Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Duhovnost
 
Put braka
Piše: David Torkington
 
Bračni život izvrsna je škola na ljestvici usavršavanja od ljudske k božanskoj ljubavi

Stari zavjet, Novi zavjet, kao i crkveni oci, redom ustraju kako se taj put kon-templacijske molitve (o kojoj je bilo riječi u prethodnome nastavku) može ispravno shvatiti jedino usporedbom s putom što ga prelazi dvoje ljudi koji se vole i koji su se jedno drugome predali za čitav život. Nevjerojatno je, međutim, to što sam tu analogiju, iako je već dugo znam te sam se njome često služio kako bih ljudima pomogao na njihovu putu, osobno dokraja uspio shvatiti tek nakon smrti svoje majke. Dopustite mi objasniti što zapravo želim reći.

Svakoga bi me jutra, koje je prethodilo njezinom pogrebu, otac budio uz šalicu čaja, sjeo na moju postelju i započinjao priču koju još nikada nisam čuo. Bila je to ljubavna priča; priča o očevoj ljubavi prema majci, i njezinoj ljubavi prema njemu.

Otac se nije mogao sjetiti kako je sve počelo, već jedino kako su se voljeli zajedno igrati u osnovnoj školi. Prve nježne riječi što su ih međusobno izmijenili bile su u okviru igre "sretne obitelji" u dvorištu. Bila je to prva faza ljubavi koja se kasnije imala razviti u nešto daleko dublje.

Ono što time želim naglasiti jest sljedeće: iako je posijano sjeme koje je kasnije dozrelo za žetvu, njihova je ljubav bila tek u povojima. Bila je to dječja ljubav. Iako su izražavali svoje međusobne osjećaje, nije bilo sklada između riječi kojima su se služili i onoga što su osjećali. Nekakvi su osjećaji svakako postojali, ali nije postojala podudarnost između razmjerno raskošna jezika ljubavi što su ga bili preuzeli od svojih roditelja, odnosno starije braće i sestara, i onoga što su u sebi jedno prema drugome osjećali. Okolnosti slične onima koje su ih rastavile na kraju osnovne škole, ponovno su ih spojile sedam godina kasnije. Njihov je odnos nastavljen, ali je ovoga puta ljubav koja je vladala među njima bila prilično drugačija.

Posezanje za vječnošću

Ponovno su se služili istim jezikom kao i u djetinjstvu, ali su ovoga puta to zaista i osjećali, što se ne bi moglo reći za djecu kakva su nekoć bila. Otac svjedoči kako je tada prvi put iskusio istinske osjećaje koji trebaju pratiti riječi kojima su se služili u svojoj dječjoj nevinosti; osjećaje koji su bili toliko jaki te ponekad nije nalazio riječi kojima bi ih opisao. Ono što je osjećao za svoju ljubljenu Agnezu bijaše neizrecivo. Jedinstvo uma i srca bijaše produbljeno jedinstvom tijela, kako su se sve više i više jedno drugome približavali u prvim godinama svoje bračne ljubavi te su ih snažni i siloviti osjećaji upravili na put koji će naposljetku dovesti do najsavršenijega mogućeg jedinstva osobnosti ovdje na zemlji.

Bilo je trenutaka kada bi ih najčistija snažna izmjena nježnosti navela u tišini uživati u onome što su jedno od drugoga primili – u trenutcima kada se činilo kako su probili granice tjelesnoga svijeta i dotakli vječnost. To ću, radi analogije, nazvati adolescentskom ljubavi.

Unutarnja suhoća Kada su stvari tako dobro tekle, dogodilo se nešto što moj otac nikada nije uspio shvatiti: nešto što je promijenilo njihov odnos. U to je vrijeme bio siguran kako je posrijedi bila promjena nagore, iako je kasnije uvidio kako je zapravo bila riječ o promjeni nabolje, premda je u datome trenutku donijela obilje boli i trpljenja. Sve što je moj otac mogao reći bilo je kako su osjećaji, čuvstva i strasti, toliko snažni, odjednom stali blijedjeti. Činilo se kako se to prvo dogodilo majci, iako je kasnije otac i sam istu pojavu primijetio kod sebe. Oboje su primijetili promjenu u međusobnom odnosu prije no što je rođen moj najstariji brat te to nije moglo biti uzrokom, iako je pridonijelo poteškoćama što su ih oboje već bili osjećali. Moj je otac ponizno priznao kako je imao osjećaj da majka odveć ljubavi i pozornosti iskazuje Tonyju, svome prvorođencu – na njegov uštrb. Stao se osjećati pomalo ljubomornim, što je samo umnožilo sjenke koje su se već stale pomaljati. Tada se Tony ozbiljno razbolio te je zamalo umro. Njegovi dugi boravci u bolnici umnožili su brige koje su se već bile okomile na majku, još i više negoli na oca te se tako pojavila nova dimenzija njihove dvojbe.

Kada sam se rodio ja – ispričao mi je otac – on je već bio zapao u neku vrstu osjećajnoga limba, u kojemu su svi osjećaji i strasti, nekoć tako važni u njihovu odnosu, naizgled gotovo iščezli. Činilo se kako i majka trpi to isto.

Pročišćenje duše

Tada su se obratili Dom Aidenu Williamsu. Bio je to duboko duhovan čovjek koji je mojim roditeljima uspio objasniti kako njihova ljubav nije došla do kraja, već naprotiv do novoga početka. Poučio ih je kako se ljubav u ovome životu nikada ne može mjeriti prema osjećajima, već prema davanju, čak i onda kada ne osjećate ništa. Štoviše, davati ne tražeći ništa zauzvrat najsavršeniji je oblik ljubavi u ovome životu. To je najviši oblik ljubavi moguć na zemlji. To je smisao Križa – simbol, ne samo za kršćane, već i za sve muškarce i žene koji žele ući u puninu života. Jedino se putem duhovna umiranja sebi po nesebičnom davanju osoba može u potpunosti otvoriti ljubavi, bez koje život nema svoga konačnog cilja. Pokazao im je kako će, uza svu dobru volju, i najidealniji muškarci i žene redovito doći do zastoja u svome duhovnome putovanju, kada siromaštvo njihove nesavršene ljubavi odjednom postaje preprekom primanju, u još većoj mjeri, one ljubavi koju žele primiti preko svake mjere.

U tom trenutku osoba koja ljubi mora proći duboko unutarnje pročišćenje, kako bi onaj dio nje usredotočen samo na sebe, koji uvijek vreba ispod površine, mogao odrasti, naučivši ljubiti poput zrele osobe; drugim riječima – naučivši kako uvijek iznova davati, osobito kada ne prima ništa zauzvrat. Tako adolescent postaje zrela osoba, kada, pročistivši se, može započeto putovanje nastaviti na jednoj višoj razini. Moje je roditelje uvjerio kako se oboje nalaze na rubu uzbudljiva razvoja događajâ u svome bračnome životu – ako samo uspiju zaboraviti na sebe i odrasti u zrele osobe u ljubavi, koje će se uvijek iznova predavati jedna drugoj, bez obzira na to što osjećaju. Zahvaljujući tome poticaju i savjetu, iznova su započeli putovanje za koje su oboje već bili pomislili kako je došlo svome kraju.

Nova dimenzija

Prošavši tu prvu veliku krizu u svome bračnom životu, moj je otac kroz mjesece i godine što su uslijedili otkrio kako se u njihovu zajedničkom životu postupno otvara jedna nova dimenzija. Upravo zahvaljujući tome što su zajedno pretrpjeli i žrtvovali se, postali su sigurniji u ljubav jedno drugoga. Bilo je trenutaka kada su međusobno bili povezani savršenije no ikada: ujedinjeni umom, srcem i tijelom u iskustvu koje je graničilo s ekstazom, a koje je posve nepoznato osobi čije se poimanje ljubavi nikada ne uzdiže iznad onoga posve tjelesnoga.

To novo shvaćanje njihove bračne ljubavi nije značilo kako je došao kraj svim nevoljama i kako su svi problemi sada iza njih – daleko od toga! Značilo je kako se, zahvaljujući tome novome razvoju događaja, sada mogu suočiti sa svim nevoljama i problemima koji su ih još očekivali upravo stoga što će to učiniti zajedno, s unutarnjom snagom od Boga, čiju su ljubav jedno drugome prenosili. Idućega vam mjeseca želim ispričati što se dogodilo nakon toga te ih još i više zbližilo.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s