Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Svećenička godina

Piše: Ivan Bradarić, foto: Josip Blažević
 
Vlč. Tihomir Kosec, mladomisnik: Svećenik ponajprije treba biti svećenik - liturg, molitelj, komunikolog i komunikator vjere nade i ljubavi.

Papa Benedikt XVI. Proglasio je Svećeničku godinu u trajanju od svetkovine Srca Isusova, 19. lipnja 2009. do 19. lipnja 2010. godine. Prigoda je to da se intenzivno razmišlja na zadanu temu: "Vjernost Kristova, vjernost svećenikova". Jedan od povoda je i 150. obljetnica smrti svetoga Ivana Marije Vianneya, župnika Arškog, kojega će isti papa proglasiti zaštitnikom svih svećenika.

Papa će otvoriti Godinu molitvom Večernje, 19. lipnja 2009., na svetkovinu Presvetoga Srca Isusova, na dan svećeničke posvete, uz nazočnost moći Arškoga župnika, što će ih donijeti biskup iz Belley-Arsa; a zatvorit će je 19. lipnja 2010., sudjelujući na Sveće-ničkom svjetskom susretu na Trgu Sv. Petra.

Naš časopis tijekom sljedeće godine želi predstaviti nekoliko naših hrvatskih svećenika. Priloge otvaramo intervjuom sa mladomisnikom Varaždinske biskupije, vlč. Tihomirom Kosecom.

Ponajprije, velečasni Kosec, molim vas da se predstavite našim čitateljima.

Ime mi je Tihomir Kosec. Trenutno (još uvijek) živim u Trnovcu kraj Varaždina, do trenutka kada ću nastupiti kao župni vikar na jednoj od župa Varaždinske biskupije. Rođen sam 14. svibnja 1975. g. Osnovu školu pohađao sam u rodnom mjestu, a zatim upisao Srednju strukovnu školu, smjer zanatski stolar, nakon čega sam završio, na čuđenje mnogih, na Katehetskom institutu KBF-a u Zagrebu 1996. godine, gdje sam i diplomirao ak. godine 2001./2002. Prvo radno iskustvo kao vjeroučitelj stekao sam u Trnovcu i u osnovnoj školi u Knegincu Gornjem u razdoblju od 2000./01. do 2003./04. školske godine. U te tri godine u meni je sazrela odluka za svećeništvo te sam, ušavši u Zagrebačko nadbiskupijsko bogoslovno sjemenište, ponovno upisao KBF, ovaj put petogodišnji teološki studij, koji zaključno s pismenim dijelom diplomskog rada privodim kraju. Zaređen sam za prezbitera 14. lipnja 2009. godine u varaždinskoj katedrali iz ruku biskupa Josipa Mrzljaka, točno šest mjeseci nakon što sam primio red đakonata, na radost moju i mojih mještana, u rodnom Trnovcu.

Kako ste se pripremali i kako ste došli do ovoga trenutka?

Sama priprava za svećenika uključuje dvije važne instance. Prva je spomenuti fakultet, a druga pretpostavlja boravak na bogosloviji, koji je više formativnoga karaktera, dakle, liturgijsko-duhovno-pastoralna priprema. U tom smislu bogoslovija poznaje sustav koji podrazumijeva svakodnevnu molitvu svojstvenu svećeničkim kandidatima, tjedni duhovni nagovor i klanjanje, mjesečne duhovne obnove, grupni rad u duhovnim grupama, polazak na tjedni praktikum po župama, angažman u različitim sekcijama unutar bogoslovije, kao što su dramska i knjižničarska, sportska, radna, grupa koja uređuje Vjesnik biskupa Langa, različite glazbene skupine, i da ne nabrajam dalje. Valjalo bi se informirati iz prve ruke. Pozivam sve mladiće koji osjećaju zvanje: Idite u bogosloviju još dok traju upisi na fakultet i uvjerite se!
Kakav osjećaj u vama stvara svijest da podjelom svetih sakramenata postajete "alter Christus"?

Danas kao svećenik vrlo kratkog staža zahvalan sam na svim tim kreativnim sadržajima koji su u stvari idejni stupovi budućem radu na župi. Razmišljajući upravo o tome, priznajem da nisam uspio najbolje shvatiti što mi se zapravo dogodilo, da se nakon ređenja nije samo nešto važno, nego upravo bitno promijenilo u mojem životu (oni koji su filozofi itekako su svjesni razlike između važnog i bitnog). Postao sam, naime, ne drugi Krist (alter Christus) nego uosobljeni Krist, kako se to teološki kaže, "in persona Christi". To je ono što kaže sveti Pavao kad svjedoči: "Ne živim više ja, nego živi u meni Krist". To doista čovjeka diže u nebesa, a istovremeno pobožno plaši pred odgovornošću koju je Krist povjerio čovjeku krhkom i lomljivom, nekome poput mene. Tu nema lažne skromnosti i sa sigurnošću tvrdim da se tako osjećaju i ostali moji prijatelji mladomisnici i ne samo oni.

Kada ste vi osjetili duhovno zvanje i kako biste najjednostavnije opisali što je to duhovno zvanje i kako se ono prepoznaje?

Jedno od čestih pitanja jest upravo ovo: Kako osjetiti da te Bog zove, ili kako prepoznati Božji zov? Ne postoji jedan odgovor, nego, koliko ljudi toliko i različitosti u Božjem načinu pozivanja. Konkretno je to kod mene trajalo dosta dugo, dok nisam konačno uspio pročitati između redaka: "Zovem te baš tu. Budi moj svećenik". Ta misao često je odzvanjala mojim bićem, osobito onda kada sam prolazio tjeskobne trenutke nemira, pitajući se što želim od života, što Bog želi od mene za mene, da budem ostvaren, sretan. Bio je to jedan dulji proces i, osobno, vrlo sam skeptičan kada netko gotovo matematičkom točnošću tvrdi da čuje kako ga Bog zove.

Danas se sve manje mladića odlučuje za svećeničko zvanje. Što mislite gdje je problem?

Evo, već sam pomalo načeo odgovor na ovo pitanje. Jedan od razloga zašto se malo ljudi odaziva jest čovjekovo "uho" i "oko". Naša osjetila, naš odgoj koji zanemaruje duhovnu komponentu, često je lišen povlastice da čuje ili prepozna Božji zov. Zato je prevažan odgoj djeteta koji uključuje i tu mogućnost. Druga otežavajuća okolnost, koja je posljedica prve, jest strah pred nepoznatim, a također i strah od toga što će reći netko drugi. Rekao bih da je tu posrijedi čak i strah od svoje vlastite originalnosti. Kao da se bojimo biti ono što jesmo pa ćemo radije biti kopije drugih samo da se previše ne ističemo, a onda i odvajamo od ostalih. Teško je biti sam. Ne samo fizički nego, štoviše, neprihvaćen od ostatka svijeta, koji se nerijetko vodi zakonom "kako misli i radi većina". Na koncu, na djelu je sekularizirani i hedonistički svijet kojemu je strana svaka istinska vrijednost, poput solidarnosti, požrtvovnosti, samaritanskog milosrđa i iskrenog bratoljublja, poštenja, itd.

Kakav je svećenik potreban današnjem vremenu?

Poučen dosadašnjim iskustvom mislim da ljudi žele i u svećeniku gledaju prvenstveno svećenika. On, naravno, smije i mora biti obrazovan, kulturan, vičan i opremljen suvremenim komunikacijsko-tehničkim vještinama, blizak i prilagodljiv čovjeku različitih mentaliteta i svjetonazora, psiholog, graditelj, organizator, inovator… Sve to. Ali, ukoliko zbog toga manje živi svećeništvo, na krivom je tragu. Pokušao bih to skratiti u jednu rečenicu: Svećenik ponajprije treba biti svećenik: liturg, molitelj, komunikolog i komunikator vjere nade i ljubavi, a onda i sve ostalo ukoliko mu to pomaže da kvalitetnije i zdušnije živi ono prvo.

Što je najpotrebnije čime svećenik današnjice treba biti oboružan?

Ne bih puno dodavao ovome osim što bih još svakako spomenuo strpljivost, jer mislim da je to jedan od važnih razloga kako sačuvati mir i staloženost, kako prema sebi tako i u ljudskim međuodnosima. Uostalom, i Gibonni pjeva: "Nebo je za strpljive ili nebo voli strpljive", ili tako nekako - ako se ne varam.

Papa Benedikt XVI. svim svećenicima svijeta kao uzor želi staviti župnika Arškog. Što mislite, koje kreposti današnji svećenici mogu nasljedovati kod ovoga svetog svećenika?

Malo ste me zatekli ovim pitanjem. Ja sam, naime, pročitao njegov životopis i to u trenutku kada sam se lomio između odlaska i neodlaska na bogosloviju. Sjećam se da me tada uopće nije oduševio, čak naprotiv. Danas je naravno situacija drukčija. Koliko pamtim, mislim da Papa kao poseban uzor želi vrednovati njegovu upornost. Tu ne mislim samo na školovanje, koje mu je predstavljalo izuzetno puno teškoća, nego i na vjernost Kristovu pozivu, molitvi, biskupu, Crkvi, i to u trenucima koji su bili prožeti tamom. Bio je uporan u dosljednosti, uporan u 100-postotnoj vjernosti Kristu, življenoj u svećeništvu, usprkos svim svojim nedo-statcima. Iz njega je ižarivao Krist. Evo, to su neka uporišta na koja se oslanjam kada razmišljam o Arškom župniku. Nego, dali ste mi zadaću koju svakako moram realizirati.

Tko je vaš svećenik-uzor, ili svetac-uzor? U čemu?

Nikad nisam posebno razmišljao o tome. Možda je tome kriva činjenica da dugo vremena nisam uopće ni razmišljao o svećeništvu. Tu ciljam na razdoblje predadolescencije i adolescencije, kada su mi uzori bili ljudi iz svijeta glazbe, a kojom sam se do dvadeset i šeste godine vrlo aktivno bavio i sanjao o nečemu što nema puno veze s ovim što danas živim. No, ako bih koga izdvojio, to su svakako biblijski likovi, npr. Jeremija. No, danas uzor gledam u svojem ujaku, također svećeniku franjevcu, zatim franjevcu prezimenjaku koji je preživio užas ratnih godina u Vukovaru, svojem župniku i mnogim drugima, koji punim plućima žive svoj svećenički izbor i to onim talentima koji su im dani.

Da li već znate koju ćete prvu svećeničku službu uskoro dobiti?

Čuvam se u "svetom neznanju" gledom na taj upit.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s