Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Oaza duha
 
Zadovoljni kamenolomac

Piše: Ljudevit Maračić
 
... ili: Važno je život prihvatiti

Nema veće obmane današnjeg čovjeka od manije rezultata. Svatko želi vidjeti plod vlastitog truda. I kada to izostane, počinju raznorodne tegobe i mnogovrsne muke. Nesanica kao možda najbezbolniji plod svega toga. Ima i mnogo težih posljedica, koje se ponekad moraju liječiti kod psihijatra. Jedan duhovni pisac naših dana dobro upozorava: Piši, radi, zauzmi se, ali se ne brini za rezultat. Prepusti to Onome koji vodi brigu o konačnom cilju. Je li trud donio vrijedan rezultat? Dobro. Je li promašaj na kraju truda? U redu. Bogatstvo, siromaštvo? Nije važno. Ako se riješimo manije rezultata, ako to iščupamo s korijenom, bit ćemo zadovoljni. Znat ćemo da radimo za njega, da je On uvijek nazočan, da posjedujemo veliku radost. Shvaćamo li to?

Govorila je sv. Mala Terezija: "Kada slučajno, što je dakako nemoguće, dobri Bog ne bi vidio moja dobra djela, ne bi mi bilo nimalo žao. Toliko ga ljubim da bih mu se htjela svidjeti i onda kad me ne bi zapazio. Jer tko zna i vidi, ostaje obvezan da uzvrati. Ja mu ne bih željela priuštiti takvu nelagodu."

Indijski mislilac i pisac, Rabindranat Tagore, svojim prepoznatljivim alegorijskim stilom pripovijeda: "Bio sam mlad i osjećao jakim. Jednoga proljetnog jutra iziđoh iz doma uzvikujući:

- Na raspolaganju sam onome koji me hoće. Tko će me uzeti?

Stao sam uz popločeni put. Uspravan u svojoj kočiji, s isukanim mačem i u pratnji tisuću boraca, prolazio je kralj.

- Ja ću te uzeti u svoju službu. Za uzvrat ti dajem dio svoje moći.

Nisam znao što učiniti s njegovom moći. Propustio sam ga da ode.

- Na raspolaganju sam svima. Tko će me uzeti?

Točno o podne, neki stari mudrac se zaustavi i reče:

- Ja te uzimam, trebaš mi za moje poslove. Platit ću ti zveketom brojnih rupija.

I stade preda mnom zveckati svojim zlatnim novcem. No, ja nisam znao što bih učinio s njegovim blagom pa se okrenem na drugu stranu. Uvečer stignem do praga jedne kuće. Na prozoru se pojavi privlačna djevojka i reče:

- Ja ću te uzeti. Uzvratit ću ti svojim osmijehom.
Ostadoh zbunjen. Koliko traje jedan osmijeh? Dok sam još o tome razmišljao, njezin se osmijeh ugasio i njezin je lik utonuo u sjenu. Noć provedoh pod vedrim nebom, a ujutro se probudih natopljen rosom.

- Na raspolaganju sam… Tko će me uzeti?

Sunce se već pomaljalo na pijesku kad primijetim jednog dječaka kako sjedi na žalu i igra sa školjkama. Kad me opazi, nasmiješi se kao da me pozna.

- Ja ću te uzeti, a za uzvrat ti neću dati ništa.

Prihvatio sam dogovor i počeo igru s njime. Ljudima koji su prolazili i propitkivali se za mene, odgovarao sam:

- Ne mogu, već sam zauzet…

Otada se osjećam slobodnim čovjekom.

I tako malene stvari znaju pružiti veliko zadovoljstvo. Važno je znati biti zadovoljan, neovisno o tome što nude i misle drugi. Papa Ivan Dobri ponavljao je: "Govore zlo o tebi? Možda imaju pravo. Hvale te? Vjerojatno se šale."

Lako je ipak o tome govoriti i pisati – drugima. Problem je kada se to odnosi na nas. Možda nam može pomoći poruka jedne poznate kineske priče.

Bio nekoć neki siromašni kamenolomac koji je i na suncu i pod kišom razbijao stijene.

- Oh, kad bih mogao biti veliki gospodin? Konačno bih se odmorio, - pomisli. U zraku je lebdio Genij, koji ga je čuo.

- Neka ti bude uslišana tvoja želja! – reče.

Rečeno, učinjeno. Siromašni se čovjek odjednom nađe u lijepoj palači, okružen svitom slugu. Mogao se odmoriti koliko je želio. No, nakon nekoliko dana, naš kamenolomac podigne oči k nebu i ugleda žarko sunce.

- Oh, kad bih mogao postati sunce!, uzdahne poluglasno. – Ne bi mi trebalo toliko poslužitelja koji mi ne daju mira.

Ponovno se oglasi dobri Genij i udovolji njegovoj želji:

- Neka ti bude kako želiš!, reče i učini. Ali kad čovjek postade sunce, pojavi se tamni oblak koji prekrije njegov sjaj.

- Kad bih bar mogao biti oblak!, pomisli. – Oblak je jači i od sunca.

Ponovno bi uslišan, ali zapuše vjetar i rastjera oblake na nebeskom svodu.

- Želim biti vjetar koji može sve usitniti. – I veliki ga Genij ponovno usliša, ali se ubrzo vjetru suprotstavi velika planina te se njegovi udari nemoćno razbijali o tvrde stijene. Čovjek poželi postati planina, ali primijeti da je u njezinu podnožju netko razbija i opazi jednoga kamenolomca kako neumorno udara.

- Oh, kad bih mogao biti kao onaj koji razbija moje temelje!, uzdahne čovjek koji je postao planina. Veliki ga Genij usliša posljednji put i tako se kamenolomac našao na istom mjestu i za istim poslom kao na početku ove priče. I otada se više nije žalio.

Shvatio je da je u životu najvažnije biti zadovoljan. U malim stvarima i neznatnim poslovima.

Zadovoljstvo je poput dodira mudraca, koji sve što dotakne pretvara u zlato. Ono češće stanuje u kolibi nego u palači (engleska poslovica). A dovoljno ima onaj koji je zadovoljan onime što ima (portugalska).

I da završimo kineskom mudrošću: "Bio sam bijesan što nemam cipele, a onda sam sreo čovjeka bez nogu i bio zadovoljan svojom sudbinom". Udes, sudbina? – reći će netko. Providnost i volja Božja, zaključit će kršćanin.

 


© 1999-2020 :: Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s