Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Hodočašće s povodom
 
Putovanje kroz drugu dimenziju

Piše: Miruna Kastratović
 
... ili kako je na hodočašću u Padovu u organizaciji Zaklade "Čujem, vjerujem, vidim" bilo jednoj novinarki

Petak je, pet sati ujutro. I dan još spa-va, a kod mene zvoni alarm na mobitelu. Najradije ne bih ustala, voljela bih ostati u krevetu još stotinu godina. Osjećam užasan umor i tijelo mi je teško barem nekoliko tona. I po tko zna koji put u posljednje vrijeme, postavljam si isto pitanje: Kakvim ja to životom živim? Je li moguće da samo ja ne uspijevam organizirati svoje vrijeme ili je svima tako? I pitam se: može li se uopće živjeti bez strke i nervoze? I ako se vrijeme čovje-čanstva doista ubrzava, ako se živi sve brže i brže, ako je doista tako, kuda to zaista vodi? No, kako to promijeniti kad je život takav kakav jest, pitam se dok pakiram torbu za Padovu, hodočašće s grupom mladih s invaliditetom. I naravno, kao i obično u takvim situacijama, kad se čovjek bavi svime samo ne onim što je važno, nisam svjesna u kakvoj sam milosti. Milosti da odlazim na putovanje koje će me podsjetiti da se na drugi način, s drugim motivom i s punim srcem, život isto tako može živjeti punim plućima, a pritom biti spokojan i sretan. Izvana nema velike razlike, ali je iznutra ona itekako vidljiva.

O našem trodnevnom putovanju znala sam zapravo malo. Da idem s grupom mladih s invaliditetom i njihovim pomagačima te da putujemo autobusom Udruge "Job". Udruge koja je stvorila još jedan hrvatski brend, misiju putovanja u najveća svetišta za osobe s invaliditetom i to u svojim prilagođenim autobusima. Program sam stigla proučiti samo letimice.

Program, ukratko

Prvi dan po dolasku u Padovu posjet Sveučilištu, jednom od prvih u Europi, gdje već deset godina kao institucija djeluje Ured za studente s invaliditetom. Smještaj u Camposampieru, mjestu u kojem je sv. Antun boravio nekoliko tjedana pred kraj svoga života, te misa u kapeli samostana. Drugi dan posjet Arcelli, mjestu gdje je svetac preminuo, zatim posjet bazilici sv. Justine, gdje se čuva tijelo mlade djevice-mučenice, osuđene na smrt samo zato što je bila kršćanka, sv. Luke Evanđelista i sv. Prozdocima, prvoga padovanskog bisku-pa. Vrhunac puta posjet je bazilici sv. An-tuna, jednoj od najpoznatijih i najposje-ćenijih crkava u svijetu, koju pohađaju ljudi svih vjera kako bi vidjeli Svečev grob i najveće relikvije. Sveta misa u kapeli Scoletta i poslijepodne obilazak bazilike sv. Leopolda Mandića.

Za treći dan ostao nam je Meditativni put, crkva i Svetište viđenja, Svetište oraha i polazak prema Zagrebu preko slovenske Postojne. Sve organizira Zaklada "Čujem, vjerujem, vidim" čija je misija ista kao i Jobova, mlade s invaliditetom dovesti u najveća svetišta. No u programu nije pisalo da će nas cijelim putem smirivati umirujuće djelovanje molitve, radovati zvuk duhovne pjesme, a mise odgovarati upravo na ona pitanja na koja trebamo odgovore.

"Obično" i "neobično"

Grupa nam je šarolika i odmah, vidim, zahtjevna za putovanje. Dva dečka u električnim kolicima, pet-šest mladih u "običnim" kolicima, jedna nagluha djevojka, slijepi putnici. Svatko ima svoju pratnju, zna se tko što radi. S nama su i dvojica bogoslova koji su se pokazali dobrim vodičima, ali i zabavljačima. Vozi nas velečasni nevjerojatne energije koji nas i zabavlja i predslavi svete mise. Imamo i časnu koja svira gitaru, a da sve funkcionira, brinu se pomagači.

Neke od mladih poznajem, neke ne. U svakome od njih nalazim nešto svoga ili nešto što bih željela biti. Teško mi je nekoga posebno izdvajati, pa neću nabrajati imena. Ona i tako nisu važna, važno je što smo dali jedni drugima i što smo osjetili na mjestima na koja svaki hodočasnik u Padovu treba doći. Nisam izdržala i pitala sam svoje slijepe suputnice kako su doživjele ta mjesta. Kao i mi, vidjele su ono što su čule i dodirnule, a ostalo su osjetile.

Dojmovi

Zanimljivo, tek pred kraj shvatila sam da je nekima ovo prvi susret s invaliditetom. Vjerujem da su došli s bezbroj pitanja, što, kako i kada treba učiniti. I ja sam to prošla. No, ovaj put sam znala u što idem i po to sam došla. Osjećaj ispunjenosti koji kaže: Dala si sve od sebe, ili još bolje, izvukli su najbolje iz tebe. Na kraju vidim da su i drugi to osjetili. I to je ljepota "mješovitih" putovanja. Jedni uživaju u tome što daju, a drugi u pažnji koju primaju i svi to rade s radošću i lakoćom.

Tri su dana brzo prošla i za tren oka eto nas opet u Zagrebu. Isti i drugačiji. Iz aviona se vidi da nas je putovanje oplemenilo. No tek na umornim licima koja nas dočekuju vidim razliku. Između zagr-ljaja, poljubaca, sitnih šala, širokih osmijeha i srdačnih rukovanja shvaćam da smo se vratili iz jedne sasvim druge dimenzije. Dimenzije u kojoj smo svi bili jednako vrijedni, jednako privlačni, jednako pametni i jednako voljeni i u kojoj ima dovoljno mira i ljubavi za sve. I dok odlazim kući, osjećam se sigurnom jer je Bog i opet pokazao da misli na mene i da me voli bez obzira na to koliko mu ja to vraćam. I još jednom me podsjetio na to da je pogled od šarenila svijeta bolje okrenuti prema unutra, prema srcu.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s