Home - www.veritas.hr - Veritas Bazilika sv. Antuna - Padova

 

 
Pavlova godina
 
Svi ste vi Jedan u Kristu
Piše: Darko Tepert, doktor biblijskih znanosti i arheologije
 
Pavlov doprinos u zbližavanju svih ljudi

Na više mjesta u svojim poslanicama apostol Pavao naglašava jedinstvo vjernika u Kristu. Tako u Posla-nici Galaćanima kliče: "Svi ste vi Jedan u Kristu!" (Gal 3,28). Tim se riječima on obraća članovima Crkve koja je bila opterećena pitanjem odnosa prema židovskom Zakonu, ali i općenito teškoćama koje su nastale primanjem vjernikâ iz poganstva u zajed-ništvo kršćanske Crkve koja svoje korijene vuče iz židovstva. Da bi se razumjelo što apostol ovim pozivom na jedinstvo želi reći i kako se postiže to jedinstvo, potrebno je pogledati širi kontekst toga retka. Dok razmišlja o ulozi Zakona s njegovim propisima i odredbama, on vidi pozitivnu ulogu Zakona u razdoblju "prije dolaska vjere" (Gal 3,23). Zakon je na određeni način "čuvao" ljude, poput kakva "nadziratelja" (3,24), no po njemu nije moglo biti ostvareno opravdanje. Opravdanje se dogodilo u Kristu po vjeri. Stoga se i zaključuje da po nadolasku vjere "nismo više pod nadzirateljem" (3,25).

Taj je "nadziratelj", to jest Zakon, bio i razdjelnica koja je dijelila Židove od pogana. Židovi su se obrezivali i obdržavali su Zakon, dok pogani toga nisu činili. Budući da su time postali i obredno nečisti, Židovi s njima nisu mogli zajedno blagovati. Tako je barem bilo prema tadašnjem većinskom tumačenju. I dok su se unutar židovske vjere takva pravila mogla održavati, prvim su kršćanima predstavljala ozbiljan problem. Ako se Crkva sastojala od vjernikâ iz židovstva i od vjernikâ iz poganstva, postavilo se pitanje kako urediti njihove zajedničke sastanke, a posebice je li uopće moguće zajedno slaviti euharistiju. Stoga je dio židovskih kršćana zahtijevao da se kršćani pristigli iz poganstva obrežu i da obdržavaju Zakon. To bi pak značilo da oni najprije moraju postati Židovi kako bi mogli biti primljeni u zajedništvo kršćanske Crkve. Pavao, koji je na svojim putovanjima, ali već i u Antiohiji Sirijskoj koja je bila njegova matična Crkva, osobno iskusio zajedništvo kršćana iz različitih naroda, dobro je poznavao ovaj problem. Stoga i naglašava da kršćani iz židovstva i kršćani iz poganstva neće postati jedno time što će pogani najprije postati Židovi, nego da i jedni i drugi postaju "sinovi Božji po vjeri, u Kristu Isusu" (3,26).

Krštenje je pritom znak njihova dioništva u Kristu. U trenutku krštenja vjernici su se "Kristom zaodjenuli" (3,28). To pak nije neka izvanjska promjena po kojoj bi netko samo naizvan navukao lik sličan Kristu, nego je riječ o potpunoj promjeni čovjeka, upravo onakvoj kakvu Pavao opisuje na samom sebi: "S Kristom sam razapet. Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist" (2,19-20). Kršćanski je život ocrtan kao zajedništvo sa Sinom Božjim. U tom zajedništvu čovjek ostaje i dalje grešan i smrtan - Pavao to naziva životom u tijelu - ali je već promijenjen životom proslavljenoga Krista u njemu, jer je po vjeri otvoren Kristovoj spasenjskoj ljubavi. Budući da se svaki vjernik na taj način zaodjeva Kristom, svi postaju jedno u Kristu, pa više među njima i nema razlike. Zato Pavao i može reći: "Nema više: Židov - Grk! Nema više: rob - slobodnjak! Nema više: muško - žensko" (3,28). Što dakle vrijedi za Židove i Grke, to jest, za kršćane iz židovstva i iz poganstva, to vrijedi za ostale podjele među ljudima.

U prvom stoljeću društvo helenističkoga svijeta bilo je podijeljeno na slobodne i robove. Računa se da su u Rimskom carstvu robovi činili oko četvrtine stanovništva. U Maloj Aziji, gdje se nalazila i Galacija i Crkva kojoj Pavao upućuje svoju poslanicu, položaj robova bio je, kako pod utjecajem starih helenističkih običaja, tako i pod novim rimskim zakonima. U svakom slučaju, oni su u potpunosti ovisili o svojim gospodarima, bez ikakva privatna vlasništva ili mogućnosti utjecanja na vlastiti život. Tek su sredinom prvoga stoljeća, dakle u Pavlovo doba, dobili mogućnost priziva na sud protiv svojih gospodara. Pavao nigdje ne poziva na ukidanje takva društvenog sustava. Uostalom, bio je zasigurno svjestan da na tom sustavu počiva cjelokupno gospodarstvo carstva. Ipak, apostol poziva kršćane na međusobne bratske odnose, kao što je to vidljivo i u njegovoj Poslanici Filemonu, u kojoj toga kršćanina poziva da dobrohotno primi svoga odbjeglog roba Onezima koji je utočište našao kod Pavla. Pavao ne želi prisiliti Filemona da mu daruje slobodu, ali ga moli da ga primi ne više kao roba, nego kao brata ljubljenoga u Gospodinu (Flm 16).

Podjela je u Pavlovo bila vidljiva i između muškaraca i žena. Uloga žene u društvu bila je podređena, što je vidljivo i iz naputaka samoga Pavla. Tako on kaže: "Svakomu je mužu glava Krist, glava ženi muž" (1Kor 11,3), ili pak kaže da je muž "slika i slava Božja", a žena "slava muževa" (11,7), te da "nije stvoren muž radi žene, nego žena radi muža" (11,9). Odraz je to tadašnje obitelji, kako među Židovima tako i među poganima. Pavao ne želi mijenjati društveno uređenje, pa i potiče žene da, prema tadašnjem običaju, pokrivaju glavu dok mole, no on daje i jasan nauk: "Ipak, u Gospodinu - ni žena bez muža, ni muž bez žene! Jer kao što je žena od muža, tako je i muž po ženi; a sve je od Boga" (11,11-12).

Tako se otkriva trajna Pavlova misao: ljudi različitih naroda i rasa, obaju spolova, bilo kojeg socijalnog položaja, u Kristu su jedno. Dapače, apostol naglašava: "Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!" (Gal 3,28). Nisu samo jedinstveni, jedno, nego su Jedan. I u grčkom izvorniku Pavlova teksta upotrijebljena je riječ u muškom rodu jednine. To znači da vjernici ne postaju neko apstraktno jedinstvo, nego postaju jedna osoba: Krist. Jasno je to i iz njegove Prve poslanice Korinćanima. Ondje piše: "Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni" (1Kor 12,12-13). Vjernici su jednim Duhom sjedinjeni u Krista, a to se događa krštenjem vodom i Duhom Svetim.

Riječ je ovdje o Pavlovom načinu razmišljanja o Crkvi kao Tijelu Kristovu. Najprije će to izreći slikom tijela, gdje su pojedini kršćani poput udova jednoga tijela, te jedni bez drugih ne mogu, a zajedno čine Tijelo Kristovo (usp. 1Kor 12,12-31). Kasnije će istu misao razraditi Poslanica Efežanima prema kojoj je glava toga Tijela Krist.

Poticaj je to na razmišljanje i kršćanima danas. Postoji li među vjernicima doista svijest da smo svi Jedan, bez obzira na različitu nacionalnu, spolnu ili socijalnu pripadnost? Osim toga, valja uočiti da Pavao ni u jednom trenutku ne traži od Židova da postanu Grci i da se opire pokušajima da pogani najprije postanu Židovi, baš kao što ne kaže ni ženama da bi im bilo bolje da su muškarci, niti traži od gospodara da oslobode svoje robove. Svatko je slobodan da bude Jedan - Krist u onom položaju u kojem se nalazi. Bog od nas ne traži da postanemo netko drugi, nego želi da svi postanemo Krist.

 


© 1999-2019 * Veritas - Glasnik sv. Antuna Padovanskoga, Sveti Duh 33, HR-10000 Zagreb,
tel. (01) 37-77-125; (01) 37-77-127; faks (01) 37-77-252; e-mail: veritas@veritas.hr

U suradnji s