Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Naš osvrt
 
U raj poveli te anđeli

Piše: Ivan Bradarić
 
Neobično razmišljanje uz Spomen svih vjernih mrtvih


"Svojom otvorenošću prema istini i ljepoti, svojim smislom za moralno dobro, svojom slobodom i glasom svoje savjesti, svojom čežnjom za beskonačnim i za srećom čovjek postavlja pitanja o Božjoj opstojnosti. U svemu tome on zamjećuje znakove vlastite duhovne duše. Budući da je "klica vječnosti što je u sebi nosi, nesvediva na samu materiju", čovjekova duša može imati svoje porijeklo samo u Bogu." Ovako o čovjeku i duši tumači Katekizam Katoličke Crkve u broju 33.

Ljudska duša je besmrtna i vječna. Kao najuzišenije Božje stvorenje čovjek je stvoren na Božju sliku te je u isti mah tjelesno i duhovno biće. Biblijski simbolički jezik opisuje čovjeka kao zemaljski prah koji je prodahnut Božjim dahom (duhom). Ljudsko se tijelo nakon smrti ponovno vraća u prah, odakle je i uzeto, a duša se, nakon smrti, vraća k Bogu i sjedinjuje se sa svojim proslavljenim tijelom o uskrsnuću. Kao što nitko od nas, prije svoga začeća, ničim nije mogao utjecati na postojanje ičega, tako ni vječni život nije u našoj vlasti. O tome kakav će ovaj biti, ne znamo mnogo. Sve što znamo jest da Bog "onima koji ga ljube" sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu. To je ono što nazivamo raj. No, hoće li samo čovjek od svih stvorenja ići u raj?

Nedavno sam u dnevnim novinama pročitao vijest kako je pas koji je uginuo "otišao u pseći raj". Autor teksta opisao je navedeni događaj na vrlo senzibilan način, kao da se radilo o čovjeku. Naravno, za nas kršćane ova terminologija o psima u raju je neprilična i ne može se koristiti za životinjski svijet, budući da jedino čovjek ima dušu, ima nadu, ima vjeru u vječni život i u besmrtnost duše. Kršćanska eshatologija, teološka grana koja proučava posljednje stvari čovjekove egzistencije i ono što je s time povezano, a pod time mislimo i raj, nikada nije naučavala besmrtnost životinja. Postoji ovaj vidljivi, od Boga stvoreni svijet i na tom svijetu stvorenja koja su od početka podređena čovjeku, jer je jedino on (čovjek) stvoren na sliku Božju i jedino će on (čovjek) poći u raj. Zbog toga možemo slobodno reći: ne postoji pseći, mačji, ni pačji raj! Ne stavljaju se na grobove životinja križevi kao znak spasenja. Ponižavajuće je i krajnje neukusno razmišljati na način da je naš Spasitelj umro da spasi pse i mačke. Bog prilazi čovjeku! Spasitelj je došao radi nas ljudi i radi našega spasenja. Samo je čovjeku obećao mjesto u raju.

Možda nekome izgleda smiješno baviti se ovakvim temama i raspravama, ali kultura u kojoj živimo sve više uzdiže i promiče kult obožavanja životinja na način da one postaju "Prinova u obitelji", "Najbolji prijatelji", "Dio obitelji", i da na kraju "odlaze u raj". I ne samo to, osobno sam doživio da je zamalo umjesto mene, pas bio taj koji je u crkvi vjenčao mladence. Ne znam iz koje su priče ili filma, mašte i kreativnosti mladenci izvukli tu ideju, ali sam njihovim prijedlogom ostao zatečen i neugodno iznenađen. Naime, ideja je tih mladih ljudi bila da im prstenje, koje će podijeliti jedno drugome u znak "ljubavi i vjernosti", u najsvečanijem trenutku sakramenta ženidbe, do oltara, oko vrata privezano, donese njihov pas "Miki". Sasvim je lako povući paralelu i zaključak kako su u njihovim očima, svećenik i mjesto u kojem će se nalaziti u tome trenutku bili nevažni. Pas je očigledno bio bolja zamjena! No, to nije sve. Ima i mnogih, drastičnijih primjera, kao onaj mojega subrata kojega je neka "fina gospođa" zamolila neka i njezinom psu podijeli svetu pričest! On se brzo snašao pa joj je rekao: "Može, ali neka se najprije ispovjedi!"

Zasigurno vas, ne samo iznenađuje, nego pomalo šokira i sablažnjava moj način govora i pisanja, ali mi je želja da kroz ove drastične, no istinite primjere ukažem na potpuno profaniranje vjerskih istina u našem društvu. Jasno je da su životinje čovjeku potrebne i korisne. Tako je bilo od početka. No, one su samo pomoć čovjeku, podvrgnute čovjeku, a nikako nisu isto što i čovjek. Ne samo da su korisne u smislu prehrane i najgrubljeg vida iskorištavanja za preživljavanje, nego i inače, u onim najfinijim životnim situacijama: psi tragači, psi vodiči, pomagači u raznim segmentima života. Dobro je da se čovjek sve više koristi životinjama za svoje potrebe, da ih pripitomljuje, ali nije dobro da dopušta da ga životinje iskorištavaju. Naravno, lako bi se u ovu raspravu uključili i evolucionisti koji će izreći svoje stavove, ali gdje bi nas to dovelo. Tko zna? Možda do životinje koja postaje čovjek i čovjeka koji sve više stremi ka životinjskom.

Ipak, tvrdi Augustin, samo čovjek može reći: Nemirno je srce moje, Bože, dok se ne smiri u tebi. A u Bogu svoj mir nalazi svaka duša koja od Boga proizlazi. Zato se vjernici s velikim pijetetom opraštaju od svojih pokojnih, i ispraćaju ih molitvama i pjesmama, s nadom u ponovni susret u vječnosti. Zbog toga odlaze na groblja i ne zaboravljaju svoje najmilije. Cvijeće, svijeće i blagoslovljena voda znak su života i izraz vjere. Zbog toga je Dušni dan - Spomen na sve vjerne mrtve - jedan veliki i svečani blagdan. Tada Crkva izražava zajedništvo svih ljudi, živih i pokojnih. To može činiti samo čovjek!

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s