Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Moje mišljenje
 
Hladni vjetar

Piše: Marijan Križić
 
Na Oltaru domovine

Oni koji su darovali svoje živote za domovinu, na korjenit su način ispunili Isusov zakon ljubavi, jer nema veće ljubavi od one kada netko dadne život za svoje prijatelje. Stoga su pridruženi zboru Svih svetih, gdje im je u Očevu zagrljaju otrta svaka suza s lica.

Sjećamo se hladnog vjetra koji je snažno puhao na Medvedgradu ispred Oltara Domovine, kada se na blagdan Svih svetih, prije točno deset godina prvi hrvatski Predsjednik posljednji put pojavio u javnosti. Sve ono što je prethodilo tom događaju, kao i sve ono što je poslije slijedilo, svojom simbolikom nadilazi sve scenarije i tzv. "performanse" i "instalacije", kojima se danas u suvremenoj umjetnosti nastoji poslati što je moguće snažnija i angažiranija poruka. Ovo je bio scenarij i poruka u koju je sama Providnost umiješala svoje prste. Naime, još prije odlaska na svoj posljednji službeni put, dr. Franjo Tuđman hodočastio je u Mariju Bistricu i tom prigodom u novoizgrađenom samostanu posjetio sestre karmelićanke. Zahvaljujući im na molitvama poželio je "da u njima i dalje bude dobro cijele Hrvatske i njezina budućnost". Nakon Marije Bistrice Tuđman se uputio na svoj posljednji službeni put u Italiju i Vatikan. "Otkako ste na čelu Crkve, toliko ste dobra učinili da ste postali jedan od najvećih ljudi povijesti", poručio je Tuđman Ivanu Pavlu II., a prigodom otvaranja izložbe: "Hrvati - kršćanstvo, kultura i umjetnost", svoje je osjećaje izrazio riječima: "Velika mi je radost i ponos da vam se danas mogu obratiti i pozdraviti vas ovdje u velebnoj dvorani, u srcu Vatikanskih muzeja, u svečanoj prigodi kada Hrvatska dragocjenim povijesnim dokumentima i umjetničkim djelima i biljezima blistave postojanosti nastalim u rasponu većem od 13. stoljeća, predstavlja svoj duhovni, kulturni i umjetnički prinos kršćanskome zapadnom svijetu".

Potpuno shrvan bolešću dr. Franjo Tuđman, stojeći na snažnom i hladnom vjetru koji je puhao na Oltaru domovine, spomenutim posljednjim javnim činom izrazio je poštovanje svima onima koji su svoje živote žrtvovali za Domovinu, a potom se i sam pridružio tom nepreglednom nizu mučenika.

Odmah nakon svečanog polaganja vijenaca na Oltaru domovine uslijedila je teška operacija, a potom i pedesetodnevna borba za život. Pročišćen patnjom i borbom s teškom bolešću, 10. prosinca, na sam Dan prava čovjeka, prvi hrvatski Predsjednik napustio je svoju "jedinu i vječnu Hrvatsku" - kako je često govorio.

Višednevne kilometarske kolone ljudi koji su na kiši i vjetru stajali u redu posljednji put se opraštalo od Oca suvremene hrvatske države.

Hrvatski narod, baš prema biblijskom narodu, nepunih mjesec dana nakon toga na znamenitim trećesiječanjskim parlamentarnim izborima, a potom i predsjedničkim, okrenuo je leđa svome predsjedniku i njegovoj ostavštini. I kako to u pravilu biva, kad do cilja želimo prečicom, tek tada idemo najdužim i najtežim putem. Mnoge njegove "vjerne" suradnike odjednom više nije se moglo prepoznati.

Deset godina nakon toga, Hrvatska je istraumatizirana neuspješnim pokušajima da na krilima "olako obećane brzine" dođe do željenoga cilja. Hrvatska i dalje nosi križ na svojemu putu kroz sinajsku pustinju.

Okolnosti u kojima danas živi Hrvatska i njezini žitelji u mnogo čemu drukčiji su od onih prije jednog desetljeća. Ponajprije, u tom je razdoblju oko pola milijuna njezinih građana napustilo ovaj svijet. Nešto manje od toga se rodilo. Glasačko tijelo već samom ovom biološkom činjenicom u velikoj se mjeri promijenilo. Desetljeće ponižavanja nacionalnih vrijednosti, kao i žrtava Domovinskoga obrambenoga rata, odrazili su se na krizu identiteta, ali i krizu vrijednosti. U tim okolnostima očekujemo nove predsjedničke izbore. Čini se kao da u njima nikakvu prednost ne čine one vrijednosti na koje smo se prije jednoga desetljeća s ponosom pozivali. Zapravo, izgleda da su one otežavajuća okolnost; kao da ni sebi sami ne vjerujemo. Zapravo nedostaje nam upravo te vjere koju je prvi predsjednik imao, kada je isticao da vjeruje u hrvatski narod i njegovu spremnost da se žrtvuje i ustraje u borbi za najveću nacionalnu vrijednost: slobodnu i neovisnu državu. Da nije bilo njegove vjere u narod, i da narod nije vjerovao u sebe i svoju snagu, ne bismo nikada ostvari te ciljeve.

Na Oltaru domovine klanjamo se žrtvi onih koji su darovali svoje živote za domovinu. Oni su na korjenit način ispunili zakon ljubavi prema Isusovim riječima: nema veće ljubavi od one kada netko dadne život za svoje prijatelje! Stoga su pridruženi zboru Svih svetih, gdje im je u Očevu zagrljaju otrta svaka suza s lica. Njihova žrtva i nas obvezuje.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s