Prvotna nastamba Franje i drugova

Toma Čelanski, prvi Franjin životopisac, ne poznaje Porcijunkulu kao prvu nas-tambu Franje i drugova. On poznaje samo Rivotorto (1Čel 42).

I Peruđinska legenda ili Asiški zbornik poznaje samo Rivotorto kao prvu nastambu Franje i njegovih drugova (LP 1 odnosno 50; LP 55 odnosno 92).

Ogledalo savršenosti piše isto tako o Rivotortu kao o prvotnoj nastambi Franje i drugova: "U počecima Reda, kada su braća boravila u Rivotortu …" (OS 24). Ove riječi popraćene su bilješkom da je Rivotorto bilo prvo prebivalište fratara sve do 1211., kad su prešli u Porcijunkulu. Još Ogledalo savršenosti spominje Rivotorto kao prvotnu nastambu Franje i drugova (OS 27 i 36).

Tri druga donose da se Franjo s dva brata (Bernardom i Petrom) preselio k zapuštenoj crkvici Svete Marije u Porcijunkulu (TD 32). No i Tri druga pišu na drugom mjestu da je Franjo s drugovima poslije odobrenja Pravila boravio u Rivotortu (TD 55).

Anonimni Peruđinac piše da su braća u početku boravila u Porcijunkuli (AP 14). No poslije odobrenja Pravila njihov boravak smješta se u Rivotorto (AP 55).

Bonaventura ne spominje boravak prvih Franjinih drugova u Porcijunkuli; no spominje boravak braće u napuštenoj nastambi (tugurio) blizu Asiza poslije odobrenja Pravila (LM IV, 3; Lm II, 5).

Sabatier smatra da je Ogledalo savršenosti više zadovoljavajuće od Tri druga, kada smješta dolazak brata Egidija u Rivotorto. A na drugom mjestu stoji da je Egidije došao u Red osam dana poslije Bernarda i Petra (AP 14). Dakle, ako su Franjo i prva dva druga i živjeli u početku u Porcijunkuli, onda je to moglo biti vrlo, vrlo kratko.

Iz svega ovoga može se s velikom sigurnošću ustvrditi da je Rivotorto bila prva nastamba Franje i njegovih prvih drugova. Sabatier nije ni za kazalište Porcijunkule ni za aureolu Rivotorta. Franjo je zapravo išao prema boravištu gubavaca, drži Sabatier, citirajući Cvjetiće sv. Franje, što potvrđuje oznaku Rivotorta.

Život Franje i prvih drugova u Rivotortu

U Rivotortu je bila jedna napuštena staja. "To je mjesto bilo tako tijesno da su u njemu mogli jedva sjediti ili počivati". No nitko nije ni mrmljao niti se tužio (1Čel 42). Franjo je "zato na grede prebivališta napisao imena braće da svaki, kad bude htio moliti ili počivati, mogne znati gdje mu je mjesto, a i zato da ne bi tjesnoća malena prostora narušavala šutnju srca" (1Čel 44).

Franjo se neprestance zanimao za svoju braću, "nije trpio da bi se u njima nešto opasno ugnijezdilo. Iz njihovih je srdaca progonio svaki nemar. Bio je strog s obzirom na obdržavanje stege, neprestano je nad njima bdio" (1Čel 42).

Bonaventura piše da su se braća "neprestano bavila pobožnom molitvom… Poučeni primjerom i riječju Oca, koji im je neprestano govorio o Kristovu križu, namjesto svetih knjiga, danju i noću su neprestanim pogledima listali knjigu Kristova križa" (LM IV, 3). Bonaventura, izgleda, to piše o vremenu poslije odobrenja Pravila, no nema sumnje da su to braća činila i prije odobrenja Pravila.

Dakako da su radili, pomagali drugima u poslu i tako zarađivali svoj kruh. Franjo piše u "Oporuci": "I ja sam radio svojim rukama i hoću raditi, i odlučno hoću da i ostala braća obavljaju kakav pošten posao" (OR 20). Dakako, ako od rada nisu mogli živjeti, onda bi prosili. A to nije bilo nimalo lako. Tri druga pišu da bi im jedva tko nešto dao kada bi po gradu prosili milostinju (TD 35).

Ovdje je Franjo s prvim drugovima prebivao u velikom naporu i nestašici. Vrlo često nisu imali ni kruha, morali su se zadovoljiti s repom, koju bi po asiškim poljima isprosili (1Čel 42). Bilo je i pretjeranosti u neuzimanju hrane. Franjo je opomenuo braću povodom onog brata koji je umirao od gladi da budu razboriti (LP 1 odnosno 50).

Franjo je u Rivotortu braću mnogo poučavao duhovnim stvarima. Tražio je da braća izbjegavaju povjerljivost prema ženskim osobama (LM V, 5). Naglašavao je kako treba izbjegavati besposlicu. Svoje tijelo je nazivao "magarcem (LM V, 6). Ipak mu se "nije sviđala prevelika strogost" (LM V, 7).

No prema lijenčinama nije imao milosti. Peruđinska legenda govori o "bratu muhi", koji je volio jesti a ne raditi (LP 62 odnosno 97).

Franjo je znao biti itekako brižan s bolesnom braćom. Tako je bilo s onim bratom koga je nahranio grožđem (2Čel 176).

O životu braće u Rivotortu vrlo lijepo izvještava Anonimni Peruđinac (AP 25-30).

Dakako, o životu Franje i braće u Rivotortu prije nego je Pravilo odobreno od pape Inocenta III. moglo bi se još mnogo toga pisati. No, neka bude dosta ovo što je napisano.

Iz Rivotorta je Franjo slao braću po svijetu, najprije kad su ukupno bila četvorica (s njim), a kasnije šestorica i osmorica, da svojim primjerom i riječima naviještaju evanđelje.

Prvo slanje

Tri druga govore o slanju učenika da propovijedaju u svijetu, kad su bila tek četiri druga, uključujući tu i Franju. Franjo je pošao s Egidijem u Ankonitansku Marku, a ostala dvojica (Bernard i Petar) u drugi kraj. Wading donosi da su Bernard i Petar pošli u Emiliju. Franjo i Egidije bili su jako radosni dok su putovali u Marku. Franjo je "visokim i zvonkim glasom francuskim jezikom pjevao pohvale Gospodinu i slavio dobrotu Svevišnjega." Jedni su Franju i Egidija smatrali ludima, drugi su se opet divili njihovom siromaštvu u hrani i obući.

O Franjinu i Egidijevu pohodu Ankonitan-skoj Marki slično piše i Anonimni Peruđinac (AP 15-16). No, prema njemu druga dvojica (Bernard i Petar) ostala su u Porcijunkuli, nisu nikamo išli (AP 15).

Drugo slanje

I opet prema Tri druga Franjo šalje svoje drugove u svijet, kad ih je bilo šest (TD 37-40). On je govorio braći: "Nije nas (Bog) pozvao samo radi našega spasenja nego i radi spasenja mnogih da pođemo po svijetu" (TD 36). Prije slanja Franjo im je govorio unaprijed o onome što će im se dogoditi. Rekao im je da će nailaziti na ljude koji su vjerni, blagi i dobrostivi; ali isto tako da će nailaziti na ljude, koji nisu vjernici, koji su oholi i psovači. No bodrio ih je da se ne boje, jer da će u red doći mnogo mudrih i plemenitih (TD 36). I doista, tako se to i događalo. Jedni su ih rado slušali, a drugi su ih ismjehivali (TD 37). Tri druga naširoko opisuju ono što se dogodilo dvojici od njih, od kojih je bio jedan Bernard, koji su došli u Firencu. Ukratko: riječ je o tome kako ih u jednoj kući nisu željeli primiti da prenoće, iako je bilo hladno; posebno je bio negostoljubiv muž (TD 38-39).

I Anonimni Peruđinac donosi da je Franjo poslao braću propovijedati u svijet, kada ih je bilo šest (AP 18). Na pitanje odakle su i kojem redu pripadaju, oni bi odgovarali: "Mi smo pokornici i dolazimo iz grada Asiza." Tada Red još nije imao svoje ime (AP 19).

Treće slanje

Prema Tomi Čelanskomu Franjo šalje u svijet kad ih je bilo na okupu osam. Franjo je svoje drugove pozvao i govorio im o kraljevstvu Božjemu, o preziranju svijeta, o odricanju od vlastite volje i o kroćenju tijela. "Po dvojicu ih je odvojio za četiri kraja svijeta… Onima koji vas što zapitaju, odgovorite ponizno, blagoslivljate one koji vas progone, zahvaljujte onima koji vam nanose nepravdu i uvrede, jer nam se za sve ovo pripravlja vječno kraljevstvo.'" Franjo ih je grlio i svakom pojedinom slatko i pobožno govorio: "Povjeri Gospodinu svu svoju brigu i on će te pokrijepiti!" (1Čel 29).

Bonaventura donosi, kao i Toma Čelanski, da je Franjo poslao svoje drugove u svijet kad je njihov broj narastao na sedam, a s njime osam (LM III, 7).