se događalo nakon otkrića ovog čuda? Kakve su bile reakcije iz Crkve?

Razumije se da je to dočuo i biskup. Jedan velikaš, Toma de Zecha iz Lentija, o tome je obavijestio i papu Julija II. I to su dali odnijeti u Rim, a papa je ovamo slao legate, svećenike koji su trebali živuće ljude ispitivati o tome događaju i jesu li njihova ozdravljenja stvarno čudesna. Papin nasljednik Leon X. je čudo i potvrdio svojom bulom iz 1513. godine.

Što papa poručuje u buli?

Priznaje čudo, vraća relikviju u Ludbreg, želeći da sve generacije budućih vjernika koje će dolaziti ovdje u Ludbreg tijekom vremena produbljuju svoju vjeru u istinu u Isusovu euharistijsku prisutnost. To štovanje je održano kroz stoljeća jer je vezano uz euharistiju. Vezano je i uz župnu crkvu jer papa relikviju šalje župnoj crkvi. I dan njezine konsekracije je najveća svečanost u čast Krvi Kristovoj, a to je prva nedjelja mjeseca rujna. Relikvija se od 1776. čuva u crkvi, a nekada se čuvala u dvorcu kao vlasništvo grofova.

Kako se može u današnjem vremenu protumačiti sadržaj ove relikvije?

Naše istine vjere su često vrlo apstraktne, a vjernici vole imati nešto opipljivo. To opipljivo je dosta važno ne zbog same vjere nego kao pomoć u rastu vjere. I tako je to bilo kroz stoljeća. U samoj relikviji više nema Kristove prisut-nosti jer kada prestanu prilike kruha i vina, onda prestaje i Kristova prisutnost u Otajstvu. Ali taj ostatak je jedan znak toliko neodoljiv da privlači ljude. Ja vidim kako mnogi ljudi, pa i mlađi, a ne samo stariji, žele to vidjeti, žele to i rukom dotaknuti.

Postoje li neka suvremena znanstvena istraživanja sadržaja relikvije?

Znanstvenih istraživanja nije bilo jer ih nadbiskup kard. Franjo Kuharić nije dopustio. Možda bi sad bilo vrijeme da se i to učini. Međutim, naša vjera nije vezana samo uz relikviju. Mi uz relikviju izlažemo i Presveto, pravu Kristovu euharistijsku prisutnost, tako da onda bude pravo štovanje samoga Isusa u euharistiji.

Koje značenje ima Krv Kristova u Otajstvu spasenja? Što ona znači za pojedinog vjernika?

U biblijskom shvaćanju ljudi krv je značila život. Krv je uvijek bila vezana uz žrtve Bogu i znamo da je krv spasila Izraelce iz egipatskog sužanjstva. To je već bio navještaj Isusove prolivene krvi koja nam daje vječni život. Razumije se da je Kristova krv nešto vrlo važno u životu vjernika, ali drugo je pitanje da li svi vjernici to duboko shvaćaju. Sigurno je da u posljednje vrijeme nastojimo u manjim hodočasničkim grupama dijeliti svetu pričest pod obje prilike tako da im se to nekako približi.

Koliko vjernika danas posjećuje svetište?

Pa mi računamo da nam dođe preko 80.000 vjernika godišnje. Iz godine u godinu ono se sve više povećava. Kad sam ja došao prije 25 godina, ono je bilo dosta skučeno i zapravo ničega nije bilo osim te relikvije. Takve su bile prilike i samo smo se unutar crkvenog kruga mogli sastajati.

Kakva je situacija sa svetištem bila za vrijeme komunizma?

Svetište se održavalo tako što su kroz sve te godine dolazili oni najhrabriji, osobito iz Međimurja i Zagorja. Godine 1944. i 1945. relikvija je ponovno bila zazidana u zid kako je komunisti ne bi uništili. Kapelu u dvorcu su partizani skroz devastirali i uništili, a župnika su ubili, bolje reći zaklali, jer je očito za njih bio preveliki Hrvat.

Sedamdesetih je došlo odleđenje i vlasti su počele dopuštati dolazak hodočasnika. Uvidjeli su da grad može imati ekonomske koristi od toga. A prije su čak i trgovine zatvarali kad su ljudi dolazili kako si ništa ne bi mogli kupiti. Zamislite, to je strašno moralo biti.

Što se događalo u '70-tima?

1972. je došao za župnika vlč. Silvije Brezovački, koji je na svečanosti počeo zvati i biskupe. Biskup Škvorc je bio skoro svake godine na svečanoj proslavi, a onda je počeo dolaziti i nadbiskup Kuharić.

Moj predšasnik pokojni vlč. Ivan Jurak je izdao prvi vodič kroz svetište tako da je upoznao mnoge vjernike i svećenike s time svetištem. Ono je zapravo bilo zaboravljeno. Ima još mjesta u južnoj Hrvatskoj gdje ljudi s tim nisu upoznati. Oni su doduše čuli, ali na žalost još ne znaju što je to. S dolaskom demokracije počeli smo više iz potrebe, a ne samo iz zavjeta, ovu svečanost manifestirati i na otvorenom.

Što sve očekuje hodočasnike ovdje?

Kada dođu hodočasnici, onda u župnoj crkvi izložimo Presveto, a uz njega i relikviju, jer u svetištu još nemamo prikladno mjesto za to. Vjernici obiđu oltar i tako izvrše svoje zavjete. Potom je moguća ispovijed. Program nastojimo animirati dobrim propovjednicima i duhovnim voditeljima. Ovom zgodom se moram zahvaliti i vašoj provinciji koja je naveliko bila od pomoći u personalu u propovjednicima i ispovjednicima.

Poslije formiramo svečanu procesiju kojom obilježavamo tu svečanost naizvan kroz grad i idemo na kongresni prostor u svetište gdje je uređena kapela kao crkva na otvorenom.

Događaju li se i danas čuda kao u prvim vremenima?

Imam čak i jedno pismeno svjedočanstvo mladića iz Brezničkog Huma, koji je prije nekoliko godina ozdravio od leukemije. To je bio strašan udarac. Njega je mama bila zagovorila kad je obolio u dvadesetoj godini. Onda je uz liječnike mama došla ovamo s njim i on je u roku od šest mjeseci ozdravio. Liječnici su potvrdili da je naravnim sredstvima nerazumljivo to ozdravljenje, a o tome se može čitati i na internetu. Imamo i nekoliko gospođa koje su dale liječničko svjedočanstvo da su ozdravile od karcinoma.

Ljudi ne traže čuda nego dolaze u svojim mukama. Oni traže utjehu, pomoć, zaštitu i smisao u svojem životu. Čuda se događaju kod ljudi koji se po 50 godina nisu ispovjedili, pa dođu ovdje na ispovijed. I takvo jedno proštenište nešto poručuje.

Kako ste se do sada pripremali za 600. obljetnicu?

Pripremamo se najprije promidžbom, pa smo osnovali biskupijski odbor za proslavu te velike obljetnice. Na čelu tog odbora jest mons. Perčić, biskupijski kancelar. A taj odbor ima i pododbore za promidžbu, građevinstvo, pastoral, liturgiju i ekonomiju.

Gradnju zavjetne kapele smo započeli u minijaturi i prilično je neugledna. Ona kao kapela Hrvatskog sabora trebala bi imati neku monumentalnost i sad je na Saboru potez da se dokaže. U srpnju smo otvorili webstranicu (http://www.svetiste-ludbreg.hr) koju uređuje naš novinar Stjepan Stjepić i već imamo pozitivne povratne odgovore. To je odjeknulo i po svijetu pa nam dolaze osobito Mađari i Poljaci koji putuju u Međugorje.

Tu je i časopis "Zov Svete Krvi", koji izlazi već desetak godina, u kojem obično opisujemo događaje koji su se zbili tijekom protekle godine.

Godine 1739. Hrvatski sabor je učinio zavjet kojim se obvezao u ovom svetištu izgraditi kapelicu. Je li taj zavjet do sada ispunjen?

Hrvatski sabor je naslovno pokrovitelj izgradnje ovog svetišta i dao je nešto novca za izgradnju novog oltara, ali sve ostalo smo mi sami izgradili. Zavjet koji je učinio Hrvatski sabor počeli su naglašavati naši domaći ovdje iz grada, pa su sabornici to morali i prihvatiti. Zato sad sve više inzistiramo da se pokažu i izgrade crkvu. Jer ako 255 godina nisu izvršili svoj zavjet, ne bi ni sada da to nismo inicirali mi sami.

Netko je od njih dao i prijedlog da jedno hodočašće organiziraju sami sabornici, ali sigurno je da predstavnik Sabora uvijek dolazi na glavnu svečanost.

Ove je godine održan i teološki simpozij u povodu ove obljetnice. Kako je protekao taj događaj?

Na simpoziju je sudjelovalo osam profesora, a na samom otvaranju je bio i kardinal Bozanić i svi biskupi Metropolije. Osamdesetak svećenika je pratilo rad i trajao je tri dana. Svaki profesor je sa svog stanovišta osvjetljavao značenje krvi u teologiji. Znači: u egzegezi, zatim u sakramentima i u liturgiji, a zaključnu riječ i zapravo krunu svemu je dao biskup Šaško, koji je već od malih nogu s majkom dolazio u to proštenište.

Kakve će sve manifestacije obilježiti sljedeće razdoblje?

Očekujemo produbljenje svijesti o euha-ristijskom otajstvu kod svećenika. U listo-padu ove godine je već najavljen susret svećenika Varaždinske biskupije, a potom slijedi i susret svećenika čitave Metropo-lije. Zatim je tu i povijesni simpozij, koji će biti 27. i 28. listopada ove godine.

Ovih dana su biskupi izdali i okružnicu, ko-jom daju tumačenje i značenje euharistije i ove obljetnice. Nju su potpisali svi bisku-pi Metropolije. Biskupi preporučaju svim tim živim zajednicama po župama, od mo-litvenih, do pjevačkih zborova, ministrana-ta i mladih, da organiziraju hodočašća u toj godini koja je tako za našu Metropoliju gotovo euharistijska.

A čitamo i čujemo da bi i Sveti Otac mogao doći, što još nije sigurno. Ako bude sljedeće godine u Hrvatskoj, onda bi sigurno došao i u Ludbreg.

Što za vas osobno znači otajstvo euharistije i tajna presvete Krvi Kristove?

Ja sam svaki dan tu i osjećam se nedostojnim kao takav jer mi je povjereno na čuvanje ovo veliko čudo. I kad, recimo, gledam kolika je pobožnost prisutna kod vjernika, mislim da bi trebao biti bolji i imati više pobožnosti. Pa, to čovjeka potrese nekada, koliko oni daju tome važnost. Ja nastojim koliko mogu tu uložiti sve svoje sposobnosti.

Što želite poručiti vjernicima na koji način da se pripreme za sljedeću godinu?

Dobro bi bilo da se više zainteresiraju oko značenja svetišta i euharistijskih čudesa. U jubilarnom broju našeg lista "Zov Svete Krvi" preveo sam tekstove o desetak prošteništa po svijetu tako da ljudi budu upoznati s time. Zatim sam pisao o euharistijskim svecima koji su i čuda činili preko euharistijskih prošteništa. Tako ćemo moći dublje ući u tu tajnu. Trebamo biti ponosni što nam je Gospodin udijelio snage i volje da opslužujemo ovo čudo. Neka vjernici po svojim mogućnostima dolaze ovamo, neka se posvete i svoj život usmjere cilju kojemu nas uči naš Gospodin.

Iz pisma biskupa Zagrebačke crkvene pokrajine povodom središnje proslave 600. ob-ljetnice posebnoga štovanja Krvi Kristove u Ludbregu 6. kolovoza 2010.:

Pozivamo sve pastoralne djelatnike: svećenike, redovnike, redovnice, vjeroučiteljice i vjero-učitelje, voditelje raznih skupina u župi i u drugim zajednicama da tijekom ove godine u sadržaj svojih programa susreta, molitve i razmatranja, ugrade duhovnost Predragocjene Krvi Kristove. To je posebno izazovno za ministrantske skupine i cijeli liturgijski pastoral, za pastoral mladih, obitelji, pokreta i udruga. Potičemo vas da dođete u Ludbreg i da hodočašćima, duhovnim obnovama i molitvama u svoje živote unesete svježinu novoga pogleda, obasjanoga otajstvom Života. Snaga Kristove krvi ima moć razlučiti dobro od zla i bitno od nebitnoga, zaustaviti neplodnu žurbu i raspršiti strah koji nas koči na putu dobra.

Ovo je godina u kojoj nas euharistija poziva na svjedočenje euharistijskoga dara u svako-dnevici, na unutarnji stav klanjanja i na izvanjsku djelatnu ljubav. U Kristu, po Duhu Svetome postajemo jedno tijelo. Raspoloženjem Blažene Djevice Marije, Isusove i naše Majke, koja je od betlehemske noći Rođenja do jutra Uskrsnuća posebnom snagom bila povezana s Kristovim Tijelom i Krvlju, i mi pristupimo radosna i zahvalna srca ovim slavljima.

U zajedništvu Crkve, rođene iz Kristova boka, molimo Božji blagoslov.

Iz predavanja mons. dr. Šaška:

"Neobičan, čudesan događaj je u stanovitom smislu korak unatrag kojim nas Bog upućuje na vrijednost euharistije. Zbog čega onda odnos štovanja prema tom neobičnom predmetu? Ne zbog premeta nego zbog Božjega čudesnog djelovanja u kojemu je pokazao svoju prisutnost. Štujemo Boga, ne materiju, krv. No, takva materija nije odvojiva od Boga. Osobno se slažem s molitvom jednog od mojih profesora u Rimu koji je rekao kako svaki dan moli da u kaležu ne vidi krv. Jer istinska molitva moli da Bog u kaležu očituje nebesku slavu. Nisam završio s pitanjima. Bi li nas trebala poljuljati vjera ili pretpostavljena činjenica ili mogućnost da razne analize ispitivanja krvi iz raznih svetišta eventualno pokažu odstupanje i razlike u odlikama krvi? Može li biološka analiza osporiti vjerodostojnost naše vjere? Mislim da ne. Nema nikakve zapreke da ne promičemo i takva istraživanja. Bilo bi zanimljivo otkriti nove pojedinosti za koje držim da bi proširivale čudesnu istinitost euharistije. Znanost je u bilo kojem segmentu svojom ispravnom metodom dobrodošla. Za mirnoću i čvrstoću vjere treba čuvati cjelovit okvir, a on u ovom slučaju nije složen samo od muke i obreda pretvorbe. On se proteže na stvaranje, na utjelovljenje, otkupljenje i eshaton. Mi po euharistijskoj pričesti postajemo dionicima neba, živimo već sada povezanost s onostranim, ali pričest postaje našim životom u ovozemnom okviru, ostaje našim tijelom, patnjom i radošću, našom hranom, to otvara obzor utjelovljenja a u konačnici, to je rekapitulacija svega u Kristu. U tome smislu, čini mi se, trebalo bi tražiti poveznicu s Kristovom krvlju koja je protegnuta na sve stvoreno".

Poznati hodočasnici

Među nebrojenim mnoštvom hodočasnika koji su pred relikvijom Predragocjene Krvi tražili spokoj duši svojoj bilo je i veoma poznatih ljudi.

Slike u dvorskoj kapeli govore nam da je i papa Leon X. s relikvijom osobno vodio procesiju ulicama vječnog grada Rima!

Malo je poznato da je u ludbreško svetište hodočastilo nekoliko kraljeva i careva iz dinastije Habsburgovaca: car i kralj Josip II. i car i kralj Franjo I.

Među velikim štovateljima Presvete Krvi Kristove bio je i zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac.

 


© 1999-2017 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s