Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Sugovornici
 
Igra koja se spelava, mora biti slana,
a ne neslana, koja bi spekla nekoga

Razgovarao: Ivan Bradarić
 
Vid Balog, glumac

Poznati hrvatski glumac Vid Balog rođen je 31. siječnja 1972. godine u Koprivnici, a cio svoj život je proživio u Zagrebu, gdje je završio gimnaziju i glumačku akademiju. Glumac je u Zagrebačkom gradskom kazalištu Komedija. Poznat je po zapa-ženim ulogama u brojnim kazališnim predstavama i televizijskim nastupima. Bavi se i brojnim drugim zanimanjima, od kojih neka od njih prvi put otkriva za naš časopis. Planira se skrasiti u podravskom mjestu Gotalovu, gdje gradi kuću, ali je trenutno u Zagrebu, u župi sv. Marka Križevčanina. U svoju župu – kaže – ide na svetu misu, a kod fratara na Svetom Duhu na ispovijed, da "ne sablazni svoga župnika" - koji mu je ujedno i školski kolega.

Da li vas je iznenadio naš poziv? Jeste li od ranije upoznati s našim časopisom?

Prije svega, hvala Bogu da imam mogućnost i kroz ovakav časopis govoriti o temama koje me uistinu zanimaju. Naravno da sam čuo za Veritas – Glasnik sv. Antuna. Bio sam ministrant od svoje četvrte godine, tako da od tada pratim sve u Crkvi, pa tako i tisak.

Pripremamo se za najveći kršćanski blagdan Uskrsa. Kakve uspomene nosite na ovaj blagdan?

Uskrs mi je blagdan koji doživljavam potpuno vjernički, za razliku od Božića, koji doživljavam i potpuno vjernički, ali i kao prigodu za obiteljske susrete, jer je to nekako i naglasak toga blagdana. Uskrs je, poslije korizme i muke, jedno svjedočanstvo našega cjelokupnog razloga za život. To je ujedno i uputa za korizmu. Kristova patnja i muka je ozbiljan čin i treba o tome razmatrati, ali smo mi svi okrenuti prema Uskrsnom jutru, kako blagdanu, tako i prema uskrsu naše vječnosti.

Kako se pripremate za blagdan?

Nastojim svaki dan učiniti nešto dobra više nego jučer, više nego u obične dane. Kada ispovijedam ono da sam sagriješio "mišlju, riječju, djelom i propustom", onda u ovo vrijeme želim posebno naglasak staviti na ono moje "propustom". Tu pokušavam ne propustiti one sitnice koje nam redovito promaknu: primijetiti gdje je ta ispružena ruka koja treba pomoć, gdje je to što nisam učinio prema svome bližnjemu, obitelji, ženi, djeci...

Evo, u tim okvirima će proteći ova moja korizma i priprema za Uskrs. Naravno, uza sve to ide i malo odricanja, od alkohola recimo, što meni i nije baš lako, jer sam vatreni "prvoborec minorske vinogradarske misli u Hrvata". Šalim se. Za Veliki tjedan ću biti na obredima u Zagrebu u svojoj župi, a za Veliku subotu sam u Gotalovu. Ipak, poseban je to osjećaj slaviti blagdane sa svime što oni nose u okruženju najbližih: i blagoslov jela, i bakina orehnjača, i uskrsno jutro u toj crkvi, u tom pitomom i plemenitom okruženju, to je zbilja privilegij.

Praktični ste vjernik?

Da, svakako!

Što vama znači vjera? Kako ćete obrazložiti to da ste praktični vjernik?

Možda će vam na ovo pitanje najbolje odgovoriti jedan vic. Naime, neki se čovjek vraća iz crkve, mrzovoljan i pomalo revoltiran, pa kaže: Ne, ne, ja više ne idem u crkvu. Ja jesam vjernik, jesam katolik, al' ovo više nije u redu. Svaki put kada dođem u crkvu pjevaju iste pjesme: "Radujte se narodi" ili "Narodi nam se Kralj nebeski". Pa, zar ne bi mogli malo izmijeniti! Dakle, takav praktičan vjernik baš i nisam. Naravno, idem nedjeljom na svetu misu, ispovijedam se, živim sakramentalno. Iako, moram priznati, dogodi se da propustim. Al, eto, "i pravednik sedam puta na dan sagriješi". U korizmi rado odem na Ksaver na Križni put, kod vas na Sveti Duh na ispovijed.

Koliko je vjera oblikovala vaš život?

Vjera je omeđila svako moje djelovanje. Svoj osobni odnos prema Bogu gradio sam prema onoj: "Bog moj i sve moje". To je moj osobni odabir i stav, a preko tog stava ide svako moje djelovanje. Bilo gdje da se nalazim, vodi me nekakva misao o dobroti, o tome da budem blagoslov društvu i zajednici u kojoj živim i djelujem.

Vjera koju ste primili obiteljskim odgojem zacijelo je utjecala i na vaš odabir sjemeništa? Kako je to izgledalo? Zašto ste ga napustili?

U sjemenište sam došao, a kasnije sam upisao i teologiju, s mišlju da imam svećeničko zvanje. Kasnije se kroz duhovne vježbe, koje je vodio pater Bonaventura Duda, pokazalo da je moja želja išla za time da budem javni djelatnik, govornik, voditelj zajednice. Naime, ta moja želja nije bila dovoljno okrenuta sakramentu koliko je tu bila izražena želja za javnim nastupom.

Nakon sjemeništa ste pošli na teologiju.

Da, upisao sam teologiju, ali nisam bio na bogosloviji, studirao sam kao laik, a ne kao bogoslov. Paralelno s time sam studirao i akademiju za glumu.

Što nosite iz sjemeništa, iz tog perioda, da tako kažem, odrastanja "u Crkvi"?

To je nekako najveselije i najljepše razdoblje mojega života. U sjemeništu mi je bilo omogućeno ono za čime sam jako žudio u životu, a to je znanje i mogućnost skupljanja znanja. Pogotovu od naših tadašnjih profesora, vrhunskih intelektualaca: Nevenke Nekić i Grge Pejnovića, koji je nažalost već pokojni, i drugih vrsnih profesora. Sve mi je to naveliko pomoglo i pripremilo me za život kada sam kasnije prešao na studij i istraživanje svega onoga što me jako zanima i što volim, i latinski i filozofija, i jezikoslovlje i etnologija. Baš ovo čime se sada bavim zahtijeva jedno široko znanje, a to sam sve dobio upravo u sjemeništu.

A teologija, koliko vas je ona formirala?

Na studij teologije sam išao već kao izgrađeni vjernik i nisam je studirao iz potrebe za nekim dodatnim teološkim objašnjenjima. Isto mišljenje koje sam imao s osamnaest godina imam i danas. Jednostavno vjerujem. Teologija zahtijeva jedno dublje uranjanje, a ja se nisam vidio kao znanstvenik-teolog. Više sam osoba koja se voli baviti s više zanimanja, jer imam puno različitih interesa.

Kako to da ste odabrali profesiju glumca?

Već kroz nastupe u osnovnoj školi, a osobito u srednjoj, u sjemeništu, gdje sam puno radio na pozornici, radio predstave, zavolio sam glumu. Nakon toga je nekako samo po sebi došlo da sam se prepoznao u tome.

Zadovoljni ste sa zanimanjem glumca?

Da, jako. Ljudi se koji put nađu u zani-manjima i na radnim mjestima gdje je monotono i dosadno. Ovdje je sve tako raznoliko, bogato, zabavno.

Život glumca je dosta naporan?

Da, naporan je. Upravo ta obitelj koja te treba mora računati na tebe kroz neki drugi smisao, u neko drugo vrijeme. Ipak, mi smo svakog ponedjeljka do petka, ujutro pa sve do popodne, doma. Tu možemo puno dati. U javnom djelovanju smo tek navečer. Ima vremena čovjek i za obitelj i za sebe, a da je naporno, jest.

Mijenjate često uloge, karaktere, osobnosti? I to znade čovjeka iscrpsti. Iscrpljuje li i vas, ili vas zabavlja?

Mene to sve skupa jako zabavlja. Svatko je od Boga primio darove i talente kojima se koristi, a postoje zanimanja koja se mogu raditi a da nije nužan neki osobiti talent. Međutim, postoje neka zvanja za koja je potreban sasvim poseban talent, a to je u ovom slučaju gluma ili recimo pjevanje. Danas je u našem udruženju negdje oko 250 glumaca. Dakle, nema nas puno.

Koja vam uloga najviše odgovara, a kojoj se ne morate puno prilagođavati ili prisiljavati – u kojoj ne morate "glumiti".

Najviše mi odgovara kada mogu biti komičar, kada mogu razvedriti ljude s dobronamjernim smijehom. To je i profil mojega humora: mora biti dobronamjeran, dobrohotan. Još u "Školi Kristuševoj", prvom hrvatskom bontonu koji je izdao Juraj Mulih, upućuje se da šala, iliti "igra koja se spelava, mora biti slana, a ne neslana, koja bi spekla nekoga. Nego se šala mora delati tak da bi nekoga razveselila".

Vremenu u kojemu živimo nedostaje toga?

Nedostaje zato jer je medijska poplava nevjerojatne, grabežljive, mučne propagande koja čovjeku pod svaku cijenu želi uvaliti proizvod. Čovjeku koji je izašao iz osamdesetih, gdje je bila dosta mala ponuda, sada je taj kapitalizam krenuo ne samo da nas rastroji kao kupce, nego i kao osobe. Zbog te medijske kampanje da se govori isključivo o lošemu, narod se sam ne zna nasmijati. Umjesto da se svi okrenemo onome zdravom humoru i bezbrižnom životu naših starijih koji su bili siromašni, ali zadovoljni.

Kaže jedna priča da je neki kralj bio obolio, a jedini lijek je za njega bio taj da obuče košulju sretnog čovjeka. Pa kad su našli pravog, sretnog čovjeka, vidjeli su da taj čovjek na sebi nema košulje.

Sreća je nešto unutarnje i ne treba je tražiti u materijalnim stvarima. Tako i smijeh. Unatoč životnim tegobama, treba smoći snage ostati uspravan, a u tome, osim vjere, svakako pomaže i dobra šala koju napraviš na vlastiti račun. I kad se ogoli ona istina koja nam je ponuđena u ukrasnom celofanu, vidi se zapravo da je to smiješno. Ja ne znam više koju pastu za zube kupiti koliko su dobre sve i čudim se kako uopće itko ima pokvarene zube.

Je li teško biti dobar glumac, napraviti dobru predstavu ili film?

Glumački posao su često znali tako postaviti kao da bi to bio neki ekstra-krik suvremenog čovjeka. Naša filmska industrija se bavi temama koje su psihološko-konceptualne, umjesto da se bavi stvarnim životom oko nas. Kada je Vrdoljak radio omiljenu i rado gledanu seriju "Duga mračna noć", rekao je da se narod zaželio hrvatskih krajolika. Mnogo filmova koji se na televiziji prikazuju kao naš proizvod zapravo govore o nekom apstraktnom svijetu u kojem ne postoji hrvatska priča. Ja bih volio da se filmovi snimaju u Hrvatskoj s našim pričama, onima našega čovjeka. Problem je u tome što mnogi ljudi koji stvaraju te filmove žive takvu jednu stvarnost, dolaze iz urbane sredine i zato ne razumiju da golema većina Hrvata ipak živi u malim sredinama, a i oni koji trenutno ne žive potječu iz takve sredine.

Dokazali ste i da dobro pjevate. Odakle ljubav za glazbom?

Moj prvi nastup u Komediji je bio u rock-operi "Crna kraljica". Moj drugi nastup je bio u opereti "Grofica Barica", a treći u operi "Boccacio", gdje sam pjevao prvog tenora. U principu cijelo vrijeme sam u dodiru s glazbom. U životu sam imao udjela i u dva CD-a i oba su dobila nagradu Porin. Prvi je od ansambla Lado "Raspelo", kojeg sam autor zajedno sa Draženom Kurilovčanom, a drugi je od kvarteta Gubec "Ak sam ti srčeko ranil", na kojemu sam pjevao.

Odakle kod vas interes za hrvatsku pasionsku baštinu?

Ja sam se preko udruge "Pasionska baština" u Zagrebu od njezinih početaka uključio u njezino djelovanje. Desetak godina sam u "Pasionskoj baštini" radio razne projekte. Kako sam se uvijek bavio kajkavskim krajevima, jer to najbolje poznam, tako sam pronašao zapanjujući broj melodija. U korizmenim običajima Dalmacija je uvijek prednjačila po svojoj baštini pjesama i napjeva i imala puno više pokazati. Ja sam pristupio istraživanju korizmene kajkavske baštine. Kasnije sam s Ladom priredio CD, na kojemu je osam napjeva iz Gotalova i drugih krajeva.

Mislite da ima još puno tih napjeva koji nisu prikupljeni i registrirani?

Reći ću ovako. Mađarska se puno diči jer je sakupila 100.000 narodnih napjeva po cijeloj osammilijunskoj Mađarskoj. Koje su to relacije, pogledajte sada. Hrvatska je samo u Međimurju sakupila 20.000 napjeva. U Međimurju živi 100.000 stanovnika. To je, kako vidite, silno neistraženo područje. Osim toga što se to nije istraživalo, crkvena baština se zanemarivala i potiskivala. Ovo se područje desetljećima uopće nije obrađivalo niti istraživalo.

Navodno prevodite Bibliju na kajkavski? Kako ste došli na ovu ideju i je li to ozbiljno?

Da. To već dugo vremena radim. Ja sam, osim svega, oduševljeni sakupljač kajkavske književnosti, pa će 18. travnja biti izložba starih kajkavskih rukopisa i tiskanih knjiga koje sam sakupio, kupovao po antikvarijatima ili su mi ljudi dali. Oko 200 knjiga 16., 17. i 18. stoljeća. Velik dio toga su Evanđelja, Djela apostolska, neki dijelovi Staroga zavjeta i Psalama. Ta je literatura kajkavcima jako poznata. Novi zavjet je skoro potpuno gotov i to bismo trebali kroz godinu dana prikupiti i tiskati.

Vi dakle doslovno prevodite ili ste sakupljali i prilagođavali već postojeće dijelove?

Ja prevodim s Vulgate i uspoređujem s postojećim prijevodima, od kojih se koristim Jeruzalemskom Biblijom, i sve to uspoređujem s već postojećim kajkavskim prijevodima. Latinska konstrukcija je lijepa, a u kajkavskom su sačuvani svi pasivi, mogući akuzativi s infinitivom, pa je sve to jako lijepo.

Koji ste kajkavski govor odabrali?

Hrvatski kajkavski književni standard čine djela: Vramca, Pergošića, Vitezovića, Muliha, Habdelića, koja su se pisala do oko 1850. To su razni molitvenici koji su izlazili na tom prvome hrvatskom književnom jeziku. Do ilirskog preporoda to je bio jezik kojim se koristila i cijela Slavonija. Nije imao ove dijalektalne osobine današnjih kajkavskih govora, niti današnje dijalektalne poezije, nego je imao osobine jednoga civiliziranoga izgrađenog jezika, koji je suvereno vladao svim terminima baroka i renesanse, koji je u ono vrijeme vladao u Europi. Uz razne kronike, udžbenike iz aritmetike, bontone, spise iz pravnog područja, sve je ovo izlazilo na kajkavskom jeziku. Eto, na tom jeziku prevodim.

Sv. Franjo dao ime Vrapču

U predstavi "Cigle sv. Elizabete" na jednom se mjestu kaže: "Ljeta Gospodnjega oko 1200., točno malo prije velike provale Tatara u naše krajeve, sveti Franjo Asiški iz Asiza putuje Hrvatskom prema Ugarskoj posjetiti svetu kraljicu Elizabetu Ugarsku. Svečevim dolaskom u Vrapče nastaje legenda koje se i dan danas spominju starosjedioci Vrapča, tzv. Vrapčanci, koja govori kako je sveti Franjo propovijedajući starim Vrapčancima i čuvši njihov govor odao najljepšu pohvalu kajkavskom jeziku, naravno progovorivši namah na istom, 'Joj, vi cvrkućete kak vrapci!' Ova legenda pobožnih Vrapčanaca suprotstavlja se legendi pokvarenih Vrapčanaca, koji govore da su se djeca nabacivala kamenjem na svetog Franju, pa je sveti Franjo, opet na tečnom kajkavskom, opsovao 'O, deca, vrabec vas dal!' Kako god, svi Vrapčanci slažu se da je sveti Franjo dao ime Vrapču."

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s