Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Prigodno
 
Prema nebu...

Piše: Tanja Popec, Foto: Zdravko Tuba
 
Crkvena zvova - Žive zovem, mrtve oplakujem, jedinom Bogu slavu dajem.

Tri nova zvona postavljena su u zvonik crkve sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu povodom dvostrukog jubileja: 75. obljetnice blagoslova i 25. obljetnice posvete župne crkve. Zvona su posvećena sv. Franji (3000 kg), sv. Antunu (1500 kg) i Bezgrešnoj (1070 kg). Blagoslov novih zvona 7. prosinca 2009. godina povod je za kratki pregled povijesti zvona i zvonika uopće, podsjetnik na razlog njihova postojanja kao i prilika za svjedočanstvo o njihovoj ulozi u životu vjernika.

Zvonici – putokaz prema nebu

Postoji izreka da su "zvonici prsti kojima crkve pokazuju nebo". Zvonik je kao građevina tipično kršćanske naravi. Ne susrećemo ga prije VIII. stoljeća. Oni najstariji zvonici, kako to navodi mons. Ivan Šaško u knjizi "Liturgijski simbolički govor", podignuti su u Rimu polovinom VIII. stoljeća (Lateran, Vatikan). Zvonici su oduvijek smatrani svetima: "U temelje se polagalo moći, a posvećivalo ih se posebnom molitvom. Na samome vrhu običavalo se – i iznad križa – postaviti lik pijetla, s jasnim simboličkim značenjem, tj. izražavanjem budnosti, hrabrosti i spremnost na jutarnji pjev, koji u času Kristova uskrsnuća navješta kraj tame i povratak svjetla."

Zašto zvone zvona?

Zvona su u službi zajednice i čovjeka. Prate nas od prvoga do posljednjeg dana života. Zvone za slavlja svetkovina i za posljednja putovanja, s nama se raduju kad ukazuju na važne povijesne trenutke (npr. izbor novog pape). Njihovu ulogu vrlo rječito kazuju natpisi na njima, posvetni i molitveni. Ovi prvi govore kome su zvona posvećena (najčešće su to sveci), a ovi drugi ističu njihovu nakanu. Primjerice: "Oplakujem mrtve, kidam oluje, navještam slavlja; potičem spore, rastjerujem vjetrove, ublažujem nasilne." Ili pak: "Žive zovem, mrtve oplakujem, jedinom Bogu slavu dajem." Zvona nas zovu na svakodnevna, a osobito nedjeljna euharistijska slavlja. Ali i tijekom dana su pratitelji našega duhovnog života. Naime, svakoga dana tri puta podsjećaju nas na najveće otajstvo naše vjere, na utjelovljenjeSina Božjega, koje se dogodilo po anđelovom navještenju Blaženoj Djevici Mariji: "Anđeo Gospodnji navijestio Mariji, i ona je začela po Duhu Svetom..." Tako, dakle, zvona svakoga dana ukazuju na to da je "Riječ Tijelom postala i nastanila se među nama". Time je čovjekov život dobio svoj novi smisao i preobražen, zbog Boga koji je ljudsku narav uzeo na sebe, neće ostati zarobljen u prah zemaljski, već će otići onim putem koji i zvonici kazuju – u nebo, u vječnost. Ivan Bosilj, hrvatski stručnjak za zvona i jedini domaći autor "Zvona", knjige o zvonima, o tome kaže: "Zvono uzdiže našu misao iz svako-dnevnog stresa, duhovne prljavštine, smrtnosti i umora prema nebeskom i transcendentnom životu."

Povijest zvona

Zvono je starije od kršćanstva. Kao instrument koji nakon udarca po njemu proizvodi zvuk, poznato je još u dalekoj povijesti stare Kine, oko 3000 godina prije Krista. Iako nisu bila poput današnjih, ta su zvona sa svojim melankoličnim zvukom pratila sprovode, a ona brončana koristila su se za blagovanja. Sirijska zvona, iz 860. godine pr. Kr., bila su ukrašena biljkama i životinjama. Stari Grci upotrebljavali su ih za izvođenje melodija, a stari su se Rimljani njima koristili na kupalištima, sajmovima, za ustajanje robova ili prolazak njima svetih ophoda. Kršćanstvo u početku nije prihvatilo zvono kao svoj simbol, jer je pripadalo poganskim religijama. No, kasnije, u II. stoljeću pojavljuju se mala zvona u katakombama, a od VI. stoljeća zvona se nalaze u gotovo svim zajednicama i samostanima za buđenje redovnika i poziv na molitvu. U to vrijeme postaju i sastavni dio liturgije i sredstvo za najavu crkvenih službi. Nerijetko su zvona, u vrijeme kada javni satovi nisu bili prošireni, predstavljala i vremenski orijentir u danu. Zvona su se našla i u glazbenim djelima. Koristili su se njima skladatelji opera, Dalayrac i Cherubini, a Wagner, Mahler i Strauss pisali su i partiture za zvona.

I zvono je živo

Ivan Bosilj, čiji djelatnici u poduzeću "Elektro Bosilj" imaju geslo "Crkveni zvonik je naš dom", svjedoči da i zvona "imaju dušu". Svaki majstor ugrađuje u zvono dio sebe i dio svoje duše, te tako "kovina u zvonu živi". Zvona se rađaju tiho i ostaju vječno, "zvona se poput živih bića uvlače u našu svakodnevicu". Nije lako proizvesti "živo zvono". Bosilj kaže da su "pravi ljevači zvona, pored ljudskog znanja i vještine, svjesni da im je u li-jevanju zvona potrebna pomoć i blagoslov od Boga". Zato je važno uočiti da je ovaj posao praćen molitvom: "Prije samog početka lijevanja zvona pokraj užarene peći i rastopljene kovine u zajedništvu s ljevačima, biskup ili svećenik s vjernicima mole za uspjeh u lijevanju zvona. Veličanstven je to događaj. Povijesni trenutak, kao i rođenje čovjeka. U isto vrijeme i uzbuđenje i radost. Uzbuđenje koje je započelo već prilikom planiranja i pripreme s traženjem odgovora na pitanje kako postaviti zvono '... da bi od njegova zvuka vazda bježao zli neprijatelj, a snaga zvuka jačala u Gospodinu njegov sazvani narod...' te se diljem svijeta širili mir i dobro."

"Zvono sa srcem" mora biti izliveno od bronce, jer ono od čelika "zvono je bez srca", ističe Ivan Bosilj, čovjek koji je dotaknuo veliki broj zvona u Hrvatskoj, ali i šire. Mnoga od njih je postavio ili elektrificirao. Poznaje ih po veličini, materijalu, tonovima koje proizvode. Kaže da se pomoću elektroničkih mjernih uređaja može, na jednom jedinom zvonu, ustanoviti i pedeset različitih tonova, što je posebnost velikih zvona. Zvuk zvona običnom slušatelju može se učiniti različitim, ovisno o prigodi. Tako, primjerice, za božićnih blagdana zvoni snažno i veselo, a za vrijeme sprovoda tugaljivo. U čemu je tajna? Ivan Bosilj kaže da se ona skriva u čovjekovom raspoloženju: "Čovjek ima sposobnost od čitavog zvučnog spektra kod tužnih događaja čuti akorde u molu, a kod radosnih događaja akorde u duru. Od svih glazbala jedino je zvono ono koje omogućuje takav subjektivan dojam."

Tužno poglavlje povijesti zvona

Ne tako davna povijest kazuje nam da su nekima zvona i zvonici kao vizualni i zvučni putokazi u nebo bili "trn u oku i uhu", te su ih pod svaku cijenu željeli ugasiti zauvijek. Tako je u Domovinskom ratu, od 1991. do 1995. godine, u okupiranim krajevima Hrvatske stradalo više od 250 crkava i kapela sa svojim zvonima. U godinama Prvoga svjetskog rata, pak, u Njemačkoj i Austriji pretaljeno je oko 80.000 zvona. Ivan Bosilj spominje podatak da su "s riječkoga, karlovačkog i zagrebačkog glavnog kolodvora prema Beču polazile željezničke kompozicije sa zvonima. U to je vrijeme iz Hrvatske otpremljeno 100 vagona zvona, a među njima i četiri iz Zagrebačke katedrale."

Od zvona do svećeničkog poziva

No, zvona umiju tkati i nevjerojatne životne priče. Jedna takva, iz života don Pave Nikolića, počela je u selu Pavić Polje na području Gornjeg Vakufa 20. lipnja 1954. godine. Kao izvrstan učenik, bio je poželjan kandidat za vojnu službu, jer, kako je govorio njegov stric, "u to vrijeme nitko od nas Hrvata nije završio nikakvu vojnu školu, a treba nam čovjek u tim strukturama života". Pavo je poslušno i strpljivo prolazio sve razgovore i pripremu za odlazak u tadašnju Vojnu gimnaziju na zagrebačkom Črnomercu. Kaže da se od gimnazijalaca očekivalo da završe ovu školu i nakon toga krenu na fakultet za pilota ili inženjera. No, već nakon prvoga buđenja u vojnom okruženju, 14. kolovoza 1968. godine, petnaestogodišnji Pavo čuo je, uz vojničku trubu, i zvuk crkvenih zvona sa stotinjak metara udaljenog svetoduškog zvonika. U svojim svjedočanstvima koja je zapisao 1983. godine, don Pavo kaže da je vojnika pitao kakav je to zvuk, a ovaj mu odgovorio da su "ono popovi i zove se Sveti Duh". Pavine večeri i jutra u Vojnoj gimnaziji odjekivala su melodijom tih zvona. U sjećanjima se osobito ističe dan Velike Gospe, 15. kolovoza 1968., kada je želio "pokupiti svoje krpice i krenuti u svoj Gornji Vakuf". U vojarni ga je posjećivao stric Vlado s kojim je dijelio svoja razmišljanja. I kad bi on otišao, Pavo se i dalje vraćao zvonima. No, život je tekao uobičajeno nekoliko mjeseci. Izmjenjivali su se: učenje, nogomet, posjeti strica Vlade i... zvona. Krajem siječnja 1969. godine Pavo je priznao stricu da više ne može ostati. Čini se da su zvona usmjerila njegov put stazama drugačijim od vojničkih. Koliko je bio odlučan otići, pokazuje i rečenica: "Odlazim odavde, ili u Savu ili pod tramvaj." Noć prije izlaska iz Vojne gimnazije nije mogao spavati. I sljedećeg jutra čuo je samo zvona sa Svetog Duha. Kada je direktoru škole rekao za svoju odluku, on ga je upitao: "Što ti ovdje smeta?" "Šutio sam", svjedoči don Pavo. Direktor je primijetio šutnju i rekao: "Smetaju ti ona gore crkvena zvona." Dana 27. siječnja 1969. godine "oko podne iziđoh kroz kapiju kasarne na Črnomercu zauvijek". Sljedeće odredište bilo je na zagrebačkoj Šalati, sjemenište i priprema za svećenika. Nastavio je u Zadru, a studij teologije završio je u Sarajevu. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1982. godine. Don Pavo Nikolić sjeća se svojega puta do svećeništva posebno na svetkovinu Velike Gospe. Tako je 1997. godine zapisao riječi jednoga svog strica: "Drago mi je da si ti postao svećenik. Kad nismo dobili iz obitelji oficira, i bolje je da smo dobili svećenika. Ja sam mislio da trebamo nekoga da nas brani, ali sad vidim da je bolje da nas naš krštava i pokapa." Don Pavo je kao svećenik radio, među ostalim, u sarajevskoj katedrali, a danas je župnik u Travniku. U arhivu franjevaca konventualaca ostaju zapisana svjedočanstva o njegovom svećeničkom putu kojega su, uz Božji poziv, sa Črnomerca na Šalatu usmjeravala svetoduška zvona. Ona su promijenila njegov život i još jednom potvrdila da zvono, koje u zvoniku visi između neba i zemlje, "na mističan način veže zemlju s nebom, naš zemaljski život povezuje s božanskom vječnošću."

Jeste li znali:

... da se talina od kositra i bakra u kalup za zvono lijeva na temperaturi od oko 1150 °C?

... da se najstarije zvono u Hrvatskoj čuva u muzeju u Šibeniku, a potječe iz 1266. godine?

... da najstarije zvono u Hrvatskoj koje i danas zvoni stoji na zvoniku crkve sv. Petra u Supetarskoj Dragi na otoku Rabu, izliveno je 1290., a elektrificirano 1989. godine?

... da je Zagrebačka katedrala imala zvona već u XIV. stoljeću, a pisani ih dokumenti spominju u XVII. Danas najstarije zvono nosi ime sv. Stjepana, a ono najveće posvećeno je Presvetom Trojstvu. Njegov duboki zvuk možete čuti svakog punog sata kada satni mehanizam udaranjem bata po njemu oglašava sate.

... da je Carsko zvono (Car Kolokol) u Moskvi navjeće na svijetu i nikad nije zazvonilo? Ima 195 tona i promjer 6,60 metara, izliveno je 1732. godine, za što je korišteno 19 peći. Danas stoji kao spomenik u Kremlju.

... da je najveće zvono na svijetu koje još uvijek zvoni, ono u zvoniku Katedrale sv. Petra u Kölnu. Ima 25 tona, a izliveno je 1923. godine.

... da postoji kraljica među zvonima? Njezino je ime Gloriosa, a titulu kraljice zaslužuje zbog najljepšeg zvuka. Nalazi se u Katedrali u Erfurtu u Njemačkoj. Ima oko 11 tona, a potječe iz 1497. godine.

... da je zvona u zvoniku crkve sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu izradila tvrtka Grassmayr iz Insbrucka, a u njoj je tradicija lijevanja zvona prisutna već 14 generacija? "Soli Deo gloria – Samo Bogu slava", zapisao je Bartol Grassmayr kada je započeo s lijevanjem zvona. Prvo zvono izlio je u Tirolu 1599. godine i time postavio temelj za obiteljsko poduzeće "Grassmayr". Stručnost zvonoljevača Grassmayra i tajna proračuna presjeka zvona brižno se čuvaju više od četiri stoljeća, napredovanjem u radu i uvijek u nasljedstvu s oca na sina.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s