Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
Križ koji nas nosi

Piše: Ivan Bradarić
 
Ne koristi da samo Spasitelj uzme svoj križ, nego valja da ga i mi nosimo vršeći tešku službu koja je za nas vrelo spasenja. (Origen)

U nizu pobožnih vježbi koje su se tijekom vremena oblikovale, veoma istaknuto mjesto ima križni put. Od samoga početka Crkve vjernici su čuvali i drugima prenosili vrijednu uspomenu i sliku Krista raspetoga. Već zarana kršćani hodočaste na sveta mjesta, a mjesto razapeća i sveti Grob našega Spasitelja, postadoše neizostavan cilj svih hodočasnika. Križ tako prestaje biti sablazan, a za kršćane postaje sredstvo spasenja. Križ je simbol koji vjernici uzdižu i promatraju; križu se klanjaju; za križem hodaju; križ preuzimaju i nose.

Za one pak koji nisu mogli stići na ovo daleko hodočasničko mjesto, Isusova muka i smrt postaju predmet imaginacije i uprizorenja pomoću mašte. Ovo je veoma koristan oblik duhovnoga nastojanja, kako bismo se svim svojim sposobnostima: intelektualnim, afektivnim, pa i tjelesnim, uživjeli i što više približili otajstvu Isusove muke. Kao temelj koriste se sveta Evanđelja, koja se upotpunjuju predajom, da bi se tako dobila zaokružena slika.

U novije vrijeme, Korizma je prigoda kada se mnoge župne zajednice i molitvene skupine organiziraju u uprizorenju tzv. "Živoga križnog puta". To je scenski prikaz, s kostimiranim glumcima, čitačima i recitatorima. Jačoj promociji ovakvog vida pobožnosti pridonose razni filmovi snimljeni na ovu temu, između ostalih i nagrađivani francusko-kanadski film iz 1989. godine "Isus iz Montreala". Ovaj film završava tako da glavni glumac, koji je s ekipom svojih prijatelja organizirao "Živi križni put", doista umre pod križem, a njegovi organi budu poslije darovani drugim osobama te im se tako produži i poboljša život. Ne znam koliko je pobožnost križnoga puta nekome produžila i poboljšala život, ali smijemo vjerovati da se duhovni život vjernika mijenja i oplemenjuje.

Čovjek se lako identificira s ponekim od likova, pogotovo s onim pozitivnim. Svi bi željeli biti Šimun, Veronika, Josip iz Arimateje ili poneko od malobrojnih koji iskazuju sućut. No ipak, zbog učestalog ponavljanja i podsjećanja na grijeh, prikazan u postupcima okrutnih ljudi koji okružuju Isusa, malo tko će ostati ravnodušan. Najčešće se branimo. Ne, nisam Pilat, ali znam da Pilatov mentalitet u meni živi. Osuđujem, a da na to nisam pozvan. Osuđujem na brzinu, bez istrage, jer me se ne tiče. Nisam Kajfa, ni netko od brojnih vjerskih velikodostojnika. A svejedno sam premalo zagledan u lice čovjeka koje odražava sliku svoga Stvoritelja. Nisam svjetina koja viče: "Raspni ga", ali sam dio šutljive većine koja govori: "Ma ništa se tu ne može"! Nisam rimski plaćenik koji nemilosrdno odbrojava udarce biča, ali sam prebrojao sve mane i nedostatke osoba koje ne uživaju moje simpatije. Nisam pljuvao, bičevao, čavle prikivao. Nisam na križ razapinjao. Nisam se izrugivao. Nisam. Ponosno, poput mladića iz Evanđelja, ponavljam: Nisam!

Sve sam zapovijedi pomno izvršavao i trudio se biti savršen. A ipak, osjećam da mi nešto nedostaje. Želio bih da, umjesto Isusova sažaljiva izraza lica, vidim osmijeh. Shvaćam da grijeh nije samo činiti sebi ili drugome loše, nego i ne činiti sebi i drugome ono što je dobro u Božjim očima. Kružim postajama križnoga puta ne bih li u drvo i kamen utisnuo što više svoga dobra.

Zastarjeli način shvaćanja teologije ima analogiju i u znanstvenim shvaćanjima iz antike – tvrdi F. X. Durwell: astronomi su tvrdili kako se Sunce okreće oko Zemlje, a teolozi su, sa svoje strane, tumačili da se "Sunce pravde" okreće oko našega grijeha i zadovoljštine za grijehe. Sada shvaćamo da je Božja pravda ljubav, beskrajna ljubav koju osobito otkrivam u žrtvi križa. I kao beskrajna, ova ljubav je sasvim posebna. Da čovjeku iziđe u susret, u pomoć, da ga spasi, da mu oprosti, Bog ne zahtijeva da grijeh bude okajan. Jer, kaže Pavao: "Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije." (Rim 5,8). Ljubav koja prašta pretječe grešnika i nuka ga da prihvati oprost, da prihvati ljubav.

Analogno tome možemo reći i ovo: nije recitiranje križnoga puta, pa ni ono uprizoreno, pa da ih je bilo i tisuću, izmamilo Isusovu sućut naspram nas; nije ga ganulo, nego je zadržalo njegov prema nama sažaljiv pogled koji nam govori: "Sve je to jako dobro, ali još samo jedno ti nedostaje: Idi, prodaj sve svoje ovozemne sigurnosti i pouzdaj se u mene". Pouzdati se u Isusa, osloniti se na njegov križ, to je ono što nam daruje život i čini ga uistinu ljepšim.

Teško će se netko osloniti potpuno na Boga, ako se za života nije oslonio na križ i pustio križu da ga ponese. Teško će netko znati razgovarati s Bogom, ako ne zna razgovarati s čovjekom. Teško će biti umrijeti onome tko za života nije umirao. Uistinu, kako veli Origen: "Ne koristi da samo Spasitelj uzme svoj križ, nego valja da ga i mi nosimo vršeći tešku službu koja je za nas vrelo spasenja". Svatko od nas ima svoj živi križni put.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s