Kad je biskup zaogrnuo golog Franju svojim plaštem, naredio je svojima "da mu nešto dadu čime će pokriti udove svoga tijela. Dadoše mu siromašan, trošan ogrtač biskupova sluge. Sa zahvalnošću ga je primio i na njemu vlastitom rukom pomoću vapna, koje mu bijaše pri ruci, načinio znak križa. Iz toga je načinio odjeću za čovjeka propeta i polunaga siromaha" (LM II, 4). Franjo od tada počinje živjeti kao pokornik kod svećenika u crkvi sv. Damjana, od 1206. do 1208. godine.

Glasnik Velikog Kralja

Toma Čelanski pripovijeda kako je Franjo, zaogrnut kratkim ogrtačem, jednom zgodom išao kroz neku šumu i na francuskom jeziku pjevao pohvale Bogu. Najednom su na njega nasrnuli razbojnici. Zapitali su ga vrlo drsko tko je on? A Franjo im je vrlo uvjerljivim glasom odgovorio: "Glasnik sam velikoga Kralja! Što hoćete?" Na to su ga oni izmlatili i bacili u jamu punu snijega, te rekli: "Lezi tu, klipane, glasniče Božji!" Franjo je uspio izići iz te jame. Jako se radovao radi ovog događaja s razbojnicima i visokim glasom nastavio pjevati pohvale Svevišnjemu (1Čel 16). Ovaj događaj se zbio kod Caprignonea, blizu Gubbija u Umbriji.

Franjo je poslije susreta s razbojnicima dospio u benediktinski samostan sv. Verekunda, danas Vallinegegno, blizu Gubbija. Radio je u kuhinji kao poslužitelj. Želio se nasititi otpacima. U tom samostanu, piše Čelanski, nije bilo samilosti. Franjo nije mogao dobiti ni bilo kakvu staru odjeću. Morao je odatle otići. U Gubbiju mu je neki njegov stari prijatelj dao nekakvu odjeću. Kako se nedugo nakon toga počeo širiti glas o Franji kao Božjem čovjeku, to je prior samostana došao Franji i ispričao mu se zbog lošeg postupka prema njemu (1Čel 16). No, kasnije će se ovaj samostan Franji i njegovim drugovima itekako odužiti. Kad se, naime, u blizini tog samostana održavao kapitul, na kojem je bio Franjo s prvih 300 redovnika, opat i redovnici samostana su im providjeli sve potrebno prema svojim mogućnostima. Kako je lijepo kad se ispravi pogreška prema nekome!

Franjo poslužuje gubavce

Bonaventura donosi da se Franjo po povratku iz Gubbija preselio gubavcima. "Prao im je noge, povezivao rane, iz rana im otirao gnoj; posebnom im je pobožnošću ljubio gnojne rane on koji je doskora imao postati evanđeoskim liječnikom" (LM II, 6). Franjo duguje gubavcima svoje obraćenje, kao što je to očito iz Oporuke.

Svugdje ima duhovnih gubavaca, kojima su potrebna tjelesna i duhovna djela milosrđa. A to mogu biti ljudi oko nas ili čak i u vlastitoj obitelji, koje možda ne možemo ni vidjeti, jer su nas u nečemu povrijedili ili su nam jednostavno antipatični. Zavoljeti i dati poljubac takvim "gubavcima" znači učiniti ono isto što je Franjo učinio prema svom gubavcu, prema gubavcima.

Početak Franjina propovijedanja

Prije nego je počeo popravljati crkvu sv. Damjana, Franjo je došao u Asiz, "te je po ulicama i trgovima, kao da je pijan duhom, počeo veličati Gospodina" (TD 21). To je bila više neka molitva zahvale Bogu nego propovijedanje. Zapravo, Franjo je počeo propovijedati, naviještati evanđelje, nakon što je pod misom u Porcijunkuli čuo riječ Božju o slanju apostola. Franjo je odbacio sav suvišak od sebe i, kako svjedoči Toma Čelanski, "počeo s velikom gorljivošću duha i radošću srca svima propovijedati pokoru. Činio je to jedno-stavnim riječima, a zanosnim srcem izgra-đivao je slušaoce. Njegova je riječ bila poput razbuktale vatre, prodirala je do dna srca". Prije svake propovijedi Franjo bi vjernicima govorio: "Gospodin vam dao mir!" Tri druga donose nešto što drugi izvori ne donose. Franjo je prije obraćenja "imao kao nekoga svog 'preteču', koji je češće prolazio Asizom i ljude ovako pozdravljao: 'Mir i dobro, mir i dobro!'" (TD 26). Riječi "Mir i dobro" nisu izvorno Franjine, nego toga Franjina suvremenika. O Franjinu pozdravu stoji u Oporuci: "Gospodin mi je objavio da se moram služiti pozdravom: 'Gospodin ti dao mir!'" (LP 67 odnosno 101). Dakle, izvorni Franjin pozdrav je: "Gospodin ti dao mir", a ne "Mir i dobro"! No "Mir i dobro" postao je franjevački pozdrav.

Popravlja crkve u Asizu

Izgleda kao da Franjo u početku nije razumio da ga je Raspeti u crkvi sv. Damjana pozvao popraviti živu Crkvu. On je razumio da treba popraviti materijalnu crkvu sv. Damjana.

No, Toma Čelanski daje naslutiti da je Franjo ipak već tada shvaćao da je riječ o živoj Crkvi: "Premda mu je bila upravljena božanska riječ o onoj Crkvi koju je sebi Krist stekao vlastitom krvlju, nije se najednom htio uznijeti, nego je pomalo od tijela prelazio na duh" (2Čel 11). I u kratkom vremenu je popravio crkvu sv. Damjana (1Čel 18). Nastojao je da mu i drugi pomognu u tom poslu. Pozivao ih je glasno i to na francuskom jeziku. Prorekao je da će ondje biti samostan svetih Kristovih djevica (2Čel 13). I doista tu će biti prvi samostan siromašnih gospođa ili klarisa. Tri druga donose da se Franjo nakon što je raskrstio s ocem vratio crkvi sv. Damjana i načinio sebi neku vrst pustinjačkog odijela (TD 21). Nošenje pustinjačke haljine govori da je Franjo tada bio pokornik.

O obnovi crkve sv. Petra, koja je uslijedila nakon obnove crkve sv. Damjana, pišu samo Bonaventura i Toma Čelanski. Bonaventura donosi da se Franjo dao na popravak crkve sv. Petra, koja se nalazila podalje od grada Asiza (LM II, 7). Čelanski piše o popravljanju jedne crkve nakon što je popravio crkvu sv. Damjana, ali joj ne spominje ime. Zato je sa crkvom Sv. Marije od Anđela u Porcijunkuli posve jasno. Toma Čelanski u prvom životopisu tu crkvu naziva crkvom "blažene Djevice Majke Božje". Ta crkva je bila davno sagrađena. "Kad ju je svetac Božji ugledao tako ruševnu, bio je ganut ljubavlju". Kad je Franjo popravljao ovu crkvu, bio je u trećoj godini svog obraćenja (1Čel 21). To je moglo biti u veljači 1208. Bonaventura naziva ovu crkvu Sveta Marija Anđeoska, kako se od davnine zvala (LM II, 8). Ostali izvori šute o popravku ove crkvice, čak i Tri druga. Ta crkvica postat će Franji tako draga da će tu s braćom najviše boraviti. Koliko je Franji trebalo vremena za obnovu triju crkava, teško je reći. Možda dvije godine, kako zastupaju Franjevački izvori (1206.-1208.).

Odbacuje sav suvišak

Franjo je jednog dana pribivao misi u Svetoj Mariji Anđeoskoj, u Porcijunkuli, i slušao evanđelje kako Isus šalje svoje učenike da propovijedaju, ali tako i da sa sobom ne nose ni zlata ili srebra, ni novca o pojasu, ni putne torbe, ni dviju tunika, da ne nose ni obuće ni štapa (Mt 10, 9-10). Kad je Franjo to čuo, rekao je preplavljen neizrecivim veseljem: "To je ono što želim, to je ono za čim svim srcem žudim" (LM III, 1). Prema Čelanskome ovaj događaj se zbio isto tako u Porcijunkuli. Franjo je pitao svećenika da mu poslije mise protumači evanđelje, što je ovaj i učinio. Kad mu je svećenik protumačio, Franjo je uskliknuo: "Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim svojim srcem izvršavati" (1Čel 22). Prije tog događaja Franjo je nosio pustinjački habit, u ruci je imao štap, noge su mu bile obuvene i bio je opasan remenom (TD 25). Nije čekao ni časa. "Odmah je s nogu izuo obuću, iz ruku je odbacio štap, zadovoljio se samo s jednom tunikom, kožnati remen je zamijenio konopčićem. Od sada je imao tuniku koja je sprijeda bila obilježena križem … Ta je tunika bila veoma gruba … siromašna i priprosta" (1Čel 22). Franjo je svukao svoju pustinjačku haljinu i obukao novu (TD 29). Sabatier lijepo piše da kod čitanja tog evanđelja Franjo više nije vidio svećenika nego Raspetoga u Sv. Damjanu, koji mu govori.