Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Putopis
 
Boka Kotorska - Ohrid - Skoplje
 
Zaljev svetaca i grad blaženice

Piše: Vladimir Zrinjski
 

"Dalmatina" nas je povela prema jugu. Iako iz klimatizira-nog automobila promatramo kako se brojke na termo-metru nekontrolirano dižu, turisti još nisu preplavili jadransku obalu. Barem se gužva ne vidi na cestama, unatoč tome što je sredina lipnja. Ne žalimo se, Liku i Dalmaciju smo "oplovili" vrlo brzo.

Naša će jedina stanica u domovini ovaj put biti Dubrovnik. Naime, prvotna je svrha četverodnevnog putovanja, na koje se zaputila tročlana Veritasova ekipa, "njuškanje" terena koji će za nekoliko mjeseci biti poprište hodočašća. Obići ćemo tako Boku Kotorsku, odnosno Zaljev svetaca, proputovati Albaniju, u Ohridu se upoznati sa slavenskim naučiteljima i, naposljetku, posjetiti rodno mjesto Majke Tereze. Stota je godišnjica njezina rođenja, a to je i glavni povod za putovanje ovom balkanskom dionicom.

Makar bismo ponajmanje očekivali da će nam putovanje usporavati bliski susreti s našim sunarodnjacima, u dubrovačkoj nas je garaži, eto, dočekalo upravo to. Neoprezni mladi vozač, nema još ni 20 godina, pokušava izaći s parkirališta bez retrovizora i - tres u naš auto. Šteta nije velika, ali je vidljiva. Jedino što smo zatražili od mladića koji se od muke sav preznojio jest da nas uputi na nekog majstora. No on se dosad, kaže, nije koristio uslugama automehaničara.

- Da, ali ak' ovako nastaviš, trebat će ti uskoro - poručuje mu fra Ivan, naš vozač, i nastavlja prema Crnoj Gori s nadom da nam na granici zbog deformacije na prednjem desnom blatobranu neće praviti probleme.

Milosrdni policajac

Neće zbog toga, ali hoće zbog nepoštivanja prometnih pravila. Ni pet kilometara nakon ulaska u susjednu zemlju, zaustavlja nas prometna policija. Službenik koji nam je mahao u drugoj ruci, na našu žalost, ima laser.

- Zašto vozite tako brzo - pita nas - vozili ste 71, a ograničenje je 50.
- Pa to i nije tako puno. Znate, prvi put smo tu kod vas - zaigrali smo na kartu slatkorječivosti, što je, izgleda, upalilo.
- Ovako. Sad ću da vas pustim, a idući put ću da vas kaznim - završava policajac dobrosusjedsku konverzaciju, pokazujući na kraju tko je gazda i tko se, valjda zbog dobre volje, ovaj put odlučio smilovati.

Nama je odahnulo, a "idućeg puta", znamo to i mi i on, neće biti.

Da bismo stigli do Dobrote, našega prvog prenoćišta, morat ćemo okružiti dobar dio zaljeva Boke kotorske. Njezina nas je ljepota odmah ostavila bez teksta, dok promatramo kako se moćne planine Orijen i Lovćen strovaljuju u pitomi, mirni zaljev. Sunce je na zalazu, a plaže su prepune kupača.

Kroz Herceg-Novi, rodno mjesto svetog Leopolda Mandića, ovaj put prolazimo bez zaustavljanja, ali najesen će ovo biti jedna od postaja.

U Dobroti nas je dočekao župnik Pavao Medač. Njegovo se mjesto odmah nasla-nja na glasoviti Kotor, grad čiju bismo povijesnu priču mogli istraživati danima, ali za to, nažalost, nemamo vremena. No, zato odlazimo vidjeti prekrasnu katedralu svetog Tripuna, mučenika koji je stradao u rimskom progonstvu i koji je, uz ostale kotorske svece i blaženike, simbol ovoga kraja. Za nekoliko će dana ovdje biti otvoren i muzej svetog Tripuna, u kojem će hodočasnici moći, između ostalog, odati počast njegovim relikvijama i vidjeti ka-meni kovčeg u kojem su njegovi posmrtni ostaci bili 809. godine preneseni iz Cari-grada u Kotor. Nakratko smo se susreli i s kotorskim biskupom, mons. Ilijom Janji-ćem, kojeg smo nedavno imali prilike upoznati u našemu listu. Nakon što je iza nas zaključao katedralu, ugostio nas je u svojoj rezidenciji i sa zanimanjem slušao o ruti koju ćemo ovih dana prevaliti.

Htjeli bismo još posjetiti i čuvene kotorske zidine, koje su dio UNESCO-ve svjetske baštine, ali kasno je i sutra nas čeka prava pustolovina. Da bismo došli u Makedoniju, morat ćemo se družiti s albanskim cestama i svim uzbuđenjima koje one donose. Dakle, za našeg vozača priprema je neizbježna, i to prije svega u obliku dobrog sna.

Zahtjevni pastoralni izazovi

Nakon buđenja u suncem okupanoj Dobroti, bogatog doručka kod našeg izuzetno gostoljubivog domaćina, don Pavla, otisnuli smo se prema Albaniji. Vožnjom uz crnogorsku obalu uvjerili smo se kako je turistička sezona u Budvi, Baru i ostalim odredištima već uzela dobar zamah. To im je, uostalom, ključna ekonomska komponenta.

Cesta prema Albaniji, koja sasvim nezasluženo nosi epitet državne, dala je naslutiti što nas očekuje sve do ulaska u Makedoniju. Posebna je avanutra bio prelazak preko klimavoga drvenog mosta u blizini Skadra, na koji se neki vjerojatno ne bi usudili ni biciklom. Najveći propust bio je ipak taj što smo, umjesto alternativnog puta, izabrali onaj preko Tirane. Onome tko nije posjetio glavni grad Albanije, teško je riječima opisati kaos i metež koji vladaju na njegovim ulicama. Ceste nemaju linije, semafore rijetko tko shvaća ozbiljno, pred vas iskaču krave, koze, zaprežna kola pa čak i - kornjače. Ušli ste u suprotni smjer? Nije "greda", oprostit će vam se. Izađete li iz Tirane neokrznuti - a nama je to, eto, nekako uspjelo - doista zaslužujete priznanje.

Do ulaska u Makedoniju mučninu još malo izazivaju zavojite planinske ceste, ukrašene nebrojenim rupama, ali sve je to dio nezaboravnog iskustva vožnje kroz Albaniju. Nakon svega nam je preostalo tek da jedni drugima obećamo da više nikad nećemo kritizirati hrvatske ceste.

Granica između Albanije i Makedonije nalazi se na više od kilometar nadmorske visine, a s nje se, osim na Ohridsko jezero, pruža pogled i na brojne bunkere koje je u ovoj zemlji tijekom svoje diktature dao napraviti zloglasni diktator Enver Hoxha. Neki izvori tvrde da ih ima više od milijun.

Po dolasku u Ohrid susreli smo se s paterom Stjepanom Kušanom, isusovcem koji u ovom gradu, suočen s raznim izazovima, neumorno obavlja svoju pastoralnu službu. Spomenimo samo da je u Makedoniji 65% ljudi pravoslavne vjeroispovijesti, 33% je muslimana, a rimokatolika ima tek nešto manje od dvadeset tisuća. To i ne čudi, s obzirom da je Sveta Stolica prije samo devet godina ponovno uspostavila apostolski egzarhat u ovoj zemlji. Stoga je jasno da je pastirska služba koju u Makedoniji provode svećenici od nemjerljivog značaja.

Pater Kušan nam je otkrio kako je međureligijski dijalog u Ohridu na izuzetno visokoj razini. Mnoge situacije i svakodnevni susreti s običnim ljudima, kaže, to i potvrđuju. Grad je inače poznato turističko odredište, ali hodočasnicima je osobito zanimljiv zbog svete braće Klementa i Nauma Ohridskog, učenika slavenskih apostola Ćirila i Metoda. Oni su godinama naučavali u ovim krajevima, a danas su njihovi manastiri, od kojih su mnogi obnovljeni, živo svjedočanstvo tih vremena. Priča kaže da u Ohridu i njegovoj okolici postoji 365 crkava i manastira. Za tu brojku ne možemo garantirati, ali prisnažujemo činjenicu da neke od njih uistinu vrijedi pogledati. Uz zalazak sunca na Ohridskom jezeru, ugođaj će biti potpun.

Potrebe velike, a vremena malo

Treći dan naše kratke turneje po Balkanu vodi nas prema prijestolnici Makedonije. Skoplje nas je dočekalo s užarenih 40 stupnjeva i pravi je pothvat bio u takvim uvjetima razgledavati ponudu grada na Vardaru, zbijenog u kotlini koju čuvaju planine Skopska Crna Gora i Vodno. Naš je vodič ovog puta bio vlč. Mato Jaković, čija je zadaća u Skoplju možda i najzahtjevnija od svih mjesnih crkava s kojima smo se dosad upoznali. Kao pastir župe Presvetog Srca Isusova, praktički je cijeli dan na nogama i s velikim žarom obilazi svoje župljane u potrebi. Njih je, međutim, vrlo mnogo, a župa obuhvaća teritorijalno golem prostor, pa i vlč. Mato često ulaže nadljudske napore. Ipak, velika su mu potpora sestre Misionarke ljubavi, sljedbenice blažene Majke Tereze, s kojima redovito surađuje.

Bl. Tereza iz Skoplja

Upravo je 100. obljetnica rođenja skopske blaženice bio glavni razlog za naš dolazak u ovaj grad. Zanimljivo je da su stanovnici Skoplja, bez obzira na vjeroispovijest, svi jednako ponosni na sveti lik Majke Tereze i djela ljubavi koja je ona činila prema svojim bližnjima. Njezina je spomen-kuća sagrađena u strogom centru grada, na mjestu gdje se prije razornog potresa, ko-ji je 1963. godine pogodio Skoplje, nalazi-la katedrala. Radi se o pravom arhitekton-skom remek-djelu, koje u rijetko viđenoj harmoniji spaja tradicionalno i moderno. U kući je u samo nekoliko minuta moguće proći kroz cijeli život blaženice, a posebno je upečatljiva kapela koja se nalazi na drugom katu.

U kratkom susretu sa sestrama koje djeluju u Skoplju, otkrile su nam da sâm spomen imena Majke Tereze izaziva duboko poštovanje i da je njihovo djelovanje zbog toga uvijek teklo neometano. One s jednakom ljubavlju, kao što je to činila blaženica, zbrinjavaju napuštenu i siromašnu djecu te im pružaju utočište, skrb i utjehu te, naravno, evanđeosku pouku.

- Blažena Majka Tereza je pokazala tako snažan primjer kraj kojeg čovjek naprosto ne može ostati hladan - priča nam jedna od sestara.

Umjesto kuće – trgovački centar

U razgovoru nam se pridružio i Alojz Gombar, jedini rođak Majke Tereze koji danas živi u Makedoniji. Stiže pomalo nervozan, jer je Španjolska, za koju navija na Svjetskom nogometnom prvenstvu, tog dana poražena, ali zatim je spremno započeo svoju priču.

Djetinjstvo je proveo u istom dvorištu i neposrednom susjedstvu blaženice, a danas ga boli što su lokalne vlasti na mjestu njezine rodne kuće odlučile napraviti – trgovački centar. Spomen-ploča postavljena je na krivom mjestu, no kad je na to htio ukazati, dočekao ga je, kaže, zid.

- Recite mi, tko njima može reći gdje da stave ploču? Da stvar bude teža, sada je na tom mjestu u planu i izgradnja džamije – neutješno kaže Gombar.

Kako bismo se uvjerili u vjerodostojnost njegovih tvrdnji, zajedno odlazimo do sporne lokacije, a on nam spremno pokazuje gdje se zapravo nalazila kuća. Očito je da je prilikom postavljanja spomen-ploče došlo do raznih nelogičnosti, ali Gombar obećaje da će se nastaviti boriti za pravdu.

Inače, na ulazu u dotični trgovački centar dočekali su nas poznati zvuci pjesme: - Stojim na kantunu, glava u balunu, aaaaa di si ti...

Mladi gitaristi, koji se trude štogod zaraditi, posegnuli su za hrvatskim hitovima.

Na rastanku s Gombarom, osjećamo dozu skeptičnosti s njegove strane. Domaći su ga mediji dosad uglavnom krivo interpre-tirali i istinu okretali na svoju stranu, a on se i dalje pokušava boriti s vjetrenjačama. Jedina mu je želja da na vidjelo dođe istina i da se o liku blažene Majke Tereze, ali i njezinu životu, piše točno i uteme-ljeno.

Posljednji dan odveo nas je do rezidencije makedonskog biskupa mons. Kire Stoja-nova, koji nas je ugostio na radnom do-ručku. Intervju s biskupom možete pronaći na stranicama ovog broja Veritasa.

Nakon pozdrava sa Skopljem, uz nove nesnosne vrućine zaputili smo se preko Srbije prema Zagrebu. Onaj osjećaj koji vas obuzme kad s velikog putovanja stignete kući, ovaj put nije bio toliko intenzivan. Vjerojatno zato što smo se, prolazeći u tih nekoliko dana kroz malene, ali itekako žive vjerničke sredine, osjećali kao kod kuće.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s