Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
U povodu
 
Osmijeh s prozora Očeva doma

Piše: Tanja Popec
Foto: Arhiv Veritasa
 
PETA OBLJETNICA SMRTI PAPE IVANA PAVLA II.

Bio je to jedan od najdužih pontifikata u povijesti Crkve. Ivan Pavao II. vodio je Crkvu 26 godina, 5 mjeseci i 17 dana. Po dužini pontifikata prethode mu sveti Petar (30.-64/67.) i papa Pio IX. (1846.-1878.). Bio je 263. Petrov nasljednik. U njegovom se životu dogodilo otajstvo "čudesne razmjene između Boga i čovjeka", kako je govorio o svećeništvu: "Svećenik daruje Kristu svoje čovještvo, kako bi se On mogao njime poslužiti kao sredstvom spasenja, čineći od njega gotovo drugog sebe." Život, ali i smrt Ivana Pavla II. bili su zrcalo Isusa Krista u svijetu.

Godine javnog djelovanja završile su agonijom boli i patnje uronjenih u vjeru u Božansko milosrđe. Zrake s toga zrcala i danas sjaje u svijetu vodeći i nas prema pragu preko kojega je Ivan Pavao II. prešao prije pet godina.

Kako je umro Ivan Pavao II.?

Predvečerje Blagdana Božanskog milosrđa, 2. travnja 2005. godine. Na Trg sv. Petra u Vatikanu tada, kao i večer ranije, došao je veliki broj ljudi pogleda uprtih u prozore Apostolske palače. Nakon što je Sveti Otac nekoliko dana ranije, za Uskrs, sa svojega prozora uputio jedan od najsnažnijih blagoslova, onaj bez riječi i s puno boli na licu, posljednje dane u njegovoj blizini, čini se, kao da je želio provesti cijeli svijet. S posebnom pozornošću pratila su se liječnička izvješća, ulasci i izlasci kardinala i biskupa. Skupina Papaboys pjevala je, molila i plakala zajedno s mladima uz Papin prozor. A on je upravo mladima poručio, kako kazuju svjedoci: "Tražio sam vas! Sada ste vi došli meni i zato vam zahvaljujem." Posljednji Papini dani bili su ispunjeni molitvom, a te večeri, 2. travnja, u njegovoj je sobi slavljena misa za Blagdan Božanskog milosrđa. Nakon mise, sakramenta pomazanja i popudbine, duša Ivana Pavla II. prešla je prag nade i krenula u Očev zagrljaj praćena molitvom krunice na Trgu sv. Petra. Bilo je to u 21:37. O patnji koju je proživljavao posljednjih dana svojega života svjedoče i riječi kardinala Camilla Ruinija, Papinog vikara za grad Rim, koji je nekoliko sati prije Papine smrti rekao: "Papina je vjera toliko snažna i puna da on u ovim trenucima patnje, kao i prije, tijekom svoje neumorne službe, već vidi i dodiruje Gospodina." Znakovito je to umiranje uoči Blagdana koji je upravo on ustanovio u Jubilarnoj godini.

S povjerenjem u Milosrdnog Gospodina i Učitelja

Središnja poruka pobožnosti Božanskoga milosrđa sadržana je u riječima: "Isuse, ja se uzdam u Tebe!" Koliko je veliko bilo to pouzdanje Ivana Pavla II., vidi se i u njegovoj oporuci koju je pisao u više navrata, počevši od 6. ožujka 1979. godine. Godinu dana kasnije izrazio je nadu da će mu Krist udijeliti milost za posljednji prijelaz, za njegov Uskrs, te da će njegov posljednji prijelaz učiniti korisnim za spas ljudi, očuvanje ljudske obitelji i u njoj svih nacija i naroda. I zaista je bilo tako, svijet kao da je na trenutak zastao 8. travnja 2005., kada se misom i sprovodnim obredima opraštao od Velikog Pape. A on je taj prizor gledao s nebeskog prozora, kako je u propovijedi na misi sprovoda rekao kardinal Joseph Ratzinger: "Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa sada stoji na prozoru Očeve kuće, gleda nas i blagoslivlja. Da, blagoslovi nas, Sveti Oče!" Jecaj zvona utkan u pljesak vjernika i poklik "Svetac, svetac" toga je dana bio zajednička molitva neba i zemlje za Papu, ali i Papi po čijem se životu Božja ljubav proslavila u našem vremenu.

Snažna poruka vjetra

Malo je kojem sudioniku misnog slavlja na Trgu sv. Petra u Vatikanu 8. travnja 2005., kao i gledateljima diljem svijeta putem malih ekrana, promaknuo prizor s lijesa Ivana Pavla II. Prizor koji je vidjelo više od milijardu ljudi bio je silno rječit. Na lijesu od čempresovog drva nalazio se Evanđelistar čije je stranice za vrijeme mise vjetar listao kako je želio, što i nije čudno, jer su stranice lagane. No, čudesno je da je vjetar na kraju mise zatvorio i korice Evanđelistara. Snagu ovoj poruci vjetra daje tumačenje riječi Ruah iz hebrejskoga jezika, koja se koristi kako bi označila pojam Duh, a izvorno znači da je duh dah, i to ponajprije dah vjetra. Da je vjetar bio znakovita Božja poruka i Ivanu Pavlu II., svjedoče novinari koji su ga pratili na brojnim putovanjima. Jedna takva epizoda dogodila se na Kubi 1998. godine, kada je upravo u iznenadnoj pojavi vjetra Papa doživio Božji šapat da je bio u pravu kada je želio doći na ovaj otok unatoč mogućim zloporabama toga pohoda od strane tamošnjih vlasti.

Uz Petrov grob, srce kršćanstva, i neizbrisivi hrvatski trag

Istraživanja o grobu sv. Petra provedena su 1939. godine, kada je papa Pio XI. poželio biti pokopan uz Apostolskog prvaka. Pio XII. želio je naći Petrov grob te je to otkriće i objavio u radio-poruci 23. prosinca 1950., a 1968. godine potvrđeno je da su nađene kosti sv. Petra, koje se nalaze u 18 posuda i položene su u dubinu zida ispod glavnog oltara Bazilike iznad kojega je Berninijev baldahin. Ivan Pavao II. ukopan je u jedno od najbližih mjesta grobu sv. Petra. U kripti Bazilike sv. Petra u Vatikanu, ondje gdje je ranije bio pokopan blaženi papa Ivan XXIII., leži tijelo ovoga velikog pape, koji je neizmjerno volio Hrvate. Nad njime bdije lik Bogorodice u reljefu, rad Ivana Duknovića, kipara iz Trogira koji se potpisivao kao Ioannes Dalmata, a sedamdesetih godina XV. stoljeća svojim renesansnim kiparstvom postao je prepoznatljiv i u Rimu. No, iako je njegovo djelo trajno nad grobom Ivana Pavla II., Svetog Oca do posljednjega počivališta dopratila je i ljubav i zahvalnost iz Hrvatske, vidljiva i u osobama i u znakovima. Providnost se pobrinula da u asistenciji na misi sprovoda budu Hrvati, tada bogoslovi Dubravko Škrlin Hren i Mislav Kutleša. A što se hrvatskih znakova u misi tiče, spomenimo Evanđelistar koji je dominirao Službom Riječi. Bio je to dar što ga je papa Ivan Pavao II. dobio u Mariji Bistrici 1998. godine, za svoga drugog pohoda Hrvatskoj. I kako su rekli u Vatikanu, bio mu je jedan od omiljenijih. U sjećanju vrijedi sačuvati još jednu duhovnu dragocjenost iz dana smrti Ivana Pavla II. Naime, upravo je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić toga dana, zajedno s četrdesetak svećenika s kojima je bio na duhovno-studijskom putovanju u Poljskoj, boravio u Papinim rodnim Wadowicama, gdje je i primio vijest o Papinoj smrti.

Papa koji je volio Hrvate

Ljubav prema Hrvatima nije bila tajna u životu Ivana Pavla II. Bio je prvi papa koji je u Bazilici sv. Petra govorio na hrvatskom jeziku, i to već u prvoj godini svojega pontifikata. Naš je narod 1979. godine slavio 1100. obljetnicu kako je papa Ivan VIII. blagoslovio hrvatskog kneza Branimira i njegov narod zbog toga što je spriječio da se Hrvati odvoje od Svete Stolice. Bila je to Branimirova godina, u kojoj je tadašnji kardinal Franjo Kuharić predvodio hodočašće u Rim i s velikim brojem vjernika sudjelovao na misi s Papom 30. travnja 1979. godine. Ivan Pavao II. tada je na hrvatskom jeziku rekao: "Blagoslov svoj zazivam na sve vas ovdje nazočne, na vaše obitelji, na mlade i stare... I molimo vas: budite vjerni Bogu i svetom Petru, gajite dobri obiteljski duh, poštujte život, odgajajte brojniju djecu i sačuvajte dobri običaj obiteljske molitve." Ivan Pavao II. bdio je nad Hrvatskom i u vrijeme Domovinskog rata, te je kao "goloruki hodočasnik Evanđelja" prvi put pohodio našu zemlju 10. i 11. rujna 1994. pod geslom "Mir vama!" Ne skrivajući radost zbog dolaska, rekao je: "U ovom trenutku, kada prvi put stupam na hrvatsko tlo i ljubim ga s uzbuđenjem, drago mi je uputiti žarki pozdrav ovoj ljubljenoj zemlji i svima koji u njoj žive." Jednako mu je na srcu bila i Bosna i Hercegovina, te je iste godine želio doći i u Sarajevo. No, kako nitko nije želio jamčiti sigurnost Papi i hodočasnicima, odgodio je taj pohod do 12. i 13. travnja 1997. godine. Godine 1998., od 2. do 4. listopada ponovno boravi u Hrvatskoj pod geslom "Bit ćete mi svjedoci", kada proglašava blaženim kardinala Alojzija Stepinca, dajući ga Hrvatima kao kompas da bi se znao orijentirati: "Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštivanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi." Godine 2003. Ivan Pavao II. treći je put u Hrvatskoj kako bi 6. lipnja u Dubrovniku blaženom proglasio redovnicu Mariju Propetog Isusa Petković, odajući ujedno počast ženi: "Mislim na tebe, ženo, jer svojom osjetljivošću, velikodušnošću i jakošću obogaćuješ poimanje svijeta i pridonosiš punini istine o međuljudskim odnosima. Tebi je Bog povjerio na poseban način stvorenja, te si pozvana postati nezamjenjiva potpora postojanju svake osobe, posebno pak u krugu obitelji." Dan kasnije, diveći se ljepoti slavonske ravnice, u čepinskoj zračnoj luci ohrabrio je zemljoradnike koji u trudu dolaze do plodova svojega rada: "Potičem vas da ne gubite pouzdanje te imate na umu kako ste svojim težačkim poslom, što na tako rječit način svraća pozornost na biblijsku dužnost povjerenu čovjeku da sebi "podloži" zemlju i bude "gospodar" vidljivoga svijeta svakodnevno "suradnici" Boga stvoritelja. Znajte da su vam papa i Crkva blizu te da - visoko cijeneći nezamjenjivost i dostojanstvo vašega svakodnevnog truda - žele da se poljoprivredi i ljudima i ženama, koji obrađuju zemlju, prizna prava vrijednost u sveukupnome razvoju društvene zajednice." Na Duhove, koje je slavio u Rijeci, 8. lipnja, papa je pohodio i Trsatsko svetište, pred kojim je podignut prvi spomenik nakon njegove smrti, Trsatski hodočasnik, na kojem pišu Papine riječi koje je izgovorio na ovome mjestu: "Molite za mene dok sam živ i kada umrem." Iz Zadra, gdje se Hrvatska zauvijek oprostila s Ivanom Pavlom II., ostaje i njegova zahvala: "Hvala tebi, ljubljeni puče hrvatski, koji si me dočekivao raširene ruke i srca otvorena po ulicama Dalmacije, Slavonije, Kvarnera. Sjećam se tvojih patnji uzrokovanih ratom, što su još uvijek vidljive na tvojem licu i što se odražavaju na tvome životu i blizu sam svima koji podnose tragične posljedice rata. Poznata mi je međutim tvoja snaga, tvoja hrabrost i tvoje ufanje i siguran sam da će ti ustrajno zalaganje omogućiti da i ti jednom ugledaš bolje dane. Hvala i tebi mladeži Hrvatske! Mladeži hrvatska, neka te Bog blagoslovi, zemljo hrvatska Bog te blagoslovio!" Svega 13 dana nakon Zadra, Ivan Pavao II. pohodio je Banju Luku i blaženim proglasio laika Ivana Merza: "Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti, u ponovnoj izgradnji onoga što je srušilo nasilje, u pomirbi međupojedincima i obiteljima, u promaknuću istinske društvene obnoveu pravdi i miru. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima svjetovnjacima." Za katolike u BiH papa je pronašao i riječi ohrabrenja kako bi ostali na svojim ognjištima: "Pozivam vas da se ne povla-čite nazad, da ne popuštate pred napašću malodušnosti, nego da povećate pothvate kako bi Bosna i Hercegovina ponovno postala zemlja pomirbe, susreta i mira. Budućnost ovih krajeva ovisi o vama. Ne tražite drugdje udobniji život, ne bježite od svoje odgovornosti čekajući da vam netko drugi riješi teškoće, nego zlo odlučno priječite snagom dobra." Misu na Petrićevcu u Banjoj Luci 22. lipnja 2003. Sveti je Otac završio riječima: "Zemljo Bosno i Hercegovino, Papa te nosi u svome srcu i želi ti dane napretka i mira."

Odazvao se pozivu Krista na žalu

Bliskost Ivana Pavla II. s nama Hrvatima povezana je sa sličnom sudbinom naših zemalja, Hrvatske i Poljske. Razumio nas je, volio i hrabrio. A kao Petrov nasljednik sa sobom je uvijek nosio svoje poljsko podrijetlo: "Među raznim iskustvima moje službe osobito nam svjestan koliko dugujem baštini vjere, kulture i povijesti kakvu sam ponio iz zemlje u kojoj sam rođen... ponio sam sa sobom cijelu poljsku povijest, kulturu, iskustvo, jezik... Neizmjerno sam zahvalan svom narodu, poljskoj školi, poljskom sveučilištu, poljskoj Crkvi, poljskom povijesnom iskustvu, što mogu ususret suvremenim iskustvima čovječanstva... izlaziti tako adekvatno pripremljen." Iz svoje domovine u svoj pontifikat ponio je i pjesmu Krist na žalu. Ona ga je obilježila do te mjere da mnogi misle da je ona njegovo autorsko djelo. No, njezinu snagu i trenutke kada se pjevala sam je Papa otkrivao u autobiografskim crticama. Nazvao ju je oazovskom pjesmom, koja mu je bila u ušima kada je slušao odluku konklave. "S njom, s oazovskom pjesmom, nisam se rastajaokroz sve ove godine. Bila je svojevrsni dah domovine. Bila je također i predvodnica na raznim putovima Crkve." (IVAN PAVAO II., Autobiografija, NZMH, Zagreb, 2003., str. 125-126.) Što je Oaza? U navedenom djelu Papa govori o iskustvima Oaza, žive Crkve, u kojem je kao biskup sudjelovao svim srcem. Radi se o pokretu koji je u razdoblju komunističke vladavine u Poljskoj okupljao mlade u Crkvi, a kasnije je predstavljao i "živahno središte duhovnoga razvoja mladeži i obitelji", kako je zapisao Papa (nav. dj., str. 111.). I iz tih je susreta sa sobom na Petrovu lađu Karol Wojtylaponio pjesmu Krist na žalu. Ovo je ujedno prilika spomenuti i neke zanimljivosti o nastanku ove pjesme. Napisao ju je španjolski svećenik i baskijski skladatelj liturgijskih pjesama Cesareo Gabaráin Azurmendi (Hernani, 30. travnja 1936. - Anzuola, 20. travnja 1991.). Njezino ime u originalu je "Pescador De Hombres". Poljski prepjev pod imenom "Barka" napravio je jedan svećenik salezijanac, a Karol Wojtyla ju je teološki i pjesnički doradio. Zbog toga, kao i zbog činjenice da mu je bila omiljena, ova je pjesma postala njegova. Na hrvatski jezik pjesmu "Krist na žalu", prema poljskoj verziji, prepjevao je vlč. Mijo Gabrić. Prvi put je objavljena u Malom Koncilu (MAK) početkom 80.-ih godina XX. stoljeća. Pjesmu je harmonizirao Slavko Nedić i objavljena je u pjesmarici "Svi slavimo Gospodina", Jelsa, 1984. godine.

Ivan Pavao II. i dalje nastavlja raditi za čovjeka

Iako je knjiga zemaljskog života Ivana Pavla II. zatvorena 2. travnja 2005. godine, on nastavlja živjeti i djelovati u životima mnogih vjernika. Dokazuju to dolasci brojnih hodočasnika na njegov grob u kriptu Bazilike sv. Petra u Vatikanu, kao i tisuće svjedočanstava koja o njegovom zagovoru dolaze u Vatikan s raznih strana svijeta, a među njima ima i onih iz Hrvatske (Zagreb, Nova Gradiška). Onaj poklik koji se Trgom sv. Petra prolomio odmah nakon njegove smrti, "Santo subito! Svetac odmah!", potvrđuje se u životima mladih, obitelji, supruž-nika, roditelja, djece... Postulator mons. Slawo-mir Oder ističe da je veliki broj svjedočanstava povezanih s majčinstvom i očinstvom, a osobe koje se bore s neplodnošću, tvrde da su uz po-moć molitve upućene Ivanu Pavlu II. primile milost majčinstva i roditeljstva. Kako je počet-kom ožujka ove godine objavila talijanska "La Repubblica" donoseći preslike nekoliko pisama pristiglih u Postulaturu, "i hindusi, budisti, musli-mani i ateisti pišu pisma da su čudesno ozdravili zahvaljujući nebeskom zagovoru blagopokojnog Ivana Pavla II."

Podsjetimo, papa Benedikt XVI. 13. svibnja 2005. godine, dakle 41 dan nakon Wojtyline smrti, najavio je pokretanje postupka za njegovu beatifikaciju uz oprost čekanja od pet godina. Svečani početak bio je u Bazilici sv. Ivana Lateranskog u Rimu 28. lipnja iste godine. Te je godine sadašnji papa i sam javno potvrdio da osjeća blizinu svojega ljubljenog prethodnika, kako naziva Ivana Pavla II. Tako je 16. listopada 2005. godine u razgovoru za Poljsku državnu televiziju Benedikt XVI. izjavio: "Sve češće osjećam kako nam neka osoba, kada ode k Bogu, postaje još bliža. Osjećam također da mi je, dok je s Kristom, bliska onoliko koliko sam ja blizak Gospodinu. Uvijek sam blizu Pape, a on mi pomaže približiti se Kristu. Nastojim ući u ozračje njegove molitve, štovanja Gospodina, ljubavi prema Majci Božjoj. Predajem se također njegovoj molitvi, vodeći s njime neprestan razgovor i osjećajući bliskost na jedan sasvim nov i vrlo dubok način."

Opće uvjerenje u svetost Ivana Pavla II.

Kanonski proces za Ivana Pavla II. trajao je četiri godine, do prosinca 2009. U tom su vremenu članovi Sudova, Rimska bisku-pija i Krakowska nadbiskupija, te na kraju i Kongregacija za kauze svetaca jedno-glasno zaključili da je Karol Wojtyla, papa Ivan Pavao II., koji je ne samo Crkvi, već i cijelom svijetu tijekom svog pontifikata dao povijesni zaokret, živio kršćanske kreposti na herojski način. Do beatifikacije je preostala još konačna odluka liječničke, teološke i znanstvene komisije o čudu, koje Kongregacija smatra najprikladnijim za dokaz njegove čudotvorne moći. Radi se o francuskoj redovnici Marie Simon-Pierre, koja je ozdravila od Parkinsonove bolesti posredstvom zagovora pape Ivana Pavla II. No, najnovije vijesti kazuju da je liječnička komisija odbacila ovo čudo, te sada Postulaturi predstoji izdvojiti neko drugo u nizu od 271 ozdravljenja koje je dokumentirano i posvjedočeno. Iako bi moglo usporiti proces beatifikacije Ivana Pavla II., ipak ovo neće utjecati na općeprihvaćeni stav među vjernicima o njegovoj svetosti.

Svjedočanstva o zagovoru pape Ivana Pavla II., molitvene zajednice i inicijative nastale nakon njegove smrti, kao i niz drugih zanimljivih sadržaja možete pronaći na internetskoj stranici Postulature: www.vicariatusurbis.org/Beatificazione/italiano/HomePage.htm. Ovdje možete pronaći i na hrvatskom jeziku Molitvu za zadobivanje milosti zagovorom sluge Božjega pape Ivana Pavla II.

O, Sveto Trojstvo, zahvaljujemo ti što si Crkvi darovalo papu Ivana Pavla II. te je u njemu zasjala nježnost tvoga očinstva, slava križa Kristova i sjaj Duha ljubavi. Pouzdajući se sasvim u tvoje beskrajno milosrđe i u Marijin majčinski zagovor, on nam je pružio živu sliku Isusa dobroga pastira i pokazao da je svetost, kao najviši oblik redovitoga kršćanskoga života, put kojim možemo postići vječno zajedništvo s tobom. Daj nam, njegovim zagovorom, po tvojoj volji, milost što je molimo, nadajući se da će on uskoro biti ubrojen u broj tvojih svetih. Amen.

UKRATKO

Rođen 18. svibnja 1920. godine u Wadowicama.

Za svećenika je zaređen 1. studenog 1946. godine.

4. srpnja 1958. imenovan pomoćnim biskupom,
a 13. siječnja 1964. krakovskim nadbiskupom.

Za vrijeme Drugoga vatikanskog sabora (1962.-65.) veliki doprinos daje raspravi vezanoj uz Konstituciju o Crkvi u suvremenom svijetu"Gaudium et spes".

26. lipnja 1967. kreiran kardinalom.

Za Petrovog nasljednika izabran 16. listopada 1978. godine.

Umro u Vatikanu, 2. travnja 2005. godine.

28. lipnja 2005. pokrenut proces za beatifikaciju,
uz oprost Benedikta XVI. od čekanja 5 godina.

U MNOGOME PRVI

13. svibnja 1981. godine, na Blagdan Gospe Fatimske,
Mehmet Ali Agca pucao je na Ivana Pavla II. na Trgu sv. Petra i teško ga ranio.

19. kolovoza 1985. godine, kao prvi papa u povijesti,
održao govor upućen muslimanima u Maroku.

13. travnja 1986. godine Ivan Pavao II.
prvi je papa koji je posjetio Sinagogu u Rimu.

27. listopada 1986. godine u Asizu pokrenuto Svjetski dan mira.

15. siječnja 1995. godine na misi s Papom u Manili na Filipinima sudjeluje više od 3 milijuna vjernika, što je najveće okupljeno mnoštvo vjernika na jednom mjestu u povijesti.

Priznanje grijeha Crkve za pogreške u vjerskim ratovima, inkviziciji i progonu Židova
2. ožujka 2000. godine; iste godine pred Zidom plača i Židove moli za oprost.

Prvi Papin pohod džamiji, Damask, 6. svibnja 2001. godine.

5. lipnja 2003., kao "Božji maratonac", kako su ga zvali u Italiji,
kreće na svoje 100. inozemno putovanje. Odredište: Hrvatska.

SVI PAPINI REKORDI

146 pastoralnih pohoda u Italiji, a kao rimski biskup posjetio 317 od 332 rimske župe.

104 pastoralna putovanja izvan Italije, od toga 3 u Hrvatskoj (i stoto, jubilarno)
i 2 u Bosni i Hercegovini.

Izvan Italije za vrijeme pohoda ukupno prijeđenih 1.162.615 kilometara.

14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama.

Pokrenuo obilježavanje Svjetskog dana mladih, Cvjetnicu proglasio Danom mladih (1986.).

Kao papa objavio 5 knjiga:"Prijeći prag nade" (1994.),"Dar i otajstvo: povodom 50. obljetnice svećeništa" (1996.),"Rimski triptih. Meditacije u poeziji" (2003.), "Ustanite, hajdemo!" (2004.)
i "Sjećanje i identitet" (2005.).

Predslavio 147 beatifikacija tijekom kojih je proglasio ukupno 1.341 blaženika
(hrvatski: Alojzije Stepinac, Marija Petković, Ivan Merz), te 52 kanonizaciju s ukupno 482 nova sveca (hrvatski: Marko Križevčanin, Leopold Bogdan Mandić).

U kardinalski zbor uvrstio 231 kardinala (+ 1 in pectore), od toga trojicu hrvatskih:
kardinala Franju Kuharića (1983.), kardinala Vinka Puljića (1990.)
i kardinala Josipa Bozanića (2003.).

Sazvao je 15 skupština Biskupske sinode.

Na audijencijama srijedom (više od 1.160) sudjelovalo je oko 17.600.000 hodočasnika,
spomenimo više od 8 milijuna hodočasnika u Jubilarnoj godini.

 


© 1999-2018 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s