Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
U povodu
 
Mirotvorac u Bolonji
Osvrt: Ljudevit Maračić
 
Uz franjevačku godinu

Teško je dati cjelovitiju ocjenu i potpuniji osvrt na knjigu koju u raznim intervalima čitate dva mjeseca. To se upra-vo dogodilo s ovim djelom, kojemu je autor fra Bernardin Škunca, a izdavač zagrebačka "Alfa". Svezak ima preko 500 stranica, pa ni uz najbolju volju nije ga bilo tako lako "progutati". Nije to ispričnica, nego naprosto činjenica. Autora smo otprije poznavali kao vrsnoga liturgijskog stručnjaka i traženog eksperta za crkvenu umjetnost. Nismo ni slutili da se u njemu krije i dobar pisac. Rekli bismo, čak i izvrstan pisac.

Izdavač je objavio djelo "Mirotvorac u Bolonji" u nizu "roman", ali, da ne bi ostavio neke moguće sumnje, u podnaslovu dopunjuje opis: Roman u obliku povijesne kronike. Tako i treba pristupiti ovome zaista pozamašnom svesku. Baš tako dakle i treba shvatiti ovaj "roman", koji izmjenjuje tradicionalne tehnike sa znanstvenim i misao-nim sadržajima i problemima te stvara više refleksivno, a mnogo manje akcijsko djelo. Pisac se zasigurno odlučio za ovu literarnu formu zbog širih mogućnosti izražavanja, veće slobode u kompoziciji pa i svojevrsnom kritičkom odnosu prema tradiciji i njezinu posredovanju. Autor je, više je nego očito, vrsni poznavatelj srednjovjekovnog života i vremena, u koje smješta radnju ovog romana. Kronološki slijed događanja i još više pripovijedanja vrlo dobro uokviruje taj prstenasti obruč razvoja čijom strukturom dominiraju povezani likovi.

Radi se o poznatoj epizodi života sv. Franje Asiškog, o njegovoj glasovitoj propovijedi u gradu Bolonji, za Veliku Gospu 1222. godine. Događaj je tada zapisao splitski nadobudni student a kasnije poznatiji kao Toma Arhiđakon. U četrdesetak imaginarnih dana pripremanja na taj nastup autor uspješno smješta brojne razgovore skupine prijatelja, među koje upravo spada i splitski student Toma. Da bi stvar djelovala neposrednije, djelo je pisano u prvom licu, a glavni junak, s kojim se najčešće identificira i autor, ne bez razloga nosi ime Augustin. Roman dakle nije razvijanje priče već prenošenje razgovora i razmišljanja koji pomalo ali sustavno vode k onome što će se na Veliku Gospu i dogoditi. Franjo Asiški ovdje zapravo nastupa u zaleđu, makar ponekad izbija i u prvi plan, kao pri mučnom rješavanju problema gradnje prvoga većega franjevačkog samostana, baš u gradu Bolonji. Autor, vjeran Franjinu dubokom osjećaju crkvenosti, želi istaknuti poštivanje crkvenih ljudi, pa i onda kad su ogrezli u grijehu, te uvrštava poznati slučaj Franjina susreta s nekim nedostojnim svećenikom u Lombardiji, kojega su heretici htjeli iskoristiti kao zamku za rušenje autoriteta klera. Na zanimljiv je način opisan i susret Franje i sultana u Egiptu. Franjo dakako dominira i u završnoj propovijedi, koju je autor, izvrsni poznavatelj franjevačke duhovnosti, vrlo vješto rekonstruirao kao vjerni odraz nepatvorenih misli Mirotvorca u Bolonji. Franjo sigurno i nije izgovorio takav govor, ali ipak tu prepoznajemo Franju i nikoga drugog.

Čitatelj koji bi u ovoj četrdesetodnevnoj kronici tražio cjelokupni prikaz Franjina života, ostat će pomalo prikraćen. To zapravo nije roman o Franji, već o Franjinoj duhovnosti. Franjo u kroniku upada samo kad ustreba, da potvrdi misli i razgovore skupine prijatelja koji se, pomalo kao dokoni ljudi svakodnevno okupljaju pred crkvama u Bolonji i, u duhu srednjovjekovnog prožimanja života, razgovaraju o nekim nama danas dalekim temama, ne zbog toga manje važnima. Ne izbjegavaju dakako ni crne rupe tadašnjega crkvenog života. Impresivno zato djeluje čitanje i razmatranje dvaju pisama upućenih crkvenoj javnosti od strane neke opatice Margarite, s namjerom da se izbjegnu sablazni u Crkvi. Ima u kronici bisernih primjera, svojevrsnih pravih i zaokruženih eseja koje bi vrijedilo i zasebno pažljivo iščitavati. Autor pokazuje izvanrednu erudiciju kada npr. raspravlja o Pravilu sv. Benedikta, o štovanju relikvija i prethodnim ikonoklastičkim borbama, o pokretu duhovnjaka koji će opasno nagristi i prva desetljeća franjevačke povijesti, o milenarizmu Joakima de Fiore i hereticima koji su mu prethodili, o famoznoj legendi o sv. Graalu i sličnim apokrifima, o sučeljavanju Bernarda i Abelarda, o glasovitom ubojstvu Tome Becketa, o borbi za investituru i susretu u Canossi, i tako u nedogled. Nama danas manje ili više poznatim ljudima i događajima.

Ima u kronici dosta refleksivnih uzleta u visoke misaone sfere, kao što su eseji o miru, o slobodi, o siromaštvu, o robovima (baš tako, u kronici se još uvijek pojavljuju pravi robovi!), pa čak o čiopi kao metafori. Mislimo da nimalo ne griješimo ako ustvrdimo da je središnja riječ koja tumači sve negativne pojave u srcu i društvu – pohlepa, s inačicama: požudom i pohotom. Ta nitvodilja provlači se u svim razgovorima kao krivac problema i zala u srcu i svijetu: pohota srebroljublja, požuda puti, pohlepa vlasti. Zatvoriti vrata pohoti, požudi i pohlepi, česti je zaključak u razgovorima prijatelja. Usprotiviti im siromaštvo, ono evanđeosko, izraženo u prvom blaženstvu. To je uvjet mira. Ne dakako onoga rimskog mira o kojemu se dosta raspravlja (Pax romana: želiš li mir, spremaj se na rat!), već onoga koji nosi srce slobodno od svake pohote. Upravo to je mir koji Mirotvorac dolazi naviještati u Bolonju, mir anđela kao odgovor kolapsu đavola. I to je autor jasno uklopio u ovu glasovitu bolonjsku poruku, kao remek-djelo cjelokupne Franjine i franjevačke duhovnosti. Samo Duh može uspostavljati mir i red. Zato toliko ratova, ubijanja, grabeži, zato toliko pohota, požuda i pohlepa, jer nema Duha u našem djelovanju.

I još nešto valja istaknuti. Glavni kroničar nosi ime sv. Augustina. Taj poznati crkveni naučitelj providno je nazočan u gotovo svim razmišljanjima i zapažanjima, pa i onda kada postupno razvija raspravu o miru, gdje se pisac, kojemu je zaista dalek osjećaj ironije, a još manje sarkazma, poigrava duhovitim Augustinovim prijetnjama onima koji ruše mir i unose zbrku. Ima toga i na mnogim drugim mjestima. Ne čudi zato što potkraj romana kroničar logično postavlja usporedbu između Augustina Hiponskog i Franje Asiškog. Prvome je učiteljska zadaća u stvarima vjere, Franji je činiteljska uloga u proživljavanju vjere. Jedan prožima drugoga. I ako autor pokazuje nesumnjivo duboko poznavanje izvornoga Franjina duha, isto tako jasno otkriva i sveobuhvatno drugovanje sa svecem imenjakom glavnog protagonista. Mironosac u Bolonji je djelo koje podjednako dokazuje široko razumijevanje franjevačke duhovnosti kao što pokazuje i duboko poniranje u patrističko blago, ovdje predstavljeno u životu i djelu najpoznatijega zapadnoga crkvenog naučitelja. Poznavanje sv. Augustina, pisac nam baš to želi sugerirati, pomaže shvaćanju Franjine poruke. Samo što, za razliku od hiponskog biskupa, Mirotvorac iz Bolonje ne prijeti niti suprotstavlja, kao što je to ponekad činio sv. Augustin, već upozorava i poziva iskustvom života i siromaštva.

Što na kraju reći o romanu? Onaj koji djelu pristupa s literarne strane, likove možda doživljava pomalo nestvarno, imaginarno, ali ipak vrlo zahtjevno i angažirano. Bilježenje razgovora duljih od radnje možda stvara statičan ugođaj, ali je zato poruka vrlo čitljiva. Oni koji traže akcijsku napetost, ostat će prikraćeni. Stil, kao i kroničarska forma, podsjećaju na starinu, kao i rečenične konstrukcije, a rastezljivost pričanja jako vuče na srednjovjekovnu dokolicu, kad nije bilo žurbe i stresa da bi brzo trebalo dokončavati rasprave. Ne bi trebalo zaboraviti i ne istaknuti nekoliko izvanrednih autorovih umetaka sljubljenosti s liturgijom i crkvenim pjesmama. U prepjevu ili originalnom izričaju autor dokazuje izvanrednu osjetljivost za prenošenje današnjim ljudima tekstova koji su nekoć mogli uzbuđivati duboke vjerničke duše, kao što je to himan "Lux mundi beatissima" iz benediktinske tradicije, ili izvanredna parafraza srednjovjekovne tada još nedopunjene antifone "Ave Maria", koju bi valjalo i danas upamtiti i ponavljati. Da ne govorimo pak o uspjelom pjesničkom prepjevu evanđeoskih Blaženstava. Ovdje je Škunca još jednom dokazao da spada u najvrsnije poznavatelje starih tekstova, kojima ulijeva svježi lirski duh.

Konačno, netko je u pogovoru ovom djelu podsjetio da je to možda i roman s ključem. Vjerojatno bi se i u našem vremenu mogli naći i prepoznati ljudi, pojave i misli koje susrećemo u ovom romanu u obliku povijesne kronike. Mironosac u Bolonji nije akcijski roman, već djelo za pripremanje i slaganje jednoga veličanstvenog mozaika. Fra Bernardin Škunca hrabro se upustio u ovu pustolovinu, nije se izgubio niti odlutao nego čak i druge oduševio za svojega, za mojega, za našega Franju, za onoga koji autentično usmjeruje k velikom Učitelju.

Stoji pokornik iz Asiza,
Stoji sveti i ponizni siromah Franjo,
Stoji sučelice
poglavarima i kraljevima,
Stoji pred svim
zemaljskim imućnicima.
Stoji pred Crkvom i stoji u Crkvi.
Stoji pred Svijetom i stoji s ljudima.
Stoji mirotvorac, zaručen
Cum Domina sanctissima Paupertate
S Gospođom najsvetijom
Siromaštinom.
Stoji postojan.
Stoji slobodan.
Stoji u Duhu.

U povodu 800. obljetnice
početaka Duhovnoga pokreta
Franje Asiškoga

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s