Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pavlova godina
 
Kad ljubavi ne bih imao...

Piše: Darko Tepert, doktor biblijskih znanosti i arheologije
 
Pogled "licem u lice"

Hvalospjev ljubavi koji se nalazi u Prvoj poslanici Korinćanima apostola Pavla zasi-gurno pripada njegovim najpoznatijim tekstovima. Svojom slikovitošću, jedno-stavnošću i dubokom proživljenošću, to je jedan od najljepših tekstova o kršćanskoj bratskoj ljubavi.

Taj hvalospjev pripada onom dijelu Prve poslanice Korinćanima u kojemu sveti Pavao govori o ispravnoj uporabi darova, odnosno karizmi (1Kor 13,12-14). Cijela je poslanica upućena korintskoj Crkvi, koja je proživljavala raznovrsne podjele. Razlogom tih podjela mogao je biti helenistički religiozni način promišljanja toga doba, u kojem je svatko mogao birati neku od brojnih filozofskih škola ili neki od poganskih religijskih kultova. Odrasli unutar tako bogate ponude, koja je u kozmopolitskom Korintu morala biti još vidljivija, kršćani su se nalazili u stalnoj kušnji da i svoju kršćansku vjeru dožive na sličan način. Tako je, čini se, i došlo do toga da se u Korintu netko mogao priznavati Pavlovim, netko Apolonovim, a netko Kefinim. Pavao odbija takav način razmišljanja i naglašava da su svi jedan u Kristu (1Kor 1,10-16).

Stoga apostol naglašava da njegovo propovijedanje ne stoji u "mudrosti besjede" (1,17), nego u križu Kristovu, a ta "besjeda o Križu ludost je onima koji propadaju, a nama spašenicima sila je Božja" (1,18). Tako i dolazi do zaključka da se vjera ne sastoji ni u kakvoj ljudskoj mudrosti, a to znači ni u pojedinim "školama" na koje bi se kršćani mogli podijeliti, nego je utemeljena na snazi Božjoj (2,5), na Duhu Svetom (2,12-13). Pavlov odgovor na problem podjele skriven je u riječima: "A mi imamo misao Kristovu" (2,16).

Isus Krist jest Gospodin!

Zanimljivo je da na sličan način potiče i jedinstvo među kršćanima u Filipima. Njima piše: "Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite, nikakvo suparništvo ni umišljenost, nego - u poniznosti jedni druge smatrajte višima od sebe; ne starajte se samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih!" (Fil 2,2-4). I taj poticaj na jedinstvo u Crkvi Pavao zaključuje riječima: "Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu" (2,5). Ovdje se i vidi koje je to "mišljenje", jer slijedi himan o Isusu Kristu koji se, premda "trajni lik Božji", nije "kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego je sam sebe oplijenio, uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik" (2,6-7). Taj se Krist ponizio i postao "poslušan do smrti, smrti na križu" (2,8). U tom prvom dijelu himna jasna je silazna putanja, gdje Krist od božanskog veličanstva silazi u krhkost čovjeka te podnosi muku i smrt na križu. To se obično naziva njegovom "kenozom", što dolazi od grčkog glagola kenoo koji znači "isprazniti." Krist se "ispraznio" od svoga božanstva, što je u našem prijevodu izrečeno riječju "oplijenio". Ipak, nakon te silazne putanje dolazi i ona uzlazna: Bog je Krista preuzvisio i darovao mu "ime nad svakim imenom" (2,9), te će "svaki jezik priznati: "Isus Krist jest Gospodin!"" (2,11). Upravo u imenu "Gospodin" stoji razlog njegove proslave, jer ta riječ (grč. Kyrios) prevodi hebrejsku riječ Adonaj, a taj se naslov pridavao samo Bogu. Tako je Krist, kroz svojevoljno poniženje i samolišavanje božanske časti, doveden do toga da svi narodi priznaju tu njegovu čast. U tome se poniženju prepoznaje "mišljenje kao i u Kristu Isusu" (2,5) koje omogućuje jedinstvo Crkve.

Čežnja za višim darima

U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao će istu misao izreći na drugi način. U dijelu poslanice gdje govori o različitim karizmama koje su dovodile i do podjela unutar Crkve, on naglašava da "kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist" (1Kor 12,12). Time želi reći da su u Crkvi mogući najrazličitiji darovi: neki su apostoli, neki proroci, neki učitelji, neki mogu činiti čudesa, liječiti, zbrinjavati, neki su postavljeni da upravljaju, a neki imaju dar jezika (12,28). Sve to ne smije dovesti do međusobne zavisti, do optuživanja, do podjela. Lijek je protiv toga opet "misao Kristova" (2,16) koja se očituje u čežnji za "višim darima", a najizvrsniji put opisan je u Hvalospjevu ljubavi (1Kor 13).

Hvalospjev započinje relativiziranjem darova za koje su Korinćani mislili da su izuzetno važni: dar jezika, prorokovanja, spoznaje, pa čak i vjere (13,1-2). Svi ti darovi nisu ništa bez ljubavi. Dapače, čak i ono što bi naizvan moglo biti nekim znakom brige za druge, kao što je odricanje od vlastita imutka u korist drugih, bezvrijedno je bez istinske ljubavi (13,3).

Najviši dar

U sljedećih nekoliko redaka Pavao pokazuje što je točno ta ljubav. Ona je opisana kao velikodušna, dobrostiva, koja ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima, koja nije nepristojna, ne pamti zlo, koja se ne raduje nepravdi, ali se raduje istini, koja sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi (13,4-7). Takav opis ljubavi, kako je vidi apostol Pavao, ne dozvoljava da ona bude shvaćena kao običan osjećaj, kao neki zanos. Ljubav je u njegovim očima način života koji se očituje u konkretnim postupcima u odnosu prema bližnjem. Riječ je zapravo o Pavlovu prijevodu one Isusove ali i starozavjetne zapovijedi: "Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga" (Mt 32,39; usp. Lev 18,19). Takva ljubav traži od kršćanina poniznost, jer samo tada on može biti velikodušan i dobrostiv, samo tada može ne zavidjeti i ne hvastati se, samo tada može ne tražiti svoje, ne biti razdražljiv i ne pamtiti zlo, samo tada može doista sve pokrivati i sve podnositi. Za život korintske zajednice, sa svim njezinim podjelama, to je bilo izuzetno važno. Važna je bila poniznost svakog pojedinca, svakog vjernika, koji je tako mogao "pokriti" i "podnositi" sve nedostatke drugih, sve njihove mane, pa i grijehe. To je doista "misao Kristova", Kristovo poniženje. Ispraznivši se od svoje oholosti i uznositosti, kršćanin nasljeduje Krista koji se ponizio, "poslušan do smrti na križu", ali sudjeluje i u onom uzvišenju kojim je Otac proslavio svoga Sina.

U tom se uzvišenju očituje ljubav koja "nikad ne prestaje" (13,8). Sve u čemu su članovi korintske Crkve mogli tražiti zadovoljstvo, osobnu potvrdu ili samohvalu, kao što su prorokovanja, dar jezika, spoznaje i slično, sve je to prolazno, a samo je ljubav vječna, jer ona je Božja, savršena (13,9-19).

Zadnji dio Hvalospjeva ljubavi jasno vodi prema konačnoj proslavi: čovjek se oslobađa svojih djetinjastih zadovoljstava, jer je svjestan da će ono što sada gleda "kroza zrcalo", jednom gledati "licem u lice" (13,11-12). Valja pritom znati da zrcala u Pavlovo doba nisu davala savršeni odraz čovjekova lica, nego su pružala samo mutnu, zamagljenu sliku. Po vjeri čovjek ima takvu, ne sasvim jasnu sliku Boga, ali očekuje, nada se da će ga jednom ugledati onakvog kakav jest, licem u lice. Drugim riječima Pavao je to izrekao ovako: "Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina. Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju. Da, puni smo pouzdanja" (2Kor 5,6-8). Čovjek sada naslućuje Ljubav, a na kraju svoga životnoga puta ima mogućnost u toj Ljubavi koja je Bog i uživati.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s