Postavši svećenikom, pozvan sam biti oltar. Učiti od oltara, napajati se na njegovoj stamenosti, iščitavati njegove poruke. Oltar je žrtvenik, mjesto događanja ljubavi. Oltar je sjecište Boga i ljudi, stjecište svih i svačijih briga i tereta, protkanih Božjom nježnošću. Oltaru je sve bitno, sve prima istom velikodušnošću. On je i prostor svetog, mjesto svetosti, neovisan o svom vanjskom izgledu koji opet nije nebitan. Ljubim ga jednom svaki dan, on ljubi mene stalno. Kamen, drven, željezan, skup, neugledan, oltar je oltar ukoliko je dodir Neba i zemlje, Vječnog i prolaznog, Trajnog i propadljivog, Čvrstog i krhkog. Tek u suodnosu tih dviju dimenzija on živi svoje "biti". Ukoliko nešto od tog nedostaje, bivam nedovoljno ispunjen onim zbog čega sam odabran i poslan. Učiti od oltara ostaje mi trajna zadaća. Ne dati mu Judin poljubac izdaje. Oltari, oltari, moji ispiti savjesti! (Vlč. Zvonimir Badurina Dudić, "Golgotsko svjetlo", Ogranak Matice Hrvatske Novalja, 2009., str. 23.) Svim svećenicima, na zaključenju Svećeničke godine, želimo da budu čvrsti oltari na koje će se narod Božji moći osloniti. |