Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
800. obljetnica franjevačkog pokreta
 
Franjin nauk o euharistiji

Piše: Augustin Kordić
 
Ovdje želim iznijeti samo neke stvari u vezi s naukom sv. Franje Asiškoga o euharistiji, svetoj misi

Sv. Franjo relativno mnogo piše o euha-ristiji: u Opomenama, Oporuci, u pismima - klericima, kustosima, vjernicima, čitavom Redu, upraviteljima naroda, u Nepotvr-đenom pravilu, u tumačenju Očenaša i možda još ponegdje. Zašto je Franjo mnogo pisao o euharistiji? Iz spisa je jasno da je Franjo poznavao propise IV. Lateranskog sabora iz 1215. godine, koji su se odnosili na euharistiju, i opomene Honorija III. iz 1219. godine u dokumentu "Sane cum olim", koje su išle za pravilnim štovanjem euharistije. Može se reći da su Franjina pisma jeka ovog dokumenta, da je Franjo bio glasnogovornik i ostvarivatelj toga papinskog pisma. I IV. lateranski koncil i dokument "Sane cum olim" govore o zloporabama euharistije onog vremena kao i o lijekovima protiv tih zloporaba. Franjina pisma ustaju i protiv tih zloporaba kao i protiv krivih nauka o euharistiji (albigenza, katara, patarena), te kroz ispravni nauk o euharistiji daje lijekove protiv tih zloporaba i krivovjerja.

Zloporabe u Crkvi i krivovjerja o euharistiji

Da bi se shvatilo što Franjo piše o euharistiji, treba poznavati i zloporabe kao i krivovjerja o euharistiji, koja su postojala u njegovo vrijeme. Nabrojit ćemo neke od zloporaba, koje se miješaju s praznovjerjem. Bilo je svećenika koji su svakodnevno slavili više misa, a broj je u vrijeme pape Leona III. (795.-816.) dosizao i do devet svečanih misa na dan. Tek papa Inocent III. (1198.-1216.) zabranjuje slavljenje više misa na dan, osim na Božić tri mise, ili kad je to neophodno, kao nedjeljom i zapovjednim blagdanom, kad bi značajan broj vjernika ostao bez mise. Kad je svećenik mogao u srednjem vijeku slaviti devet svečanih misa, jasno je da je mogao još više slaviti privatnih misa. A to on nije činio zbog posebne pobožnosti nego često zbog pohlepe i gramzivosti za novcem ili da se svidi osobama na visokom položaju. Vjernici su se žalili na učestalost i broj misa.

Malo se držalo do dostojanstva svećenika tako da su i ozbiljniji kršćani padali u pogrešni nauk tadašnjeg vremena, prema kojemu i laik ima pravo činiti pretvorbu u misi, ako se ne pronađe dostojan svećenik. Dosljedno tome, nečija zasluga odnosno dobrota daje pravo slaviti misu, a sam svećenički red nije za to dostatan. Sve to daje razumjeti zašto su vjernici sve manje sudjelovali u misi i sve manje se pričešćivali, zadovoljavajući se jednostavnim prisustvovanjem misi. Nije slučajno IV. lateranski sabor (1215.) strogo odredio da se vjernici barem jednom godišnje pričeste. Mnogi su se zadovoljavali gledanjem hostije kod pretvorbe, pa prelazili iz jedne crkve u drugu da vide hostiju. Ovom gledanju posvećene hostije pridavao se praznovjerni učinak; smatralo se to važnijim od pričesti. Malo pomalo nestajala je pričest pod obje prilike, a povećavale su se privatne mise bez vjernika. Liturgijskoj krizi pridružila se dogmatska kriza, koja je u XI. stoljeću urodila Berengarom iz Toursa, jednim od prvih nijekatelja Kristove prisutnosti u euharistiji.

U Franjino vrijeme posebno je bio prisutan lažni nauk katara. Ovi su naučavali dualizam (počelo dobra i počelo zla), pa su stoga zabacivali euharistiju. Naime, u euharistiji je božanski, duhovni svijet u uskom dodiru s materijalnim svijetom. Štovanje i klanjanje euharistiji, koje je u Franjino vrijeme uzelo maha, bilo je znak pravovjernosti kršćana. Katari su smatrali da sakramente ne može valjano dijeliti svećenik koji živi grješnim životom; tu se u prvom redu misli na konkubinat.

Franjin nauk o euharistiji

Franjo je svojim naukom i životom odgovorio na zloporabe euharistije i krive nauke katara i drugih krivovjeraca. Njegov nauk utemeljen je na Svetom pismu i odgovara nauku svetih otaca.

Odmah na početku donosim Franjin "himan" o euharistiji. U Pismu čitavom Redu: "Neka čovjeka prođu trnci, neka se potrese cijeli svijet i neka nebo klikće kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga (Iv 11, 27)! O divne li veličine i zadivljujućeg dostojanstva! O uzvišene li poniznosti! O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva pod neznatno obličje kruha! Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim srca izlijevajte (Ps 61, 9). Ponizite se da vas on uzvisi (1 Pt 5, 6; Jak 5, 19). Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje" (25-29).

Problem svećeničkog poslanja

Franjo izričito izjavljuje da samo svećenik može slaviti euharistiju, neovisno o tome je li grješan ili nije. Jednom je neki heretik u nekom mjestu u Lombardiji pitao Franju za svećenika, župnika tog mjesta, koji je živio u konkubinatu: "O, ti dobri čovječe, što misliš o ovome, koji se brine za ovu župu a kod sebe drži konkubinu i znamo svi da je uprljan mnogim grijesima? Je li može biti čisto što on drži i poslužuje svojim rukama?" Franjo se bacio na koljena pred svećenika, poljubio mu ruke i rekao: "Ove su ruke dodirivale moga Gospodina i kakve god bile one, ne mogu Njega učiniti nečistim niti umanjiti Njegovu snagu" (Stjepan iz Borbona).

A u pogledu zloporaba brojnih služenja sv. misa u jednom danu, Franjo piše braći u Pismu čitavom Redu: "Zato upozoravam i potičem u Gospodinu da se u mjestima gdje braća borave dnevno slavi samo jedna misa po obredu svete Crkve. Ako u mjestu bude više svećenika, neka se jedan iz ljubavi zadovolji slušanjem slavlja drugog svećenika" (br. 30-31).

U jednoj opomeni Franjo traži od braće svećenika da slave euharistiju čisti i s čistom nakanom, a ne iz pohlepe za zemaljskim stvarima (Pismo čitavom Redu, br. 14). Franjo dakle želi kod slavljenja euharistije isključiti svaku "nečistoću", to jest sve što naginje tjelesnim, ljudskim stvarima. To vrijedi i za svećenike, ali i za vjernike.

Franjino poimanje euharistije

U pismu svećenicima Reda Franjo točno definira euharistiju: "Prava žrtva presvetog tijela i krvi Gospodina našega Isusa Krista" (br. 14). Za Franju je dakle euharistijsko slavlje prava žrtva.

Franjo naglašava da je euharistija potrebna za spasenje. Time se on bori protiv nekih vjerskih pokreta koji su smatrali važnijim pokornički nego sakramentalni život. "U svakoj propovijedi koju držite opominjite narod na pokoru i kako se nitko ne može spasiti osim koji prima presveto tijelo i krv Gospodinovu" (I. Pismo kustosima, 6).

Za Franju je taj sakrament pravo tijelo i krv Kristova, koji se vidi samo očima vjere. Franjo uspoređuje Isusa Krista za vrijeme njegova zemaljskog života s euharistijom: "Stoga su osuđeni svi koji su vidjeli Gospodina Isusa Krista kao čovjeka, a nisu ga gledali i vjerovali po duhu i božanstvu kao pravoga Sina Božjega. Isto su tako i sada osuđeni svi oni koji vide sakrament što se Gospodinovim riječima posvećuje po rukama svećenika na oltaru pod prilikama kruha i vina, a ne gledaju i ne vjeruju po duhu i božanstvu da je to uistinu presveto tijelo i krv Gospodina našega Isusa Krista" (Opomene, I., 8-9).

Franjin nauk o euharistiji ne predstavlja nikakvu teološku novost. No, uvjerljivo svjedoči ne samo što je bilo moguće nego i što je bilo i življeno u tom vremenu. To svjedočanstvo velikih kršćana pripada tradiciji i učenju otaca i teologa na koje se rado oslanjaju dogmatičari. Ponovno ozbiljno razmišljanje o tom svjedočanstvu korisno je i za suvremenu teologiju, zaključuje Esser.

Sav Franjin nauk o euharistiji možemo obuhvatiti njegovim značajnim riječima: "Mnogo treba ljubiti ljubav onoga koji je nas mnogo ljubio" (2 Čel 196).

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s